Službeni glasnik BiH, broj 99/11

na sjednici održanoj 27. maja 2011. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1164/08, rješavajući apelaciju Riste Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja

Usvaja se apelacija Riste Mihajlovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 1164/08 od 12. juna 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Risto Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 15. aprila 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine. Apelant je podnio i zahtjev Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi se zabranilo izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1164/08 od 12. juna 2008. godine kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine do okončanja postupka o apelaciji.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od učesnika u postupku AD "Vodoprivreda Trebišnjica" i Vrhovnog suda zatraženo je 22. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. novembra 2010. godine, a AD "Vodoprivreda Trebišnjica" 8. novembra 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i AD "Vodoprivreda Trebišnjica" dostavljeni su apelantu 16. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. AD "Vodoprivreda Trebišnjica" podnijelo je 12. jula 2005. godine Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv apelanta radi iseljenja i predaje u posjed. U tužbi je navedeno da se apelant 1992. godine bez pravnog osnova uselio u dvosoban stan, površine 67,25 m2, koji se nalazi u Trebinju, u radničkom naselju Crnač bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je predloženo da se naloži apelantu da se iseli iz predmetnog stana i da stan preda u posjed uz naknadu troškova postupka.

8. Apelant je u toku postupka podnio protivtužbeni zahtjev kojim je predložio da sud utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, da je stekao pravo korištenja predmetnog stana i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade na kojem pravo raspolaganja ima AD "Vodoprivreda" (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi), a što je tužilac-protivtuženi dužan priznati, te zaključiti ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme uz naknadu troškova postupka.

9. Presudom Osnovnog suda broj P-198/05 od 15. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-000 318 od 21. septembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog kojim je tražio da se naloži apelantovo iseljenje iz predmetnog stana. Stavom II izreke presude usvojen je apelantov protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant stekao pravo korištenja predmetnog stana na kojem tužilac-protivtuženi ima pravo raspolaganja, te je tužilac-protivtuženi obavezan da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana na neodređeno vrijeme uz mjesečnu zakupninu od 20 KM, koja se plaća Fondu stanovanja RS uz obavezu plaćanja i ostalih naknada i sa pravom da apelant koristi zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade, a u protivnom će presuda zamijeniti ugovor o zakupu predmetnog stana saglasno odredbi člana 38. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Stavom III izreke presude odbijen je dio apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo kao neosnovan. Stavom IV izreke presude obavezan je tužilac-protivtuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.960,00 KM.

10. Iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka sud je utvrdio da je nesporno da su u naselju Crnač kod Trebinja izgrađene barake koje su služile za smještaj radnika, ali da je među strankama sporno da li stambeni prostor u barakama, koji je služio za smještaj radnika, ima karakter stana. S tim u vezi, prvostepeni sud je, na osnovu dopisa Hidroelektrane "Trebišnjica" broj 1263 od 18. decembra 1985. godine i pismena broj 1263-10, utvrdio da je Odlukom Radničkog savjeta Hidroelektrane na Trebišnjici odlučeno da se određeni stanovi u barakama u naselju Crnač, a među kojima je bio i predmetni stan, trajno i bez naknade prenesu u vlasništvo tužioca-protivtuženog. Također je utvrđeno da je tužilac-protivtuženi predmetni stan svojom Odlukom broj 30/84 od 20. januara 1984. godine dodijelio na korištenje radniku Džemailu Hodžiću, koji je 28. maja 1984. godine sa SIZ-om stanovanja Trebinje zaključio ugovor o korištenju toga stana i da je u njemu stanovao do 1992. godine, kada ga je napustio. Osnovni sud je utvrdio da je predmetni stan kod JP "Trebinje-stan" PO Trebinje evidentiran kao dvosoban. Osnovni sud je, dalje, istakao da je s�m tužilac-protivtuženi svojom odlukom od 20. januara 1984. godine predmetni stan dodijelio na trajno korištenje Džemailu Hodžiću, koji je zaključio ugovor o korištenju i stekao stanarsko pravo, pa je neosnovano isticanje tužioca-protivtuženog da objekt u kojem stanuje apelant nema karakter stana u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Naime, očigledno je da je radničko naselje izgubilo karakter gradilišta, jer su završeni radovi zbog kojih su izgrađeni radnički stanovi u naselju Crnač i prostorije koje su služile za privremeni smještaj izgubile su karakter privremenosti. S obzirom na to da je s�m tužilac-protivtuženi predmetnom stanu dao karakter stana, Osnovni sud se nije upuštao u ocjenu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke na okolnost da li stambena jedinica u građevinskom smislu ima karakter stana.

11. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza (saslušanje parničnih stranaka i predloženih svjedoka) utvrdio da apelant sa svojom porodicom od 1992. godine neprekidno koristi predmetni stan i da tužilac-protivtuženi nije pokretao postupak sa zahtjevom da se predmetni stan preda u posjed. Osnovni sud je zaključio da su do momenta podnošenja tužbe (12. jul 2005. godine) protekli rokovi za pokretanje postupka u smislu odredbe člana 30. stav 2. tačka 7. ZSO. Osnovni sud je ukazao da protekom tih rokova (osam godina od momenta useljenja) lice koje se useli u objekt u društvenom vlasništvu (pa i nezakonito) stječe pravo da nastavi dalje nesmetano koristiti taj stan, jer je nastupila zakonska prekluzija s obzirom na to da se postupak za njegovo iseljenje više ne može voditi. Međutim, zaključio je Osnovni sud, to ne znači da je apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu koje se, prema izričitoj odredbi člana 11. ZSO, a do momenta stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (28. jul 2001. godine), moglo steći danom zakonitog useljenja u stan, koji podrazumijeva postojanje ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan a što u konkretnom slučaju nedostaje. Zbog tog razloga, usvojen je protivtužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče stjecanja prava na korištenje predmetnog stana sa pravom na zaključenje ugovora o zakupu u smislu člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova, a protivtužbenom zahtjevu nije udovoljeno u dijelu kojim je apelant tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Na kraju je Osnovni sud istakao da je iz navedenih razloga i odbio tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog kojim je tražio predaju u posjed predmetnog stana i apelantovo iseljenje.

12. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je istakao da je žalba izjavljena protiv odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva i usvojenog dijela protivtužbenog zahtjeva. Okružni sud smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužilac-protivtuženi svojom odlukom od 20. januara 1984. godine predmetnu stambenu jedinicu dodijelio na trajno korištenje Džemailu Hodžiću, koji je zaključenjem ugovora o korištenju 28. maja 1984. godine stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, te je neosnovano isticanje tužioca-protivtuženog da objekt u kome stanuje apelant nema karakter stana u smislu člana 4. ZSO. Dakle, s�m tužilac-protivtuženi je izvršio prenamjenu prostora u radničkoj baraci u stambeni prostor s obzirom na to da je predmetni prostor u redovnoj proceduri dodijelio kao stan svom radniku Džemailu Hodžiću. Okružni sud je istakao da je u ugovoru o korištenju stana, koji je zaključio prethodni stanar Džemail Hodžić, navedeno da se u konkretnom slučaju radi o stanu, da mu je utvrđena vrijednost, te da je time utvrđena i visina stanarine koju je nosilac stanarskog prava dužan da plaća, što, prema mišljenju ovog suda, dodatno potvrđuje stanovište prvostepenog suda, da sporni stan ima karakter stana u smislu člana 3. ZSO. Okružni sud navodi da i s�m tužilac-protivtuženi tužbom ističe da se radi o stanu, jer u prijedlogu za donošenje presude traži da se apelant iseli iz jednog dvosobnog stana. Na kraju je Okružni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant sa svojom porodicom živi od 1992. godine u predmetnom stanu i da tužilac-protivtuženi protiv apelanta nije pokretao postupak za predaju nekretnine u posjed, te da su, do momenta podnošenja tužbe, protekli svi rokovi iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO za pokretanje postupka za apelantovo iseljenje. Smatrajući da u prvostepenoj odluci nema bitne povrede odredaba postupka, niti pogrešne primjene materijalnog prava, drugostepeni sud je, shodno odredbama člana 226. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio žalbu tužioca-protivtuženog i prvostepenu presudu potvrdio.

13. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude Okružnog sud izjavio tužilac-protivtuženi, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine uvažio reviziju, drugostepenu odluku preinačio tako što je žalbu tužioca-protivtuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-198/05 od 15. juna 2006. godine preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog i obavezao apelanta da se iseli iz predmetnog stana i da stan slobodan od lica i stvari preda u posjed tužiocu-protivtuženom uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.740,00 KM. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu na kojem tužilac-protivtuženi ima pravo raspolaganja, kao i zahtjev da je tužilac-protivtuženi dužan sa apelantom zaključiti ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme uz mjesečnu zakupninu od 20 KM, uz apelantovo pravo da koristi zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade i obavezu da plaća ostale naknade vezane za korištenje stana.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom postupku sporno da li se predmetne prostorije mogu smatrati stanom, pa, slijedeći to, da li je apelant, protekom roka iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO, stekao pravo da dalje nesmetano koristi te prostorije kao stan. Vrhovni sud je, dalje, istakao da se predmetne prostorije nalaze u naselju Crnač, u baraci izgrađenoj za smještaj radnika, da se radi o privremenom objektu koji nije legaliziran, ne posjeduje urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, a u zemljišnim knjigama vodi se kao gradilište. Također je istakao da se radi o skupu prostorija koje su namijenjene za stanovanje i, u smislu člana 3. ZSO, imaju elemente stana. Međutim, naveo je dalje Vrhovni sud, prema izričitoj odredbi člana 4. stav 1. tačka 1. ZSO, stanom se ne smatraju prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima u barakama i sl.), te je, stoga, osnovan prigovor tužioca-protivtuženog da je pogrešan stav nižestepenih sudova kada smatraju da predmetne prostorije imaju karakter stana zbog činjenice da su za to ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 3. ZSO i da im je taj status dao s�m tužilac-protivtuženi, dodjeljujući ga kao stan svom radniku Džemailu Hodžiću. Vrhovni sud napominje da su stvarna sadržina stanarskog prava i njegovo stjecanje propisani odredbom člana 11. ZSO i da je ono postojalo na stanovima u društvenom (državnom) vlasništvu. Stanovi su se dodjeljivali na trajno korištenje u objektima koji su sa građevinskog gledišta autonomne stvari, odnosno koji nisu privremeni građevinski objekti, pa i kada su podignuti s namjerom da trajno ostanu tamo gdje su izgrađeni. U prvostepenom postupku je utvrđeno da apelantu nije dodijeljen predmetni stan na korištenje, već da se sa članovima svoje porodice uselio bespravno 1992. godine. Sporne prostorije se nalaze u polovini objekta-barake privremenog karaktera, a u drugoj polovini iste barake stanuje drugi stanar a objekt je građen bez odobrenja nadležnog organa i nije uknjižen u zemljišne knjige. Polazeći od utvrđenih činjenica, nižestepeni sudovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, pogrešno su zaključili da se predmetni stan, bez obzira na to što je utvrđeno da ima sve elemente stana u građevinskom smislu, ima smatrati stanom i u pravnom smislu. U pitanju je skup prostorija koje se nalaze u objektu izgrađenom bez odobrenja za građenje i koji kao takav ima status privremenog građevinskog objekta na kojem se ne može steći trajno pravo korištenja stana. Sadržina stanarskog prava (tom pravu suštinski je identično pravo bespravnog korisnika po proteku rokova iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO) sastoji se u trajnom pravu korištenja stana i to pravo se može konstituirati samo na trajnom građevinskom objektu, a ne na privremenom. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca-protivtuženog, a djelimično usvojili apelantov protivtužbeni zahtjev.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je osporena odluka Vrhovnog suda proizvoljna, jer Vrhovni sud ocjenjuje činjenicu da se predmetni stan nalazi u baraci koja je građena bez odobrenja nadležnog organa i koja nije uknjižena u zemljišne knjige, te koja ima karakter privremenog objekta. Vrhovni sud nije izvršio analizu svih provedenih dokaza koji vode suprotnom zaključku i na osnovu kojih proizlazi da je predmetni stan imao tretman stana a što i s�m tužilac- protivtuženi tvrdi u tužbi, jer traži "iseljenje iz dvosobnog stana". Na predmetnom stanu, pojasnio je dalje apelant, nosilac stanarskog prava je bio Džemail Hodžić do 1992. godine, kome je tužilac-protivtuženi dodijelio predmetni stan na trajno korištenje i koji je zaključio ugovor o korištenju sa JP "Trebinje-stan". Također je istakao da sud nije imao u vidu ni iskaze saslušanih svjedoka koji su u istim barakama imali stanarsko pravo, pa čak i otkupili stanove i postali njihovi vlasnici. Apelant smatra da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da predmetne prostorije ne mogu imati karakter stana u pravnom smislu s obzirom na odredbe Zakona o prostornom uređenju. Predmetno naselje koje je služilo za izgradnju Hidroelektrane "Grančarevo" prije 40 godina nije uklonjeno, nego su pojedine firme dobile na raspolaganje objekte radi rješavanja stambenih potreba svojih radnika koji su zaključivali ugovore o korištenju stana.

16. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno i pravo na dom, te pravo na imovinu, jer se u predmetni stan uselio sa porodicom 1992. godine i koristi ga kao svoj dom, uredno je plaćao komunalije i uložio sredstva u njega radi poboljšanja uvjeta stanovanja. Apelant se, također, žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je osporenom odlukom doveden u pravno nesiguran položaj pošto iz spisa jasno proizlazi da su drugi stanari koji su stanovali u barakama u istom naselju zaključivali ugovore o korištenju stanova a zatim ih otkupljivali. Apelant je naveo da je Džemail Hodžić imao zaključen ugovor o korištenju stana na predmetnom stanu, ali privatizacijom tužioca-protivtuženog predmetni objekt je nekom zatrebao u druge svrhe. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju


17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da su razlozi za donošenje presude navedeni u obrazloženju, te da apelaciju smatra neosnovanom.

18. U odgovoru na apelaciju tužilac-protivtuženi je naveo da apelant samo ponavlja navode koje je već isticao tokom postupka, a da je Vrhovni sud u osporenoj presudi eksplicitno utvrdio da se sadržina stanarskog prava sastoji u trajnom korištenju stana i da se to pravo može konstituirati samo na trajnom građevinskom objektu, a ne na privremenom. Tužilac-protivtuženi je istakao da primjena zakona nije bila proizvoljna i da je postupak bio pravičan, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


19. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni glasnik Republike Srpske" br.19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Stanom se smatra u smislu ovog zakona skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje, po pravilu, čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz.

Član 4.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

1) prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima u barakama i sl.),

Član 30. st. 1, 2. i 6.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi, svako može dati inicijativu a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

20. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno

Član 176.

(1)Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja.

(2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama razloga navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. marta 2008. godine, a apelacija je podnesena 15. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 273 od 22. januara 2008. godine, tvrdeći da su presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

26. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

27. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluka koju apelant osporava predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A br. 30, stav 49).

28. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava definirao je domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja da li se on može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

29. Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati apelantovim "domom", nesporno je da apelant sa svojom porodicom nesmetano živi u predmetnom stanu od 1992. godine. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje osporene odluke Vrhovnog suda kojom se apelantu nalaže da napusti predmetni stan i preda ga u posjed tužiocu-protivtuženom predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. Evropske konvencije.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, dalje, treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno "u skladu sa zakonom", odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 4. stav 1. tačka 1. ZSO, usvojen zahtjev tužioca-protivtuženog (vlasnika stana) i da je obavezan apelant da se iseli iz predmetnog stana i preda ga u posjed tužiocu-protivtuženom.

32. Dakle, miješanje u apelantov dom je zasnovano na zakonu, jer se, u smislu člana 4. stav 1. tačka 1. ZSO, stanom ne smatraju prostorije za privremeni smještaj radnika (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i sl.) i na takvim privremenim prostorijama se ne može stjecati trajno pravo korištenja. Sadržina stanarskog prava, kojem je identično pravo bespravnog korisnika po proteku rokova iz člana 30. st. 2. i 7. ZSO, sastoji se u trajnom pravu da se koristi stan, a to pravo se može konstituirati samo na trajnom građevinskom objektu, a ne na privremenom. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba člana 4. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se ne smatra stanom, te ko i kada može pokrenuti postupak za iseljenje bespravnog korisnika. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni zakon "primjereno pristupačan", te da je apelant bio "upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet" u smislu da predmetni stan spada u kategoriju stanova na kojim se ne može steći stanarsko pravo, odnosno pravo trajnog korištenja.

33. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud utvrdio da apelantu nije dodijeljen predmetni stan na korištenje, već da se bespravno uselio sa svojom porodicom, da se predmetni stan nalazi u baraci koja je privremenog karaktera i koja služi za smještaj radnika na gradilištu, te da se ne može smatrati stanom u pravnom smislu i na kojem se ne može steći trajno pravo korištenja stana. S obzirom na to da je utvrđeno da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu zakona, prema mišljenju Ustavnog suda, takvo miješanje je imalo legitiman cilj koji je sadržan u poštivanju zakona.

34. Na kraju, Ustavni sud će odgovoriti i na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantovog interesa i interesa tužioca-protivtuženog. U konkretnom slučaju se radi o apelantovom interesu da mu se omogući da nesmetano koristi predmetni stan kao svoj dom. Sa druge strane, radi se o interesu tužioca-protivtuženog da predmetni stan (na kome ima pravo raspolaganja) koji se nalazi u radničkim barakama iskoristi za svoje potrebe (tj. da ga ne daje u zakup apelantu). Pri ocjenjivanju da li je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo "neophodno u demokratskom društvu", Ustavni sud smatra da je značajna činjenica da apelant predmetni stan koristi nesmetano skoro 20 godina, a da je tužilac-protivtuženi predmetni stan prije ratnih djelovanja davao na korištenje. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nije postojala hitna društvena potreba koja bi opravdala miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma. Ustavni sud smatra da navedeni interes tužioca-protivtuženog da predmetni stan iskoristi za svoje potrebe ne može prevagnuti nad apelantovim interesom da mu se omogući da predmetni stan, u kojem nesmetano živi sa svojom porodicom skoro 20 godina, nastavi koristiti (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/03 od 22. septembra 2004. godine, stav 40, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 54/04, i Odluka o meritumu broj AP 663/04 od 13. oktobra 2005. godine, stav 30, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/05).

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi


36. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije u vezi sa povredom prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


37. Ustavni sud zaključuje da predmetno miješanje u apelantovo pravo na dom nije proporcionalno cilju koji se želio postići, odnosno da ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa koji se želio postići, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 1164/08 od 12. juna 2008. godine.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!