Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 21. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 1504/08, rješavajući apelaciju
Andrije Belje i Vinka Papka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Andrije Belje i Vinka Papka.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Općinskim sudom u Ljubuškom, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-K�-08-000 002 od 28. februara 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Andrije Belje i Vinka Papka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-K�-08-000 002 od 28. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj K-39/01 od 15. aprila 2004. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. Andrija Beljo i Vinko Papak (u daljnjem tekstu: apelanti/prvoapelant i drugoapelant) iz Prozora, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 23. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-K�-08-000 002 od 28. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-39/01 od 15. aprila 2004. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odlo�io izvršenje izrečenih kazni zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1504/08 od 4. septembra 2008. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tu�ilaštva Široki Brijeg zatra�eno je 24. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 6. oktobra 2010. godine zatra�eno da dostavi na uvid spis broj K-39/01.
4. Kantonalni sud je 29. septembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je 14. oktobra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju i tra�eni spis.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljeni su apelantima 1. decembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu Općinskog javnog tu�ilaštva u Ljubuškom, donio Rješenje broj Ki-8/01 od 14. maja 2001. godine o provođenju istrage protiv apelanata zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. u vezi sa čl. 23. i 20. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
8. Općinski sud je donio Rješenje broj Ki-8/01 od 14. maja 2001. godine kojim je prvoapelantu određen pritvor u trajanju od mjesec dana. Nakon toga je Rješenjem broj Ki-8/01 od 1. juna 2001. godine prihvatio prijedlog za određivanje jamstva u iznosu od 10.000 KM i ukinuo pritvor prvoapelantu.
9. Općinsko javno tu�ilaštvo u Ljubuškom je 2. jula 2001. godine podnijelo optu�nicu protiv apelanata zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. u vezi sa čl. 23. i 20. KZFBiH. Općinski sud je 14. februara 2002. godine izdao dnevnu naredbu da se predmetna optu�nica dostavi apelantima. Prvoapelant je 22. februara 2002. godine primio optu�nicu. Općinski sud je 22. aprila i 13. novembra 2002. godine zatra�io od Kazneno-popravnog doma Lepoglava, Republika Hrvatska, da drugoapelantu, koji je tamo izdr�avao zatvorsku kaznu, uruči optu�nicu.
10. Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave u Zagrebu je 8. maja 2003. godine putem Federalnog ministarstva pravde u Sarajevu obavijestilo Općinski sud da nisu mogli uručiti optu�nicu drugoapelantu jer je pušten sa izdr�avanja kazne zatvora. Općinski sud je 2. jula 2003. godine izdao dnevnu naredbu da se predmetna optu�nica dostavi drugoapelantu na adresu stanovanja u Lugu, Općina Rama. Drugoapelant je 17. jula 2003. godine primio optu�nicu.
11. Općinski sud je odr�ao ročišta 25. februara, 25. marta i 15. aprila 2004. godine. Na posljednjem ročištu Općinski sud je objavio da je glavni pretres završen, pa je nakon vijećanja i glasanja donio presudu kojom su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. u vezi sa čl. 23. i 20. KZFBiH i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci.
12. Prvoapelant je 13. jula 2004. godine Općinskom sudu podnio zahtjev za vraćanje jamstva koje je određeno Rješenjem broj Ki-8/01 od 1. juna 2001. godine. Općinski sud je donio Rješenje broj K-39/01 od �15. aprila 2004. godine� o ukidanju jamstva, uz obrazlo�enje da je glavni pretres završen 15. aprila 2004. godine, te da su, stoga, prestali da postoje razlozi zbog kojih je jamstvo određeno.
13. Predsjednik Općinskog suda je Odlukom broj 063-0-Su-07-000 260 od 29. oktobra 2007. godine zadu�io sudiju koji će izraditi presudu u predmetu broj K-39/01, uz obrazlo�enje da je presuda u tom predmetu donesena i objavljena 15. aprila 2004. godina, ali da sudija koji je bio zadu�en za taj predmet nije izradio presudu jer je u međuvremenu razriješen du�nosti sudije.
14. Presudom Općinskog suda od 15. aprila 2004. godine apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. u vezi sa čl. 23. i 20. KZFBiH i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po šest mjeseci, s tim što je prvoapelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. maja do 1. juna 2001. godine. U obrazlo�enju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su apelanti 14. maja 2001. godine oko 3,30 sati u Ljubuškom namjeravali ukrasti vozilo marke �Pasat� koje je bilo parkirano na parkingu iza Policijske uprave Ljubuški. Također, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su apelante pri pokušaju krađe vozila zatekli vlasnik vozila Jozo Alilović i radnik Policijske uprave Ljubuški - policajac Tomislav Petrović. Naime, Općinski sud je naveo da je navedeno činjenično stanje utvrdio na osnovu priznanja apelanata, iskaza svjedoka Joze Alilovića i Tomislava Petrovića, potvrde o oduzimanju predmeta, te na osnovu fotodokumentacije. Pri tome, Općinski sud je naveo da nije prihvatio prvoapelantov iskaz u dijelu u kojem je naveo da nije imao namjeru ukrasti predmetno vozilo, već da je samo htio isprobati valjanost aparata zv. �kocka� kojim se koristio u obijanju. Naime, prema mišljenju Općinskog suda, prvoapelant je mogao i na svom vozilu ili na vozilu svojih poznanika isprobati taj aparat, a ne to činiti provaljivanjem u tuđe vozilo i to u mjestu koje je udaljeno preko 100 km od njegovog prebivališta. Također, Općinski sud je naveo da činjenica da je drugoapelant bio na suvozačevom mjestu i pridr�avao instrument-tablu koju je prvoapelant odvaljivao izvijačem znači da je postupao kao saizvršilac a ne kao pomagač. Dalje, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o nepodobnom pokušaju iz člana 21. KZFBiH jer je za postojanje nepodobnog pokušaja nu�no dokazati da je izvršilac krivičnog djela znao da se radi o nepodobnom sredstvu. Međutim, Općinski sud je naveo da prvoapelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je znao da je aparat �kocka� neispravan, jer je sam izjavio da je imao namjeru isprobati aparat na predmetnom vozilu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su u radnjama apelanata sadr�ana sva bitna obilje�ja krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 1. tačka 1. KZFBiH, koje je ostalo u pokušaju, te je, stoga, apelantima izrekao kaznu zatvora u trajanju od po šest mjeseci kao najmanju propisanu kaznu zatvora za predmetno krivično djelo.
15. Protiv navedene presude apelanti su 30. novembra 2007. godine izjavili �albu Kantonalnom sudu.
16. Odlučujući o �albi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-K�-08-000 002 od 28. februara 2008. godine, kojom je �alba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazlo�enju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilje�ja predmetnog krivičnog djela za koje su proglašeni krivim, kao i da je prvostepeni sud za svoju odluku dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani �albeni navodi apelanata da je u konkretnom slučaju trebalo utvrditi da li je sredstvo, aparat �kocka�, bilo podobno ili ne za izvršenje predmetnog krivičnog djela, te da li se stoga radilo o nepodobnom pokušaju, u smislu člana 21. KZFBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o pokušaju krađe, koja nije dovršena samo zbog spriječenosti, tj. dolaskom vlasnika vozila i policajca. Ispitujući osporenu presudu u dijelu odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da su, prema mišljenju tog suda, kazne pravilno odmjerene, te podobne da se ostvari svrha ka�njavanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti se �ale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje i pravo na �suđenje u razumnom roku� kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju nije radilo o nepodobnom pokušaju, u smislu člana 21. KZFBiH. Dalje, apelanti navode da je sudija koji je donio prvostepenu presudu u međuvremenu razriješen du�nosti, a da je presudu izradio drugi sudija, što, prema mišljenju apelanata, predstavlja bitnu povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku. Također, apelanti navode da je glavni pretres završen 15. aprila 2004. godine (greškom navedeno 11. februara 2005. godine), a da im je prvostepena presuda dostavljena tek 15. novembra 2007. godine. Apelanti nisu posebno obrazlo�ili povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava apelanata na ličnu slobodu i prava na pravično suđenje. U pogledu navoda apelanata koji se odnose na du�inu trajanja postupka, Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis dostavljen tom sudu 21. januara 2008. godine, a da je drugostepena odluka donesena 28. februara 2008. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predlo�io da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata koji se odnose na primjenu instituta nepodobnog pokušaja iz člana 21. KZFBiH, a zbog razloga navedenih u prvostepenoj odluci. Dalje, Općinski sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari glavni pretres završen 15. aprila 2004. godine, ali da sudija koji je vodio postupak nije izradio presudu. Općinski sud je naveo da je predsjednik Općinskog suda 29. oktobra 2007. godine zadu�io sudiju koji će izraditi presudu u predmetu broj K-39/01 budući da je sudija koji je bio zadu�en za taj predmet u međuvremenu razriješen du�nosti sudije. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je članom 61. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju propisano: �U slučaju kada je sudija trajno spriječen da izradi odluku, predsjednik suda će odrediti drugog sudiju da izradi odluku�.
V. Relevantni propisi
20. U
Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (�Slu�bene novine FBiH� br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Pravo na suđenje bez odlaganja
1) Osumnjičeni, odnosno optu�eni ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optu�nice.
2) Sud je du�an da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
Š...Ć
Član 304.
Pisana izrada presude
1) Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u slo�enim stvarima, izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u tim rokovima sudija, odnosno predsjednik vijeća je du�an obavijestiti predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda što prije izradi.
Š...Ć
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja
Š...Ć
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 008-0-K�-08-000 002 od 28. februara 2008. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 1. aprila, a drugoapelant 3. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje i pravo na �suđenje u razumnom roku� kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
a) Relevantni principi
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost du�ine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o slo�enosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadle�nog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje mo�e pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
30. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadle�nih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito va�an u dr�avama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
31. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno �u razumnom roku�, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojima je hapšenje prethodilo formalnoj optu�bi (vidi Evropski sud,
Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19;
Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 95/10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optu�nici, odnosno oslobađanje od optu�be ili odbacivanje optu�be moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optu�bi mo�e predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi
Wemhoff, stav 18).
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je prvoapelantu određen pritvor 14. maja 2001. godine, te da to predstavlja početak relevantnog perioda koji se uzima u obzir pri ocjeni du�ine trajanja postupka u predmetnoj krivičnoj stvari. Međutim, u odnosu na drugoapelanta, prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je drugoapelant počinio predmetno krivično djelo je preduzeta 17. jula 2003. godine kada je drugoapelantu dostavljena predmetna optu�nica. S obzirom na to da je krivični postupak okončan donošenjem drugostepene presude od 28. februara 2008. godine, Ustavni sud ukazuje na to da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni du�ine predmetnog postupka period od šest godina i devet mjeseci u odnosu na prvoapelanta, odnosno četiri godine i sedam mjeseci u odnosu na drugoapelanta.
c) Analiza du�ine trajanja postupka
33. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su u konkretnom slučaju redovni sudovi trebali riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o slo�enom predmetu.
34. Ustavni sud, prije svega, zapa�a da se najveći dio relevantnog perioda koji Ustavni sud ispituje u predmetnoj krivičnoj stvari odnosi na period postupanja Općinskog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapa�a da je Općinski sud u tom periodu preduzimao određene procesne radnje, s tim da je uočljivo da su te radnje preduzimane u vremenskim razmacima koji nesumnjivo ukazuju na nepotrebno odugovlačenje krivičnog postupka. Naime, Ustavni sud zapa�a da je Općinskom sudu trebalo punih sedam mjeseci da izda dnevnu naredbu za dostavljanje optu�nice apelantima, a zatim, od konačno uspješnog dostavljanja optu�nice drugoapelantu, ponovo je Općinskom sudu trebalo sedam mjeseci da odr�i prvo ročište u predmetnom postupku. Također, Ustavni sud ima u vidu činjenicu da je Općinskom sudu trebalo tri godine i šest mjeseci da izradi prvostepenu odluku i da je dostavi apelantima. U vezi s tim, Ustavni sud zapa�a da je Općinski sud kao razlog zbog čega je prvostepena odluka izrađena tek nakon toliko vremena naveo �da je sudija koji je bio zadu�en za taj predmet u međuvremenu razriješen du�nosti sudije�. Međutim, Ustavni sud smatra da to ne predstavlja objektivno prihvatljiv razlog budući da nije jasno zbog čega nije ranije određen drugi sudija koji će izraditi predmetnu odluku, već je to učinjeno tek nakon tri godine i šest mjeseci. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je du�nost dr�ave da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji razumno i objektivno opravdanje za trajanje postupka pred Općinskim sudom u periodu od šest godina u odnosu na prvoapelanta, odnosno u periodu od četiri godine u odnosu na drugoapelanta. Što se tiče postupanja Kantonalnog suda, Ustavni sud ne mo�e utvrditi bilo kakav doprinos tog suda ukupnoj du�ini postupka, kao što nema ni bilo čega što bi ukazalo na bilo kakav doprinos apelanata.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da du�ina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev �razumnog roka� iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na �suđenje u razumnom roku� kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
36. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da činjenica da je jedan sudija donio prvostepenu presudu, a da je drugi sudija tu presudu izradio predstavlja bitnu povredu odredaba Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), čime je, prema mišljenju apelanata, prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, u smislu člana 312. stav 1. tačka a) ZKP, bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji kada je �u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu�, a što ovdje nije slučaj. Također, Ustavni sud zapa�a da apelanti i ne tvrde da izrađena presuda u svojoj suštini ne odgovora presudi koju je donio i javno objavio sudija koji je vodio predmetni krivični postupak, a što bi eventualno moglo pokrenuti pitanje pravičnosti postupka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
37. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadle�an supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadle�nosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 58/05).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazlo�ili svoje odluke, a takva obrazlo�enja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
39. Apelanti su, također, naveli da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, bez posebnog obrazlaganja tih navoda. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili bilo kakve argumente kojima bi potkrijepili ove svoje tvrdnje, niti se iz apelacije na bilo koji način mo�e zaključiti zbog čega se apelanti na ovo pravo pozivaju, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na �suđenje u razumnom roku� kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak pred Općinskim sudom u Ljubuškom trajao šest godina u odnosu na prvoapelanta, odnosno četiri godine u odnosu na drugoapelanta, a za takvo trajanje postupka je isključivo odgovoran taj sud koji nije ponudio razloge koji bi mogli opravdati takvu du�inu trajanja postupka.
41. Dalje, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazlo�ili svoje odluke, a takva obrazlo�enja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, odnosno kada navodi apelanata ni na koji način ne pokreću pitanje pravičnosti u smislu navedenog člana. Također, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada apelanti, osim paušalnih navoda, ne ponude bilo kakve argumente koji bi mogli ukazati na kršenje tog prava.
42. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.