Službeni glasnik BiH, broj 12/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1154/14, rješavajući apelaciju Teodore Petković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Teodore Petković, Aleksandra Petkovića, Milorada Petkovića, Tome Vujadinovića, Milana Medana, Dana Katanića, Radovana Jovanovića, Pavla Pejića, Aleksandre Jović, Milana Vasića, Svetlane Jovanović, Mire Blagojević, Miodraga Josipovića, Miodraga Đokića, Milice Mijatović, Slavice Cvjetinović, Miodraga Gligića, Zlatana Radića, Radana Radića, Dragana Tanasića, Dragana Zekića, Steve Vasića, Zorana Petrovića, Ivana Simića, Ljubiše Zečića, Slaviše Zekića, Milana Mijatovića, Dragana Mijatovića, Biserke Đurđević, Milana Markovića, Cvije Grujičić, Ivana Novakovića, Milovana Zekića, Miroslava Budiše, Vojke Janjuš, Ivana Simića, Bože Jovanovića, Gavre Šikuljaka, Radenka Cvjetinovića, Strahinje Milosavljevića, Verice Stanišić i Zorice Jovanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 I 006900 14 Gž 2 od 12. februara 2014. godine i Rješenje Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 I 006900 06 I 2 (i broj 82 0 I 006900 13 I 2) od 15. novembra 2013. godine.

Nalaže se Osnovnom sudu u Srebrenici da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Srebrenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Teodora Petković, Aleksandar Petković, Milorad Petković (kao nasljednici Slavoljuba Petkovića), Tomo Vujadinović, Milan Medan, Dane Katanić, Radovan Jovanović, Pavle Pejić, Aleksandra Jović, Milan Vasić, Svetlana Jovanović, Mira Blagojević i Miodrag Josipović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnijeli su 12. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 I 006900 14 Gž 2 od 12. februara 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 I 006900 06 I 2 od 15. novembra 2013. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1154/14.

2. Miodrag Đokić, Milica Mijatović, Slavica Cvjetinović, Miodrag Gligić, Zlatan Radić, Radan Radić, Dragan Tanasić, Dragan Zekić, Stevo Vasić, Zoran Petrović, Ivan Simić, Ljubiša Zečić, Slaviša Zekić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Stanko Petrović, advokat iz Bratunca, podnijeli su 4. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv istih rješenja Okružnog suda broj 82 0 I 006900 14 Gž od 12. februara 2014. godine i Osnovnog suda broj 82 0 I 006900 06 I 2 od 15. novembra 2013. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 1553/14.

3. Milan Mijatović, Dragan Mijatović, Biserka Đurđević, Milan Marković, Cvija Grujičić, Ivan Novaković, Milovan Zekić, Miroslav Budiša, Vojka Janjuš, Ivan Simić, Božo Jovanović, Gavro Šikuljak, Radenko Cvjetinović, Strahinja Milosavljević, Zorica Jovanović i Verica Stanišić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mira Zekić, advokat iz Bratunca, podnijeli su 4. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv istih rješenja Okružnog suda broj 82 0 I 006900 14 Gž 2 od 12. februara 2014. godine i Osnovnog suda na kojem je naveden broj 82 0 I 006900 13 I 2 od 15. novembra 2013. godine (Ustavni sud primjećuje da se radi o rješenju identičnog sadržaja kao prethodna dva, kojim su obuhvaćeni svi apelanti, da se apelanti u konkretnom predmetu pozivaju na broj 82 0 I 006900 06 I 2 od 15. novembra 2013. godine, te će uzeti kao tačan ovaj broj, a ne broj naveden u rješenju). Apelacija je zavedena pod brojem AP 1588/14.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Apelanti su tražili donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud zabraniti postupanje po osporenom rješenju, odnosno zabraniti brisanje zabilježbe izvršenja na nekretninama "Unis Ferosa" a.d. Srebrenica (u daljnjem tekstu: izvršenik). Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 1154/14 od 9. decembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio zahtjeve apelanata za donošenje privremene mjere.

5. Ustavni sud je u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i "Unis Ferosa" a.d. Srebrenica zatražio da dostave odgovor na apelaciju. Izvršeniku su u dva navrata poslata pismena koja su se Ustavnom sudu vratila s naznakom "obaviješten, nije podigao" i "nepoznat". S obzirom na navedeno, Ustavni sud je poziv za dostavljanje odgovora na apelaciju izvršio putem oglasne table.

6. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju.

7. Imajući u vidu odredbe člana 32. Pravila Ustavnog suda, te s obzirom da se apelacijama osporavaju iste presude, kao i da su svi apelanti učesnici istog postupka, Ustavni sud je donio odluku o spajanju predmeta, te je odlučio da se postupak pred Ustavnim sudom vodi pod brojem AP 1154/14.

III. Činjenice

8. Apelanti i ostala lica - radnici zaposleni kod izvršenika, njih ukupno 92, kao tražioci izvršenja (daljnjem tekstu: tražioci izvršenja), pokrenuli su izvršni postupak protiv izvršenika radi isplate novčanog potraživanja dosuđenog pravomoćnim sudskim presudama.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 82 0 I 006900 13 I 2 od 15. novembra 2013. godine obustavljen je izvršni postupak protiv izvršenika u predmetima apelanata i ostalih tražilaca izvršenja. Tačkom 2. dispozitiva rješenja naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske Područne jedinice Srebrenica da nakon pravomoćnosti rješenja izvrši brisanje zabilježbe izvršenja na nekretninama izvršenika koja je izvršena po navedenim predmetima.

10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su tražioci izvršenja, uključujući apelante, tražili da se njihova potraživanja prema izvršeniku naplate prodajom nekretnina, pa je sud odredio izvršenje zabilježbom izvršenja na nekretninama izvršenika, procjenom nekretnina i prodajom radi namirenja tražilaca izvršenja. U svim predmetima Osnovni sud je izvršio procjenu nekretnina i zabilježbu izvršenja. Nadalje, sud je zakazao i održao tri ročišta za prodaju nekretnina (20. augusta 2010. godine, 1. oktobra 2010. godine i 26. novembra 2010. godine) koja su proglašena neuspjelim. Na prijedlog punomoćnika tražilaca izvršenja (jer se izvršenik nije složio s neposrednom prodajom) sud je ponovo odredio ročište za prodaju nekretnina. Osnovni sud je naveo da je prvo ročište održano 1. marta 2012. godine i proglašeno je neuspjelim. Drugo ročište (u zapisniku je greškom napisano prvo ročište) zakazano je za 5. april 2012. godine i tri lica su proglašena za najboljeg kupca (Radovan Jovanović, Slobodan Vasić i Miodrag Gligić), ali nisu položila kauciju. S obzirom da su punomoćnici tražilaca izvršenja priložili pismeno vansudsko poravnanje i da su u tom poravnanju bila i imena lica koja su učestvovala na licitaciji (jer je vansudsko poravnanje zaključeno između izvršenika i između ostalih i ova tri lica), sud je poništio javnu prodaju nekretnina od 5. aprila 2012. godine i zakazao novo ročište za 26. april 2012. godine.

11. Osnovni sud navodi da je ponovo prilikom pisanja zapisnika greškom navedeno "prvo ročište". Na održanom ročištu proglašeni su najbolji ponuđači Radovan Jovanović, Radojica Ratkovac i Miodrag Gligić koji nisu izvršili uplatu cijene u ostavljenom roku.

12. Osnovni sud navodi da su u međuvremenu stupile na snagu izmjene ZIP-a, te kako je ukinuta mogućnost održavanja trećeg ročišta jer je brisana odredba člana 89. stav 5. ZIP-a, Osnovni sud je donio rješenje o obustavi postupka (kako proizlazi iz dokumentacije 6. decembra 2012. godine, ali je navedeno rješenje ukinuto rješenjem Okružnog suda 28. marta 2013. godine zbog povrede odredbi ZIP-a i zbog potrebe da se pozovu tražioci izvršenja da predlože novo sredstvo i način izvršenja).

13. Postupajući po uputama Okružnog suda, Osnovni sud je zaključkom od 15. augusta 2013. godine pozvao apelante (i ostale tražioce izvršenja) da predlože novo sredstvo i predmet izvršenja, te su oni ponovo predložili prodaju nekretnina. Osnovni sud navodi da je sud poslije prva tri neuspjela ročišta za prodaju nekretnina trebao tražiti od tražilaca izvršenja da predlože promjenu predmeta ili sredstva izvršenja, što nije uradio, pa je sud ponovo odredio prodaju nekretnina koja nije izvršena iako su se javili kupci, zbog čega je Osnovni sud ocijenio da je zahtjev za prodaju nekretnina koji su predložili tražioci izvršenja neosnovan, te je pozivajući se na čl. 8. i 63. stav 3. ZIP-a obustavio izvršenje. Osnovni sud je naveo da će se nakon pravomoćnosti rješenja u zemljišnim knjigama brisati zabilježba po ovom predmetu.

14. Okružni sud je donio Rješenje broj 82 0 I 006900 14 Gž 2 od 12. februara 2014. godine kojim je žalbe tražilaca izvršenja odbio kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrdio.

15. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio historijat postupka. Nadalje, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 95. stav 1. ZIP-a propisano da će se izvršenje obustaviti ako se nekretnina nije mogla prodati ni na drugom ročištu. Nemogućnost prodaje na drugom ročištu ima značenje da je izvršenje u smislu člana 63. stav 3. ZIP-a postalo nemoguće, dok je stavom 4. istog člana propisana obaveza suda (prije donošenja rješenja o obustavi) da u skladu sa članom 8. ZIP-a pozove tražioce izvršenja da predlože novo sredstvo ili predmet izvršenja. Imajući u vidu zakonske odredbe, kod nesporne činjenice da je sud pet puta zakazivao prodaju nekretnina i da se nekretnina nije mogla prodati, te da tražioci izvršenja ne ukazuju na propuste suda u zakazivanju i održavanju tih ročišta, te da tražioci izvršenja nisu postupili po pozivu suda da predlože novo sredstvo ili predmet izvršenja radi namirenja svojih potraživanja, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i zakonito odlučio.

16. Nadalje, ispitujući navode žalbe da nije bilo zakonskih uvjeta za obustavu izvršenja jer prvostepeni sud nakon donošenja rješenja Okružnog suda od 28. marta 2013. godine nije zakazao niti jedno ročište, a prvo ročište za prodaju od 5. aprila 2012. godine sud je poništio, pa je umjesto "ponovno prvog" zakazao drugo ročište za 26. april 2012. godine, Okružni sud je našao da su ovi navodi neosnovani. S tim u vezi Okružni sud ističe da poništeno ročište od 5. aprila 2012. godine nije bilo prvo ročište za prodaju, ali je greškom u zapisniku upisano "prvo ročište". Prvo ročište je održano 1. marta 2012. godine i ono je proglašeno neuspjelim, pa je nakon poništenog ročišta od 5. aprila novo "drugo ročište" zakazano za 26. april 2012. godine, koje je vođeno po pravilima održavanja drugog ročišta, na kojem je prodaja također ostala neuspješna zato što ponuđači nisu uplatili iznose koje su licitirali.

17. Nadalje, Okružni sud je naveo da činjenica da je drugostepeni sud rješenjem od 28. marta 2013. godine ukinuo prvostepeno rješenje jer tražioci izvršenja nisu bili pozvani (prije donošenja prvostepenog rješenja o obustavi od 6. decembra 2012. godine) da predlože drugo sredstvo ili predmet izvršenja ne znači da je prvostepeni sud u ponovnom postupanju trebao ponovo zakazivati ročište za prodaju nekretnina.

18. Okružni sud je naveo da odredbama ZIP-a nije propisano da će sud zakazati ročište za prodaju nekretnina ako najpovoljniji ponuđač s drugog ročišta odustane od kupovine, te je irelevantno pozivanje iz žalbe na primjenu odredbe člana 92. stav 3. ZIP-a koja se odnosi na slučaj neispunjenja obaveze prodajne cijene postignute na prvom, a ne na drugom ročištu za prodaju nekretnina. Okružni sud je pojasnio zašto ni pozivanje žalbe na izmijenjenu odredbu člana 63. stav 3. ZIP-a (prema kojoj se za obustavu postupka traži da je izvršenje postalo nemoguće) ne može utjecati na osnovanost žalbe. Okružni sud to pojašnjava obavezom suda da pozove tražioce izvršenja da predlože novo sredstvo ili predmet izvršenja. Okružni sud je ukazao da je u smislu odredbi ZIP-a bez odlučnog značaja činjenica da tražioci izvršenja nemaju druge mogućnosti nego insistirati na prodaji predmetnih nekretnina. Nadalje, Okružni sud je odgovorio i na navode iz žalbe u vezi s primjenom odredbi ZIP-a koje su ranije važile, odnosno naveo da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku prestala da važi odredba člana 89. stav 5. ZIP-a koja je propisivala mogućnost zakazivanja trećeg ročišta za prodaju nekretnina.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (apelanti u apelaciji br. AP 1154/14 i 1553/14). U suštini, apelacioni navodi se odnose na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te apelanti smatraju da je sud, nakon što najbolji ponuđači nisu uplatili cijenu, morao primijeniti odredbu člana 92. stav 3. ZIP-a i oglasiti da prvo ročište nije uspjelo i zakazati novo ročište. Apelanti ističu da sud nije dovoljno obrazložio svoje odluke, te iznose svoj zaključak u vezi s primjenom člana 92. stav 3. ZIP-a. Apelanti u tom pravcu daju svoje tumačenje odredbi ZIP-a na koje se pozivaju, ali ukazuju i na nedovoljne preciznosti iz ovakvih odredbi koje su utjecale na različitu praksu. Apelanti, međutim, smatraju da je duh i suština odredbi ZIP-a upravo da tražioci izvršenja namire svoje potraživanje. Osim toga, apelanti ističu da redovni sud nije spriječio zloupotrebu prava, pa je prodaja (ozbiljnom kupcu iz Sarajeva) osujećena postupanjem lica koja su učestvovala na licitaciji bez namjere krajnje realizacije kupovine nekretnina. Nadalje, apelanti ističu da se na njih nisu mogle primijeniti izmijenjene odredbe ZIP-a (zabrana trećeg ročišta) jer su uvjeti da sud zakaže treće ročište u slučaju apelanata stvoreni ranije (12. juna 2012. godine) prije stupanja na snagu izmjena zakona (28. juna 2012. godine).

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju datom u presudi, te da nije došlo do povrede prava apelanata.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03,85/03, 74/07, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Stranke su dužne da pred sudom govore istinu i da savjesno koriste prava koja su im priznata ovim zakonom.

Član 10.
[...]

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

22. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 i 67/13) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu glasi:

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja

Član 8.

(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta, ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može sprovesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja, o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Primjena odredaba drugih zakona

Član 21.

(1) U izvršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

Obustava izvršenja

Član 63.

(1) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez dejstva, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.

(2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obavezu prema tražiocu izvršenja umjesto izvršenika.

(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može sprovesti.

(4) Prije donošenja rješenja o obustavi izvršenja iz stava 3. ovog člana sud će pozvati tražioca izvršenja da podnese prijedlog iz člana 8. stav 3. ovog zakona u roku od 15 dana od dana prijema poziva. Rješenje o obustavi izvršenja sud će donijeti ako prijedlog ne bude u roku podnesen ili ako je prijedlog neosnovan.

Prodajna cijena

Član 89.

(1) Bez pristanka lica koje se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nepokretnost se na javnom nadmetanju ne može prodati za cijenu koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.

(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nepokretnost prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.

(3) Ako se nepokretnost ne proda na prvom, sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponuđača sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.

(4) Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

Napomena: član 89. stav 5. brisan je u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku koji je objavljen u "Službenom glasilu RS" broj 57/12 od 20. juna 2012. godine, a koji je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske". Navedeni član 89. stav 5. glasio je:

Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugom ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nepokretnost može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost.

Polaganje cijene

Član 92.

(1) Ponuđač sa najvišom ponudom na ročištu plaća ukupnu prodajnu cijenu, umanjenu za položeno obezbjeđenje, polaganjem cijene sudu u roku koji je sud odredio, a koji ne može biti duži od 30 dana od dana objavljivanja zaključka iz stava 6. člana 90. ovog zakona na sudskoj tabli.

(2) Ukoliko ponuđač sa najvećom ponudom ne deponuje prodajnu cijenu u predviđenom roku, sud će zaključkom proglasiti prodaju tom ponuđaču nevaljanom i novim zaključkom odrediti da je nepokretnost prodata drugom po redu ponuđaču, koji treba da u roku koji odredi sud, a koji ne može biti duži od 30 dana od dana prijema tog zaključka sudu deponuje prodajnu cijenu. Ukoliko drugi ponuđač ne položi cijenu u predviđenom roku, sud primjenjuje ova pravila i na trećeg ponuđača.

(3) U slučaju da sva tri ponuđača sa najvišom ponudom ne ispune svoje obaveze plaćanja prodajne cijene u određenim rokovima, sud može oglasiti da prvo ročište nije uspjelo i zakazati novo ročište koje treba da se održi u skladu sa čl. 84. do 90. ovog zakona.

(4) Iz položenog obezbjeđenja prvog ponuđača kojem je prodata imovina i koji u predviđenom roku ne uplati prodajnu cijenu pokrivaju se troškovi neuspjelog ročišta. Ako se ovi troškovi ne mogu namiriti u cijelosti iz iznosa obezbjeđenja koje je položio prvi ponuđač, razlika se namiruje iz obezbjeđenja drugog ponuđača ako i ovaj odustane od kupovine nepokretnosti.

Ova pravila se shodno primjenjuju i u slučaju odustanka trećeg ponuđača.

(5) Troškovi održavanja narednog ročišta pokrivaju se srazmjerno iz obezbjeđenja ponuđača kojima je nepokretnost prodata a koji prodajnu cijenu nisu uplatili u određenom roku.

(6) Preostali iznos će se vratiti davaocu obezbjeđenja.

Obustava izvršenja

Član 95.

(1) Sud će obustaviti izvršenje ako se nepokretnost nije mogla prodati ni na drugom ročištu.

(2) U slučaju prodaje neposrednom pogodbom, sud će obustaviti izvršenje ako se nepokretnost nije mogla prodati u roku određenom sporazumom stranaka i lica koja se namiruju u postupku, osim ako sporazumom stranaka nije drugačije određeno.

(3) Obustava izvršenja ne sprečava pokretanje novog izvršnog postupka radi naplate istog potraživanja na istoj nepokretnosti.

Napomena: prije izmjene Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 67/13 od 8. augusta 2013. godine, koji je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku", član 95. stav 1. glasio je:

Sud će obustaviti izvršenje ako se nepokretnost nije mogla prodati ni na trećem ročištu.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje od 12. februara 2014. godine apelantima je dostavljeno 13. marta i 17. marta 2014. godine, a apelacije su podnijete u vremenu od 12. marta do 4. aprila 2014. godine, tako da su nesporno dostavljene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti pobijaju osporena rješenja navodeći da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

30. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na izvršenje pravomoćne presude protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je izrekao bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Nadalje, Ustavni sud zapaža kako apelanti smatraju da je primjena materijalnog prava od strane redovnih sudova proizvoljna, odnosno da je redovni sud donio rješenje o obustavi postupka izvršenja apelanata proizvoljnom primjenom prava i propustom da na zakonit način provede izvršenje, ali i zbog propusta suda da spriječi zloupotrebu prava u skladu sa čl. 9. i 10. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. ZIP-a.

32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi donijeli rješenja kojima su obustavili izvršni postupak, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je 26. aprila 2012. godine održano ročište, druga prodaja nekretnina, na kojoj su tri lica proglašena za najbolje ponuđače, ali nisu u ostavljenom roku izvršila uplatu, te je bez mogućnosti (koja je ukinuta zakonom) održavanja trećeg ročišta sud pozvao apelante da predlože novo sredstvo i predmet izvršenja. Apelanti su (kako proizlazi iz jedne od žalbi apelanata koja je dostavljena uz apelaciju) iznosili navode o zloupotrebi prava i propustu suda da spriječi zloupotrebu. U obrazloženju rješenja Okružnog suda (koji je rješavao po žalbama apelanata) nije striktno naveden ovaj žalbeni navod, ali je Okružni sud cijenio da se žalbom ne ukazuje "na postojanje propusta u zakazivanju i održavanju ročišta za prodaju". Apelanti su i u apelaciji postavili pitanje propusta suda da primijeni odredbe čl. 9. i 10. ZPP-a u vezi sa članom 21. ZIP-a, odnosno da onemogući zloupotrebu prava koja je dovela do toga da se nekretnina ne proda, odnosno do obustave postupka izvršenja apelanata.

35. U tom pravcu apelanti ističu, a to su isticali i tokom postupka (kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije - sudskih zapisnika) da su se lica, koja su se pojavila na licitaciji, pojavila samo iz razloga da osujete postupak prodaje ozbiljnom kupcu. Apelanti su pred Osnovnim sudom na ročištu za prodaju održanom 26. aprila 2012. godine jasno istakli da troje lica (koja su na istom ročištu proglašena za najbolje ponuđače, ali nisu uplatila cijenu) nemaju dovoljno sredstava (jedan od njih ni da plati kolektivni smještaj koji koristi), te su tražili da "ako imaju pare neka odmah plate". Iz zapisnika o ročištu (od 26. aprila 2012. godine), također, proizlazi da su učesnici u postupku na koji se odnosila primjedba istakli da nije tačno da nemaju pare. Ustavni sud konstatira (što opet proizlazi iz zapisnika sa ročišta od 26. aprila 2012. godine) da je Osnovni sud prethodno utvrdio da su ova tri lica također lica koja imaju potraživanja prema izvršeniku u iznosu od više od 10,000 KM, pa ispunjavaju uvjete za učestvovanje na licitaciji. Iako apelanti na neki način dovode u pitanje i ovu utvrđenu činjenicu, navodeći da je upravo zbog ovih lica (Radovana Jovanovića, Slobodana Vasića i Miodraga Gligića) već poništeno ročište od 5. aprila 2012. godine jer su ona zaključila vansudsku nagodbu sa izvršenikom, Ustavni sud ovu činjenicu neće ispitivati jer je ne smatra ključnom.

36. Ustavni sud smatra da su u ovom predmetu ključni navodi koje treba ispitati oni koji se odnose na propust suda da spriječi eventualnu zloupotrebu prava. S tim u vezi, očigledno je da se ovim prigovorima, koji su nesporno iznošeni tokom postupka, redovni sudovi uopće nisu bavili u obrazloženjima osporenih odluka. Stoga će osporena rješenja biti ispitana isključivo u odnosu na ovaj aspekt, dok se ostalim apelacionim navodima Ustavni sud neće baviti.

37. U nedostatku izričitih i konkretnih zakonskih normi u odredbama ZIP-a, ali primjenom načela iz ZPP-a (član 10) kojim je regulirana obaveza suda da provodi postupak i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, postavlja se pitanje da li je sud u konkretnom slučaju primijenio navedeno načelo, odnosno proveo postupak zakonito, poštujući standarde prava na pravično suđenje. Naime, ako je dovedena u pitanje "solventnost" lica koja su prijavila učešće u javnom nadmetanju za prodaju nekretnina izvršenika i ako su tražioci izvršenja prigovorili da su oni tu kako bi osujetili prodaju "ozbiljnom kupcu", da li je sud ispunio svoju obavezu samo formalnom provjerom da navedena lica mogu učestvovati u postupku. Dakle, apelanti su istakli ozbiljne navode u vezi sa učestvovanjem određenih lica na ročištu za prodaju nekretnina, a sud je formalno ispitao njihovo pravo učešća, ali o tome apsolutno ništa nije rečeno u obrazloženjima osporenih odluka, te se postavlja pitanje da li je time ispunjena obaveza suda da spriječi zloupotrebe prava, kako je definirano odredbama ZPP-a.

38. Naime, Ustavni sud primjećuje da ovo načelo zabrane zloupotrebe, kao jedno od osnovnih načela, osim sagledavanja zakonskih propisa predviđa i svestrano sagledavanje odnosa između stranaka, odnosno obavezuje sud da ispita da li zaista stranka određenu radnju preduzima s nekim drugim ciljem i namjerom, a ne s ciljem donošenja odluke, odnosno okončanja postupka. Dakle, u situacijama kao što je ova, u kojima je od izuzetnog značaja činjenica da li lice zaista ima mogućnost kupovine određene nekretnine, a naročito kod okolnosti da je suprotna strana (strana koja štiti vlastiti interes) dovela u pitanje ovu mogućnost, sud bi se svakako trebao ozbiljnije pozabaviti ovim navodom. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi da se sud treba baviti detaljima ili ulaziti u procjene da li će do kupovine realno i doći, ali u svakom slučaju trebalo bi onemogućiti zloupotrebe prava od strane lica za koja se pouzdano može smatrati da nikako ne bi bila u stanju zadovoljiti minimalne zahtjeve u svrhu realizacije preuzetih obaveza. Kao što je navedeno, radi se o obavezi koja proizlazi iz člana 10. ZPP-a, te je utvrđena jednim od osnovnih načela, čija primjena u svakom slučaju vodi ka pravičnom postupku koji zadovoljava sve standarde i garancije prava na pravično suđenje.

39. Dakle, u konkretnom slučaju apelantima je obustavljen postupak izvršenja i naređeno brisanje zabilježbe prava apelanata u zemljišnim knjigama, a njihovo mjesto, u skladu sa zakonskim odredbama ZIP-a, "preuzima" sljedeći povjerilac, odnosno tražilac izvršenja. U konačnici to rezultira gubitkom prava apelanata, između ostalog, i zbog činjenice da je prodaja nekretnina osujećena učešćem lica čiju zloupotrebu sud nije spriječio. Ustavni sud primjećuje da se sud nije bavio vrlo ozbiljnom primjedbom o mogućnostima lica koja učestvuju na ročištu za prodaju, da se ni na koji način nije osvrnuo na ove veoma ozbiljne navode, osim što je konstatirao izjavu "prozvanih" lica da nije tačno da nemaju novca. Pri tome, nije čak našao za shodno da utvrdi da ovakvi navodi apelanata nisu osnovani ili da nisu dokazani. Ustavni sud, također, primjećuje da je i Okružni sud propustio na adekvatan način ispitati ove navode (istaknute u jednoj od žalbi koja je dostavljena uz apelaciju), ističući da apelanti nisu osporili način zakazivanja i održavanja ročišta jer je navedeno upravo suprotno zapisniku od 24. aprila 2012. godine, kao i sadržaju same žalbe jer je nesporno da su apelanti tražili od suda da spriječi zloupotrebe prava uz konkretizaciju svojih navoda (o nedostatku novčanih sredstava lica koja su učestvovala na ročištu za prodaju nekretnina i namjeri da osujete postupak).

40. Ustavni sud napominje da obaveza suda da spriječi zloupotrebu prava, u suštini, predstavlja pravo stranke u postupku da u toku postupka bude zaštićena od zloupotreba, te ukoliko bi ovo pravo postalo iluzorno, odnosno samo deklaratorno i svelo se na puku formalnost, odnosno ukoliko bi redovni sud kod ozbiljnih navoda u konkretnim situacijama zanemarivao navode – bez zaštite strane koja jasno i konkretno ukazuje na neki problem ili propust koji utječe na konačan ishod postupka – takav postupak sigurno ne bi vodio u situacije kompatibilne s načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Time bi se otvorila mogućnost manipulacije samim postupkom, ali bi se utjecalo i na konačno odlučenje koje, kao rezultat loše provedenog postupka, nikako ne bi moglo biti prihvatljivo. Ustavni sud napominje da se u tom pogledu ostavlja puna diskrecija redovnim sudovima u odlučivanju, ali navodi koji pokreću veoma ozbiljna pitanja od utjecaja za ishod postupka moraju imati minimum obrazloženja zašto je sud prihvatio ili odbio preduzimanje određene radnje koju je stranka u bilo kom postupku, uključujući izvršni, predložila. Ovdje takvog obrazloženja nema u osporenim presudama, dok je u zapisnicima s ročišta ono dato samo rudimentarno, što sve, prema mišljenju Ustavnog suda, ne zadovoljava standard "obrazložene presude" u smislu prava na pravično suđenje.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama, koje ne sadrže ni minimum obrazloženja u odnosu na ozbiljne prigovore zloupotrebe prava od strane lica koja učestvuju u postupku, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu utvrđenu povredu, Ustavni sud smatra da je iz navedenih razloga, te radi efikasne zaštite prava apelanata na pravično suđenje neophodno ukinuti osporene odluke Okružnog suda i Osnovnog suda i naložiti Osnovnom sudu da donese novu odluku koja neće kršiti prava apelanata koja proizlaze iz prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud ponovo podsjeća na to da su svi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini u okviru svoje nadležnosti dužni direktno primjenjivati standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koji imaju supremaciju u odnosu na bilo koji zakon, odnosno bilo koje drugo pravo.

Ostali navodi

43. Apelanti (u dvije apelacije br. AP 1154/14 i AP 1553/14), također, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak o utvrđenoj povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi potrebnim da posebno razmatra pitanje povrede prava na imovinu apelanata.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka na primjedbu o zloupotrebi prava učesnika u postupku i pozivanje suda da je spriječi, uz konkretne primjedbe, nisu dali ni minimum obrazloženja.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.