Službeni glasnik BiH, broj 37/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 772/08, rješavajući apelaciju
B. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
B. G.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-110/05 od 5. decembra 2007. godine.
Ostavlja se na snazi presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-17/05 od 13. septembra 2005. godine.
Ova odluka se dostavlja Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci kako bi se podnositeljici apelacije osigurala ustavna prava koja su joj povrijeđena.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. B. G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 7. marta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-110/05 od 5. decembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 13. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. aprila 2008. godine, a Fond PIO 14. aprila 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantici 23. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Fond PIO-Filijala Prijedor je Rješenjem broj 1044514308 od 13. maja 2004. godine priznao apelantici pravo na starosnu penziju počevši od 10. maja 2004. godine u iznosu označenom u izreci rješenja. U provedenom postupku utvrđeno je da je apelantica podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju 25. septembra 2003. godine, da je ostvarila ukupni penzijski staž od 35 godina i 16 dana, te da penzijsku osnovu treba odrediti prema čl. 48. do 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), odnosno da se visina penzije određuje prema članu 59. navedenog zakona. Kao datum sticanja prava na penziju i početak isplate penzije određen je 10. maj 2004. godine, prema članu 135. Zakona o PIO koji predstavlja datum kada su apelantici konačno uplaćeni zaostali doprinosi potrebni za ukupan staž radi odlaska u penziju.
7. Fond PIO je Rješenjem broj 1044514308 od 28. jula 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu izjavljenu na prvostepeno rješenje, kojom je osporavala datum ostvarivanja prava na penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odluka prvostepenog organa pravilna i na zakonu zasnovana. Odredbom člana 1. stav 2. Zakona o PIO regulirano je da osiguranici, kojima je uplaćen doprinos za PIO, pojedinačno ostvaruju pravo na penziju i isplatu penzije nakon stupanja na snagu Zakona o PIO, danom izvršene pojedinačne uplate a u slučaju da je obveznik uplate doprinosa iz PIO izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa prije stupanja na snagu Zakona o PIO, osiguraniku se priznaje pravo na penziju od dana stupanja na snagu zakona odnosno od 28. decembra 2003. godine. U konkretnom slučaju, naveo je dalje Fond PIO, apelantica je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnijela 25. septembra 2003. godine, a pojedinačna uplata doprinosa je izvršena 10. maja 2004. godine, pa je pravilno prvostepeni organ utvrdio datum ostvarivanja prava na penziju.
8. Protiv Rješenja Fonda PIO broj 1044514308 od 28. jula 2004. godine apelantica je pokrenula upravni spor. Odlučujući o tužbi Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj U-17/05 od 13. septembra 2005. godine uvažio apelantičinu tužbu i poništio osporeni akt.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da se apelantica nalazila u radnom odnosu 35 godina i 15 dana, pa da je, u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju, ispunjavala uvjete iz člana 46. stav 5. Zakona o PIO. Dalje, istaknuto je da se, u skladu s članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 67/05), vrijeme provedeno na radu računa u staž osiguranja i upisuje u radnu knjižicu kojom se ovaj staž dokazuje. Propuštanje uplate dospjelih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, po ocjeni Okružnog suda, ne znači da u određenom slučaju nije postojao radni odnos kao osnova za sticanje svojstva osiguranika. Iz odredbi zakona koje se odnose na doprinose ne proizlazi da je plaćeni doprinos uvjet za priznavanje penzijskog staža, te je Okružni sud zaključio da je apelantica u momentu podnošenja zahtjeva 25. septembra 2003. godine ispunila zakonom propisane uvjete za priznavanje prava na starosnu penziju. Činjenica što poslodavac nije blagovremeno uplatio doprinose za PIO je propust tuženog organa da, u smislu člana 25. Zakona o PIO, prati uplate doprinosa i vrši kontrolu obračuna i plaćanja doprinosa za PIO te obvezniku doprinosa, ukoliko ne uplaćuje doprinose, odredi rok za uplatu utvrđenog iznosa dugovanja, pa ukoliko obveznik doprinosa dobrovoljno ne izvrši nalog da putem poreske uprave izvrši prinudnu naplatu dugovanja iznosa doprinosa. Pored toga, pojasnio je Okružni sud, Fondu PIO stoje na raspolaganju i druge mjere u smislu člana 187. Zakona o PIO (prekršajne prijave, naplata kamata i sl.). Na osnovu navedenog zaključeno je da apelantica, koja je bila obavezno osigurana ali ne i obveznik uplate doprinosa, ne može trpjeti posljedice zbog propusta Fonda PIO da preduzme mjere u svrhu naplate doprinosa. Toleriranje ovakvih propusta Fonda PIO, po ocjeni Okružnog suda, za rezultat bi imalo nemogućnost radnika da ostvare osnovna prava iz radnog odnosa, kao što je i pravo na penziju.
10. Okružni sud je istakao da je Ustavni sud, u više svojih odluka, zauzeo stav da zaključenjem ugovora o radu nastaje obavezno pravni odnos između poslodavca i zaposlenog radnika, kojim, između ostalog, za poslodavca nastaje obaveza da uplati doprinos za penzijsko i zdravstveno osiguranje. U vezi s tim, ukazano je na stav Ustavnog suda u Odluci broj AP 311/04 od 22. maja 2005. godine, prema kojem bi nepokretanjem odgovarajućih postupaka radi prinudne naplate doprinosa zaposleni radnik bio lišen prava na imovinu, jer pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te stoga država ima obavezu da apelantici prizna pravo na penziju ako je ispunila sve uvjete u skladu sa zakonom. Sama činjenica da je izvršen reprogram obaveza, a koji je odobrilo Ministarstvo finansija-Poreska uprava, u skladu s odlukom Vlade Republike Srpske, predstavlja osnovu da se sporni period, za koji apelantici nisu uplaćeni doprinosi za PIO, mora priznati u staž osiguranja.
11. Okružni sud je ukazao da je članom 135. Zakona o PIO (važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta) regulirano da se pravo na ličnu i porodičnu penziju stiče od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava na penziju propisani zakonom, te da, kad je zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnesen nakon ispunjenja propisanih uvjeta, pravo na isplatu penzije pripada najviše za šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je apelantica 31. marta 2003. godine ostvarila staž od 35 godina, a da je zahtjev podnijela 25. septembra 2003. godine, Okružni sud je zaključio da joj pravo na isplatu penzije pripada unazad 6 mjeseci, tj. od 25. marta 2003. godine u skladu s članom 135. stav 2. Zakona o PIO, ali kako se nalazila u radnom odnosu do 31. marta 2003. godine to joj pravo na starosnu penziju pripada od 1. aprila 2003. godine.
12. Na kraju je Okružni sud ukazao i da je članom 1. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni glasnik RS" broj 110/03 stupio na snagu 28. decembra 2003. godine) propisano da obveznik uplate doprinosa može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Pozivajući se na navedenu odredbu, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o retroaktivnoj uplati doprinosa sa zakonskom zateznom kamatom što, uz sve već navedeno, ukazuje da datum pojedinačne uplate doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na starosnu penziju i početak njene isplate. Na osnovu navedenog utvrđeno je da su ispunjeni uvjeti iz člana 10. stav 1. tač. 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik RS" broj 13/02) za poništenje osporenog upravnog akta, koji je i poništen prema članu 41. stav 2. tog zakona. Fondu PIO je naloženo da u ponovnom postupku postupi po navedenim uputama i primjedbama ovog suda.
13. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu Fonda PIO za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Presudom broj Uvl-110/05 od 5. decembra 2007. godine zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju presude je istaknuto da je prema Rješenju broj 1044514308 od 13. maja 2004. godine apelantici priznato pravo na starosnu penziju u označenom iznosu počevši od 10. maja 2004. godine, da je apelantica rođena 12. septembra 1948. godine, da je 10. maja 2004. godine imala navršenih 55 godina života, a da ukupan penzijski staž, kao uvjet za ostvarivanje prava i određivanje penzijskog osnova i visine penzije, iznosi 35 godina i 16 dana. Vrhovni sud je istakao da je apelantica ispunila uvjete za starosnu penziju danom uplate dužnih doprinosa, kojim je pokriveno njeno penzijsko i invalidsko osiguranje u smislu odredbe člana 135. stav 1. Zakona o PIO, pa joj od tog dana i pripada pravo na penziju.
15. U vezi s tim ukazano je da je članom 41. Zakona o PIO regulirano da staž osiguranja čini staž za koji je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i da ovakvo stanovište proizlazi iz Odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-44/02 od 27. oktobra 2005. godine, kojom nije prihvaćena inicijativa za ocjenjivanje ustavnosti te zakonske odredbe. Vrhovni sud je istakao da naknadna uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po odredbama člana 24a. stav 2. Zakona o PIO ne znači i primjenu ove odredbe u drugačijem smislu od onog propisanog članom 135. stav 1. tog zakona. Dalje, istaknuto je i da je članom 145. stav 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03) regulirano da je radna knjižica javna isprava kojom se dokazuju staž osiguranja i drugi vidovi penzijskog staža. Po mišljenju Vrhovnog suda, ovu odredbu treba tumačiti tako da se vrijeme provedeno na radu priznaje u staž osiguranja pod uvjetima iz člana 41. Zakona o PIO, kao zakona koji je
lex specialis za oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Na kraju je Vrhovni sud naveo da Fond PIO nema na raspolaganju neposrednih sredstava za prinudnu naplatu neuplaćenih doprinosa, s obzirom da je prinudna naplata, u skladu s članom 16. Zakona o doprinosima ("Službeni glasnik RS" broj 51/01) u vezi s članom 4. Zakona o Poreskoj upravi ("Službeni glasnik RS" br. 51/01) u nadležnosti Poreske uprave. Pri tom, ukazano je da ni osiguranik nema takvih sredstava, ali da mu pripada pravo na naknadu štete od pravnog ili fizičkog lica koje je bilo u obavezi da blagovremeno uplati doprinose u smislu člana 154. stav 1. i člana 155. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96 i 39/03). Na kraju je Vrhovni sud zaključio da je presuda Okružnog suda zasnovana na povredi materijalnog prava, čime je ostvaren razlog iz člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je osporenu presudu preinačio tako da je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu na osnovu člana 49. stav 2. Zakona o upravnim sporovima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da je doprinos za cjelokupno osiguranje uplaćen zajedno s pripadajućim kamatama, čime su otklonjene posljedice neurednog plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, na osnovu čega zaključuje da postoji osnova da joj se, u skladu s članom 133. odnosno članom 135. Zakona o PIO, prizna pravo na isplatu penzije od dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju. Apelantica je istakla da je Ustavni sud, rješavajući identičnu pravnu situaciju, donio Odluku AP 1330/06 o apelaciji Mile Kovačević, koja je bila zaposlena kod istog poslodavca i istog dana im je retroaktivno poslodavac uplatio doprinose za PIO. Apelantica smatra da se i na njen slučaj može primijeniti stav naveden u odluci Ustavnog suda, po kojem retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, tj. da lice koje je ispunilo uvjete za ostvarivanje prava na penziju ne može snositi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa, kao i neizvršavanja zakonske obaveze Fonda PIO da izvrši kontrolu uplate doprinosa kod poslodavca, kao obveznika uplate doprinosa, te u skladu s tim preduzme odgovarajuće mjere.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja ukazuje u apelaciji.
18. Fond PIO je u odgovoru na apelaciju istakao da su odluke o ostvarivanju prava na starosnu penziju donesene prema Zakonu o PIO, a što je i potvrđeno osporenom presudom Vrhovnog suda. Fond PIO se pozvao na uvjete propisane Zakonom o PIO za ostvarivanje prava na starosnu penziju, navodeći da je članom 26. Zakona o PIO propisan način prinudne naplate doprinosa te naveo da Fond PIO nema neposrednih pravnih sredstava za prinudnu naplatu doprinosa za penzije i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19.
Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika.
Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:
1) lice u radnom odnosu;
Član 24.
Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.
Član 24a.
Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.
Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik.
Član 25.
Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Kontrolu iz stava 1. ovog člana vrši ovlašteni radnik Fonda uvidom u poslovne knjige i odgovarajuću finansijsku dokumentaciju obveznika plaćanja doprinosa i to isključivo u poslovnim prostorijama i u prisustvu ovlaštenog radnika obveznika plaćanja doprinosa.
O utvrđenom stanju kontrolor sastavlja zapisnik. Ako utvrdi da je obveznik plaćanja doprinosa obračunao i uplatio manji iznos na ime doprinosa, od onog koji je bio dužan da uplati, zapisnikom će odrediti rok za uplatu utvrđenog iznosa dugovanja, koji ne može biti kraći od 3, niti duži od 15 dana.
Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi, radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.
Prinudna naplata iz stava 4. ovog člana prioritetno se izvršava.
Član 41.
Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Član 133.
Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja.
Član 135.
Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za sticanje prava koji su propisani ovim zakonom.
Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada unazad od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za sticanje prava i na taj dan.
Član 187.
Poslodavac i drugo pravno lice kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom od 2.000 do 10.000 KM, ako:
7) ako nepravilno obračunava i uplaćuje doprinose i ne uplati dospjeli doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u propisanom roku, ili ga ne uplati u cijelom iznosu, ili nema evidencije o uplaćenim doprinosima;
Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice poslodavca ili drugog pravnog lica novčanom kaznom u iznosu od 500 do 2.000 KM.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-110/05 od 5. decembra 2007. godine, kojom je usvojen zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj U-17/05 od 13. septembra 2005. godine, tako što je apelantičina tužba odbijena kao neosnovana. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 16. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantica tvrdi da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je pogrešno primijenjen materijalni propis prilikom određivanja datuma ostvarivanja prava na starosnu penziju, odnosno početka isplate starosne penzije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
26. Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantičinom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju, što predstavlja njeno građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud dalje podsjeća da je pitanje identično ovome, tj. pitanje utvrđivanja datuma ostvarivanja prava na penziju, odnosno datuma početka isplate penzije u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, već razmatrao u Odluci broj
AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine objavljenoj u "Službenom glasniku BiH" broj 79/07, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu apelantičinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
28. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci u tački 28. istakao da:
(...) pravo na starosnu penziju u smislu člana 46. Zakona o PIO osigurano lice stiče kada navrši određene godine života kombinovano sa navršenim određenim godina staža osiguranja, odnosno penzijskog staža. U staž osiguranja u smislu člana 41. ovog zakona računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Na osnovu navedenog proizlazi da neuplaćenost doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što ima za posljedicu da osigurano lice ne može ostvariti uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate doprinosa odnosno poslodavcu da retroaktivno izvrši plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se samo posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, navedena retroaktivna uplata doprinosa ne može uticati na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije naročito ako se uzme u obzir da se naknadna uplata doprinosa vrši uz plaćanje zatezne kamate Fondu. Po mišljenju Ustavnog suda, sve suprotno bi predstavljalo prevelik teret za apelanta koji bi bio u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji također ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osiguranja i preduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je u tački 29. navedene odluke zaključio da se:
(...) početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133. Zakona o PIO, a u vezi sa članom 135. Zakona o PIO (...). Na osnovu svega navedenog Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o PIO, te utvrdio da je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj
AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, u pogledu određivanja datuma sticanja prava na starosnu penziju i početka njene isplate u situaciji kada je izvršena retroaktivna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Na kraju, Ustavni sud je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj U-17/05 od 13. septembra 2005. godine s obzirom da zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenih razloga te, dodatno, imajući u vidu činjenicu da je apelantica postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokrenula 2003. godine i da je do danas uskraćena u uživanju ovog prava u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da nije potrebno da predmet vraća redovnim sudovima radi novog postupka i odluke.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud, odlučujući o apelantičinom građanskom pravu, proizvoljno primijenio odredbe relevantnog materijalnog propisa.
33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.