Službeni glasnik BiH, broj 7/18
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
ČETVRTI ODJEL
PREDMET KAHRIMAN protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 4867/16)
PRESUDA
STRASBOURG
17.10.2017.
Ova presuda je konačna, ali su u njoj moguće redakcijske izmjene.
U predmetu Kahriman protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući kao odbor u sljedećem sastavu:
Carlo Ranzoni, predsjednik,
Faris Vehabović,
Péter Paczolay, sudije,
i Andrea Tamietti, zamjenik registrara Odjela,
nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost 26.9.2017. godine,
donio je sljedeću presudu koja je usvojena navedenog datuma:
POSTUPAK
1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu aplikacije protiv Bosne i Hercegovine (br. 4867/16) koju je prema članu 34. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija") Sudu podnio državljanin Bosne i Hercegovine gosp. Junuz Kahriman ("aplikant") dana 8.1.2016. godine.
2. Aplikanta je zastupao M. Maksimović, advokat iz Bijeljine. Vladu Bosne i Hercegovine ("vlada") zastupala je zamjenica agenta, gđa S. Malešić.
3. Dana 16.12.2016. godine pritužba u pogledu dužine postupka dostavljena je vladi, dok je preostali dio aplikacije proglašen nedopuštenim prema pravilu 54. stav 3. Pravila Suda.
ČINJENICE
OKOLNOSTI SLUČAJA
4. Aplikant je rođen 1935. godine, a živi u Sjedinjenim Američkim Državama.
5. Dana 18.8.2003. godine aplikant je pokrenuo parnični postupak protiv privatnih lica u vezi s određenim ugovorima. Dana 6.6.2007. godine prvostepeni sud u Bijeljini donio je presudu. Dana 10.6.2009. godine Okružni sud u Bijeljini poništio je prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dana 19.5.2011. godine prvostepeni sud u Bijeljini donio je novu presudu. Tu presudu preinačio je Okružni sud u Bijeljini dana 23.9.2011., te Vrhovni sud Republike Srpske dana 16.8.2012. godine.
6. Aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu tvrdeći da je navedeni postupak predugo trajao i zahtijevajući finansijsko obeštećenje. Dana 17.6.2015. godine Ustavni sud BiH utvrdio je povredu aplikantovog prava na suđenje u razumnom roku. Taj sud nije dosudio nikakvu odštetu.
PRAVO
I. NAVODNA POVREDA ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE
7. Aplikant se žalio da je dužina postupka bila nespojiva sa zahtjevom sadržanim u članu 6. stav 1. Konvencije koji se odnosi na "razuman rok", a koji glasi:
"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama... svako ima pravo na...suđenje u razumnom roku....pred...sudom..."
A. Dopuštenost
8. Vlada je navela da aplikant više ne može tvrditi da je "žrtva" u smislu člana 34. Konvencije budući da je Ustavni sud priznao navedenu povredu (vidjeti tačku 6. ove presude).
9. Prema dobro utvrđenoj praksi u predmetima koji se odnose na dužinu postupka, donošenje odluke ili mjere povoljne za aplikanta u načelu nije dovoljno da ga liši statusa "žrtve" osim ako su domaći organi vlasti priznali povredu, bilo izričito ili u suštini, a potom pružili obeštećenje za tu povredu (vidjeti načela utvrđena u presudi Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, tačke 69.-98., ESLJP 2006-V). Da je aplikant propustio zatražiti obeštećenje pred Ustavnim sudom, priznanje povrede bi, samo po sebi, predstavljalo primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu u smislu člana 34. Konvencije (vidjeti, analogno, Lukić protiv Bosne i Hercegovine (odl.), br. 34379/03, 18.11.2008.). Međutim, budući da je aplikant zatražio obeštećenje zbog povrede zahtjeva o "razumnom roku" (vidjeti tačku 6. ove presude), a Ustavni sud ipak nije dosudio bilo kakvu odštetu, aplikant i dalje može tvrditi da je "žrtva" (vidjeti, mutatis mutandis, Kudić protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, tačka 18., 9.12.2008.). Prema tome, prigovor vlade o gubitku statusa žrtve mora se odbiti.
10. Sud zapaža da aplikacija nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3.(a) Konvencije. Sud nadalje zapaža da ona nije nedopuštena ni po bilo kojem drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti dopuštenom.
B. Meritum
11. Period koji je potrebno razmatrati počeo je 18.8.2003. godine kada je aplikant pokrenuo parnični postupak o kojem je riječ, a završio 16.8.2012. godine kada je Vrhovni sud Republike Srpske donio svoju konačnu presudu. Taj period je, dakle, trajao oko devet godina na tri nivoa nadležnosti.
12. Sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta, u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje aplikanta i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za aplikanta bilo dovedeno u pitanje (vidjeti, među brojnim drugim izvorima, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, tačka 43., ESLJP 2000-VII).
13. Sud je često nalazio povredu člana 6. stav 1. Konvencije u predmetima koji su pokretali pitanja slična onima koja pokreće predmetni slučaj (vidjeti Frydlender, citiran gore).
14. Nakon što je pregledao sve materijale koji su mu podneseni, Sud smatra da vlada nije iznijela bilo kakve činjenice ili argumente koji bi ga mogli ubijediti da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu. S obzirom na praksu Suda u vezi s predmetnim pitanjem, Sud smatra da je u ovom slučaju postupak trajao predugo i nije ispunio zahtjev koji se odnosi na "razuman rok".
Prema tome, došlo je do povrede člana 6. stav 1.
II. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
15. Članom 41. Konvencije propisuje se:
"Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije ili njenih Protokola, te ako zakonodavstvo visoke ugovorne strane o kojoj je riječ omogućava samo djelimično obeštećenje, Sud će, po potrebi, odrediti pravičnu naknadu oštećenoj strani."
16. Aplikant nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu. Stoga Sud smatra da nema potrebe da mu dosudi bilo koji iznos po tom osnovu.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO
1. Proglašava aplikaciju dopuštenom;
2. Utvrđuje da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi 17.10.2017. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3 Pravila Suda.