Službeni glasnik BiH, broj 58/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2098/18, rješavajući apelaciju Romana Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. jula 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Romana Kovačevića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 041775 18 Kv od 3. aprila 2018. godine.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Sanskom Mostu koji je dužan da po hitnom postupku, a najkasnije u roku od tri dana od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sanskom Mostu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od pet dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Roman Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 6. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 041775 18 Kv od 3. aprila 2018. godine i broj 22 0 K 041775 17 K od 29. marta 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor 15. maja 2018. godine, a Općinski sud 16. maja 2018. godine.

4. Od Općinskog suda je 14. juna zatraženo da dostavi informaciju da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene osporenim rješenjima još uvijek na snazi, uz dostavljanje svih rješenja u vezi sa izrečenim mjerama zabrane apelantu, koja su eventualno donesena nakon osporenih rješenja.

5. Općinski sud je traženu informaciju dostavio 20. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Prvostepenim Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 K 041775 17 K od 29. marta 2018. godine apelantu je zabranjeno napuštanje Sanskog Mosta do okončanja krivičnog postupka koji se protiv njega vodi u Općinskom sudu zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Uz zabranu napuštanja boravišta apelantu je izrečena dodatna mjera privremenog oduzimanja putne isprave, odnosno pasoša koji će biti deponiran u Općinskom sudu do završetka glavnog pretresa.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je kod Općinskog suda u toku krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. KZFBiH, te da je u tom predmetu bio zakazan glavni pretres za 20. mart 2018. godine koji nije održan jer se apelant nije pojavio budući da je otišao u Njemačku. S ciljem osiguranja apelantovog prisustva glavnom pretresu, Općinski sud je izdao naredbu za raspisivanje potjernice. Po raspisanoj potjernici apelant je lišen slobode na aerodromu u Tuzli, nakon čega je Općinski sud izdao naredbu sudskoj policiji da ga dovede u taj sud. Zaključeno je da postoji opravdana bojazan da bi apelant ponovo mogao otići u inostranstvo pa je sud, pozivajući se na član 140. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), odlučio kao u izreci rješenja.

9. Drugostepenim Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 K 041775 18 Kv od 3. aprila 2018. godine apelantova žalba protiv prvostepenog Rješenja Općinskog suda broj 22 0 K 041775 17 K od 29. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana.

10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant u žalbi, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud zakazao glavni pretres za 20. mart 2018. godine, kojem su prisustvovali kantonalna tužiteljica i apelantov branilac, da je apelantov branilac izjavio da apelant iz objektivnih razloga ne može prisustvovati suđenju jer se nalazi u inostranstvu i iznenada se razbolio, čime je onemogućen njegov dolazak iz inostranstva i prisustvovanje zakazanom pretresu, te da kantonalna tužiteljica nije imala primjedbi da se pretres odloži na određeno vrijeme i zakaže novi, a da je prvostepeni sud, protivno odredbama člana 261. ZKPFBiH i odredbama člana 172. stav 1. KZFBiH, izdao potjernicu iako se izdavanje potjernice može samo narediti onda kada je za krivično djelo propisana kazna zatvora od tri godine ili više i kad se optuženi nalazi u bjekstvu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora. Apelant je dalje u žalbi naveo da je sudu podnio pisani podnesak u kojem je dostavio ljekarsku potvrdu od 22. marta 2018. godine u kojoj je navedeno da apelant od 5. marta 2018. godine ima zdravstvenih problema i da zbog iscrpljenosti organizma nije u mogućnosti da putuje, a prvostepeni sud se oglušio na ovakve navode i postupio suprotno odredbi člana 261. stav 1. ZKPFBiH, koja u tom slučaju predviđa opozivanje naredbe o prinudnom dovođenju s obzirom na to da je apelant opravdao svoj izostanak. Stoga je, kako je apelant naveo, prvostepeni sud nezakonito i proizvoljno postupio jer je izrekao mjeru i donio rješenje bez prijedloga tužioca, odnosno suprotno članu 140. stav 1. ZKPFBiH. U žalbi je također istaknuto da prvostepeni sud nije dostavio poziv optuženom (apelantu) kako je to predviđeno ZKPFBiH, čime je povrijedio odredbe navedenog zakona kada je u pitanju dostavljanje pismena i pravo optuženog da bude obaviješten o terminu glavnog pretresa. Dakle, kako je navedeno u žalbi, za apelanta nije izvršena uredna dostava poziva za glavni pretres, što je sudija konstatirao na početku glavnog pretresa (uz apelaciju je dostavljen i zapisnik s ročišta za glavni pretres od 20. marta 2018. godine u kojem je konstatirano da apelant nije uredno obaviješten o održavanju ročišta), pa s obzirom na to da nije izvršena uredna dostava za apelanta, a optuženi apelant se uredno odazivao svim pozivima u dosadašnjem toku postupka, očigledno je da je sud počinio povredu krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.

11. Prema ocjeni vijeća, argumentima apelantove žalbe nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnog osnova na kojem se zasniva pravilan zaključak prvostepenog rješenja o postojanju opravdane bojazni da bi apelant ponovo mogao otići u inostranstvo, te da je određivanje mjere zabrane napuštanja boravka i oduzimanje putne isprave u konkretnom slučaju neophodno. Naime, kako je u obrazloženju rješenja navedeno, iz cjelokupnog apelantovog ponašanja od momenta raspisivanja potjernice pa do njegovog privođenja po potjernici može se zaključiti da postoji opravdana bojazan da bi apelant ponovo mogao otići u inostranstvo, a da se ne odazove na poziv suda. Vijeće je napomenulo da je u medicinskoj dokumentaciji kojom je apelant pravdao svoje odsustvo, a koja je sačinjena 22. marta 2018. godine, navedeno da je apelant nesposoban za putovanje avionom, a već sedam dana poslije apelant je priveden upravo na aerodromu, i to po potjernici Općinskog suda, iz čega, prema ocjeni Općinskog suda, proizlazi opravdana bojazan da se optuženi apelant ne bi odazvao sudu iako je doputovao iz inostranstva i da bi ponovo mogao otići u inostranstvo, a sve s ciljem izbjegavanja da se pojavi pred sudom.

12. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je sudeći sudija po službenoj dužnosti odlučio da umjesto mjere pritvora, koju je inače mogao izreći i za što mu uopće nije bio potreban prijedlog tužioca i saslušanje stranaka, u smislu člana 261. stav 2. u vezi sa članom 146. stav 1. tačka a) i člana 145. stav 2. ZKPFBiH, izrekne blažu mjeru. Sudeći sudija je dakle izrekao blažu mjeru za koju nije bio potreban prijedlog tužioca ni saslušanje optuženog u smislu člana 140b. stav 2. ZKPFBiH, a u zapisniku o glavnom pretresu od 20. marta 2018. godine sudeći sudija je naveo razloge koji su pravni osnov za raspisivanje potjernice i izdavanje naredbe za dovođenje, uz alternativnu mjeru zabrane napuštanja boravišta i oduzimanja putne isprave, a u vezi sa članom 140. stav 2. ZKPFBiH. Pored toga, prema ocjeni vijeća, u obrazloženju prvostepenog rješenja su u potpunosti i argumentirano dati razlozi o izrečenim mjerama zabrane kako su poimenično navedene u izreci rješenja, pa se žalbeni prigovori, istaknuti u tom pravcu, ukazuju potpuno neosnovanim i neopravdanim.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Navodi da su mu nezakonito određene mjere zabrane uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, konkretno čl. 140. i 261. ZKPFBiH. Prema njegovom mišljenju, obrazloženja osporenih rješenja Općinskog suda su paušalna i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje bi na konkretan način dovele apelanta u vezu s citiranim zakonskim odredbama koje se odnose na mjere zabrane, odnosno ne sadrže ni minimum obrazloženja kako to zahtijeva ZKPFBiH. Apelant smatra da se proizvoljnost i nezakonitost ogleda i u tome što su mjere zabrane određene sve dok traje krivični postupak, a neizvjesno je do kada će trajati, te je samim tim njegovo kretanje ograničeno na period koji nije razuman i opravdan.

15. Apelant dalje ističe da je izrečenim mjerama zabrane povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu s obzirom na to da se ranije odazivao svim pozivima nadležnih organa, da je već prisustvovao ročištima za glavni pretres pred Općinskim sudom i da je samim dolaskom u Bosnu i Hercegovinu osigurana njegova dostupnost.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su istakli da je apelacija neosnovana, te da su u osporenim rješenjima dati činjenični i pravni razlozi za odlučivanje.

17. U odgovoru na apelaciju od 20. juna 2018. godine Općinski sud je naveo da, s obzirom na to da krivični postupak još nije okončan i da još uvijek postoji opasnost da bi apelant mogao napustiti Bosnu i Hercegovinu i otići u Njemačku i tako sudu biti nedostupan, mjere zabrane koje su apelantu određene osporenim rješenjima do okončanja krivičnog postupka koji se protiv njega vodi još uvijek nisu ukinute. Također je navedeno da je glavni pretres još uvijek u toku.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 140b. st. (1), (2), (5),(6) i (7)

Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

[...]

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 140c. st. (1) i (2)
Sadržaj mjera zabrane

(1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.

(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.

Član 261.
Nedolazak optuženog na glavni pretres

(1) Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak opravda sudija, odnosno predsjednik vijeća će odložiti glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.

(2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudnom dovođenje nije uspjelo sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor.

(3) Protiv rješenja o određivanju pritvora dopuštena je žalba koja ne odlaže njegovo izvršenje.

(4) Ako ne bude ranije ukinut pritvor traje do objavljivanja presude a najduže 30 dana.

Član 262.
Zabrana suđenja u odsustvu

Optuženom se ne može suditi u odsustvu.

Član 446. st. (1) i (2)
Uvjeti za izdavanje potjernice

(1) Izdavanje potjernice može se narediti kad se osumnjičeni, odnosno optuženi protiv kojeg je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna nalazi u bjekstvu, a postoji naredba za njegovo dovođenje ili rješenje o određivanju pritvora.

(2) Izdavanje potjernice naređuje sud.

[...]

19. U Krivičnom zakonu ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 75/17) relevantne odredbe glase:

Član 172. stav (1)
Teška tjelesna ozljeda

(1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

[...]

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 22 0 K 041775 18 Kv od 3. aprila 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 6. aprila 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama kojima su mu izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta (Sanskog Mosta) i zabrana putovanja povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, treba ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o lišavanju slobode u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ili se radi o uskraćivanju slobode kretanja u smislu člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

26. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije zapaža da apelant osporava odluku redovnog suda koja se odnosi na mjere zabrane: zabranu napuštanja boravišta i zabranu putovanja. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je cilj izrečenih mjera osiguranje apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3120/16 od 10. oktobra 2016. godine, tačka 22, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da se mjere zabrane mogu razmatrati u okviru standarda dva posebna prava: prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

27. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da apelant u okolnostima konkretnog slučaja ističe kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud nalazi za potrebno da ove navode ispita samo u okviru navoda o kršenju prava na slobodu kretanja jer niti jednom mjerom zabrane apelantu nije dovedena u pitanje lična sloboda, odnosno lišavanje slobode.

28. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

29. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

30. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

31. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta (Sanski Most). Uz zabranu napuštanja boravišta apelantu je izrečena dodatna mjera privremenog oduzimanja putne isprave, odnosno pasoša koji će biti deponiran u Općinskom sudu do završetka glavnog pretresa. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stava. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte s vanjskim svijetom, ali uz naprijed navedena ograničenja (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

32. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i postići pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014, naprijed citiranu, Khlyustov, stav 64).

33. Ustavni sud podsjeća da izraz "u skladu sa zakonom" zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidljiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.

34. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizlazi da on osporava da su mjere zabrane zasnovane na relevantnim odredbama ZKPFBiH.

35. Ustavni sud zapaža da su apelantu određene mjere zabrane s ciljem osiguranja njegovog prisustva glavnom pretresu u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. KZFBiH.

36. Ustavni sud dalje zapaža da su ovlaštenje suda i mjere koje je u slučaju nedolaska optuženog na glavni pretres sud obavezan preduzeti propisani članom 261. stav 1. ZKPFBiH. U stavu 1. navedenog člana je propisano da ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe, niti svoj izostanak opravda, sudija odnosno predsjednik vijeća će odgoditi glavni pretres i narediti da se optuženi prinudno dovede na idući glavni pretres, te da ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija odnosno predsjednik vijeća će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju. Stavom 2. istog člana je propisano da ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudom dovođenje nije uspjelo, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor. Stav 4. istog člana propisuje da pritvor, ako ne bude ranije ukinut, traje do objavljivanja presude, a najduže 30 dana.

37. Ustavni sud zapaža da iz odredbi ZKPFBiH proizlazi da je prisustvo optuženog na glavnom pretresu obavezno s obzirom na to da je odredbom člana 262. ZKPFBiH propisano da se optuženom ne može suditi u odsustvu, te je zbog toga obaveza suda da prisustvo optuženog na glavnom pretresu osigura njegovim pozivanjem. Ukoliko optuženi ne pristupi na glavni pretres, protiv njega se mogu preduzeti prinudne mjere, ali samo pod uvjetom da je uredno i blagovremeno pozvan na glavni pretres, te poučen o posljedicama neopravdanog izostanka s glavnog pretresa. Posljedično tome, ako je optuženi uredno pozvan, a ne pristupi na glavni pretres, niti svoj izostanak opravda, sudija odnosno predsjednik vijeća će na osnovu ovlaštenja iz navedene zakonske odredbe odložiti glavni pretres i izdati naredbu sudskoj policiji da optuženog na idući glavni pretres prinudno dovede. Sudija odnosno predsjednik vijeća mora narediti privođenje optuženog i nema mogućnost da procjenjuje cjelishodnost preduzimanja prinudne mjere privođenja jer sadržaj odredbi člana 261. ukazuje da je u slučaju kada je optuženi uredno pozvan, a ne pristupi na glavni pretres, niti svoj izostanak opravda, odlaganje glavnog pretresa i izdavanje naredbe za privođenje optuženog obligatorno. U navedenim procesnim situacijama postoji mogućnost da optuženi naknadno opravda svoj nedolazak na glavni pretres (npr. zbog bolesti). Ako sudija odnosno predsjednik vijeća ocijeni da je optuženi opravdano izostao s glavnog pretresa ili ga napustio, onda će opozvati naredbu za prinudno dovođenje. Također, postoje situacije kada je optuženi uredno pozvan, ali očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres. Izbjegavanje dolaska na glavni pretres pretpostavlja neko aktivno ponašanje suprotno pozivima i naredbama suda. Kada su ispunjeni takvi uvjeti, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženom odrediti pritvor. Na osnovu tog rješenja pritvor može trajati do objavljivanja presude, a najduže 30 dana. U slučaju da presuda ne bude objavljena u tom roku, pritvor se mora ukinuti, ali ako nakon objavljivanja presude budu postojali uvjeti za pritvor u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH (pritvor poslije izricanja presude), pritvor će se produžiti u skladu s odredbama ovog člana.

38. Nadalje, odredbom člana 140b. stav 2. propisano je da kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti umjesto određivanja ili produženja pritvora.

39. Dakle, kao što je već prethodno navedeno, sud je, u skladu s odredbama člana 261. ZKPFBiH, ovlašten da u slučaju kada optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudom dovođenje nije uspjelo, može optuženom odrediti pritvor koji, ako ne bude ranije ukinut, može trajati do objavljivanja presude, a najduže 30 dana, a iz odredbe člana 140b. stav 2. ZKPFBiH proizlazi da sud uvijek kada odlučuje o pritvoru može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti umjesto određivanja ili produženja pritvora. Iz sadržaja odredbe člana 261. ZKPFBiH proizlazi da sudu u ovom slučaju za određivanje pritvora, odnosno alternativno mjera zabrane nije potreban prijedlog tužioca.

40. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da, kako to proizlazi iz zapisnika s glavnog pretresa od 20. marta 2018. godine, odnosno kako je to sam sud utvrdio i konstatirao u zapisniku, optuženi (apelant) nije bio uredno pozvan, pa proizlazi da nije ispunjen ovaj uvjet da bi sud mogao preduzeti mjere u skladu s ovlaštenjima iz člana 261. ZKPFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantu određena mjera zabrane do okončanja krivičnog postupka, a odredba člana 261. stav 4. ZKPFBiH izričito propisuje da ovako određen pritvor, pa tako i mjere zabrane koje su apelantu određene kao alternativa pritvoru mogu trajati najduže 30 dana. Da bi se apelantu mogle izreći mjere zabrane koje, u skladu s odredbom člana 140b. stav 5. ZKPFBiH, mogu trajati do pravomoćnosti presude, a kako je to određeno osporenim rješenjima, morao je u skladu sa stavom 1. člana 140b. ZKPFBiH postojati prijedlog stranke u postupku, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Iz navedenog proizlazi da mjere zabrane koje su apelantu izrečene nisu određene u skladu sa zakonom, što je dovoljno da se utvrdi povreda apelantovog prava bez razmatranja njegovih daljih navoda u pogledu opravdanosti mjera zabrane.

41. S obzirom na to da je zaključio da mjere zabrane izrečene apelantu nisu određene u skladu sa zakonom, Ustavni sud neće dalje ispitivati da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

43. Imajući u vidu da je osporeno Rješenje Općinskog suda broj 22 0 K 041775 18 Kv od 3. aprila 2018. godine na snazi, Ustavni sud nalazi za potrebno da ga ukine i predmet vrati Općinskom sudu koji je dužan da po hitnom postupku, a najkasnije tri dana od dana dostavljanja ove odluke (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3808/17 od 15. novembra 2017. godine, tačka 45) donese novo rješenje poštujući standarde člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kako je navedeno u ovoj odluci.

Ostali navodi

44. S obzirom na zaključak o povredi apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada mjere zabrane nisu određene u skladu sa zakonom jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZKPFBiH.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.