Službeni glasnik BiH, broj 40/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 353/09, rješavajući apelaciju Hatidže Muratović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hatidže Muratović podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-GžP-08-000006 od 6. novembra 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hatidža Muratović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnijela je 7. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-GžP-08-000006 od 6. novembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i tuženog A.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. maja 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud i tuženi dostavili su odgovorе 1. jula i 29. maja 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 10. jula 2009. godine.
5. Ustavni sud је 3. novembra 2011. godine zatražio od Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da dostavi kopiju spisa. Osnovni sud je 11. novembra 2011. godine dostavio kopiju spisa.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelantica je podnijela tužbeni zahtjev protiv tuženog (apelanticin brat) radi utvrđenja da je njihov pravni prednik njoj darovao ¼ dijela nekretnina (dvorište, njiva, kuća i zgrada), u izreci presude precizirane oznake i površina nekretnina, što u naravi predstavlja stambenu zgradu, površine 40 m2, i zemljište, površine 150 m2, te da se apelantica upiše kao suvlasnik, suposjednik i nosilac prava građenja na navedenim nekretninama, što je tuženi dužan trpjeti.
8. Apelantica je tokom postupka precizirala tužbeni zahtjev tako da je tražila da se utvrdi da je njihov pravni prednik njoj darovao 10/47 dijela nekretnina (dvorište, njiva, kuća i zgrada), što u naravi predstavlja zemljište, površine 92 m2, i stambenu zgradu, površine 28 m2, te da se apelantica upiše kao nosilac prava građenja sa dijelom 10/47 na navedenim nekretninama, što je tuženi dužan trpjeti.
9. Presudom Osnovnog suda broj P-588/04-I od 9. novembra 2006. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz apelanticinog tužbenog zahtjeva slijedi da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog kao posjednika navedenih nekretnina na kojim se u naravi nalaze dvije stambene zgrade, i to jedna veća na sprat, a druga manja, da je na tim nekretninama pravo vlasništva i pravo korištenja imao otac apelantice i tuženog, koji je apelantici za života darovao manju stambenu zgradu sa zemljištem koje je ona nesmetano koristila od 1975. godine, da je nakon smrti roditelja provedena ostavinska rasprava na kojoj su se ona, njena sestra i drugi brat odrekli svog nasljednog dijela u korist tuženog, da i nakon toga za nju i tuženog nije bilo sporno da manja stambena zgrada sa zemljištem pripada njoj, te da su se, pošto su bili u dobrim odnosima, dogovorili da to pitanje riješe diobom nekretnina. Međutim, tokom 2003. godine tuženi je zabranio pristup manjoj stambenoj zgradi tako da je ona pokrenula sudski postupak zbog smetanja posjeda, koji je okončan 2004. godine zaključivanjem sudske nagodbe. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz odgovora na tužbu tuženog slijedi da apelanticin zahtjev nije utemeljen, jer je on upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnina sa dijelom 1/1 na osnovu naslijeđa, da apelantica nema pravni osnov za ono što traži tužbenim zahtjevom, jer se nakon darivanja odrekla nasljednog dijela, a nasljedna izjava je neopoziva i, ukoliko je bila u zabludi, trebalo je da to u tom postupku dokazuje. Tuženi je, dalje, naveo da on ne osporava apelantici pravo na manju stambenu zgradu sa zemljištem, ali da ovakav tužbeni zahtjev osporava, jer bi se upis suvlasničkih dijelova odnosio na sve nekretnine.
10. Osnovni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je pravni prednik apelantice i tuženog darovao apelantici manju stambenu zgradu sa zemljištem, odnosno da se utvrdi postojanje pravnog osnova (pravnog posla) na temelju kojeg će tuženi trpjeti da se apelantica upiše u zemljišnim i katastarskim knjigama. Dalje, istakao je da je ugovor o daru pravni posao kojim se darodavac obavezuje da na poklonoprimca prenese bez naknade vlasništvo neke stvari ili neko drugo pravo, ili da mu na neki drugi način učini kakvu korist na teret svoje imovine, da je ugovor o daru formalni ugovor, ali forma nije uvjet njegove punovažnosti, dovoljna je predaja stvari, da je kod ovog ugovora bitno da je postignuta saglasnost volja i da je tada ugovor zaključen, te da su bitni elementi ovog ugovora predmet ugovora i namjera da se dar učini. Budući da je na osnovu provedenih dokaza (uvid u ostavinske spise, sudsku nagodbu, rješenja, prijepis posjedovnog lista, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i saslušanje svjedoka) utvrdio da je postignuta saglasnost volja ugovornih strana da je pravni prednik apelantice i tuženog darovao manju stambenu zgradu sa zemljištem apelantici, koju je ona primila i u čijem posjedu je bila, to je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan. Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor tuženog da se usvajanjem ovako postavljenog tužbenog zahtjeva suvlasnički dio odnosi i na njegovu stambenu zgradu koju je naslijedio poslije oca, jer apelantica traži tačno određen suvlasnički dio nekretnina koji se u naravi odnosi na manju stambenu zgradu sa zemljištem.
11. Odlučujući o žalbi tuženog, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-GžP-08-000006 od 6. novembra 2008. godine kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev (u izreci presude je navedeno da je apelantica tražila da se utvrdi da je pravni prednik apelantice i tuženog darovao njoj gradsko građevinsko zemljište površine 92 m2, od parcele u dijelu dvorišta površine 500 m2, u dijelu stambena zgrada broj 1 površine 57 m2, u dijelu stambena zgrada površine 28 m2 i stambenu zgradu površine 28 m2, označenu kao stambena zgrada broj 2, pa se na osnovu ovog ima izvršiti upis prava građenja na zemljištu sa dijelom 8/39 i pravo suvlasništva na objektima sa dijelom 8/39, a što se u naravi odnosi na zemljište površine 92 m2 i stambenu zgradu broj 2, što je tuženi dužan priznati i trpjeti). U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepena presuda ukinuta, da je održao ročište na kojem je saslušao apelanticu i tuženog, svjedoke i vještaka, izvršio uvid u ostavinske spise, rješenja o nasljeđivanju, nalaz i mišljenje vještaka, skicu lica mjesta, te da je utvrdio sljedeće: Iz rješenja o ostavinskoj raspravi nakon smrti apelanticinog oca i majke slijedi da su se apelantica i njena sestra prihvatile svojih nasljednih dijelova i ustupile ih nasljednicima koji su se prihvatili nasljedstva. Iz iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka geometra slijedi da su nekretnine koje su predmet spora (zemljište, njiva, kuća i zgrada) bile upisane u posjedovnom listu kao dvorište, njiva i stambena zgrada u korist oca apelantice i tuženog, da je od 1968. godine predmetna parcela upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja u korist oca apelantice i tuženog, a da je od 1985. godine u posjedovnom listu upisano pravo posjeda u korist oca apelantice i tuženog sa dijelom 1/1. Dalje, slijedi da je u zk. ulošku predmetna parcela upisana kao oranica na kojoj je izgrađena porodična stambena zgrada kao vlasništvo oca apelantice i tuženog i Ć.M. sa dijelovima od po ½ do 1985. godine. Od tada je oranica, odnosno zemljište upisano kao društveno vlasništvo na osnovu Zakona o građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu) i uknjiženo pravo korištenja na zemljištu pod stambenom zgradom koje služi za redovnu upotrebu i pravo vlasništva na stambenoj zgradi. Rješenjem u ostavinskom postupku tuženi je uknjižen sa pravom korištenja na zemljištu, odnosno kao vlasnik stambene zgrade izgrađene na tom zemljištu. Apelacioni sud je, dalje, istakao da je u postupku izlaganja na javni uvid podataka i katastarskog klasiranja zemljišta Vijeće za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu rješenjem utvrdilo sadržaj predmetnih nekretnina, tako da se radi o dvorištu, stambenoj zgradi broj 1 (oznaka 1 znači da je izgrađena sa odobrenjem za gradnju) i manjoj stambenoj zgradi (pomoćni objekt) broj 2 (oznaka 2 znači da je izgrađena bez građevinske dozvole) sa pravom vlasništva na navedenim nekretninama u korist Distrikta Brčko BiH sa dijelom 1/1, sa pravom građenja na zemljištu u korist tuženog u dijelu 1/1 i sa pravom vlasništva na stambenim zgradama sa dijelom 1/1 u korist tuženog.
12. Apelacioni sud je istakao da smatra da je utvrđeno da je pravni prednik apelantice i tuženog darovao apelantici manju stambenu zgradu sa zemljištem, da je ugovor zaključen usmeno, da je apelantica nakon njegove smrti prihvatila dar, a zakonski nasljednici su prije ostavinske rasprave priznali taj dar, koji je realiziran nesmetanim korištenjem dugi niz godina. Pri tome nije značajno što je u ostavinskom postupku apelantica svoj nasljedni dio darovala ostalim nasljednicima, jer se zahtjev temelji na ugovoru o daru.
13. Apelacioni sud je, dalje, istakao da je manja stambena zgrada, površine 28 m2, izgrađena kao pripadak porodične stambene zgrade i bez građevinske i upotrebne dozvole, što je vidljivo iz popisnog lista za zgrade, jer je označena oznakom 2, da je, u skladu sa važećim regulacionim planom za ovo stambeno naselje, predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, tako da se ne može vršiti cijepanje predmetne nekretnine radi formiranja urbanističke parcele, da sporno zemljište ima površinu od 92 m2, plus 28 m2, što predstavlja površinu ispod manje stambene zgrade, znači, ukupno 120 m2. Površina zemljišnoknjižnog tijela iznosi 585 m2, te bi u odnosu na suvlasnički dio iznosio 8/39. Dalje, istaknuto je da nije sporno da apelantica za manju stambenu zgradu sa zemljištem na osnovu ugovora o daru uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, jer takav objekt ima upotrebnu vrijednost do legalizacije ili rušenja na temelju odluke nadležnog organa, ali bez prava na uknjižbu u smislu odredaba člana 11. stav 4. i čl. 17. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu, koji se, u smislu člana 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), primjenjuje kao važeći propis imajući u vidu vrijeme kada je dar učinjen, a u skladu sa aktom urbanističke regulative ne može se otcijepiti površina zemljišta koja je potrebna za njenu namjenu i tako obrazovati samostalna građevinska parcela. Apelacioni sud je istakao da nema značaja to što je tuženi na osnovu izlaganja Vijeća upisan u privremeni registar kao vlasnik manje stambene zgrade, jer apelantica nije stekla pravo građenja do donošenja Zakona o vlasništvu kojim je propisano (član 79. stav 3) da pravo građenja sa pravom vlasništva na objektu čini pravno jedinstvo koje je nedjeljivo, budući da je tuženi već bio upisan kao vlasnik porodične zgrade i nosilac prava korištenja (građenja). S tim u vezi, ugovor o daru ne može konvalidirati u skladu sa Zakonom o vlasništvu sve do legalizacije manje stambene zgrade u skladu sa Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina i Zakonom o prostornom uređenju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da, ako je Apelacioni sud ustanovio da je dokazano, a jeste ustanovio, tj. da je pravni prednik apelantice i tuženog njoj darovao zemljište i manju stambenu zgradu, onda je morao usvojiti tužbeni zahtjev. Apelantica ističe da upravo zato što se ne može izvršiti cijepanje parcele, ona je tužbeni zahtjev postavila tako što je tražila da se upiše kao suvlasnik sa dijelom 8/39 na stambenim zgradama i pravom građenja na zemljištu, srazmjerno površini darovanog zemljišta. Dalje, navodi da nije pravilan zaključak suda da se upis prava građenja na predmetnoj nekretnini ne može izvršiti zbog toga što je manja stambena zgrada izgrađena bez građevinske dozvole, jer apelantica uživa sudsku zaštitu tako da je o pravima i obavezama, pa tako i o stvarnim pravima nadležan da raspravlja i odlučuje sud. Dakle, ne vrši se legalizacija bespravno izgrađene stambene zgrade, nego uređuju odnosi između subjekata prava. Apelantica navodi da je potpuno nejasan i protivrječan zaključak suda koji prvo navodi da nije značajno što je tuženi upisan u privremeni registar kao vlasnik i manje stambene zgrade, a zatim da će se upis prava na zemljištu i objektima izvršiti kada registar bude uspostavljen, ali na istovjetan način kako je to upisano u privremenom registru. U skladu sa navedenim, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na imovinu u vezi sa pravom na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
15. Apelacioni sud je istakao da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je prednik apelantice i tuženog darovao njoj dio od predmetnih nekretnina, te da se, s tim u vezi, izvrši upis prava suvlasništva u njenu korist. Dalje, istakao je da nije sporno da je apelantica korisnik manje stambene zgrade sa zemljištem, da je manja stambena zgrada izgrađena bez građevinske dozvole na istoj parceli na kojoj je izgrađena porodična stambena zgrada, tako da manja stambena zgrada dijeli sudbinu glavnog objekta, tj. porodične stambene zgrade. Stjecanje vlasništva na manjoj stambenoj zgradi ne znači da se na taj način stječe ili prenosi pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta, a samim tim ne stječe se ni pravo na uknjižbu prava korištenja na zemljištu na kojem se objekt nalazi, jer predmetni objekt nije ni upisan u zemljišnim knjigama u vrijeme stjecanja. Dalje, navedeno je da je o tužbenom zahtjevu odlučeno u smislu propisa koji su važili u vrijeme zaključenja ugovora o daru, što se ni u navodima apelacije ne dovodi u sumnju. Apelacioni sud je, dalje, naveo da to što je nakon izlaganja Vijeća u privremeni registar upisana i manja stambena zgrada u korist tuženog nema utjecaja, jer je izgrađena na parceli tuženog na kojoj se nalazi i porodična kuća, odnosno na osnovu stečenog prava tuženog na zemljištu i porodičnoj zgradi. Apelacioni sud je istakao da je zgrada koja je izgrađena na pravu građenja dio prava građenja i da se prenosi, nasljeđuje i opterećuje sa pravom građenja i čini jedinstvenu cjelinu (član 79. stav 3. Zakona o vlasništvu), a apelantica, u biti, traži pravo vlasništva na porodičnoj kući (vlasništvo tuženog) izgrađenoj na toj parceli, jer je u ostavinskom postupku poslije roditelja svoj dio na toj nekretnini ustupila tuženom, što, dalje, znači da se, u smislu Zakona o vlasništvu, pravo građenja prenosi samo sa objektom na tom zemljištu, a to je porodična zgrada tuženog.
16. Tuženi je istakao da su apelanticini navodi paušalni, jer ničim ne dokazuje svoje tvrdnje, nego konfuzno iznosi tumačenje presude Apelacionog suda, odnosno da je apelacija nejasna i očito neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Distriktu Brčko BiH ("Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH" broj 11/01) relevantne odredbe glase:
Član 79.
[...]
(3) Zgrada koja je izgrađena na pravu građenja je dio prava građenja i prenosi se, nasljeđuje i opterećuje zajedno sa pravom građenja. Suprotne odredbe ugovora su ništave.
[...].
Član 207.
(1) Stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema njegovim odredbama, ako ovim ili posebnim zakonom nije drugačije određeno.
(2) Stjecanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata.
[...].
18. U Zakonu o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini ("Službeni list SRBiH" broj 13/74) relevantne odredbe glase:
Član 11.
[...]
U slučaju prenosa prаva svojine na zgradi koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korišćenja, na sticaoca zgrade prenosi se i pravo korišćenja.
[...].
Član 17.
Lice kojem je dodijeljeno na korišćenje neizgrađeno građevinsko zemljište u svrhu izgradnje, ne može pravo korišćenja na to zemljište prenositi na drugo lice osim ako se prenos toga prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu.
Član 20.
Građevinsko zemljište iz člana 6. ovog zakona ne može se otuđivati, a sticanje i prenos prava korištenja tog zemljišta vrši se samo po odredbama ovog zakona.
Ugovori zaključeni suprotno odredbi prethodnog stava ništavi su i na osnovu njih ne može se izvršiti upis prava u zemljišnim knjigama.
[...].
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 097-0-GžP-08-000006 od 6. novembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. decembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
26. Odgovarajući na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelanticinoj "imovini" koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava (vidi i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3214/06 od 17. novembra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, stav 13).
27. Ustavni sud ukazuje da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelanticin pravni prednik (otac) njoj darovao manju stambenu zgradu sa zemljištem, a da se ona u ostavinskom postupku poslije majke i oca odrekla svog nasljednog dijela u korist tuženog (u privremenom registru tuženi upisan i kao vlasnik manje stambene zgrade), zato što su se apelantica i tuženi dogovorili da će pravnu situaciju u vezi sa manjom stambenom zgradom regulirati naknadno. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "imovini" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je osporenom odlukom odbijen apelanticin zahtjev da se utvrdi da je otac njoj darovao dio od svih nekretnina, što u naravi predstavlja manju stambenu zgradu sa zemljištem, te da se ona upiše kao suvlasnik na stambenim zgradama i sa pravom građenja na zemljištu, srazmjerno površini darovanog zemljišta, tako da je na taj način, nesumnjivo, došlo do miješanja u apelanticinu imovinu.
29. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je ovo miješanje bilo opravdano prema stavu 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
30. Ustavni sud, prije svega, smatra da iz obrazloženja presude Apelacionog suda slijedi da je prvostepena presuda kojom je udovoljeno apelanticinom tužbenom zahtjevu, nakon održane glavne rasprave, ukinuta, odnosno da je Apelacioni sud održao ročište na kojem je saslušao apelanticu i tuženog, svjedoke i vještaka, izvršio uvid u ostavinske spise, rješenja o nasljeđivanju, nalaz i mišljenje vještaka, skicu lica mjesta, te da je utvrdio sljedeće: Мanja stambena zgrada je izgrađena kao pripadak porodične stambene zgrade i bez građevinske i upotrebne dozvole, pravni prednik apelantice i tuženog darovao je apelantici manju stambenu zgradu sa zemljištem, ugovor je zaključen usmeno, apelantica je nakon njegove smrti prihvatila dar, a zakonski nasljednici su prije ostavinske rasprave priznali taj dar, koji je realiziran nesmetanim korištenjem dugi niz godina. Za manju stambenu zgradu sa zemljištem na osnovu ugovora o daru apelantica uživa sudsku zaštitu koja pripada vlasniku, jer takav objekt ima upotrebnu vrijednost do legalizacije ili rušenja na osnovu odluke nadležnog organa, ali bez prava na uknjižbu u smislu odredbi člana 11. stav 4. i čl. 17. i 20. Zakona o građevinskom zemljištu, koji se, u smislu člana 207. stav 2. Zakona o vlasništvu, primjenjuje kao važeći propis imajući u vidu vrijeme kada je dar učinjen, a u skladu sa aktom urbanističke regulative, ne može se otcijepiti površina zemljišta koja je potrebna za njenu namjenu i tako obrazovati samostalna građevinska parcela. Dalje, nema značaja to što je tuženi na osnovu izlaganja Vijeća upisan u privremeni registar kao vlasnik manje stambene zgrade, jer apelantica nije stekla pravo građenja do donošenja Zakona o vlasništvu kojim je propisano (član 79. stav 3) da pravo građenja sa pravom vlasništva na objektu čini pravno jedinstvo koje je nedjeljivo, budući da je tuženi već bio upisan kao vlasnik porodične zgrade i nosilac prava korištenja (građenja). S tim u vezi, ugovor o daru ne može se konvalidirati u skladu sa Zakonom o vlasništvu sve do legalizacije manje stambene zgrade u skladu sa Zakonom o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina i Zakonom o prostornom uređenju.
31. Ustavni sud smatra da odredbe člana 11. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu propisuju da u slučaju prijenosa prava vlasništva na zgradi koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korištenja, na stjecatelja zgrade prenosi se i pravo korištenja, te da odredbe čl. 17. i 20. istog zakona propisuju da lice kojem je dodijeljeno na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u svrhu izgradnje ne može pravo korištenja na to zemljište prenositi na drugo lice osim ako se prijenos toga prava vrši zajedno sa zgradom ili drugim objektom izgrađenim na tom zemljištu. Građevinsko zemljište iz člana 6. ovog zakona ne može se otuđivati, a stjecanje i prijenos prava korištenja tog zemljišta vrši se samo po odredbama ovog zakona. Ustavni sud smatra da obrazloženje pobijane odluke sadrži argumentirani stav u vezi sa primjenom citiranih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu koje propisuju uvjete za prijenos prava vlasništva na zgradi koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korištenja, odnosno nemogućnost prijenosa prava korištenja na zemljištu na drugo lice osim ako se prijenos toga prava vrši zajedno sa zgradom. Navedeno zato što je u postupku utvrđeno da je manja stambena zgrada izgrađena bez građevinske i upotrebne dozvole na istoj parceli na kojoj je izgrađena porodična stambena zgrada, a da se, u skladu sa aktom urbanističke regulative, ne može otcijepiti površina zemljišta koja je potrebna za njenu namjenu i tako obrazovati samostalna građevinska parcela. U odnosu na apelanticine navode da je potpuno nejasan i protivrječan zaključak suda koji prvo navodi da nije značajno što je tuženi upisan u privremeni registar kao vlasnik i manje stambene zgrade, a zatim da će se upis prava na zemljištu i objektima izvršiti kada registar bude uspostavljen, Ustavni sud ukazuje na, također, argumentiran stav Apelacionog suda. Naime, apelantica nije stekla pravo građenja do donošenja Zakona o vlasništvu kojim je propisano da pravo građenja sa pravom vlasništva na objektu čini pravno jedinstvo koje je nedjeljivo, a ona (prema mišljenju Apelacionog suda), u biti, traži pravo vlasništva na porodičnoj kući (vlasništvo tuženog) izgrađenoj na toj parceli, jer je u ostavinskom postupku poslije roditelja svoj dio na toj nekretnini ustupila tuženom, što, dalje, znači da se, u smislu Zakona o vlasništvu, pravo građenja prenosi samo sa objektom na tom zemljištu, a to je porodična zgrada tuženog. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
32. Dalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnoj tački ove odluke, Apelacioni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u smislu odredaba Zakona o građevinskom zemljištu kojim su propisani uvjeti za prijenos prava vlasništva na zgradi koja se nalazi na zemljištu na kojem postoji pravo korištenja, odnosno nemogućnost prijenosa prava korištenja na zemljištu na drugo lice osim ako se prijenos toga prava vrši zajedno sa zgradom. Dakle, dosljedna primjena odredaba Zakona o građevinskom zemljištu nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju "prevagnuo" nad apelanticinim pojedinačnim imovinskim interesom. Pri tome je vođeno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelanticu nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se Apelacioni sud odbijanjem apelanticinog tužbenog zahtjeva u smislu Zakona o građevinskom zemljištu nije nezakonito umiješao u apelanticino pravo na imovinu. Također je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelanticu nije prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.