Službeni glasnik BiH, broj 95/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2086/09, rješavajući apelaciju Mehmeda Pašagića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mehmeda Pašagića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001156 od 27. marta 2009. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Mehmed Pašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrnograča, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 2. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001156 od 27. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-001 458 od 7. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-07-000 145 od 22. augusta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te JP BiH Pošte Sarajevo, Centar Pošta Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. i 6. oktobra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovor dostavili 9. oktobra 2009. godine, a Općinski sud 21. oktobra 2009. godine. Tuženi, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 7. oktobra 2010. godine, nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 29. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Općinski sud je u ponovnom postupku Presudom broj 023-0-P-07-000 145 od 22. augusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-001 458 od 7. novembra 2007. godine, obavezao tuženog da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na glavni dug u iznosu od 24.861,80 KM počevši od 22. jula 2004. godine do konačne isplate. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u dijelu kojim je tražio da mu tuženi isplati zakonske zatezne kamate u vremenskom periodu od 1. februara 1996. godine pa do isplate na pojedinačno označene iznose.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud Presudom broj PR-15/00 od 16. septembra 2004. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj RSŽ-916/04 od 20. jula 2005. godine, po apelantovom tužbenom zahtjevu od 14. jula 1998. godine preinačenom na ročištu održanom 22. jula 2004. godine, u pretežnom dijelu udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, tako što je utvrdio da su odluke tuženog o prestanku apelantovog radnog odnosa nezakonite, s nalogom tuženom da ga vrati na posao, te da mu po osnovu neisplaćenih plaća u periodu od 1. januara 1996. godine do 1. augusta 2000. godine isplati iznos od 24.861,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. jula 1998. godine do konačne isplate. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, Presudom broj Rev-1088/05 od 26. oktobra 2006. godine presudu Kantonalnog suda ukinuo u dijelu odluke o kamatama i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je ukazao da je revizija osnovana u dijelu koji se odnosi na datum računanja zatezne kamate na dosuđene iznose neisplaćene plaće nakon 14. jula 1998. godine, jer do tog datuma, kao dana utuženja, nisu dospjeli svi iznosi za isplatu. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Gž-07-000 262 od 15. februara 2007. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke o kamatama, te predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.

7. Dalje, u obrazloženju presude je istaknuto da je apelant u ponovnom postupku odredio tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu od 4. jula 2007. godine tako što je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati zakonske zatezne kamate za svaku pojedinačnu mjesečnu plaću u periodu od 1. januara 1996. godine do 1. augusta 2000. godine, tako što će na određene visine svake pojedinačne mjesečne plaće obračunati zakonske zatezne kamate počevši od prvog u mjesecu za prethodni mjesec do konačne isplate.

8. U obrazloženju presude je ukazano da je među strankama bilo nesporno da je tuženi apelantu isplatio cjelokupan iznos utvrđen Presudom ovog suda broj PR-15/00 od 16. septembra 2004. godine, i to glavni dug od 24.861,80 KM na dan 2. septembra 2005. godine, kao i prethodno obračunatu kamatu na glavni dug za period od 14. jula 1998. godine do 7. septembra 2005. godine u iznosu od 26.234,58 KM na dan 7. septembra 2005. godine, kao i dosuđeni iznos troškova postupka. Dalje, ukazano je da je među strankama bila sporna visina stope zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose plaće. Općinski sud je ukazao da je čl. 324. st. 1. i 2, čl. 277. stav 1. i članom 297. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da dužnik počinje da kasni kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, a ako ovaj rok nije određen onda kada ga povjerilac pozove da to učini, pored ostalog, započinjanjem postupka čija je svrha ispunjenje obaveze, da dužnik koji kasni u ispunjenju novčane obaveze duguje pored glavnice i kamatu po stopi određenoj zakonom, te da na povremena dospjela novčana potraživanja zatezna kamata teče od dana kada je za njihovu isplatu zahtjev podnesen sudu. Dalje, ukazano je da je apelant u tužbi od 14. jula 1998. godine, između ostalog, tražio isplatu neisplaćenih plaća od 19. decembra 1993. godine pa dalje, ali ne i isplatu zateznih kamata. Na ročištu održanom 22. jula 2004. godine apelant je odredio tužbeni zahtjev u odnosu na visinu neisplaćenih plaća i tek na tom ročištu istakao zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na cjelokupno potraživanje neisplaćenih plaća, ali od dana podnošenja tužbe. S obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o povremenim dospjelim potraživanja (neisplaćene plaće), cjelokupno potraživanje po tom osnovu je dospjelo na dan isticanja zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata, tj. 22. jula 2004. godine, s obzirom da je glavni dug nastao u periodu od 1. januara 1996. godine do 1. augusta 2000. godine, te kako je Presuda broj PR-15/00 od 16. septembra 2004. godine u odnosu na utvrđenu visinu potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća za taj period pravosnažna s 20. julom 2005. godine, apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos je usvojen ali od dana podnošenja zahtjeva za isplatu zateznih kamata, tj. 22. jula 2004. godine pa do isplate.

9. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te je zaključio da je zatezna kamata pravilno obračunata i isplaćena. Kantonalni sud je istakao da su plaće povremena novčana davanja na koja, u smislu člana 279. stav 3. ZOO, kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za isplatu glavnog duga jer je momentom podnošenja tužbe sudu dužnik pozvan na izvršenje svoje obaveze.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001156 od 27. marta 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je apelant zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na cjelokupno potraživanje istakao na ročištu održanom 22. jula 2004. godine, a od kada su mu, u skladu s članom 279. stav 3. ZOO, i dosuđene. Na temelju navedenog zaključeno je da je drugostepena presuda donesena pravilno i zakonito.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo. Po njegovom mišljenju zakonske zatezne kamate mu je trebalo obračunati i dosuditi za svaki pojedinačno određeni mjesečni iznos dospjele a neisplaćene plaće, i to od 1. februara 1996. godine (jer mu je tog dana dospjela prava neisplaćena plaća) pa do 1. augusta 2000. godine kada je vraćen na posao kod tužene.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena presuda donijeta u skladu s odredbama materijalnog i procesnog prava, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pa da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

13. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz obrazloženja osporene presude.

14. Općinski sud je istakao da je njegova presuda potvrđena presudom Kantonalnog suda, protiv koje je Vrhovni sud apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, te da u postupku pred ovim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje proizvoljnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o radu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 70.

Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju se periodi isplate plaće, koji ne mogu biti duži od 30 dana.

16. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Poslodavac je dužan najmanje jedanput mjesečno obračunati i isplatiti plaću zaposleniku.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

III. Zatezna kamata

Kad se duguje

Član 277.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Kamata na kamatu

Član 279.

(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovorenu ili zakonsku kamatu kao i na druga povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kada je to zakonom određeno.

(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.

(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

Član 372.

Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakojeg pojedinog davanja.

[...]

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001156 od 27. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 2. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i odbili njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se zakonske zatezne kamate obračunaju za svaki pojedinačni mjesečni iznos dospjele a neisplaćene plaće.

25. Iz osporenih presuda proizlazi da je apelantovom tužbenom zahtjevu djelimično udovoljeno na osnovu člana 279. stav 3. ZOO uz obrazloženje da plaće predstavljaju povremena novčana davanja iz člana 372. stav 1. ZOO, pa da je tuženi počeo kasniti prema apelantu podnošenjem preinačenog tužbenog zahtjeva na ročištu od 22. jula 2004. godine kojim je tražio da mu se isplate zakonske zatezne kamate na cjelokupni iznos dugovanja, prema čemu je tuženi obavezan da na cjelokupni utvrđeni iznos potraživanja plati zakonske zatezne kamate od ovog datuma pa do isplate.

26. Ustavni sud ukazuje da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju odlučivao u dvije svoje vodeće odluke: u Odluci broj AP 658/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 82/09) u kojoj je utvrdio kršenje prava na imovinu i u Odluci broj AP 2159/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 11. februara 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: http://www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje. U oba slučaja apelanti su pokrenuli pitanje kršenja prava na pravično suđenje, odnosno prava na imovinu, zbog odluke sudova o početku toka zatezne kamate na potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud je, razmatrajući te apelacije, između ostalog, zaključio da je, zbog odluke sudova da apelantima na dosuđene iznose naknade plaća iz radnog odnosa dosude zakonsku zateznu kamatu primjenom odredbe člana 279. stav 3. ZOO, povrijeđeno ustavno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, u tim odlukama Ustavni sud je ukazao da se plaća i ostala potraživanja iz radnog odnosa ne mogu definirati kao povremena davanja iz člana 372. stav 1. ZOO u vezi s članom 279. stav 3. ZOO. Plaća i neka potraživanja iz radnog odnosa, npr. naknada za troškove prevoza, kako je istakao Ustavni sud, isplaćuju se mjesečno, u sukcesivnom obračunu i kontinuirano, a neka primanja, npr. regres, isplaćuju se godišnje. Ustavni sud je, također, istakao da se ova potraživanja iz radnog odnosa ne mogu tretirati kao povremeno davanje u okviru zakonskih odredaba kojima se reguliše pitanje „kamate na kamatu“ u članu 279. stav 3. ZOO, već da plaća i neka druga novčana potraživanja iz radnog odnosa dospijevaju tačno određenog datuma od kojeg poslodavac počinje kasniti i plaća zakonsku zateznu kamatu zbog neizvršenja novčane obaveze, što je regulirano članom 277. ZOO. Stoga je Ustavni sud u navedenim predmetima zaključio da su primjena zakona u odnosu na početak toka zatezne kamate i zaključak o tome da su plaće povremena potraživanja proizvoljno obrazloženi, te da je prekršeno pravo na imovinu, odnosno pravo na pravično suđenje.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2159/07 (stav 22) u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da se razlozi navedeni u toj odluci u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje mogu primijeniti i na ovu odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, odluka Vrhovnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate ne zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se redovni sud proizvoljno pozove na odredbu materijalnog prava na kojoj je svoju odluku zasnovao, pri tome propustivši da obrazloži svoju odluku na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.