Službeni glasnik BiH, broj 29/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3080/13, rješavajući apelaciju Muhameda Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Muhameda Šabanovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku lišavanja slobode koji su preduzeli pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo - Uprava policije, Prva policijska uprava - Odsjek kriminalističke policije Centar.

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Šabanovića podnesena zbog povrede člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku lišavanja slobode koji su preduzeli pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo - Uprava policije, Prva policijska uprava - Odsjek kriminalističke policije Centar.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta BiH".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Šabanović, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), tvrdeći da su ga nezakonito lišili slobode pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova - Uprava policije, Prva policijska uprava - Odsjek kriminalističke policije Centar (u daljnjem tekstu: PU) u periodu od 3. jula 2013. godine, od 19.55 sati, pa do 4. jula 2013. godine, do 13.25 sati.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od PU zatraženo je 22. jula 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. PU je dostavila odgovor 9. augusta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Prema zapisniku PU o lišavanju slobode broj 02/4-1-32-155/13 od 3. jula 2013. godine, apelanta je navedenog dana u 19.55 sati u službenim prostorijama PU ovlašteno službeno lice M.D., na osnovu člana 153. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), lišilo slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Iz zapisnika proizlazi da je apelant, u smislu člana 5. ZKPFBiH, pored ostalog, upoznat sa razlozima lišavanja slobode. U zapisniku je konstatirano i da apelant nema nikakvih povreda i da je u dobrom psiho-fizičkom stanju. Najzad, u zapisniku je konstatirano da je apelant u cijelosti pročitao zapisnik i da nije imao primjedaba. Zapisnik sadrži apelantov potpis i potpis ovlaštenog službenog lica.

6. Prema zapisniku PU o ispitivanju osumnjičenog broj 02/4-1-3.2-1760/13 od 4. jula 2013. godine, apelant je istog dana ispitan u svojstvu osumnjičenog zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. i krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. KZFBiH. Ispitivanje je otpočelo u 12 sati i okončano je istog dana u 12.45 sati. Iz zapisnika, pored ostalog, proizlazi da je apelantu, na osnovu člana 92. stav 2. ZKPFBiH, saopćeno da se sumnjiči za navedena krivična djela, te da osnovi sumnje proizlaze iz zapisnika o saslušanju svjedoka N.B. od 3. jula 2013. godine. Apelant je potpisao zapisnik nakon što je pročitan i na koji nije imao primjedaba.

7. Prema zapisniku PU o otpustu lica lišenog slobode broj 02/4-1-3.2-155/13 od 4. jula 2013. godine, apelant je istog dana u 13.25 sati, na osnovu člana 152. stav 3. ZKPFBiH, pušten na slobodu, a kako je navedeno, zbog prestanka razloga za zadržavanje i uz saglasnost dežurnog tužioca Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) Dž.K. U zapisniku je konstatirano da se apelant otpušta bez vidljivih povreda, te da prema njemu nije korištena sila. Također, konstatirano je da je apelant pročitao zapisnik i da na njega nije imao primjedaba. Zapisnik sadrži apelantov potpis, te potpis ovlaštenog službenog lica.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant tvrdi da su mu u postupku lišavanja slobode prekršena prava iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 3. i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Apelant smatra da je lišavanje slobode, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, dozvoljeno samo ako postoji argumentirana i dokazima potkrijepljena osnovana sumnja, te da, pored toga, moraju postojati argumentirani razlozi iz člana 146. ZKPFBiH. Prema apelantovom mišljenju, ovi uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni, a u njegovom slučaju, kako tvrdi, nije bio ispunjen ni prvi uvjet. Apelant tvrdi da je policijska patrola zaustavila automobil u kom su se nalazili njegov sin, još jedno lice i on, da je njegov sin odmah lišen slobode, a da je njemu naloženo da vozi automobil i da dođe do policijske stanice. Nakon, kako je naveo, dobrovoljnog dolaska u policijsku stanicu, lišen je slobode zbog sasvim nepoznatih razloga. Apelant tvrdi da je sa razlozima lišavanja slobode upoznat tek narednog dana, oko 12 sati, kada je od njega uzeta izjava, odnosno da mu je tek tada saopćeno da se sumnjiči za krivična djela iz čl. 186. i 362. KZFBiH, te da osnovi sumnje "navodno" proizlaze iz zapisnika o saslušanju svjedoka N.B. od 3. jula 2013. godine.

10. Dalje, apelant je istakao da, zbog postupka policijskog organa, nije imao mogućnost da uloži žalbu, jer takvu mogućnost ne propisuje ZKPFBiH. Prema njegovom mišljenju, zbog postupanja policijskih organa bio je izložen torturi i nehumanom tretmanu, kao i neosnovanom lišavanju slobode zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije. Apelant je zatražio da se Kanton Sarajevo obaveže da mu na ime kompenzacije isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM, kao i da mu nadoknadi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 971,10 KM.

b) Odgovor na apelaciju

11. PU je u odgovoru na apelantove navode istakla da je, prema navedenom zapisniku, apelanta lišilо slobode 3. jula 2013. godine u 19.55 sati ovlašteno službeno lice zbog postojanja osnova sumnje da je izvršio krivično djelo iz člana 362. KZFBiH, kako je i navedeno u zapisniku, uz konstataciju da je upoznat sa razlozima lišavanja slobode, te o svojim pravima u smislu člana 5. ZKPFBiH. Dalje, ukazano je da je apelant zapisnik o lišavanju slobode pročitao, izjavio da nema primjedaba i potpisao, nakon čega je predat u prostorije za zadržavanje lica lišenih slobode, uz konsultaciju sa dežurnim tužiocem Tužilaštva Dž.K.

12. Dalje, u odgovoru je ukazano da je apelant 4. jula 2013. godine u službenim prostorijama saslušan u svojstvu osumnjičenog u periodu od 12 do 12.45 sati za izvršenje krivičnih djela iz čl. 183. i 362. KZFBiH o čemu je sačinjen i zapisnik o ispitivanju osumnjičenog, te da je apelant upoznat sa svojim pravima iz čl. 6. i 92. ZKPFBiH. Nakon kriminalističko-tehničke obrade apelant je istog dana, u 13.45 sati, otpušten iz službenih prostorija.

13. Najzad, u odgovoru je ukazano da je PU, nakon kompletiranja spisa, 18. jula 2013. godine Tužilaštvu dostavila službeni izvještaj pod brojem 02/4-1-3.2-KU:3567/13, te zapisnike o lišavanju slobode i o ispitivanju osumnjičenog apelanta. Protiv apelanta dostavljen je službeni izvještaj zbog postojanja osnova sumnje da je 3. jula 2013. godine u 11.30 sati u naselju Mrkovići, općina Centar, počinio krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. KZFBiH na štetu B.N., te zbog osnova sumnje da je istog dana oko 18 sati izvršio krivično djelo iz člana 362. KZFBiH, pri čemu je nanio tjelesne povrede N.B. a nakon čega je, u skladu sa članom 153. ZKPFBiH, lišen slobode.

V. Relevantni propisi

14. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 183.
Ugrožavanje sigurnosti

(1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove uznemirenje građana,

kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

(2) Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili organ tih osoba ili taj način izazove uznemirenje građana,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(3) Ko prikradanjem, učestalim praćenjem ili uznemiravanjem na drugi način ugrožava sigurnost bračnog partnera, osobe s kojom živi u izvanbračnoj zajednici, roditelja svog djeteta ili druge osobe s kojom održava ili je održavao bliske veze,

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Član 362.
Nasilničko ponašanje

(1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lako tjelesno ozlijeđena, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.
Prava osobe lišene slobode

Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.

Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz o daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(…)

Član 12.
Pravo na odštetu i rehabilitaciju

Osoba koja je neopravdano osuđena za krivično djelo ili je bez osnova lišena slobode ima pravo na rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom.

Član 92.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima

(…)

(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

(…)

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi,

(…)

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda,

(…)

Član 153.
Lišenje slobode i zadržavanje

(1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 146. ovog zakona, ali je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužitelju. Prilikom dovođenja policijski organ obavijestit će tužitelja o razlozima i vremenu oduzimanja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.

(…)

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, kada se radi o krivičnim djelima terorizma osoba se mora sprovesti tužitelju najkasnije u roku od 72 sata.

(3) Osoba kojoj je oduzeta sloboda mora biti poučena u skladu sa članom 5. ovog zakona.

(4) Ako osoba kojoj je oduzeta sloboda ne bude sprovedena tužitelju u roku iz st. (1) i (2) ovog člana, pustit će se na slobodu.

(…)

Član 165.
Obaveza sastavljanja zapisnika

(1) O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastavit će se zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.

(…)

Član 166.
Sadržaj zapisnika

(1) Zapisnik sadrži: naziv organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu radnji prisustvuju, kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.

(2) Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. (…)

(…)

Član 436.
Zastarjelost potraživanja za naknadu štete

(1) Pravo na naknadu štete zastarijeva protekom tri godine od dana pravomoćnosti presude kojom je optuženi oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti rješenja tužitelja ili suda kojim je postupak obustavljen, a ako je povodom zahtjeva za podnošenje vanrednog pravnog lijeka podnesena žalba vijeću apelacionog odjeljenja od dana prijema odluke tog vijeća.

(2) Prije podnošenja sudu tužbe za naknadu štete, oštećeni je dužan da se svojim zahtjevom obrati Federalnom ministarstvu pravde radi postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.

(3) U slučaju iz člana 437. stav 1. ovog zakona, o zahtjevu se može rješavati samo ako ovlašteni tužitelj nije preduzeo gonjenje pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana prijema pravomoćne presude.

Član 437.
Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete

(1) Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Federalno ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

(2) Ako je postignut sporazum samo u dijelu odštetnog zahtjeva, oštećeni može podnijeti tužbu u pogledu ostatka zahtjeva.

(3) Tužba za naknadu štete podnosi se protiv Federacije. U slučaju da Federacija naknadi štetu zbog neosnovanog lišenja slobode ili neopravdane osude ona stiče pravo regresa od kantona čijim je zakonom osnovan sud koji je donio pravomoćnu presudu, odnosno rješenje.

Član 439.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete

(1) Pravo na naknadu štete pripada:

(…)

c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,

(…)

(4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

22. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da je u periodu od 3. jula 2013. godine od 19.55 sati pa do 4. jula 2013. godine do 13.15 sati bio lišen slobode bez ikakvih dokaza i saopćavanja razloga, odnosno da mu je tek pri ispitivanju u svojstvu osumnjičenog saopćeno na čemu se temelje osnovi sumnje protiv njega. Apelant tvrdi da za lišavanje slobode nisu postojali uvjeti iz člana 153. stav 1. ZKPFBiH koji, prema njegovom mišljenju, moraju biti ispunjeni kumulativno. Zbog toga, kako tvrdi, njegovo lišavanje slobode nije bilo zakonito. Apelant se izričito pozvao na član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

23. Ustavni sud podsjeća da se, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštivan postupak propisan zakonom, Konvencija, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, svako lišavanje slobode, osim toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja, a pojam "proizvoljnosti" u članu 5. stav 1. Evropske konvencije proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava, ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti sa Konvencijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).

24. Dalje, Ustavni sud podsjeća, da bi hapšenje na temelju opravdane sumnje, u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, bilo opravdano, nije neophodno da je policija prikupila dovoljno dokaza da se podigne optužnica bilo u trenutku hapšenja ili dok je aplikant u pritvoru (vidi, Evropski sud, Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 29. novembar 1988. godine, stav 53, Serija A broj 145 B, i Erdagöz protiv Turske, 22. oktobar 1997, stav 51, Izvještaji o presudama i odlukama 1997. VI). Također, nije neophodno ni da pritvoreno (privedeno) lice na kraju bude optuženo ili izvedeno pred sud. Svrha zadržavanja radi ispitivanja je daljnja krivična istraga kojom će se potvrditi ili prekinuti sumnje koje su osigurale osnove za zadržavanje. Zato, činjenice koje pokreću sumnju ne moraju biti istog nivoa kao one neophodne da opravdaju optužbe ili podizanje optužnice, koje u procesu krivične istrage dolaze u sljedećoj fazi (vidi, Evropski sud, Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. oktobar 1994. godine, stav 55, Serija A broj 300 A). Međutim, zahtjev da sumnja mora biti zasnovana na razumnim osnovama čini suštinski dio zaštite protiv arbitrarnog hapšenja i zadržavanja.

25. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz zapisnika o lišavanju slobode koji je apelant predočio uz apelaciju, kao i iz odgovora PU na apelantove navode proizlazi da je apelant lišen slobode na temelju člana 153. stav 1. ZKPFBiH zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 362. KZFBiH. Dalje, u zapisniku je, pored ostalog, konstatirano da je apelant, u skladu sa članom 5. ZKPFBiH, upoznat na maternjem jeziku o razlozima lišavanja slobode, da je zapisnik pročitao, da na njega nije imao primjedaba, da je zapisnik i vlastoručno potpisao.

26. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 153. ZKPFBiH određeno da policijski organ može lišiti slobode lice bez naloga suda, a u svrhu pokretanja krivičnog postupka i njegovog izvođenja pred sud koji će odlučiti o daljnjem zadržavanju. Naime, navedenim članom je određeno da policija odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od lišavanja slobode, lice lišeno slobode mora predati nadležnom tužiocu, koji će ga odmah ili najkasnije u roku od 24 sata ispitati i u tom roku odlučiti da li će ga pustiti na slobodu, ili će dostaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje lica pred sudiju za prethodni postupak, koji je u roku od 24 sata dužan odlučiti o dostavljenom prijedlogu za određivanje pritvora. Na suprotan zaključak ne upućuje ni činjenica da je u stavu 4. citiranog člana određeno da će lice kojem je oduzeta sloboda, ukoliko ne bude sprovedeno tužiocu, u roku od 24 sata biti pušteno na slobodu.

27. Imajući u vidu da je apelant lišen slobode na temelju člana 153. stav 1. ZKPFBiH, da je u trenutku lišavanja slobode imao status osumnjičenog, i pored činjenice da nije izveden pred tužioca već je prije isteka roka od 24 sata od lišavanja slobode pušten na slobodu, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišavanje slobode bilo "u svrhu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti radi postojanja opravdane sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo", odnosno da potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

28. Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema članu 153. stav 1. ZKPFBiH, policijski organ može licu oduzeti slobodu ako postoji osnova sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji bilo koji od razloga predviđenih u članu 146. ZKPFBiH (razlozi za pritvor). Iz zakonskog teksta proizlazi da ovi uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno.

29. Ustavni sud zapaža da iz predočenog zapisnika o lišavanju slobode proizlazi da je apelant upoznat da se lišava slobode, u smislu člana 153. stav 1. ZKPFBiH, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 362. KZFBiH. Dalje, iz zapisnika o apelantovom ispitivanju u svojstvu osumnjičenog proizlazi da je apelant, u skladu sa čl. 6. i 92. stav 1. ZKPFBiH, upoznat da se sumnjiči za krivična djela iz čl. 183. i 362. ZKPFBiH, te da osnovi sumnje proizlaze iz zapisnika o saslušanju svjedoka N.B. od 3. jula 2013. godine.

30. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da u trenutku lišavanja slobode nisu postojali osnovi sumnje zasnovani na razumnim osnovama, kao osnovni i dovoljan uvjet za lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, kao i da apelant o njima nije bio obaviješten. Ovo tim prije što je apelant u konkretnom slučaju lišen slobode i saslušan u svrhu daljnje istrage, tj. kako bi se potvrdile ili prekinule sumnje koje su osigurale osnov za lišavanje slobode, a u kojem slučaju nije neophodno, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, da je policija prikupila dovoljno dokaza koji opravdavaju optužbe ili podizanje optužnice. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant potpisao zapisnik o lišavanju slobode u kojem je navedeno da se lišava slobode zbog postojanja osnova sumnje da je počinio konkretno krivično djelo.

31. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz relevantnih odredaba ZKPFBiH, proizlazi da je za zakonitost lišavanja slobode, u smislu člana 153. stav 1. ZKPFBiH, pored osnova sumnje, potrebno da kumulativno postoji i bilo koji od razloga iz člana 146. ZKPFBiH a to su: a) ako se lice krije ili postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva; b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna; d) te u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

32. Ustavni sud zapaža da ni iz predočenog zapisnika o lišavanju slobode, zapisnika o uzimanju izjave od apelanta u svojstvu osumnjičenog, a ni iz odgovora PU na apelantove navode ne proizlazi stav PU koji su razlozi iz člana 146. ZKP postojali, niti je apelantu saopćeno da, pored osnova sumnje da je počinio konkretno krivično djelo, kumulativno postoji i bilo koji od razloga iz člana 146. ZKPFBiH, a kako je određeno članom 153. stav 1. ZKPFBiH.

33. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da ZKPFBiH u članu 165. stav 1. propisuje obavezu da se o svakoj radnji preduzetoj u krivičnom postupku mora sastaviti zapisnik istovremeno sa njenim preduzimanjem, a ako to nije moguće, neposredno nakon toga. Također, članom 166. istog zakona propisan je sadržaj zapisnika. Shodno relevantnim odredbama ZKPFBiH, proizlazi da je svrha sastavljanja zapisnika, pored ostalog, da bude korišten kao dokaz o radnji u povodu koje je sačinjen, ili da posluži za naknadno ispitivanje pravilnosti obavljene radnje.

34. Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o lišavanju slobode koji je apelant predočio uz apelaciju proizlazi da je sačinjen na temelju člana 165. stav 1. a u vezi sa članom 153. stav 1. ZKPFBiH. Zapisnik sadrži oznaku organa koji ga je sačinio, oznaku radnje koja se preduzima, datum i sat preduzimanja radnje, mjesto u kom je radnja preduzeta, oznaku apelantovog imena i prezimena i njegov potpis, te oznaku imena službenog lica koje je preduzelo radnju i njegov potpis. U zapisniku je navedeno da se apelant lišava slobode na osnovu člana 153. stav 1. ZKPFBiH zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 362. KZFBiH. Također, u zapisniku je navedeno da je apelant, pored ostalog, upoznat, u smislu člana 5. ZKPFBiH, sa razlozima lišavanja slobode. Međutim, u samom zapisniku o lišavanju slobode nije navedeno postojanje niti jednog od razloga iz člana 146.a) do d) ZKPFBiH, a čije postojanje se kumulativno zahtijeva uz postojanje "osnova sumnje" da bi neko lice moglo biti lišeno slobode u smislu člana 153. stav 1. ZKPFBiH, te o kojim mora biti obaviješteno lice koje se lišava slobode. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju obavještavanje apelanta o postojanju bilo kojeg od razloga iz člana 146. a) do d) ZKPFBiH nije uslijedilo ni prilikom uzimanja izjave od njega u svojstvu osumnjičenog, kako proizlazi iz predočenog zapisnika o ispitivanju osumnjičenog.

35. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije ispoštovan postupak propisan zakonom zbog propusta policijskih organa da utvrde i da apelanta u trenutku lišavanja slobode, kao i prilikom uzimanja izjave u svojstvu osumnjičenog obavijeste da, pored postojanja osnova sumnje, postoji i bilo koji od razloga iz člana 146. a) do d) ZKPFBiH, a koji uvjeti, u skladu sa članom 153. stav 1. ZKPFBiH na temelju kog je apelant i lišen slobode, moraju biti kumulativno ispunjeni. S obzirom na navedeno, nesporno je, dakle, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, da u apelantovom slučaju nisu "poštivana materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava", konkretno ZKPFBiH, iz čega proizlazi da apelantovo lišavanje slobode predstavlja nezakonito lišavanje slobode.

36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

37. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer je, kako je naveo, postupanjem policijskih organa bio izložen torturi i nehumanom tretmanu.

38. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, Serija A broj 25, stranica 65, stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi sa događajem (vidi, Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).

39. Ustavni sud zapaža, dovodeći navedene stavove u vezi sa činjenicama apelantovog slučaja, da je prema zapisniku o lišavanju slobode, kao i zapisniku o otpustu lica lišenog slobode, a na kojim je apelantov potpis uz konstataciju da ih je pročitao i da nije imao primjedaba, pored ostalog, izričito navedeno da apelant nema nikakvih povreda, da je u dobrom psiho-fizičkom stanju, odnosno da se otpušta bez vidljivih povreda, te da prema njemu nije korištena sila.

40. S obzirom na to da lišavanje slobode samo po sebi ne pokreće pitanje poštivanja garancija iz navedenih odredaba, da apelant u prilog ovim tvrdnjama nije predočio niti jedan dokaz, odnosno da to ne proizlazi ni iz dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.

Naknada nematerijalne štete

41. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da obaveže Kanton Sarajevo da mu "na ime kompenzacije nematerijalne štete" isplati iznos od 1.000,00 KM, te da mu nadoknadi troškove za sastavljanje apelacije od 971,10 KM. Iz apelantovih navoda proizlazi da zahtjev za naknadu nematerijalne štete, u stvari, temelji na tvrdnji da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, u situaciji kada aplikant, lišen slobode protivno odredbama domaćeg prava koje je okončano, ima na raspolaganju tužbu za naknadu štete koja je zbog toga pretrpljena, a ne postoji sumnja u njenu djelotvornost, od njega se očekuje da tu mogućnost iskoristi prije obraćanja Evropskom sudu. Evropski sud smatra da je građanska tužba protiv države predviđena domaćim pravom pravno sredstvo koje je potrebno iscrpiti, jer je posebno osmišljeno kako bi se licima koja su bila nezakonito lišena slobode omogućilo da zatraže od države zadovoljštinu (vidi, Evropski sud, Dolenec protiv Hrvatske, presuda od 26. decembra 2009. godine, st. 184. i 185).

43. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu ukoliko je apelacija usvojena, te da u tom slučaju novčanu naknadu određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Ustavni sud primjećuje da ZKPFBiH, u Glavi XXXII (čl. 435. do 444), pored ostalog, regulira postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava lica neosnovano lišenih slobode. Sam pojam naknade štete, prema ovoj glavi, obuhvata sve vidove štete (materijalnu i nematerijalnu) i ona se ostvaruje podnošenjem zahtjeva Federalnom ministarstvu pravde, odnosno podnošenjem tužbe sudu.

45. Stoga, rukovodeći se citiranim stavom Evropskog suda, a u nedostatku dokaza da postojeći mehanizam za ostvarivanje naknade štete zbog neosnovanog lišavanja slobode nije efikasan, te da je apelant bezuspješno pokušao da ga iskoristi, iako je apelacija djelimično usvojena, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema potrebe da koristi mogućnost iz člana 74. Pravila Ustavnog suda, tj. da odredi naknadu za nematerijalnu štetu, jer je apelaciju djelimično usvojio.

46. Najzad, u vezi sa apelantovim zahtjevom da se Kanton Sarajevo obaveže da mu nadoknadi troškove za sastavljanje apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova postupka, a što uključuje i troškove za sastavljanje apelacije, te stoga ovi troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije zbog propusta policijskih organa da apelanta u trenutku lišavanja slobode obavijeste da, pored postojanja osnova sumnje, postoji i bilo koji od razloga iz člana 146. a) do d) ZKPFBiH, a koji uvjeti, u skladu sa članom 153. stav 1. ZKPFBiH na temelju kog je apelant i lišen slobode, moraju biti kumulativno ispunjeni a zbog čega lišavanje slobode nije bilo u skladu sa postupkom propisanim zakonom.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije s obzirom na to da lišavanje slobode, samo po sebi, ne pokreće pitanje poštivanja prava iz navedenih odredaba, a u prilog tvrdnji o povredi ovog prava nije predočen niti jedan dokaz, niti iz dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu proizlazi da su u okolnostima konkretnog slučaja dovedene u pitanje, ili povrijeđene garancije ustanovljene pravom iz navedenih članova.

49. Na osnovu člana 18. stav (2), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.