Službeni glasnik BiH, broj 56/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2164/11, rješavajući apelaciju Mustafe Mujarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Mujarića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Mal 003397 11 Gž od 15. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 Mal 003397 09 Mal od 11. februara 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Mustafa Mujarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupaju Sanela Mujarić i Almir Gagula, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Mal 003397 11 Gž od 15. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 Mal 003397 09 Mal od 11. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, ranije važeća ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Radio televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 24. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 27. februara i 10. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 42 0 Mal 003397 09 Mal od 11. februara 2011. godine apelant je obavezan da plati tužitelju na ime RTV takse iznos od 60,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 3,30 KM od dospijeća do 31. oktobra 2007. godine, a na iznos od 60,00 KM počev od 1. novembra 2007. godine pa do isplate, te da tužitelju naknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 609,10 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je tužitelj kao tražilac izvršenja Općinskom sudu 3. decembra 2007. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, koji je sud dozvolio rješenjem od 10. jula 2008. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je kao izvršenik blagovremeno podnio prigovor nakon čega je sud donio zaključak kojim se odgađa izvršenje, prijedlog za izvršenje smatra tužbom, te da će se postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka.

7. Istaknuto je da je odbijen apelantov prijedlog da se provede dokaz uviđajem na licu mjesta kako bi se utvrdilo da na lokaciji gdje živi nema RTV signala. Istaknuto je da sud ne bi mogao utvrditi da li na navedenoj lokaciji postoji RTV signal. Po mišljenju suda, samim gledanjem uključenog TV prijemnika ne se može utvrditi da li postoji ili ne postoji RTV signal na toj lokaciji. Da bi se utvrdilo postojanje RTV signala neophodni su određeni tehnički instrumenti, te određena stručna znanja kojima sud ne raspolaže, te je iz tog razloga sud odbio navedeni prijedlog. I u slučaju da je utvrđeno da na navedenoj lokaciji nema RTV signala sud smatra da taj dokaz ne bi bio relevantan za ovaj slučaj zbog toga što je apelant utužen za period od novembra 2006. godine pa do augusta 2007. godine, a nepostojanje signala bi se utvrdilo u vrijeme održavanja glavne rasprave, to jeste 12. januara 2011. godine, odnosno nakon proteka više od tri godine od momenta za koji se traži plaćanje RTV takse.

8. Dalje je Općinski sud naveo da je prigovor aktivne legitimacije koji je istaknuo apelant neosnovan. Po mišljenju suda, u konkretnom slučaju ne primjenjuje se Zakon o javnom servisu RTV FBiH nego Zakon o Radio i televiziji FBiH koji odredbom člana 46. stav 1. propisuje da je RTV FBiH ovlaštena da odredi način ubiranja RTV pretplate i može samostalno prikupljati RTV pretplatu ili prikupljati određene kategorije RTV pretplate ili može taj zadatak povjeriti bilo kojoj pravnoj osobi (npr. javna preduzeća, specijalizirane organizacije i sl.) na osnovu ugovora.

9. Također, po mišljenju suda neosnovani su i apelantovi navodi da tužitelj nije uredio tužbu prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da Zakon o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisuje da, ukoliko je blagovremeno uloženi prigovor na rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave, prijedlog za izvršenje se treba smatrati tužbom. Stoga je po mišljenju suda nepotrebno posebno uređivati tužbu prema odredbama ZPP-a.

10. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku u kojem je tužitelj na ročištu od 2. decembra 2010. godine predložio izvođenje dokaza uvidom u izvod iz poslovnih knjiga - analitičku karticu, te da je sud navedeni dokaz cijenio kao i svaki drugi materijalni dokaz u postupku.

11. Općinski sud je naveo da je uvidom u izvod iz poslovnih knjiga (analitička kartica) od 19. novembra 2007. godine utvrdio da je tužitelj redovno zaduživao apelanta za plaćanje RTV takse za period od novembra 2006. godine do augusta 2007. godine.

12. Općinski sud je naveo da iskazu apelanta, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, a koji je izjavio da u utuženom periodu nije imao signal, te da se svake godine obraćao tužitelju zbog toga što nema signala u mjestu gdje živi, nije vjerovao jer ga je smatrao paušalnim i ničim dokazanim. Navedeno je, po mišljenju suda, potvrdio i sam apelant koji je na pitanje tužitelja da li posjeduje pismeni dokaz da se obraćao RTV-u ili predsjedniku RTV-a povodom nepostojanja signala apelant odgovorio da nema.

13. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 47. Zakona o RTV FBiH koji polazi od pretpostavke da svako domaćinstvo posjeduje najmanje jedan radio ili TV prijemnik i iz navedenog razloga se ustanovljava obaveza plaćanja RTV takse. Navedena pretpostavka se može osporiti pismenom izjavom nosioca domaćinstva da ne posjeduje radio ili TV prijemnik koji se podnosi RTV FBiH i navedena izjava sadrži pristanak da ovlašteni predstavnik javnog emitera može izvršiti neposrednu kontrolu tačnosti izjave, a u slučaju nedozvoljavanja kontrole pismena izjava ne proizvodi pravno dejstvo.

14. Istaknuto je da apelant nije niti jednim relevantnim dokazom potvrdio svoje navode, tj. nije dokazao da u utuženom periodu nije posjedovao radio niti TV prijemnik, da na području gdje živi nema RTV signala, kao i da se obraćao tužitelju povodom ovih navoda. Pri tome je Općinski sud naveo da je samim zakonom utvrđena obaveza plaćanja RTV takse gdje se polazi od same pretpostavke da jedno lice posjeduje najmanje radio ili TV prijemnik.

15. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 42 0 Mal 003397 11 Gž od 15. aprila 2011. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

16. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 25. Zakona o javnom radio-televizijskom sistemu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 78/05) kojom je propisano da račun ili izvod iz poslovnih knjiga javnih radio-televizijskih sistema predstavlja vjerodostojnu ispravu u smislu ZIP-a u odnosu na potraživanje RTV takse.

17. Po mišljenju Kantonalnog suda, kako je prvostepeni sud svojim rješenjem od 24. marta 2009. godine odgodio izvršenje do pravosnažnog okončanja parničnog postupka određujući da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom u kojoj situaciji navodi apelanta iz prigovora predstavljaju odgovor na tužbu, to je dostavljanjem prigovora odnosno odgovora na tužbu protekla faza prethodnog ispitivanja tužbe. Zbog navedenog drugostepeni sud nije prihvatio žalbene navode apelanta u kojim se poziva na odredbu čl. 53. i 66. ZPP-a, kao ni navode da izreka presude nije identična s postavljenim tužbenim zahtjevom u prijedlogu za dozvolu izvršenja jer je prvostepeni sud u cijelosti usvojio postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, kako je prvostepeni sud nakon istaknutog prigovora postupak nastavio po redovnoj tužbi, Kantonalni sud je našao da su irelevantni navodi da analitička kartica nije vjerodostojna isprava, a tu činjenicu apelant nije isticao u prigovoru.

18. Ukazano je da je odredbom članom 433. stav 1. ZPP-a propisano da se presuda u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega Kantonalni sud nije prihvatio žalbene navode apelanta u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno navode o nepostojanju TV signala.

19. Dalje, po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je na pripremnom ročištu održanom 2. decembra 2010. godine odbio apelantov prijedlog za uviđaj na licu mjesta radi utvrđivanja da li tužitelj isporučuje signal u apelantovom domaćinstvu. Naime, za utvrđivanje činjenice postojanja RTV signala neophodno je stručno znanje kojim sud ne raspolaže a sam apelant nije predložio vještačenje na date okolnosti zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni navodi da su povrijeđene odredbe parničnog postupka, odnosno da sud nije mogao raspravljati.

20. Prema tome, kako apelant tužitelju nije podnio pismenu izjavu nositelja domaćinstva o tome da ne posjeduje radio ili televizijski prijemnik prvostepeni sud je pravilno postupio kada je obavezao apelanta da tužitelju plati novčani iznos od 60,00 KM na ime naknade RTV takse zajedno sa pripadajućim kamatama na koje tužitelj ima pravo po odredbi člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima jer je apelant zakasnio s plaćanjem.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je sud u potpunosti spriječio apelanta da dokaže da tužitelj ne isporučuje RTV signal za koji potražuje naknadu, čime je povrijeđen princip pravičnosti suđenja i ravnopravnosti stranaka u postupku. Ukazuje da analitička kartica nije vjerodostojna isprava u smislu ZIP-a, o čemu je i Ustavni sud zauzeo stav u svojoj odluci donesenoj u predmetu broj AP 1933/08. Smatra da, stoga, tužitelj nije imao vjerodostojnu ispravu na kojoj zasniva rješenje o izvršenju koje je zbog toga nezakonito. Navodi da sud apelantu nije nikada naložio uređenje tužbe, već je to sud učinio u ime tužitelja jer tužitelj nikada nije postavio tužbeni zahtjev. Po mišljenju apelanta samo BHRT može imati parničnu sposobnost u predmetnoj pravnoj stvari, tako da sud nije utvrdio aktivnu legitimaciju tužitelja. Također smatra da su odluke suda arbitrarne jer nemaju utemeljenje u bilo kakvom pravnom osnovu.

b) Odgovor na apelaciju

22. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Istaknuto je da apelant nije podnio tužitelju pismenu izjavu nositelja domaćinstva o tome da ne posjeduje radio ili televizijski prijemnik, te da je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je prema članu 45. Zakona o RTV BiH obavezao apelanta da plati tužitelju novčani iznos od 60,00 KM na ime naknade RTV takse.

23. U svom odgovoru Općinski sud je naveo da u postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

U Zakonu o javnom radio-televizijskom sistemu BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 78/05) relevantna odredba glasi:

Član 25.
(Vjerodostojna isprava)

Računi ili izvodi iz poslovnih knjiga javnih RTV servisa u odnosu na potraživanja RTV takse predstavljaju vjerodostojnu ispravu u smislu Zakona o izvršnom postupku.

U Zakonu o Radio televiziji FBiH ("Službene novine FBiH" broj 40/02) relevantne odredbe glase:

Taksa za posjedovanje prijemnika

Član 45.

(1) Svaka fizička ili pravna osoba na teritoriji Federacije koja posjeduje radio ili televizijski prijemnik, dužna je plaćati mjesečnu RTV pretplatu RTV FBiH.

(2) Prihod od RTV pretplate može se koristiti samo za finansiranje osnovne djelatnosti RTV FBiH.

(3) Prihod od RTV pretplate ne podliježe poreskim obavezama.

Način naplate

Član 46.

(1) RTV FBiH je ovlaštena da odredi način ubiranja RTV pretplate, i može samostalno prikupljati RTV pretplatu ili prikupljati određene kategorije RTV pretplate ili može taj zadatak povjeriti bilo kojoj pravnoj osobi (npr. javna preduzeća, specijalizirane agencije, i sl.), na osnovu ugovora.

(2) Na zahtjev RTV FBiH, preduzeća za obavljanje javnih službi u Federaciji (elektroprivrede, pošte, telekomi i druga) sklapaju ugovor sa RTV FBiH za prikupljanje RTV pretplate.

(3) JS BiH je ugovorna strana svakog ugovora koji RTV FBiH sklopi za ubiranje RTV pretplate.

Pretpostavka o posjedovanju

Član 47.

(1) Obaveza plaćanja pretplate se uspostavlja na temelju pretpostavke da jedna osoba u svakom domaćinstvu, hotel ili drugi pravni subjekt posjeduje najmanje jedan radio ili televizijski prijemnik (u daljem tekstu: pretplatnik).

(2) Pretpostavka iz stava 1. ovog člana može se osporiti pismenom izjavom nositelja domaćinstva, odnosno osobe ovlaštene za zastupanje pravne osobe da ne posjeduje radio ili televizijski prijemnik, koja se podnosi RTV FBiH.

(3) Izjava iz stava 2. ovog člana sadrži pristanak da ovlašteni predstavnik javnog emitera može izvršiti neposrednu kontrolu tačnosti izjave. U slučaju nedozvoljavanja kontrole, pismena izjava ne proizvodi pravno djejstvo.

(4) Ukoliko se provjerom ustanovi tačnost izjave iz stava (2) ovog člana, ispravka će se izvršiti u evidenciji, u skladu sa općim aktom o naplati pretplate.

Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Dužnosti ispunjenja obaveza

Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja

Član 262.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.

(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.

(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

Kad dužnik dolazi u docnju

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga

povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 42 0 Mal 003397 11 Gž od 15. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 23. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

29. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

31. Razmatrajući apelantove navode Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na Оdluku Ustavnog suda donesenu u predmetu broj AP 1933/08. U navedenom predmetu osporene odluke protiv kojih je podnesena apelacija su donesene u izvršnom postupku u skladu s odredbama ZIP-a. Naime, u tom postupku apelant - RTV FBiH je podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga - analitičke kartice. Međutim, njegov prijedlog je odbijen zbog toga što, po mišljenju redovnih sudova, analitička kartica nije vjerodostojna isprava u smislu odredbi ZIP-a. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu. U toj svojoj odluci Ustavni sud se pozvao na svoju raniju praksu zauzetu u predmetu broj AP 3742/08, te ukazao da je ZIP, propisujući da se računi ili izvodi iz poslovnih knjiga mogu smatrati vjerodostojnim ispravama samo ukoliko se radi o komunalnim uslugama isporuke vode, toplotne energije i odvoza smeća, suzio krug subjekata koji mogu na osnovu ovih isprava podnijeti prijedlog za izvršenje, odnosno na čiji prijedlog sud može odrediti izvršenje na osnovu navedenih isprava. Istaknuto je da su u takvoj situaciji pojedini subjekti stavljeni u poziciju da prinudnu naplatu svojih potraživanja ne mogu ostvariti kroz izvršni postupak, nego ih moraju prvo dokazati u parničnom postupku. Pri tome je Ustavni sud naveo da uviđa da za ovakve subjekte ovo može predstavljati pretjeran teret, ali se pozvao na ograničenja u pogledu rješavanja predmeta u okviru svoje apelacione nadležnosti. Također, u toj odluci Ustavni sud je naglasio da u situaciji kada su sudovi donijeli svoje odluke jasno ih temeljeći na relevantnim odredbama ZIP-a u kojima nije propisana mogućnost da vjerodostojnu ispravu predstavlja isprava koja se drugim zakonom određuje kao vjerodostojna isprava, apelantovi argumenti o osnovanosti njegovih navoda s obzirom na član 25. Zakona o Javnom RTV servisu nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 1933//08 od 10. novembra 2010. godine i AP 3742/08 od 29. aprila 2009. godine, stav 11, dostupno na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u parničnom postupku po pravilima parničnog postupka, a ne po pravilima izvršnog postupka, kako je to slučaj u predmetu AP 1933/08 na koji se apelant pozvao. Stoga Ustavni sud smatra da stav koji je ovaj sud zauzeo u navedenom predmetu nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je kao tražilac izvršenja u izvršnom postupku podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, koji je prvostepeni sud dozvolio rješenjem o izvršenju. Međutim, apelant je protiv tog rješenja o izvršenju podnio prigovor, nakon čega je sud donio zaključak kojim je odgodio izvršenje te odredio da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, a da će se postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka.

33. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom parničnom postupku Općinski sud na prijedlog tužitelja izveo dokaz uvidom u izvod poslovnih knjiga, odnosno analitičku karticu. Navedeni dokaz Općinski sud je cijenio kao i svaki drugi materijalni dokaz u postupku. Na osnovu tog dokaza Općinski sud je utvrdio da je tužitelj redovno zaduživao apelanta za plaćanje RTV takse za period od novembra 2006. godine do augusta 2007. godine (utuženi period). Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka Općinski sud saslušao i apelanta u svojstvu parnične stranke, te da je cijeneći sve provedene dokaze utvrdio da apelant nije niti jednim dokazom potvrdio svoje navode, tj. nije dokazao da u utuženom periodu nije posjedovao radio niti TV prijemnik, da na području gdje živi nema RTV signal, kao ni da se obraćao tužitelju povodom navedenih navoda. Stoga je Općinski sud utvrdio da je apelant za utuženi period u obavezi prema tužitelju u iznosu duga od 60,00 KM. Razmatrajući apelantove žalbene navode Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri tome nije počinio povrede parničnog postupka.

34. Ustavni sud smatra da su u ovom parničnom postupku u kojem je tužitelj dokazivao da u utuženom periodu apelant nije plaćao RTV taksu redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge u kojima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, redovni sudovi su dali zadovoljavajuće obrazloženje i u pogledu apelantovih prigovora u odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku, a koje se po mišljenju Ustavnog suda ne čini proizvoljnim. Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Naime, po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega su smatrali da je tužitelj u postupku dokazao da apelant u utuženom periodu nije platio tužitelju RTV taksu. Pri tome, Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja budući da je u toku cijelog postupka apelant bio u mogućnosti da predlaže dokaze kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima tužitelja.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, te kada su za svoje odluke dali jasne razloge.

38. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.