Službeni glasnik BiH, broj 35/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5233/14, rješavajući apelaciju Adise Šarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka g), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Adise Šarić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku pred Odjelom društvenih djelatnosti Grada Mostara u predmetu broj 07/II-145/98.

Nalaže se Odjelu društvenih djelatnosti Grada Mostara da, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku povodom apelanticinog zahtjeva za povrat u posjed stana, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Adisi Šarić, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Odjelu društvenih djelatnosti Grada Mostara i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adise Šarić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-03-25-1976/01 od 10. februara 2011. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara broj 07/II-145/98 od 1. februara 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Adisa Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijela je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 09-03-25-1976/01 od 10. februara 2011. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 07/II-145/98 od 1. februara 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjela zatraženo je 9. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. februara 2017. godine, Odjel 16. februara 2017. godine, a Ministarstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku, koji je istekao 14. februara 2017. godine.

4. Od Odjela je 21. marta 2017. godine zatraženo da dostavi informaciju u kojoj fazi je postupak nakon donošenja Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine kojom je apelanticin zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine uvažen, te presuda Kantonalnog suda preinačena i predmet vraćen Odjelu na ponovno odlučivanje.

5. Odjel je, na navedeni zahtjev Ustavnog suda, 22. marta 2017. godine dostavio odgovor na navode apelacije koji je Ustavni sud sa identičnim sadržajem zaprimio 16. februara 2017. godine. U prilogu je dostavljena i Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelantica je 11. maja 1998. godine podnijela Odjelu zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, Ulica Hrvatske mladeži broj 10 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). S obzirom na to da Odjel nije u zakonskom roku odlučio o navedenom zahtjevu, apelantica je 8. jula 1998. godine Ministarstvu podnijela žalbu zbog šutnje uprave. Nakon toga apelantica je 30. oktobra 2001. godine Ministarstvu podnijela urgenciju da odluči o njenoj žalbi.

8. Rješenjem Odjela broj 07/II-3-145/98 od 26. aprila 2002. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Protiv navedenog rješenja apelantica je 9. maja 2002. godine izjavila žalbu. S obzirom na to da Ministarstvo nije odlučilo o navedenoj žalbi, apelantica je 9. septembra 2002. godine podnijela urgenciju Ministarstvu kojom je tražila hitno postupanje u konkretnom predmetu, pa pošto Ministarstvo o apelanticinoj žalbi nije odlučilo ni po isteku roka propisanog članom 244. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), apelantica je 22. januara 2003. godine pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor zbog šutnje administracije.

9. Presudom Kantonalnog suda broj U-1073/02 od 26. februara 2003. godine uvažena je apelanticina tužba, pa je naloženo Ministarstvu da odluči o apelanticinoj žalbi protiv rješenja od 26. aprila 2002. godine. Nakon toga Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 24. marta 2003. godine kojim je odbijena apelanticina žalba.

10. Odlučujući o apelanticinoj tužbi u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 24. marta 2003. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj U 217/04 od 13. oktobra 2004. godine kojom je poništio navedeno rješenje, kao i rješenje Odjela od 26. aprila 2002. godine i predmet vratio Odjelu kao prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U ponovnom postupku Odjel je donio Rješenje broj 07/II-3-145/98 od 21. septembra 2005. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 30. maja 2006. godine.

11. Nakon što je u upravnom sporu Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 346 od 23. augusta 2006. godine uvažena apelanticina tužba, te poništeno rješenje Ministarstva od 30. maja 2006. godine i rješenje Odjela od 21. septembra 2005. godine, Odjel je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 07/II-3-145/98 od 1. februara 2007. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 13. augusta 2007. godine kojim je žalba odbijena.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-000 270 07 U od 24. septembra 2008. godine, donesenom u upravnom sporu, uvažena je apelanticina tužba, osporeno rješenje Ministarstva od 13. augusta 2007. godine poništeno i predmet vraćen tom ministarstvu na ponovno rješavanje. Nakon što je Ministarstvo u ponovnom postupku donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 28. oktobra 2008. godine, koje je ponovo Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-002274 08 U od 1. juna 2010. godine poništeno, Ministarstvo je ponovo donijelo Rješenje broj 09-03-25-1976/01 od 10. februara 2011. godine kojim je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja Odjela od 1. februara 2007. godine.

13. Odlučujući u upravnom sporu o apelanticinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva od 10. februara 2011. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07-0-U-005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine kojom je apelanticina tužba odbijena kao neosnovana.

14. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud Presudom broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine tako što je apelanticinu tužbu uvažio, te osporeno rješenje Ministarstva od 10. februara 2011. godine i prvostepeno rješenje od 1. februara 2007. godine poništio i predmet vratio Odjelu, kao prvostepenom organu, na ponovno rješavanje. Prema dostavljenoj dokumentaciji, predmetni postupak je pred Odjelom u toku.

15. Dakle, iz navedenog proizlazi da predmetni postupak nije okončan.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica je, u okviru prava na pravično suđenje, ukazala i na povredu njenog prava na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je od podnošenja zahtjeva za povrat u posjed stana (11. maja 1998. godine), zbog neblagovremenog postupanja nadležnih organa uprave i redovnog suda, "prošlo 16 godina". Potom, apelantica je navela hronologiju postupka ukazujući da je osporena odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju


17. Kantonalni sud je prezentirao hronologiju predmetnog postupka pred tim sudom, navodeći da je apelantica Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude od 23. oktobra 2014. godine, koji je Vrhovni sud svojom Presudom broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine uvažio, preinačio presudu od 23. oktobra 2014. godine tako što je apelanticinu tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje Ministarstva od 10. februara 2011. godine i prvostepeno rješenje od 1. februara 2007. godine, te predmet vratio Odjelu, kao prvostepenom organu, na ponovno rješavanje. Kantonalni sud je naveo da su razlozi za odluku suda kojоm se odbija apelanticina tužba dati u obrazloženju osporene presude.

18. Odjel je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava. Također, smatra da je zahtjev riješen u skladu sa pozitivnim propisima, te da su apelacioni navodi neosnovani. Predloženo je da se apelacija odbije. Također, Odjel je u odgovoru na zahtjev Ustavnog suda od 21. marta 2017. godine ponovo dostavio odgovor na navode apelacije koji je Ustavni sud sa identičnim sadržajem već zaprimio 16. februara 2017. godine. U prilogu je dostavljena i Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine

V. Relevantni propisi


19. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.


Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.


Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216.


(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244. stav 1.


(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

20. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.


Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu.

Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 55.


Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.


Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost


22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na prava koja se (ne) odnose na donošenje odluke u razumnom roku


24. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Prilikom ispitivanja ovih apelanticinih navoda Ustavni sud je ocijenio odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

g) ako su izmijenjene pravne okolnosti;

26. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine, navodeći ovu presudu kao konačnu odluku u predmetnom postupku. Međutim, iz dokumentacije spisa proizlazi da je, nakon podnošenja apelacije, Vrhovni sud, povodom apelanticinog zahtjeva za preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine kojom je uvažio apelanticin zahtjev za preispitivanje i preinačio osporenu presudu Kantonalnog suda tako što je apelanticinu tužbu uvažio, poništio rješenje Ministarstva od 10. februara 2011. godine i prvostepeno rješenje od 1. februara 2007. godine, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje pred kojim je postupak još u toku. Dakle, donošenjem presude Vrhovnog suda od 16. juna 2016. godine nastupile su izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine zbog kojih je razmatranje apelanticinih navoda o povredama prava na pravično suđenje, osim sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, postalo bespredmetno.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku


28. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, a imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum


31. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje - razuman rok


32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

a) Relevantni principi


35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir


37. Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. maja 1998. godine podnijela nadležnom upravnom organu zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed i da taj postupak, prema stanju spisa, još nije okončan (trenutno se vodi postupak pred Odjelom, jer je Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, svojom presudom od 16. juna 2016. godine uvažio navedeni zahtjev i vratio predmet Odjelu, kao prvostepenom upravnom organu, na ponovno rješavanje). Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nije osporavala dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, niti je obavijestila u kojoj fazi se nalazi predmetni postupak iako je, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužna obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Stoga, budući da se apelantica žali na dužinu postupka pred organima uprave i Kantonalnim sudom, dakle, od momenta podnošenja zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana (10. maja 1998. godine) do donošenja osporene presude Kantonalnog suda (23. oktobra 2014. godine), Ustavni sud će, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka do donošenja presude Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste 16 godina, pet mjeseci i 12 dana.

c) Analiza dužine trajanja postupka


38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o upravnom postupku pokrenutom po zahtjevu za povrat stana u posjed u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da li joj od te odlučne činjenice pripada pravo na vraćanje stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da se u ovom postupku rješava o apelanticinom zahtjevu za povrat u posjed stana za koji apelantica smatra da je njen dom, može se zaključiti da je postupak za apelanticu od izuzetnog značaja.

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao 16 godina, pet mjeseci i 12 dana, što je neprihvatljivo dug period. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud srazmjerno doprinijeli dužini predmetnog postupka koji se, zbog vraćanja predmeta na ponovno rješavanje, tri puta vodio pred prvostepenim organom uprave i pet puta pred Ministarstvom. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u četiri navrata donosio odluke kojima je ukidao odluke organa uprave i predmet vraćao na ponovno rješavanje. U vezi s tim, Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

40. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantica na bilo koji način nije doprinijela dužini trajanja ovog postupka, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka od 16 godina, pet mjeseci i 12 dana a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom slučaju nije prepoznao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

41. Ustavni sud je u ovoj odluci već naglasio da postupak povodom apelanticinog zahtjeva za preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda podnesenog Vrhovnom sudu nije obuhvaćen apelacijom i, prema tome, nije ni bio predmet razmatranja (vidi tačku 39). Međutim, imajući u vidu cjelokupno trajanje postupka i činjenicu da je već utvrđeno kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje zbog nerazumno dugog perioda odlučivanja o apelanticinom zahtjevu, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno može primijeniti i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine), smatra da je svrsishodno naložiti Odjelu da, bez daljnjeg odgađanja, donese odluku o apelanticinom zahtjevu kako svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka ne bi bila dovedena u pitanje.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Naknada nematerijalne štete


43. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 16 godina, pet mjeseci i 12 dana, Ustavni sud smatra da bi apelantici trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.400,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda koja se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII. Zaključak


45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu tog prava vidi u tome što postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana u posjed nije završen ni nakon 16 godina, pet mjeseci i 12 dana, a takvo neopravdano trajanje postupka može se pripisati isključivo ponašanju nadležnih upravnih organa i Kantonalnog suda.

46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka g), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!