Službeni glasnik BiH, broj 47/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2560/15, rješavajući apelacije "Holand Company" d.o.o. Sarajevo i Adnana Lunje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija "Holand Company" d.o.o. Sarajevo izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 396317 15 Pžp od 9. aprila 2015. godine, 65 0 Pr 405080 15 Pžp od 9. aprila 2015. godine i 65 0 Pr 441791 15 Pžp od 27. maja 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 Pr 396317 13 Pr od 8. decembra 2014. godine, 65 0 Pr 405080 14 Pr od 22. oktobra 2014. godine i 65 0 Pr 441791 14 Pr od 13. marta 2015. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Adnana Lunje izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 477592 15 Pžp od 8. decembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 477592 14 Pr od 23. oktobra 2015. godine.

Odbacuje se apelacija "Holand Company" d.o.o. Sarajevo izjavljena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 448956 15 Pžp od 12. augusta 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 448956 14 Pr od 28. aprila 2015. godine, jer ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. "Holand Company" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 65 0 Pr 396317 15 Pžp od 9. aprila 2015. godine i 65 0 Pr 405080 15 Pžp od 9. aprila 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 Pr 396317 13 Pr od 8. decembra 2014. godine i 65 0 Pr 405080 14 Pr od 22. oktobra 2014. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2560/15. Apelant je dopunio apelaciju 5. juna 2015. godine, osporavajući Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 441791 15 Pžp od 27. maja 2015. godine i Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 441791 14 Pr od 13. marta 2015. godine.

2. Prvoapelant je 3. oktobra 2015. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 448956 15 Pžp od 12. augusta 2015. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 Pr 448956 14 Pr od 28. aprila 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4494/15.

3. Adnan Lunjo (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je apelaciju 17. februara 2016. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 477592 15 Pžp od 8. decembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda broj 65 0 Pr 477592 14 Pr od 23. oktobra 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 764/16.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije pokreću slična pravna pitanja, kao i da proizlaze iz sličnog činjeničnog supstrata, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i vodi jedan postupak pod brojem AP 2560/15.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalne uprave za inspekcijske poslove zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.

6. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalna uprava za inspekcijske poslove dostavili su odgovore na apelacije.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Činjenice iz predmeta broj AP 2560/15 prvoapelanta


8. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 396317 13 Pr od 8. decembra 2014. godine kojim je utvrđena odgovornost prvoapelanta, jer je prilikom inspekcijske kontrole koju je izvršio kantonalni inspektor za saobraćaj utvrđeno da prvoapelant obavlja rentakar prijevoz vozilom (navedenih registracijskih tablica), a da vozilo ne ispunjava uvjete iz člana 58. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o cestovnom prijevozu), odnosno na vozilu se nalazila istaknuta krovna oznaka "Holand Company 68", čime je počinio prekršaj iz člana 58. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu, zbog čega mu je, na osnovu člana 95. stav 1. tačka 18. Zakona o cestovnom prijevozu, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500.00 KM.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvoapelant, kao okrivljeno pravno lice, podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu koji je izdala Kantonalna uprava za inspekcijske poslove od 2. decembra 2013. godine, zbog prekršaja iz člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu. Pretresu zakazanom pred sudom pristupio je predstavnik Kantonalne inspekcije, koji je pojasnio šta se prvoapelantu stavlja na teret, te je predložio da se izvrši uvid u materijalnu dokumentaciju i sasluša svjedok. Prvoapelant je negirao odgovornost za prekršaj, navodeći da su bili ispunjeni uvjeti za obavljanje rentakar djelatnosti iz člana 5. Zakona o cestovnom prijevozu i člana 11. "Pravilnika". Osim toga, prvoapelant je ukazao na mogućnost inspektora da poduzme druge mjere propisane zakonom.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj zajedničkoj povezanosti, odlučio o prekršajnoj odgovornosti prvoapelanta. Općinski sud je naveo da je kantonalni saobraćajni inspektor sačinio zapisnik o inspekciji (od 3. oktobra 2013. godine) u kojem je konstatirano da je vozač vozila (čiji je vlasnik prvoapelant) upravljao navedenim vozilom sa vidno istaknutom krovnom oznakom "Holand Company", te je vozač dao na uvid inspektoru potvrdu o periodičnom pregledu od 3. juna 2013. godine i rješenje TEU od 17. juna 2013. godine u kojem je konstatirano da je namjena kontroliranog vozila obavljanje rentakar djelatnosti, što je u suprotnosti sa članom 58. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu. Zapisnik o inspekciji je dostavljen prvoapelantu, koji je prigovorio na zapisnik, ali je Općinski sud naveo da se prvoapelant nije očitovao na bitnu činjenicu - da je kontroliranim vozilom navedenog dana obavljan rentakar prijevoz, a da vozilo ima vidnu krovnu oznaku. Pozivajući se na odredbu člana 106. stav 1. Zakona o inspekcijama Federacije Bosne i Hercegovine, Općinski sud je naveo da je činjenično stanje, koje prvoapelant nije osporio prigovorom na zapisnik (da je vozilom obavljana rentakar djelatnost, a da je vozilo imalo vidnu krovnu oznaku), tačno i vjerodostojno, kao i potvrđeno drugim provedenim dokazima. Općinski sud je, također, naveo da je pravilnik iz člana 5. Zakona o cestovnom prijevozu Pravilnik o eksploataciono-tehničkim uvjetima za vozila kojim se obavljaju pojedine vrste prijevoza (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a pravilnik iz člana 8. Zakona o cestovnom prijevozu je Pravilnik o preventivnim tehničkim pregledima vozila.

11. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa Pravilnikom, te sa članom 58. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu, Općinski sud je zaključio da se u momentu inspekcije vozila koje je vlasništvo prvoapelanta na vozilu nalazila vidna krovna oznaka, što je u suprotnosti sa članom 58. Zakona o cestovnom prijevozu i članom 11. Pravilnika, iz čega je sud dalje zaključio da vozilo nije ispunjavalo uvjete za obavljanje rentakar djelatnosti, kao i da su se takvim radnjama prvoapelanta stekla sva obilježja prekršaja iz člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu. Općinski sud se očitovao na prigovore prvoapelanta koji je navodio da inspektor nije mogao samo vizuelnim pregledom odlučiti da li neko vozilo ispunjava određene uvjete, te ako je mislio da ne ispunjava, trebalo je da uputi vozilo na vanredni tehnički pregled, a što je Općinski sud ocijenio neosnovanim. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 84. alineja 3. Zakona o cestovnom prijevozu, kao i odredbe člana 88. istog zakona, kojima su definirana ovlaštenja inspektora, ali koje nisu isključivo vezane za posjedovanje rješenja o ispunjavanju tehničko-eksploatacionih uvjeta (član 84), odnosno diskreciono pravo inspektora da odluči da li da uputi vozilo na vanredni tehnički pregled. Općinski sud je naveo da je nesporno vizuelnom ocjenom inspektor uočio da predmetno vozilo, namijenjeno za obavljanje rentakar djelatnosti, ima oznake koje, prema Pravilniku, ne smije imati, a što je i moguće uočiti samo vizuelnim pregledom vozila. Dalje, Općinski sud je naveo odredbu člana 11. Pravilnika kojom se propisuje da vozilo kojim se obavlja rentakar djelatnost smije imati fabričke oznake proizvođača vozila, registarske tablice i naljepnice koje se postavljaju po osnovu odredaba Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, te da je, u skladu sa članom 4. Pravilnika o dopuni Pravilnika, dužnost pravnih i fizičkih vlasnika vozila da oznake na vozilima prilagode prema Pravilniku, a iz provedenih dokaza proistječe da prvoapelant na dan kontrole to nije učinio.

12. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 396317 15 Pžp od 9. aprila 2015. godine kojim je žalbu prvoapelanta odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je najprije naveo da osporeno rješenje nije doneseno na osnovu podzakonskog akta (Pravilnika), već na osnovu člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu, kao i da je neosnovano pozivanje prvoapelanta na Zakon o privrednim društvima, jer je njime predviđeno da se firma ističe na poslovnim prostorijama društva. Dalje, prema ocjeni Kantonalnog suda, žalba je neosnovana u dijelu žalbenih navoda koji se odnose na povredu materijalnog propisa o prekršaju iz člana 86. Zakona o prekršajima. Naime, Kantonalni sud je naveo da je isticano u žalbi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o cestovnom prijevozu i odredbe Pravilnika, a u prilog ovim tvrdnjama se navodi da je okrivljeno pravno lice (prvoapelant) u momentu kontrole predmetnog vozila posjedovalo važeće rješenje iz člana 5. Zakona o cestovnom prijevozu i člana 11. Pravilnika o ispunjavanju tehničko-eksploatacionih uvjeta, koje je izdalo Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio odredbe člana 58. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu, kojim je propisano, između ostalog, da vozila za rentakar usluge moraju ispunjavati uvjete predviđene Pravilnikom iz člana 5. ovog zakona. Odredbom člana 11. stav 3. Pravilnika izričito je propisano da se na vozilu kojim se obavlja rentakar prijevoz mogu nalaziti samo fabričke oznake proizvođača tog vozila, registarske tablice i naljepnice koje se postavljaju na temelju odredaba Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, a odredbom člana 4. Pravilnika o dopunama Pravilnika propisano je da su pravna i fizička lica za vozila koja obavljaju rentakar prijevoz dužna da prilagode oznake na vozilima oznakama propisanim ovim pravilnikom u roku od osam dana od njegovog stupanja na snagu, odnosno do 6. jula 2013. godine. Shodno navedenom, u konkretnom slučaju prvoapelant je bio dužan da prilagodi oznake na vozilima oznakama propisanim članom 1, a u vezi sa članom 4. Pravilnika o dopunama Pravilnika, u roku od osam dana, a imajući u vidu da su vozila (rentakar) obuhvaćena Pravilnikom o dopuni Pravilnika. Međutim, Pravilnikom o dopunama Pravilnika nije propisano da pravno lice koje obavlja rentakar prijevoz za ista vozila mora osigurati novo rješenje o ispunjavanju propisanih tehničko- eksploatacionih uvjeta. Iz navedenog jasno proizlazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odgovarajuće zakonske odredbe, tako da je prigovor prvoapelanta da je u prvostepenom rješenju došlo do pogrešne primjene materijalnog prava Kantonalni sud odbio kao neosnovan.

14. Također, Kantonalni sud je ocijenio osporeno rješenje u pogledu navoda žalbe da je postupajući inspektor mogao iskoristiti svoje ovlasti propisane članom 88. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu i vozilo poslati na vanredni tehnički pregled u ovlaštenu stanicu tehničkog pregleda, kao i da je inspektor postupio suprotno odredbama člana 10. Zakona o inspekcijama. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio i primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, imajući u vidu odredbu člana 88. stav 1. i odredbu člana 84. alineja 3. Zakona o cestovnom prijevozu i odredbe člana 4. a u vezi sa članom 1. Pravilnika o dopunama Pravilnika. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo tekst odredbe člana 88. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu, te je zaključio da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se inspektoru daje, odnosno propisuje ovlaštenje, ali ne i obligatorna obaveza, da vozilo uputi na vanredni tehnički pregled ako utvrdi da ne ispunjava propisane uvjete. Stoga je ocijenio neosnovanim i ovaj prigovor.

15. U apelaciji broj AP 2560/15 prvoapelant je osporio još dva rješenja koja je Općinski sud donio (Rješenje broj 65 0 Pr 405080 14 Pr od 22. oktobra 2014. godine i Rješenje broj 65 0 Pr 441791 14 Pr od 13. marta 2015. godine) kojima je prvoapelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu, jer je prilikom inspekcijske kontrole utvrđeno da vozilo, čiji je vlasnik prvoapelant, koje je registrirano za obavljanje rentakar djelatnosti ne ispunjava uvjete predviđene Pravilnikom iz člana 5. Zakona o cestovnom prijevozu. U oba navedena rješenja prvoapelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.300,00 KM i 1.500,00 KM. Navedena rješenja se zasnivaju na identičnoj činjenično-pravnoj osnovi kao već navedeno rješenje.

16. Protiv ovih rješenja prvoapelant je izjavio žalbu i Kantonalni sud je rješenjima br. 65 0 Pr 405080 15 Pžp od 9. aprila 2013. godine i 65 0 Pr 441791 15 Pžp od 27. maja 2015. godine žalbe odbio, dajući obrazloženje kao što je navedeno u prethodnim tačkama, odnosno pozivajući se na član 58. Zakona o cestovnom prijevozu, u vezi sa odredbama Pravilnika, te je utvrdio da je na činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, da je nadležni inspektor postupao u skladu sa zakonskim ovlaštenjima, kao i da su navodi o sankciji prvoapelanta paušalni.

Činjenice u predmetu broj AP 4494/15 prvoapelanta


17. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 448956 14 Pr od 28. aprila 2015. godine kojim je proglasio odgovornim okrivljeno odgovorno lice Adnana Lunju zbog prekršaja iz člana 58. stav 1. Zakona o cestovnom prijevozu, jer je utvrđeno da vozilo, čiji je vlasnik prvoapelant (pravno lice) u kojem je Adnan Lunjo odgovorno lice, a koje se koristi kao rentakar vozilo, u trenutku inspekcije nije ispunjavalo uvjete predviđene članom 11. Pravilnika iz člana 5. Zakona o cestovnom prijevozu, odnosno vozilo je imalo svijetleću krovnu oznaku "Holand Company (broj)", čime je počinio prekršaj iz člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu, pa je sud Adnanu Lunji izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300.00 KM. Općinski sud je obavezao Adnana Lunju, okrivljeno odgovorno lice, da snosi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 KM.

18. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 448956 15 Pžp Sarajevo od 12. augusta 2015. godine kojim je žalba Adnana Lunje odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

19. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Adnan Lunjo, kao okrivljeno odgovorno lice u pravnom licu "Holand Company" (prvoapelant), podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja. Nakon ispitivanja žalbenih navoda žalba je odbijena sa zaključkom da sud nije povrijedio odredbe materijalnog i procesnog prava i da je pravilno primijenio zakonske odredbe i odredbe Pravilnika, kao i da nije došlo do bitnih povreda odredaba postupka, zbog čega je odbijena žalba.

Činjenice u predmetu broj AP 764/16 drugoapelanta


20. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 477592 14 Pr od 23. oktobra 2015. godine kojim je okrivljenog drugoapelanta proglasio odgovornim što je navedenog dana inspekcijskom kontrolom koju je izvršio kantonalni saobraćajni inspektor utvrđeno da se u preciziranom vozilu, čiji je vlasnik drugoapelant, koje ne posjeduje važeće registarske tablice sa slovnom oznakom "TA", nalazi sistem radioveze ugrađen na vidnom mjestu, a na vozilu se nalazila krovna oznaka sa natpisom "Holand Company 68", koja upućuje na obavljanje taksi-djelatnosti, čime je drugoapelant počinio prekršaj iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu u Kantonu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o taksi-prijevozu), pa mu je na osnovu člana 55. stav 4. a u vezi sa stavom 1. tačka d. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Istim rješenjem drugoapelant je obavezan i na plaćanje troškova postupka.

21. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je drugoapelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu koji je izdala Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo a zbog prekršaja iz člana 37. Zakona o taksi-prijevozu. Nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su dokaze iznijeli nadležni organ i drugoapelant, Općinski sud je analizom i ocjenom provedenih dokaza kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, zajedno sa navodima predstavnika ovlaštenog organa i navodima odbrane, utvrdio da je drugoapelant kao vlasnik vozila počinio prekršaj iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu, koji mu se predmetnim prekršajnim nalogom stavlja na teret. Naime, saslušani svjedok, kantonalni inspektor za saobraćaj, u svom iskazu je naveo da je navedenog dana u Ulici Telali u Sarajevu zaustavio radi kontrole putničko vozilo kojim je upravljao Edin Ramić i koji je izjavio da je zaposlenik firme "Holand Company". Svjedok je, dalje, izjavio da je na vozilu bila vidno istaknuta oznaka "Holand Company 68" a u vozilu je našao uređaj i za obračun cijene vožnje, kao i radiostanicu. Prilikom unakrsnog ispitivanja branioca okrivljenog svjedok je odgovorio da mu je vozač za vrijeme kontrole predočio rješenje općinskog organa Općine Istočno Novo Sarajevo iz kojeg je bilo vidljivo da se vozilom obavljaju usluge rentakar prijevoza (između ostalog). Svjedok je, dalje, odgovorio da poznaje propise kojima je regulirano obavljanje djelatnosti na području Republike Srpske, a da mu nije poznat propis na području registriranja djelatnosti koji zabranjuje isticanje firme.

22. Općinski sud je iskaz ovog svjedoka prihvatio kao objektivan i uvjerljiv s obzirom na to da je svjedok bio očevidac događaja, te je na jasan i precizan način opisao na koji način je kritične prilike uočio prekršaj koji se drugoapelantu stavlja na teret, a imajući u vidu činjenicu da je ovlašteno službeno lice i da je kritične prilike postupao vršeći inspekcijski nadzor, iz čega je zaključio da svjedok nema razloga da neosnovano tereti drugoapelanta. Osim toga, navodi svjedoka su potvrđeni i materijalnim dokazom, i to Zapisnikom o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 21. augusta 2014. godine iz kojeg je vidljivo da ga je sačinio postupajući inspektor istog dana prilikom izvršene kontrole zaustavljenog vozila preciziranih tablica, a u kojem je konstatirano da se na vozilu nalazila vidno istaknuta svijetleća krovna oznaka "Holand Company 68", a u vozilu je ugrađen sistem veze, kao i uređaj za mjerenje cijene vožnje, što je vidljivo i iz priloženih fotografija. Općinski sud je utvrdio da je zapisnik dostavljen drugoapelantu na izjašnjenje.

23. Uvidom u dokaz odbrane - primjedbe na zapisnik, Općinski sud je utvrdio da je drugoapelant dostavio primjedbe na zapisnik Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove u kojim je navedeno da se preciziranim vozilom obavlja rentakar prijevoz na osnovu rješenja koje je izdala Općina Istočno Novo Sarajevo, kako je to navedeno u zapisniku, da je sva oprema kojom je vozilo opremljeno usklađena u potpunosti sa propisima kojim je predmetno vozilo registrirano za predmetnu djelatnost, te da u momentu kontrole nije pružana usluga registrirane djelatnosti, odnosno u vozilu se nije nalazio korisnik usluge. Imajući u vidu da je drugoapelant uložio primjedbe na zapisnik, i to u dijelu koji se odnosi na utvrđeno činjenično stanje, držeći se principa slobodne ocjene dokaza, prema kojem pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima, zapisnik o inspekcijskom nadzoru Općinski sud je ocijenio u sklopu i u vezi sa drugim provedenim dokazima, posebno imajući u vidu činjenicu da drugoapelant nije osporavao navode da je predmetno vozilo imalo navedenu krovnu oznaku, da su u njemu bili instalirani radioveza i uređaj za mjerenje cijene vožnje, te da ono nije imalo registarske oznake sa slovnom oznakom,,TA".

24. Dalje, iz provedenih dokaza odbrane Općinski sud je utvrdio da je Općina Istočno Novo Sarajevo rješenjem od 16. septembra 2013. godine odobrila drugoapelantu osnivanje preduzetničke radnje pod nazivom "Holand Company", čiji je vlasnik drugoapelant, samostalni preduzetnik, da je sjedište radnje u Karađorđevoj ulici broj 21, Istočno Novo Sarajevo, da je predmet poslovanja radnje iznajmljivanje i davanje u zakup automobila i motornih vozila lake kategorije sa vozačem i bez vozača i čarterske vožnje, izleti i druge povremene prijevozne usluge sa šiframa djelatnosti 77.11, 49.39 i 49.32 (taksi-djelatnost), te da radnja počinje da radi od 16. septembra 2013. godine i da će imenovani odobrenu djelatnost obavljati kao dodatno zanimanje. Iz dokaza odbrane, također, proizlazi da je nadležna služba Općine Istočno Novo Sarajevo, odgovarajući na upit drugoapelanta, potvrdom od 17. septembra 2014. godine potvrdila kojim vozilima na osnovu rješenja će drugoapelant obavljati djelatnost iznajmljivanja vozila sa vozačem, a među kojima se nalazi i navedeno vozilo (kontrolirano). Osim toga, nadležna služba Općine Istočno Sarajevo je dala odgovor da za vozila kojima se vrše usluge rentakar prijevoza, prema trenutno važećim zakonima ili drugim propisima, nije striktno propisan način obilježavanja, niti je propisano kojom opremom vozila koja vrše usluge rentakar moraju biti opremljena. Općinski sud je, dalje, konstatirao da je iz zaključka od 25. novembra 2014. godine vidljivo da je nadležni organ Općine Istočno Novo Sarajevo ispravio grešku u tački 5. dispozitiva rješenja od 16. septembra 2013. godine, i to u šiframa obavljanja djelatnosti, tako da se briše navedena šifra 49.32 (taksi-djelatnost), a koja je ispravljena po zahtjevu drugoapelanta, jer je ona greškom upisana. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da registrirana djelatnost kao predmet poslovanja preduzetničke radnje "Holand Company" poreznom obvezniku daje ovlaštenje za obavljanje rentakar prijevoza, a prema određenim šiframa djelatnosti 77.11, 49.39 i 49.32, odobreno je i obavljanje djelatnosti taksi-prijevoza. Osim toga, iz provedenih dokaza, također, nesporno proizlazi da je rješenje Općine Istočno Novo Sarajevo od 16. septembra 2013. godine bilo na snazi u vrijeme činjenja prekršaja (21. august 2014. godine), te da je tek od 25. novembra 2014. godine izvršena ispravka greške brisanjem šifre te djelatnosti.

25. Ocjenjujući navedeno, Općinski sud je zaključio da u momentu inspekcijskog nadzora vozilo marke "golf", koje je vlasništvo drugoapelanta, nije posjedovalo registarske tablice sa slovnom oznakom "TA", na vozilu se nalazila vidno istaknuta krovna oznaka sa natpisom "Holand Company 68" (koja upućuje na obavljanje taksi-djelatnosti), a u unutrašnjosti vozila ugrađeni su sistem radioveze i uređaji za mjerenje cijene vožnje, te je Općinski sud ustanovio da su se u ovakvim radnjama drugoapelanta stekla sva bitna obilježja bića prekršaja iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu, zbog čega je drugoapelanta proglasio odgovornim i kaznio prema zakonu. Odbranu drugoapelanta u kojoj navodi da su saobraćajni inspektori mogli vršiti kontrolu samo u dijelu provođenja obaveza koje ovakva lica imaju prilikom tranzita preko Kantona Sarajevo Općinski sud nije mogao prihvatiti s obzirom na to da je na osnovu provedenih dokaza nedvosmisleno utvrdio da su se navedenim vozilom pružale usluge taksi-prijevoza na području Kantona Sarajevo, a saobraćajni inspektor je vršio poslove inspekcijskog nadzora i kontrole u skladu sa članom 41. stav 2. i članom 42. Zakona o taksi-prijevozu.

26. Općinski sud je, također, ocijenio kao neutemeljene navode drugoapelanta da je članom 173. Zakona o inspekcijama FBiH propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe, odnosno stavljaju se van snage sve odredbe drugih propisa koje su regulirale procesne radnje svih inspektora na području Federacije BiH za šta je Općinski sud dao objašnjenje. Općinski sud nije mogao prihvatiti ni navode odbrane drugoapelanta da prekršajni nalog nije mogao biti izdat na ime drugoapelanta kao vlasnika preduzetničke radnje zbog toga što Zakon o taksi-prijevozu ne predviđa mogućnost kažnjavanja vlasnika poduzetničke radnje s obzirom na to da je članom 55. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka d) Zakona o taksi-prijevozu u Kantonu Sarajevu propisana novčana kazna i za vlasnika vozila, što je sud u konkretnom slučaju i primijenio na drugoapelanta, jer je dokazano da je drugoapelant vlasnik vozila.

27. Dakle, Općinski sud nije prihvatio navode odbrane da se navedenim vozilom pružaju usluge rentakar prijevoza, a ne taksi-prijevoza, te je takvu odbranu ocijenio kao odbranu koja je data radi izbjegavanja njihove prekršajne odgovornosti. Prilikom ocjene dokaza sud je imao u vidu i druge dokaze odbrane provedene na usmenom pretresu, ali ih nije posebno obrazlagao, smatrajući da ti dokazi nisu bitno utjecali na konačno utvrđeno činjenično stanje i zaključke do kojih je sud došao na osnovu dokaza čiju je ocjenu dao u rješenju.

28. Kantonalni sud, rješavajući po žalbi drugoapelanta, donio je Rješenje broj 65 0 Pr 477592 15 Pžp od 8. decembra 2015. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.

29. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju da se rješenje o prekršaju može žalbom pobijati zbog povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Kantonalni sud je, dalje, ustanovio da su neosnovani navodi drugoapelanta da je tokom prvostepenog postupka povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Iz spisa proizlazi da je prvostepeni sud održao usmeni pretres, te iz zapisnika o usmenom pretresu i obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je na usmenom pretresu omogućeno drugoapelantu da se brani, te da je on upoznat sa pravima koja mu pripadaju u skladu sa članom 5. Zakona o prekršajnom postupku, da je tokom usmenog pretresa bio prisutan branilac drugoapelanta koji je iznio odbranu i da mu je omogućeno izvođenje dokaza, u skladu sa principom kontradiktornosti, koja je tokom usmenog pretresa i iskoristio. Ujedno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud u pobijanoj odluci dao argumentirano obrazloženje zašto je određene dokaze prihvatio kao dokazane i svoju odluku je zasnovao na dokazima iznesenim na usmenom pretresu. Pri tome Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud poštovao načelo ravnopravnosti stranaka u postupku pred sudom i nije doveo drugoapelanta u neravnopravan položaj u odnosu na ovlašteni organ, a drugoapelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje i do bitne povrede prekršajnog postupka, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

30. U pogledu navoda da se u konkretnom slučaju nije mogao voditi ni prekršajni postupak protiv drugoapelanta zbog toga što u konkretnom slučaju nije utvrđena njegova odgovornost, ovaj sud je ustanovio da su oni neosnovani. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama Zakona o prekršajima predviđena mogućnost da se pokrene prekršajni postupak protiv okrivljenog pravnog lica, tako i odgovornog lica u pravnom licu. Dakle, u slučaju da se u prekršajnom postupku okrivljeno pravno lice proglasi odgovornim za učinjeni prekršaj, po sili zakona ima se izreći i kazna odgovornom licu u pravnom licu. Međutim, da bi se odgovorno lice u pravnom licu proglasilo odgovornim, prema mišljenju ovog suda, nije potrebno prethodno proglasiti pravno lice okrivljenim. Slijedeći navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se odgovorno lice u pravnom licu može kazniti i bez prethodnog kažnjavanja pravnog lica. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je dao razloge zbog kojih je smatrao da je dokazana odgovornost drugoapelanta, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno utvrdio da se u radnjama drugoapelanta stječu sva bitna obilježja prekršaja iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu Kantona Sarajevo. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, nesporno je da je drugoapelant direktor i odgovorno lice u pravnom licu "Holand Company" d.o.o., jer je nesporno utvrđeno da je radnik drugoapelanta - vozač u momentu kontrole navedenim vozilom obavljao taksi-prijevoz na području Kantona Sarajevo i da je kao takav mogao i morao biti obaviješten o svim procesima rada i poslovanja pravnog lica, tako da sve što je u pravnom licu rađeno preduzimano je uz njegovo znanje i saglasnost. Stoga se teza o nepostojanju odgovornosti pokazuje kao neprihvatljiva. Zakon o taksi-prijevozu i Zakon o prekršajima predviđaju prekršajnu odgovornost zbog počinjenog prekršaja kako za pravno lice, tako i za odgovorno lice u pravnom licu. U žalbi drugoapelant ne iznosi neke nove činjenice niti dokaze kojim bi eventualno mogao dokazati da postoje okolnosti koje isključuju odgovornost odgovornog lica u pravnom licu, te je ovaj sud žalbene navode branioca okrivljenog odbio kao neosnovane.

31. Kantonalni sud je istakao da drugoapelant naglašava da je počinjena indirektna diskriminacija po osnovu mjesta osnivanja firme i vrste obavljanja djelatnosti, jer se faktički onemogućava pružaocima usluga iz Republike Srpske da obavljaju svoju djelatnost na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, te jer se time želi spriječiti konkurentnost, otvorenost i jedinstvenost tržišta. Međutim, Kantonalni sud je istakao da primjena zakona nije proizvoljna, niti diskriminatorna, da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno i procesno pravo iz oblasti konkretnog prekršaja, a drugoapelant se poziva u žalbi na činjenice koje su potpuno irelevantne za konkretni prekršaj. Kantonalni sud je naveo da je zaštita tržišne konkurencije regulirana Zakonom o konkurenciji BiH, te da eventualni neravnopravni položaj na tržištu utvrđuje Konkurencijsko vijeće BiH zbog čega je ove navode smatrao irelevantnim u vezi sa prekršajem iz člana 37. Zakona o taksi- prijevozu. Također, sud je naveo da nema ovlasti da se upušta u ocjenu kvaliteta ovog zakona. Kantonalni sud je naveo da se nije upuštao u razmatranje žalbenih prigovora koji se odnose na povredu materijalnog propisa o prekršaju, jer su oni paušalno navedeni bez obrazloženja. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da su povrede materijalnog propisa o prekršaju odredbom člana 86. Zakona o prekršajima Federacije BiH taksativno navedene. Navodi na koje se drugoapelant poziva u svojoj žalbi ne mogu se podvesti ni pod jednu tačku odredaba člana 86. Zakona o prekršajima Federacije BiH, a kako u žalbi nisu navedeni sadržaj i suština povrede materijalnog propisa o prekršaju, Kantonalni sud nije ni mogao razmatrati žalbu u ovom dijelu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


32. Prvoapelant u predmetu broj AP 2560/15 ukazuje na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije.

33. Prvoapelant, s tim u vezi, navodi da je primijenjena zakonska odredba (član 58. Zakona o cestovnom prijevozu u Federaciji) jasna, ali nije uopće jasan njen smisao. Pri tome on je diskriminirajući u odnosu na jednu vrstu djelatnosti (rentakar) kojoj navedenim pravilnikom nije dozvoljeno da ističe firmu na mjestu gdje obavlja djelatnost (na vozilu). Dalje, prvoapelant navodi da ovo nije u skladu sa principom legaliteta i da je suprotno Zakonu o privrednim društvima i Zakonu o komunalnim taksama, koji upravo propisuju obavezu i pravo isticanja naziva firme. Samim tim Pravilnik, kao niži pravni akt, derogirao je ova dva navedena zakona. Prvoapelant, dalje, pojašnjava u čemu se još ogleda neispunjavanje uvjeta proporcionalnosti i javnog interesa, ukazuje na "nedozvoljenu anonimizaciju", te, u konačnici, zaključuje da, ukoliko je cilj Pravilnika bio "postići nešto drugo", onda to treba biti jasno vidljivo iz Pravilnika.

34. U predmetu broj AP 4494/15 prvoapelant je isticao identične navode kao u apelaciji broj AP 2560/15, te ukazao na povredu prava na imovinu u vezi sa zabranom diskriminacije.

35. Drugoapelant u apelaciji broj AP 764/16 navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine. U tom pravcu apelant upućuje na arbitrarnu primjenu materijalnog prekršajnog propisa. Drugoapelant upućuje i na praksu Ustavnog suda prema kojoj se prekršajni postupak izjednačava sa krivičnim, te u tom pravcu ukazuje da je prekršajnim nalogom, koji predstavlja prekršajnu optužnicu, nadležni organ stavio na teret drugoapelantu osnov iz člana 55. Zakona o taksi-prijevozu, a prekršajni sud je ex officio preinačio materijalnopravni prekršajni osnov, odnosno sam utvrdio odredbu iz materijalnog zakona koja je prekršena. U tom pravcu drugoapelant, dalje, ukazuje da član 55. stav 1. tačka d) Zakona o taksi- prijevozu predviđa kaznu za samostalnog taksi-prijevoznika-fizičko lice, odnosno da se ovom odredbom može kazniti lice koje je vozilo taksi-vozilo, a stavom 4. istog člana predviđeno je kažnjavanje i vlasnika vozila. Drugoapelant upućuje na to da član 55. ne poznaje dvije vrste subjekata koji se kažnjavaju. Dakle, prema mišljenju drugoapelanta, inspekcijski organ je stavio drugoapelantu na teret pogrešnu odredbu (član 55. stav 1. tačka d)), što je pokušao ispraviti redovni sud (član 55. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka d)), što je zabranjeno u krivičnim stvarima. Dalje, u vezi sa pravom na pravičan postupak, apelant se žali na povredu člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te u tom pravcu navodi da niti jednom riječju u obrazloženju osporenog rješenja nije dokazana krivica drugoapelanta kao vlasnika vozila, čime je sud uveo "institut odgovornosti po sili zakona" u prekršajni postupak, konstruirao subjektivni element i prebacio teret dokazivanja na drugoapelanta. Dalje, drugoapelant ističe da odredba koja je osnov (član 55. stav 1. tačka d) u vezi sa stavom 4) nema veze sa odgovornošću odgovornog lica u pravnom licu, što je Kantonalni sud naveo. U vezi sa povredom prava na imovinu, drugoapelant, u suštini, ukazuje na povrede prava na presumpciju nevinosti i pravično suđenje koje su dovele do oduzimanja imovine drugoapelantu u vidu određene novčane kazne. Drugoapelant veoma detaljno navodi svoje mišljenje i viđenje povrede člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te ukazuje na pojam jedinstvenog tržišta i u tom pravcu ukazuje da je sud prekršio obaveze da poštuje jedinstveno tržište kada vozilo koje je zakonito registrirano za obavljanje rentakar djelatnosti tretira kao taksi-vozilo prema odredbama kantonalnog zakona, zbog činjenica da vozač rentakar vozila posjeduje određenu opremu dozvoljenu u skladu sa zakonom gdje je registriran. Na ovaj način drugoapelant je onemogućen da obavlja djelatnost na teritoriji cijele BiH. Osim toga, prema mišljenju drugoapelanta, inspektor je trebalo da ocijeni dokumentaciju koju vozilo ima prema registraciji, odnosno u odnosu na propise Republike Srpske. Drugoapelant ukazuje da je prekršajna odgovornost posljedica samo izgleda vozila, jer u momentu kontrole nije bilo čak ni korisnika usluga (taksi), pa se postavlja pitanje da li je pružanje taksi-usluga dokazano. Drugoapelant ukazuje da bi sasvim drugačije bilo da je inspekcijski pregled dokazao da se rantakar djelatnost zloupotrebljavala za obavljanje taksi-djelatnosti, ali takvih dokaza nema. S tim u vezi, drugoapelant ukazuje na protivrječnost ukoliko sud kazni nekoga zato što ne ispunjava uvjete za taksi-djelatnost, a prethodno ukaže da se on bavi rentakar djelatnošću. Dalje, drugoapelant ističe i da je inspektor otvoreno naveo da ne poznaje zakonske propise Republike Srpske, a sud je odbio kao dokaz upravni akt koji je izdao nadležni organ Republike Srpske.

b) Odgovor na apelaciju


36. U odgovoru na apelacije Kantonalni sud je istakao da su apelacije neosnovane i da nije došlo do povrede prava koja apelanti navode.

37. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je po zahtjevu apelanata za sudsko odlučivanje proveden prekršajni postupak u kojem su poštovana sva prava apelanata. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povreda prava koja apelanti navode u apelaciji, te da su apelacije neosnovane.

38. U odgovoru Kantonalna uprava za inspekcijske poslove je navela da su apelacije neosnovane, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe.

V. Relevantni propisi


39. Zakon o cestovnom prijevozu u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 28/06 i 2/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.


Javni prijevoz i prijevoz za vlastite potrebe može se vršiti samo ako su ispunjeni posebni eksploatacioni uvjeti za pojedine vrste prijevoza i ako vozilo ili skup vozila kojim se vrši prijevoz, pored uvjeta utvrđenih propisima o sigurnosti prijevoza na cestama i drugim propisima, ispunjava tehničko-eksploatacione uvjete.

Tehničko-eksploatacioni uvjeti propisuju se posebnim pravilnikom kojeg donosi federalni ministar prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: federalni ministar).

Rješenje o ispunjavanju uvjeta iz stava 1. ovog člana, na osnovu potvrde stanice tehničkog pregleda iz člana 72. stav 2. ovog Zakona, donosi nadležno kantonalno ministarstvo za poslove cestovnog prometa (u daljnjem tekstu: nadležno kantonalno ministarstvo) na čijem području prijevoznik ima sjedište, odnosno prebivalište.

Važeće rješenje iz stava 3. ovog člana ili ovjerena kopija mora se nalaziti u vozilu za vrijeme vršenja prijevoza.

Odredbe ovog člana ne odnose se na putničke automobile građana i vozila opremljena za kampovanje.

Član 8.


Javni prijevoz i prijevoz za vlastite potrebe može se vršiti samo ako je na motornom i priključnom vozilu obavljen preventivni tehnički pregled u skladu sa posebnim pravilnikom i ako je pri tome utvrđeno da je vozilo ispravno.

Javni linijski i vanlinijski prijevoz i prijevoz za lične potrebe može se obavljati samo ako je na vozilu kojim se vrši taj prijevoz izvršen dnevni tehnički pregled i ako je pri tom utvrđeno da je vozilo ispravno.

Preventivni periodični tehnički pregled motornih i priključnih vozila obavljaju pravna lica registrirana i osposobljena za pružanje usluga tehničkog pregleda koja su ovlaštena od Federalnog ministarstva prometa i komunikacija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) za obavljanje ove vrste tehničkog pregleda.

Preventivni periodični tehnički pregled motornih i priključnih vozila za svoje potrebe može obavljati pravno lice ako raspolaže potrebnom opremom i kadrovima, ako je registrirano i osposobljeno za obavljanje tehničkog pregleda i ako ima ovlaštenje izdato od Ministarstva.

Odredbe st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na prijevoz za vlastite potrebe koji se vrši putničkim automobilom.

Pravilnik iz stava 1. ovog člana, kojim se uređuju uvjeti, način, rokovi i evidencija obavljanja preventivnih tehničkih pregleda motornih i priključnih vozila, donosi federalni ministar.

Član 58.


Vozila za rentakar usluge moraju ispunjavati uvjete predviđene pravilnikom iz člana 5. i pravilnikom iz člana 8. ovog Zakona.

Korisnik rentakar vozila ne može vršiti javni prijevoz iznajmljenim vozilom.

Član 95. stav 1. tačka 18.


Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako:

18. vozilo za pružanje rentakar usluga ne ispunjava uvjete iz člana 58. stav 1. ovog Zakona;

40. Pravilnik o eksploataciono-tehničkim uslovima za vozila kojima se obavljaju pojedine vrste prijevoza ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 51/06, 11/09, 56/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.


Vozilo namijenjeno za obavljanje prijevoza osoba iznajmljenim motornim vozilom (rent-a-car) ima najviše devet sjedišta (1+1+7) i mora imati:

3. ispravne uređaje za zagrijavanje, provjetravanje i osvjetljavanje unutrašnjosti prostora za prijevoz putnika,

41. Pravilnik o dopunama Pravilnika o tehničko-eksploatacionim uslovima za vozila kojima se obavljaju pojedine vrste prijevoza ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


U Pravilniku o tehničko-eksploatacionim uslovima za vozila kojima se obavljaju pojedine vrste prijevoza ("Službene novine Federacije BiH", br. 51/06, 79/06, 11/09, 56/10 i 79/11) (u daljem tekstu: Pravilnik) u članu 11. iza stava 2. dodaju se novi st. 3. i 4. koji glase:

"Na vozilu kojim se obavlja rentakar prijevoz mogu se nalaziti samo tvorničke oznake proizvođača tog vozila, registarske tablice i naljepnice koje se postavljaju na osnovu odredbi Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13).

U vozilu iz stava 1. ovog člana ne smije se nalaziti dodatni uređaj pomoću kojeg se određuje bilo koji element na osnovu kojeg se formira cjenovnik ili cijena usluge iznajmljivanja vozila.

Član 4.


Pravna i fizička lica, čija su vozila obuhvaćena odredbama ovog Pravilnika o dopunama pravilnika o tehničkoeksploatacionim uslovima za vozila kojima se obavljaju pojedine vrste prijevoza, dužna su oznake na vozilima prilagoditi oznakama propisanim ovim Pravilnikom u roku osam dana od dana njegovog stupanja na snagu.

42. Zakon o taksi-prijevozu Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 11/14 i 26/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.
(Posebni uslovi za taksi vozilo)

(1) Pored uslova iz člana 36. ovog Zakona, taksi vozilo mora ispunjavati i sljedeće posebne uslove:

a) da na vidnom mjestu ima istaknutu važeću dopunsku taksi oznaku i to zalijepljenu na prednjem vjetrobranskom staklu u donjem desnom uglu, a da na zadnjem vjetrobranskom staklu posjeduje zalijepljenu naljepnicu udruženja ili privrednog subjekta kojem pripada;

b) da na krovu vozila ima istaknutu svijetleću taksi oznaku, koja mora svijetliti kada je vozilo slobodno za vožnju;

c) krovna taksi oznaka mora da sadrži naziv TAXI, te naziv privrednog subjekta ili udruženja kojem pripada;

d) da je opremljeno radio vezom;

e) ugovor o radu za vozača koji upravlja vozilom, a na osnovu člana 53. stav (3) Zakona o cestovnom prijevozu FBiH, kao i ovjerenu fotokopiju obrasca JS 3100 izdat od strane Porezne uprave Kantona Sarajevo;

f) važeću naljepnicu pravnog subjekta kojem pripada za tekuću godinu;

g) važeću dokumentaciju o radio uređaju koji se nalazi u autu izdatu u skladu sa propisima Regulatorne agencije za komunikacije - RAK" (ugovor o korištenju radio veze i dozvolu saglasnost za korištenje iste),

h) da je opremljeno baždarenim taksimetrom u ovlaštenim stanicama od strane Instituta za mjeriteljstvo BiH;

(2) Taksi vozila koja pripadaju jednom taksi prijevozniku - pravnom licu, moraju biti jednoobrazna u pogledu boje i oznaka na taksi vozilu.

(3) Taksi vozilo se može koristiti za oglašavanje i isticanje propagandnih poruka, isključivo na bočnim stranama vozila.

(4) U vozilu koje ne posjeduje važeće registarske tablice sa slovnom oznakom "TA" ne može se nalaziti taksimetar, sistem radio veze, krovna oznaka niti natpis koja sadrži riječ "TAXI" ili koja upućuje na obavljanje taksi djelatnosti.

(5) Stakla na taksi vozilu smiju biti korištena za oglašavanje i postavljanje propagandnih poruka.

Član 55.


(1) Novčanom kaznom u iznosu od 500,00 - 1.500,00 KM kaznit će se za prekršaj samostalni taksi prijevoznik - fizičko lice, odnosno drugo lice ako:

a) obavlja taksi prijevoz bez posjedovanja rješenja o dodjeli dopunske taksi oznake, iz člana 22. stav (2) ovog Zakona;

b) obavlja taksi prijevoz bez posjedovanja taksi oznake, iz člana 5. stav (1) tačka a) ovog Zakona;

c) obavlja djelatnost taksi prijevoza u Kantonu bez dopunske taksi oznake izdate od strane Ministarstva (član 5. stav (2) ovog Zakona);

d) taksi vozilo ne ispunjava odredbe člana 37. ovog Zakona;

e) u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja iz člana 31. stav (3) ovog Zakona, Ministarstvu ne dostavi dokaz o vraćanju registarskih tablica sa oznakom "TA" nadležnom organu za registraciju (član 32. stav (3) ovoga Zakona);

f) ometa ili sprječava slobodan pristup taksi stajalištu (član 6. ovog Zakona);

g) onemogući ili ometa inspektora u obavljanju poslova inspekcije iz člana 43. tačka c) i člana 46. i 47. ovog Zakona;

h) obavlja taksi prijevoz bez cjenovnika iz člana 15. stav (3) ovog Zakona;

i) nema verificirano mjerilo / taksimetar (član 38. tačka e) ovog Zakona).;

j) obavlja taksi prijevoz bez cjenovnika iz člana 15. stav (3) ovog Zakona;

k) obavlja prijevoz suprotno članu 5. stav (2), (3) i (5) ovog Zakona.

(3) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana pored novčane kazne izriče se i zaštitna mjera zabrane obavljanja djelatnosti za koju je izrečena kazna u trajanju od tri mjeseca do jedne godine.

(4) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana kaznit će se novčanom kaznom od 500,00 KM i vlasnik vozila.

[...]

VI. Dopustivost


43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost apelacije prvoapelanta u predmetu broj AP 4474/15


44. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud u predmetu broj AP 4474/15 je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, koja glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

45. U konkretnom predmetu prvoapelant je osporio rješenja koja se odnose na Adnana Lunju, direktora, odnosno odgovorno lice kod prvoapelanta, kao pravnog lica koje je podnijelo apelaciju. Međutim, kao podnosilac apelacije je označen prvoapelant i prvoapelant je davalac punomoći ("Holand Company" d.o.o., koje zastupa direktor Adnan Lunjo). Pošto je apelaciju podnio prvoapelant, a osporena rješenja odnose se na Adnana Lunju, i pošto je utvrđena njegova odgovornost kao fizičkog odgovornog lica kod prvoapelanta, kao pravnog lica, Ustavni sud zaključuje da prvoapelant nema pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom.

46. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacija br. AP 2560/15 i AP 764/16


47. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Kantonalnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja su donesena 9. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2015. godine, odnosno primljena 19. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


50. Prvoapelant smatra da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 14. Evropske konvencije.

51. Drugoapelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine.

52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

53. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

54. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2.

ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

55. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

Meritum u odnosu na prvoapelanta


56. Prvoapelant ističe da je kažnjen "samo zbog činjenice da je istakao firmu na vozilu koje se bavi rentakar djelatnošću", čime je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Slijedeći navedeno, potrebno je najprije utvrditi da li se radi o imovini prvoapelanta i da li je došlo do miješanja u njegovu imovinu.

57. Ustavni sud podsjeća da pojam "imovina", u smislu člana 1. Protokola broj 1, ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i koje je nezavisno od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Gasus Dosier und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, Serija A br. 306-B, str. 46, stav 53, Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [GC], aplikacija broj 73049/01, stav 63, ECHR 2007-...).

58. Dalje, kada su u pitanju nematerijalna dobra, Evropski sud posebno uzima u obzir da li pravna pozicija koja je u pitanju daje osnov za finansijska prava i interese i stoga ima ekonomsku vrijednost (vidi, već citiranu, Anheuser-Busch Inc., st. 76, 78, Tre Traktörer Aktiebolag protiv Švedske, presuda od 7. jula 1989. godine, Serija A br. 159, str. 21, stav 53). Tako, naprimjer, intelektualno vlasništvo, kao što je zaštitni znak i autorsko pravo (vidi, Evropski sud, Melnychuk protiv Ukrajine (dec.), aplikacija broj 28743/03, ECHR 2005-IX, već citiranu, Anheuser-Busch Inc., st. 72, 78), dozvola (licenca) za korištenje imovine na određeni način kao što je dozvola za služenje alkohola ili pravo ribarenja (vidi, već citiranu, Tre Traktörer Aktiebolag, str. 21, stav 53, Alatulkkila i drugi protiv Finske, aplikacija broj 33538/96, 28. juli 2005. godine, stav 66) predstavljaju imovinu.

59. Dakle, prije svega, da bi utvrdilo da li je pravo na imovinu u konkretnom slučaju "primjenjivo", odnosno da li je došlo do miješanja u pravo na imovinu prvoapelanta, Ustavni sud uočava (što je sve bilo nesporno tokom postupaka koji su vođeni) da je prvoapelant registriran kao privredno društvo, u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, te da posjeduje svoju imovinu, između ostalog, vozila kojim obavlja rentakar prijevoz i da obavljanjem navedene djelatnosti stječe ekonomsku korist, što u svojoj ukupnosti predstavlja imovinu prvoapelanta, zbog čega su član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljivi. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je osporenim rješenjima, donesenim u prekršajnom postupku, došlo do miješanja u imovinu prvoapelanta, i to na dva načina: 1) zbog činjenice da su odredbama Zakona o cestovnom prijevozu, kao i člana 11. Pravilnika, koji su bili osnov za pokretanje prekršajnog postupka, kao i osnov za donošenje osporenih rješenja, prvoapelantu nametnuti uvjeti za obavljanje rentakar prijevoza, odnosno ograničenja u korištenju imovine, konkretno vozila, jer mu je zabranjeno isticanje određenih elemenata na vozilu (tačnije rečeno, na krovu vozila), čime je, dakle, došlo do kontrole imovine prvoapelanta, jer mu je, na osnovu navedenih zakonskih odredaba, zabranjeno da na krovu vozila za rentakar prijevoz istakne ime (firmu) svog preduzeća/privrednog društva; 2) osim toga, prekršajni postupak je okončan utvrđenom prekršajnom odgovornošću, prvoapelantu je izrečena sankcija-novčana kazna koja predstavlja miješanje u pravo na imovinu, odnosno oduzimanje imovine.

60. Imajući u vidu navedeno, te navode prvoapelanta, Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u imovinska prava prvoapelanta, i to kontrolom imovine prvoapelanta, odnosno kontrolom vršenja rentakar prijevoza, zbog činjenice da je prvoapelant sankcioniran jer je vozilo prvoapelanta imalo vidno istaknutu svijetleću krovnu oznaku sa natpisom "Holand Company (broj)", bilo: (a) predviđeno zakonom, (b) imalo legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti kako bi utvrdio da li je miješanje u imovinska prava prvoapelanta bilo opravdano.

61. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je prvoapelantu utvrđena prekršajna odgovornost zbog nepoštovanja odredbe člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu, odnosno člana 11. Pravilnika, jer vozilo za obavljanje rentakar djelatnosti ne smije imati bilo kakve druge oznake osim fabričkih.

62. Imajući u vidu apelantove navode da mu je zabranjeno isticanje firme (tj. imena preduzeća/privrednog društva) na vozilu, a što je, zapravo, prema apelantovim riječima, njegova obaveza po osnovu drugih zakona, koji su derogirani primjenom Pravilnika, Ustavni sud, prije svega, ističe da je Zakonom o privrednim društvima/preduzećima (na koji se prvoapelant poziva) propisano da (privredno) društvo ima firmu. Firma je ime pod kojim društvo posluje i zakonom je propisano da se firma (ime društva) obavezno ističe na poslovnim prostorijama društva, da se obavezno upisuje u registar društava, kao i da se obavezno koristi u poslovanju, tj. izričito je određeno da je firma jedan od obaveznih elemenata poslovne korespondencije i narudžbi. Propuštanje neke od navedenih obaveza zakonom je sankcionirano kao prekršaj za koji se izriče propisana novčana kazna društvu i odgovornom licu u društvu. Iz odredaba navedenog zakona proizlazi da firma (ime društva) predstavlja jedan od uvjeta koje privredni subjekt mora ispuniti da bi stekao status pravnog lica, odnosno da bi pravno lice moglo biti subjekt prava. Ustavni sud primjećuje da je prvoapelant registriran (kako proizlazi iz osporenih rješenja, pečata prvoapelanta i dostavljene dokumentacije) pod nazivom "Holand Company", društvo sa ograničenom odgovornošću za unutrašnju i vanjsku trgovinu, špediciju, turizam i usluge, Sarajevo, odnosno skraćeno "Holand Company" d.o.o. Sarajevo, čije je sjedište u Ulici Zabrđe bb, u Sarajevu, kao i sa identifikacijskim brojem, te bi, dakle, u skladu sa Zakonom o privrednim društvima, isticanje firme prvoapelanta trebalo biti tamo gdje mu je sjedište društva (Zabrđe bb). Ustavni sud primjećuje da prvoapelant navodi da ovo njegovo pravo proizlazi iz Zakona o privrednim društvima, te smatra da ima pravo na postavljanje firme na svaku prostoriju u kojoj obavlja djelatnost, a što je, prema mišljenju prvoapelanta, svako njegovo vozilo. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su vozila prvoapelanta sredstva za rad, odnosno sredstva kojim obavlja samo jednu od djelatnosti za koju je registriran, pa ne namjeravajući da dalje analizira da li bi vozila prvoapelanta trebalo upoređivati sa poslovnim prostorijama, Ustavni sud zaključuje da prvoapelant ne problematizira da mu nije dozvoljeno da istakne firmu na sjedište društva, kako je to predviđeno Zakonom o privrednim društvima i što se, naravno, ne bi smjelo ograničavati (postavljanje firme na sjedište društva), već se na ovaj zakon poziva da bi ilustrirao svoj problem koji je proistekao iz Pravilnika.

63. Dalje, prvoapelant ukazuje na primjenu Zakona o komunalnim taksama, navodeći da je zakonodavac predvidio obavezu plaćanja takse na firmu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz odredaba Zakona o komunalnim taksama proizlazi da su pravna i fizička lica koja obavljaju djelatnost na osnovu odobrenja nadležnog organa dužna da na vidnom mjestu svih prostorija u kojima obavljaju djelatnost istaknu naziv firme, te je određeno da se za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima, kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje, plaća godišnja taksa. Ustavni sud primjećuje da je navedenim zakonom predviđena taksa za rentakar agencije, te da je u zakonu navedeno da se prilikom plaćanja takse navode (između ostalog) naziv firme, sjedište ili prebivalište obveznika takse, mjesto gdje je firma istaknuta, broj istaknutih firmi. Također, zakonom je predviđeno i da za svaku istaknutu firmu, oznaku, obilježje ili natpis na poslovnim i drugim prostorijama, objektima i mjestima kojim se označava da određeno pravno ili fizičko lice obavlja izvjesnu djelatnost ili zanimanje plaća godišnja taksa koja za rentakar agencije ne može biti veća od 750 KM. Na navedeni zakon, koji, dakle, za "rentakar agencije" predviđa plaćanje takse, prvoapelant se pozivao smatrajući da mu je tu obavezu nametnula država, ali ništa više nije objašnjavao u tom smislu. S tim u vezi, Ustavni sud, opet, primjećuje da je prvoapelant registriran kao društvo sa ograničenom odgovornošću za unutrašnju i vanjsku trgovinu, špediciju, turizam i usluge, te da apelant nije problematizirao plaćanje takse na mjestu gdje je sjedište njegove firme, ili uvjete koji su mu određeni u vezi sa plaćanjem te takse, već prvoapelant ističe da država (javna vlast) nameće čak obavezu plaćanja takse na firmu, a njemu je zabranjeno da istakne firmu na vozilu.

64. Također, prvoapelant se pozvao i na Zakon o industrijskom vlasništvu, navodeći da firma predstavlja zaštićeno materijalno dobro, što je nesporno, ali pošto nije relevantno za rješavanje pitanja gdje se sve firma može istaknuti, Ustavni sud ne smatra da je potrebno navedeno dalje elaborirati za potrebe konkretnog predmeta.

65. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi očitovali o upoređivanju prvoapelanta sa ostalim zakonima i pravima prvoapelanta koja iz njih proizlaze, te su redovni sudovi u osporenim rješenjima zaključili da obaveze proistekle iz Zakona o privrednim društvima i Zakona o komunalnim taksama ne mogu utjecati na odgovornost prvoapelanta za počinjeni prekršaj. U vezi sa utvrđivanjem odgovornosti prvoapelanta, redovni sudovi su se u konkretnom slučaju, kao i nadležni organ prilikom inspekcijske kontrole vozila prvoapelanta, pozvali na Zakon o cestovnom prijevozu, kojim se uređuju uvjeti i način obavljanja djelatnosti prijevoza lica i tereta motornim, priključnim i zaprežnim vozilima u cestovnom prijevozu, rad stanica tehničkog pregleda na području Federacije Bosne i Hercegovine, djelatnost javnog prijevoza putnika i tereta u linijskom i vanlinijskom cestovnom prijevozu, prijevoz za vlastite potrebe, rad autostanica, inspekcijski nadzor, kao i krivične odredbe za nepoštovanje navedenih zakonskih odredaba. Dalje, Zakonom o cestovnom prijevozu je regulirano da je prijevoznik pravno lice upisano u sudski registar za vršenje javnog prijevoza koji ispunjava uvjete propisane ovim zakonom. Prijevoz za vlastite potrebe je u navedenom zakonu definiran kao prijevoz koji pravna lica ili fizička lice vrše radi zadovoljavanja svojih potreba u vezi sa obavljanjem privredne ili druge djelatnosti za koju su registrirani, odnosno za koju imaju rješenje, kao i rentakar prijevoz. Rentakar prijevoz definiran je kao prijevoz lica iznajmljenim motornim vozilima (rentakar) koji se vrši za vlastite potrebe na osnovu ugovora zaključenog između korisnika i davaoca rentakar usluge prema unaprijed utvrđenom cjenovniku. Ovim zakonom je, također, jasno navedeno da na motornom vozilu kojim se vrši prijevoz, osim putničkog automobila i rentakar vozila, mora biti ispisana firma vozila na način propisan Pravilnikom.

66. Također, Zakon o cestovnom prijevozu upućuje da se daljnje reguliranje materije (koju navedeni zakon regulira) razrađuje podzakonskim aktima, odnosno Pravilnikom (o tehničko- eksploatacionim uvjetima za vozila kojim se obavljaju pojedine vrste prijevoza) koji je primijenjen u konkretnom predmetu, a kojim su u članu 11. regulirani uvjeti u odnosu na vozila kojim se obavlja rentakar prijevoz i kojim je određeno da vozila za rentakar mogu imati samo fabričke oznake, kao i da ne smiju imati dodatne uređaje pomoću kojih se određuje bilo koji element na osnovu kojeg se formira cjenovnik ili cijena za usluge iznajmljivanja vozila.

67. Stoga, imajući u vidu sve navedene zakone na koje se pozvao prvoapelant, kao i zakonsku regulativu na koju su se pozvali nadležni organi i redovni sud prilikom donošenja osporenih rješenja, Ustavni sud u ovom dijelu zaključuje da je miješenje u imovinu prvoapelanta bilo zakonito, jer je propisano Zakonom o cestovnom prijevozu, kojim su jasno obuhvaćena rentakar vozila, na način da je tim zakonom propisano šta su ova vozila i šta je potrebno da imaju ova vozila radi obavljanja rentakar prijevoza, kao jedne od prvoapelantovih djelatnosti. Osim toga, Ustavni sud ne može da se složi ni sa navodima prvoapelanta da su navedenim pravilnikom derogirani Zakon o privrednim društvima i Zakon o komunalnim taksama, jer svi navedeni zakoni reguliraju firmu, pravo ili obavezu da se ona istakne. Međutim, odredba koja je regulirana Zakonom o cestovnom prijevozu - da na vozilu kojim prvoapelant obavlja rentakar prijevoz ne može biti ništa (uključujući firmu) još ne znači da prvoapelant, kao registrirano privredno društvo za unutrašnju i vanjsku trgovinu, špediciju, turizam i usluge, ne može isticati firmu na sjedištu preduzeća, te da je nezakonito miješanje u imovinu prvoapelanta (kontrolom imovine prvoapelanta) kada je utvrđena prekršajna odgovornost prvoapelanta na osnovu zakona koji je lex specialis u odnosu na Zakon o privrednim društvima, odnosno kojim se bliže definira oblast prijevoza, koji prvoapelant obavlja u okviru jedne od svojih djelatnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje "zakonito", jer je propisano Zakonom o cestovnom prijevozu koji ispunjava sve potrebne standarde "zakonitosti" propisane Evropskom konvencijom.

68. Stoga je sljedeći zadatak Ustavnog suda da ispita da li je miješanje u imovinu prvoapelanta, koje je u skladu sa zakonom, imalo legitiman cilj od javnog ili općeg interesa.

69. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o cestovnom prijevozu propisan zakonski okvir za obavljanje različitih vrsta prijevoza kako javnog, tako i privatnog. Dakle, radi se o zakonu koji je lex specialis u odnosu na ostale zakone kojim se generalno regulira obavljanje određene djelatnosti ili registracija preduzeća. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je zakonodavac sasvim jasno razdvojio rentakar prijevoz od ostalih vrsta prijevoza, te je za rentakar vozila propisao gotovo identične uvjete kao za vozila kojim se vrši prijevoz (fizičkih i pravnih lica) u vlastite svrhe. U navedenom Ustavni sud vidi logičnost, imajuću u vidu činjenicu da će korisnik rentakar prijevoza, ukoliko ima namjeru da iznajmi vozilo (sa vozačem ili bez njega), otići u određenu agenciju i tražiti vozilo prema vlastitim potrebama i željama. Osim toga, činjenica je da se često rentakar vozila iznajmljuju kada se ne može koristiti vlastito vozilo, a služe u iste svrhe kao vlastito vozilo, te Ustavni sud, upravo u zakonskom "izjednačavanju" vozila za rentakar prijevoz sa vlastitim automobilom, vidi određenu logiku, odnosno ne smatra da je potrebno i opravdano da vozilo rentakar bude označeno određenim posebnim oznakama (ili firmom). S druge strane, evidentno je (s obzirom na navode koji su svima dostupni u sredstvima javnog informiranja) da je u novije vrijeme sve češća zloupotreba vozila u smislu vršenja taksi-prijevoza, bez ispunjavanja posebnih zakonom propisanih uvjeta za taksi-prijevoz, te je namjera zakonodavca očigledno bila da naizgled slične vrste usluga (taksi i rentakar), ali, u suštini, veoma različite, jasno razgraniči, pri čemu je rentakar vozila prepoznao kao vozila kojima nisu potrebni dodatni elementi u smislu njihove posebne označenosti na ulicama. Stoga, legitimni cilj u razdvajanju pojedinih vrsta prijevoza, odnosno u reguliranju posebnih vrsta prijevoza, njihovom razgraničavanju, kao i utvrđivanju posebnih uvjeta za određenu vrstu prijevoza se sigurno ogleda u činjenici da i davaoci konkretne usluge, pogotovo koju vrše kao profesionalno zanimanje ili djelatnost, kao i korisnici usluga jasno saznaju njihova prava i obaveze koji proizlaze iz davanja ili primanja određene usluge. S druge strane, opći interes se ogleda i u činjenici da se suzbijaju moguće zloupotrebe, pogotovo kod usluga koje bi, generalno gledano, mogle supstituirati više vrsta usluga, te država ima interes da jasno razgraniči, kao i utvrdi različite obaveze (plaćanje poreza, takse na firmu, pa i vizuelno odredi izgled vozila) koje proizlaze iz jedne konkretne usluge, odnosno da odredi posebna ograničenja za posebnu vrstu usluga. Stoga, u jasnom reguliranju i razgraničavanju rentakar prijevoza od ostalih vrsta prijevoza Ustavni sud vidi legitiman cilj koji služi općem interesu u smislu jasno utvrđenih obaveza za obavljanje određenih vrsta djelatnosti, uključujući prijevoz, kao i u suzbijanju mogućih zloupotreba koje su moguće ukoliko zakon nije dovoljno jasan i precizan.

70. Ustavni sud će, na kraju, ispitati da li je zakonito miješanje koje je u općem interesu u skladu sa principom proporcionalnosti.

71. Ustavni sud primjećuje da sam prvoapelant navodi da je odredba člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu jasna, ali da prvoapelant dovodi u pitanje njen sadržaj. Međutim, pri ovoj konstataciji da je sama odredba jasna, Ustavni sud primjećuje da je obaveza prvoapelanta bila i da se pridržava uvjeta i naredbe iz jasno propisane odredbe, te je nepoštovanje odredbe dovelo do prekršajne odgovornosti i novčane kazne prvoapelanta. Dalje, postavlja se pitanje da li je na prvoapelanta, uslijed navedene odredbe, stavljen prevelik teret. Naime, ako se ima u vidu činjenica da je odredbom jasno propisano da rentakar vozila ne mogu imati nikakve oznake osim fabričke, a sam apelant tvrdi da je njegova djelatnost isključivo obavljanje rentakar prijevoza, postavlja se pitanje u čemu se sastoji prevelik teret stavljen na prvoapelanta radi poštivanja navedene zakonske odredbe. Prije svega, da bi uklonio krovnu oznaku na kojoj piše "Holand Company (broj)", prvoapelant ne trpi nikakav pretjeran teret (jer njemu, kako sam tvrdi, nije cilj da obavlja bilo kakvu drugu djelatnost), osim kratkog fizičkog "odvijanja" krovne oznake, ili uklanjanja magneta, zavisno od toga kako je krovna oznaka postavljena, da bi prvoapelant poslovao u skladu sa zakonskim odredbama. Također, imajući u vidu činjenicu da se vozilo prvoapelanta koristi za rentakar prijevoz, isticanje firme na vozilu u odnosu na imovinska prava, kako prvoapelant navodi, odnosno njihovo isticanje, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nije relevantno, niti može značajno utjecati na stjecanje nove imovine prvoapelanta. Naime, na krovnoj oznaci prvoapelanta, koja je, prema navodu prvoapelanta, firma, ne piše čime se društvo bavi, odnosno u imenu "Holand Company" nema ništa što upućuje na rentakar prijevoz. Stoga, potencijalno lice kome treba rentakar prijevoz, ukoliko nije odranije upoznato s time da se vozila prvoapelanta koriste u svrhu ovog prijevoza, prema onome što je istaknuto na krovnoj oznaci prvoapelanta, "firmi", ne bi imalo nikakva saznanja o djelatnosti prvoapelanta. Stoga, Ustavni sud u propisanoj odredbi člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu i usklađivanju vozila sa odredbama zakona kojim je propisan način obavljanja rentakar prijevoza ne vidi bilo kakvu neproporcionalnost ili bilo kakav teret za prvoapelanta.

72. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno da se osvrne (i) na novčanu kaznu koja je izrečena prvoapelantu. Kao što je navedeno, novčana kazna nesporno predstavlja miješanje u imovinu prvoapelanta. Međutim, ona je posljedica nepoštovanja predmetnih zakonskih odredaba, što je Ustavni sud već ispitao u prethodnom dijelu obrazloženja, a prvoapelant ne dovodi u pitanje visinu izrečene novčane kazne, u smislu da sam iznos kazne krši njegovo pravo na imovinu. Stoga, Ustavni sud ovo pitanje neće dalje razmatrati.

73. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima, koja su imala kao osnov utvrđivanje prekršajne odgovornosti prvoapelanta, primjenom Zakona o cestovnom prijevozu i Pravilnika, nisu povrijeđena prava prvoapelanta, odnosno nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hecegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi prvoapelanta


74. Prvoapelant je, također, naveo povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu. Prvoapelant je istakao da je različito tretiran u odnosu na druge pravne subjekte, odnosno da je Pravilnikom koji je primijenjen u konkretnom slučaju prvoapelantu zabranjeno da istakne firmu na mjestu na kojem obavlja djelatnost. Ustavni sud primjećuje da je ovo pitanje već razmotrio u prethodnim tačkama. Osim toga, u pogledu navoda prvoapelanta o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja je nastala prema "Pravilniku", Ustavni sud primjećuje da se ne dovodi u pitanje tretman u postupku pred redovnim sudovima (s obzirom na to da Ustavni sud na osnovu apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine može ispitivati samo da li je osporenim sudskim presudama došlo do različitog tretmana koji bi mogao pokrenuti pitanje kršenja osnovnih ljudskih prava), te zaključuje da nema potrebe da se dalje ispituju ovi navodi. Također, imajući u vidu navode prvoapelanta, Ustavni sud primjećuje da se komparacija ne vrši sa subjektom iz iste djelatnosti, već iz druge djelatnosti, za koju prvoapelant smatra da je slična njegovoj, a sama djelatnost je, prema mišljenju prvoapelanta, osnov za diskriminaciju. Međutim, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne može upoređivati dvije različite vrste pružanja usluga (taksi i rentakar).

75. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Meritum u odnosu na drugoapelanta


76. Drugoapelant je, prije svega, ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, drugoapelant se poziva na arbitrarnu primjenu materijalnog prekršajnog propisa, kao i na povredu prava na pretpostavku nevinosti.

77. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

78. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

79. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud drugoapelanta proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu, pa mu je, u skladu sa članom 55. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka d) istog člana, izrekao novčanu kaznu. Drugoapelant navodi da u prekršajnom nalogu koji je, ustvari, optužnica ne stoji uopće "stav 4.", te da je sud po službenoj dužnosti preinačio "materijalnopravni prekršajni osnov", što predstavlja totalnu arbitrarnost u postupanju u prekršajnom postupku koji drugoapelant u svemu izjednačava sa krivičnim postupkom.

80. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je osnov za prekršajni postupak u konkretnom predmetu bila odredba člana 37. Zakona o taksi-prijevozu. Dakle, drugoapelant, kao vlasnik vozila, odgovoran je za prekršaj iz člana 37. Zakona o taksi-vozilu, jer vozilo čiji je vlasnik, a za kojе je utvrđeno da obavlja taksi-prijevoz, ne ispunjava uvjete predviđene članom 37. Zakona o taksi-prijevozu. Član 37. Zakona o taksi-prijevozu je naveden i u prekršajnom nalogu, kao i u osporenim sudskim rješenjima. Osim toga, s obzirom na to da drugoapelant ističe "nepreciznost" u materijalnom propisu u odnosu na prekršajni postupak, zbog čega je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud, također, ističe da je u prekršajnom nalogu (strana 2) naveden činjenični opis prekršaja koji je drugoapelantu stavljen na teret za koji je naveden da je suprotan odredbama člana 37. Zakona o taksi-prijevozu. Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati navode drugoapelanta da je sud po službenoj dužnosti preinačio prekršajni osnov, jer upravo suprotno proizlazi kako iz činjeničnog i pravnog supstrata prekršajnog naloga, tako i iz osporenih rješenja redovnih sudova. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je u prekršajnom nalogu navedeno da je prekršaj koji se apelantu stavlja na teret kažnjiv prema članu 55. stav 1. tačka d), a redovni sud je isto primijenio navodeći da se radi o članu 55. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka d) Zakona o taksi-prijevozu. Navedene odredbe su dio "krivičnih odredaba" Zakona o taksi-prijevozu, a navedeni stav 1. člana 55. predviđa samostalnog prijevoznika - fizičko lice, kao i "drugo lice", dok je stavom 4. istog člana navedeno da će se za prekršaj iz stava 1. člana 55. kazniti i vlasnik vozila. Stoga, u situaciji kada je drugoapelantu sve vrijeme od pokretanja prekršajnog postupka aposlutno jasan i dostupan osnov zbog kojeg se prekršajni postupak vodi, kako proizlazi i iz prekršajnog naloga i iz konačne sudske odluke, a to je član 37. Zakona o taksi-prijevozu, te činjenični supstrat djela - da vozilo kojim se obavlja taksi- djelatnost ne ispunjava uvjete iz člana 37. Zakona o taksi-prijevozu, te kada je nesporno (to drugoapelant nije negirao ni u toku postupka) drugoapelant vlasnik vozila koje je kontrolirano i utvrđeno navedeno, pokazuju se neosnovanim navodi o arbitrarnoj primjeni prekršajnih materijalnih propisa, kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

81. Dalje, u odnosu na navode drugoapelanta da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, jer o odgovornosti drugoapelanta nema nijedna rečenica u osporenim rješenjima i jer redovni sud uvodi institut "odgovornosti po sili zakona", Ustavni sud, opet, primjećuje da je iz činjenica koje su utvrđene u ovom predmetu redovni sud zaključio da je vozilom koje je vlasništvo drugoapelanta u momentu kontrole upravljao vozač koji je izjavio da je zaposlenik firme "Holand Company" (poduzetničke radnje čiji je vlasnik drugoapelant), a da je vozilo kojim je upravljao imalo sistem radioveze, uređaj za mjerenje cijene vožnje, kao i krovnu oznaku "Holand Company", koja upućuje na obavljanje taksi-djelatnosti, a nije imalo registarske oznake "TA" na tablicama, čime je počinio prekršaj iz člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu. Drugoapelant, u suštini, u toku postupka pred redovnim sudom, kao i u postupku pred Ustavnim sudom negira da je predmetno vozilo korišteno za taksi-prijevoz. Međutim, ove tvrdnje redovni sud nije prihvatio, što je dodatno pojasnio činjenicom da je izvršena inspekcijska kontrola, kao i da nije prihvaćen navod apelantove odbrane da se radi o tranzitu preko Kantona Sarajevo.

82. Ustavni sud napominje da stav 2. člana 6. Evropske konvencije propisuje da će lice koje je optuženo za krivično djelo biti smatrano nevinim sve dok se ne dokaže da je krivo prema zakonu. U predmetu Minelli (vidi presudu Evropskog suda, Minelli protiv Švajcarske, od 25. marta 1983. godine) Evropski sud je naveo da je ova odredba prekršena ako "optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se tiče njega odražava stav da je kriv". Međutim, imajući u vidu cjelokupni postupak protiv drugoapelanta, te činjenicu da je prekršajna odgovornost drugoapelanta, zapravo, utvrđena nakon provedenog prekršajnog postupka u kojem je drugoapelant imao sva prava, ali nije uspio uvjeriti sud da su tačni njegovi navodi da predmetnim vozilom, čiji je vlasnik drugoapelant, nije vršen taksi-prijevoz, Ustavni sud je ustanovio da nema ništa što ukazuje da je došlo do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

83. Ustavni sud, također, smatra da je potrebno naglasiti da u okolnostima konkretnog slučaja, kada je prvostepeni sud utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo, a odluku prvostepenog suda potvrdio drugostepeni sud u cijelosti, i to u prekršajnom postupku u kojem je drugoapelant jasno upoznat sa činjenično-pravnim supstratom, kao i prekršajem koji mu se stavlja na teret, nije relevantno obrazloženje drugostepenog suda o odgovornosti drugoapelanta kao odgovornog lica u pravnom licu. Ovo stoga što je drugoapelant od početka postupka jasno upoznat sa činjenicom da prekršajno odgovara kao vlasnik vozila, a nedostatak obrazloženja drugostepene presude u ovom dijelu ne utječe na povredu prava na pravično suđenje, pogotovo ne na pretpostavku nevinosti na način kako to drugoapelant ističe u apelaciji.

84. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje drugoapelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi


85. Drugoapelant je naveo da je redovni sud povrijedio pravo iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno slobodu pružanja usluga. Drugoapelant to, dalje, pojašnjava činjenicom da je inspekcijskom organu dato ovlaštenje da vozilo koje je registrirano zakonito, iz Republike Srpske za obavljanje rentakar djelatnosti tretira kao taksi-vozilo samo zbog opreme koju posjeduje, čime je drugoapelant onemogućen da obavlja svoje djelatnosti, a što sprečava konkurentnost i jedinstvenost tržišta.

86. Prije razmatranja daljih navoda drugoapelanta Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj U 6/16 od 21. januara 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) rješavao po zahtjevu iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti člana 37. Zakona o taksi-prijevozu, te je utvrđeno da je član 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu u skladu sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U obrazloženju navedene odluke, analizirajući osporenu odredbu samostalno i u kontekstu zakona čiji je sastavni dio, Ustavni sud je naveo da, prema odredbama Zakona o taksi-prijevozu, taksi-prijevoz može obavljati licencirani taksi- prijevoznik – pravno lice, odnosno samostalni taksi-prijevoznik – fizičko lice, koji obavlja djelatnost sam, bez zapošljavanja drugih lica. Također, zakonom su propisani opći i posebni uvjeti koje mora ispunjavati taksi-vozilo. Jedan od općih uvjeta utvrđen u članu 36. navedenog zakona je da taksi- vozilo mora posjedovati registarsku oznaku za taksi-vozila na kojoj se nalazi slovna oznaka "TA". U članu 37. Zakona o taksi-prijevozu su, osim općih uslova, utvrđeni i posebni koje mora ispunjavati vozilo za taksi-prijevoz. U stavu 4. člana 37. Zakona o taksi-prijevozu je utvrđeno: "U vozilu koje ne posjeduje važeće registarske tablice sa slovnom oznakom 'TA' ne može se nalaziti taksimetar, sistem radioveze, krovna oznaka, niti natpis koji sadrži riječi 'TAXI' ili koji upućuje na obavljanje taksi- djelatnosti." U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da obavljanje taksi-djelatnosti mogu vršiti sva licencirana pravna i fizička lica ako ispunjavaju uvjete propisane zakonom, a ti uvjeti su utvrđeni kao logična i razumna cjelina i jasno su propisani odredbama čl. 4, 36. i 37. Zakona o taksi-prijevozu. Osporena odredba člana 37. stav 4. Zakona o taksi-prijevozu propisuje posebne uvjete koje mora ispunjavati svako taksi-vozilo za obavljanje taksi-prijevoza. Ova odredba propisuje jednake uvjete za sve one koji se namjeravaju baviti taksi-djelatnošću, isto kao i odredbe čl. 4. i 36, te ostale odredbe člana 37. Zakona o taksi-prijevozu, pri čemu je osnovni uvjet da vozilo registrirano za obavljanje taksi-djelatnosti ima odgovarajuće registarske tablice koje to potvrđuju. Analizom osporene odredbe Ustavni sud je nesporno zaključio da se ona podjednako odnosi na sve taksi-prijevoznike (pravna i fizička lica) koji se namjeravaju baviti taksi-djelatnošću i pri tome nikoga ne stavlja u privilegiran niti podređen položaj u pogledu ispunjavanja potrebnih uvjeta. Prema mišljenju Ustavnog suda, ova odredba nema nikakve implikacije na bilo koje drugo pitanje van konteksta obavljanja taksi- djelatnosti i njome se, kao uostalom i cijelim zakonom čiji je ona sastavni dio, ne zadire u uređivanje bilo kog drugog pitanja osim obavljanja taksi-djelatnosti. Dakle, osporena odredba se ni u kom aspektu ne može shvatiti tako da propisuje različito postupanje za bilo koje uporedne kategorije, već isključivo utvrđuje uvjete koje moraju ispuniti svi oni koji obavljaju taksi-djelatnost.

87. Ustavni sud primjećuje da je slične navode koji se odnose na povredu prava na slobodno kretanje robe i usluga, kao i zabranu konkurentnosti drugoapelant isticao i u redovnom postupku, a redovni sud je istakao da su ovi navodi potpuno irelevantni za prekršajni postupak i da postoji zakon kojim se regulira zaštita tržišne konkurencije, kao i da je Konkurencijsko vijeće relevantni organ za utvrđivanje neravnopravnog položaja na tržištu. U obrazloženju redovnog suda Ustavni sud ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine garantira slobodu kretanja lica, robe, usluga i kapitala, ali navedena sloboda nije apsolutna i bezuvjetna. Naime, i prava zagarantirana Ustavom, kao što je ovo pravo na koje se drugoapelant poziva, imaju svoj oblik i formu kroz dalje preciziranje u oblastima na koje se odnose. Tako je Zakon o taksi-prijevozu u svojim odredbama definirao šta treba da posjeduje vozilo koje obavlja taksi-djelatnost, kao i posljedice neispunjavanja uvjeta propisanih zakonom. Drugoapelant navodi da je onemogućen da vrši rentakar usluge na teritoriji Bosne i Hercegovine, konkretno Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, suprotno navodima drugoapelanta, redovni sud je stekao uvjerenje za koje je Ustavni sud već utvrdio da je proisteklo iz pravičnog postupka, na bazi utvrđenih svih relevantnih činjenica, da drugoapelant predmetnim vozilom obavlja taksi-prijevoz, a ne vrši rentakar usluge. Stoga, sankcioniranje utvrđenog nepropisnog postupanja samo po sebi ne dovodi do povrede ustavnog prava na koje se apelant poziva, te Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

88. Drugoapelant je, također, naveo povredu prava iz člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine zbog činjenice da je Kantonalni sud u obrazloženju naveo da žalbeni osnovi propisani članom 84. Zakona o prekršajima ne predviđaju pobijanje rješenja o prekršaju usljed povrede Ustava Bosne i Hercegovine. Drugoapelant ističe da su upravo njegovi navodi o povredi prava iz člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i navodi o povredi člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine morali biti uzeti u obzir kada je redovni sud tumačio mogućnost primjene člana 37. Zakona o taksi-prijevozu. Ustavni sud primjećuje da je, bez obzira na ovu konstataciju koju drugoapelant ističe iz osporenog rješenja drugostepenog suda, redovni sud u dovoljnoj mjeri ispitao navode o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, kao i povredu prava iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naravno, osporeno rješenje se može pobijati ukoliko neko tvrdi da su njime povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu cjelokupni postupak pred redovnim sudovima, kao i zaključak Ustavnog suda u vezi sa navodima drugoapelanta, Ustavni sud ne smatra da je potrebno dodatno ispitivati povredu iz člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine.

89. U pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da je ovaj navod drugoapelant doveo u direktnu vezu sa povredom prava na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda, odnosno da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, te da je novčana kazna sankcija za utvrđenu prekršajnu odgovornost drugoapelanta, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak


90. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu prvoapelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u prekršajnom postupku utvrđena prekršajna odgovornost prvoapelanta, jer nije postupao u skladu sa zakonom, i kada mu je izrečena novčana kazna.

91. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu prvoapelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

92. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje drugoapelantu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka u prekršajnom postupku, nakon provedenog prekršajnog postupka, uz primjenu relevantnih materijalnih propisa utvrdili prekršajnu odgovornost drugoapelanta za šta su dali jasne i obrazložene razloge. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na presumpciju nevinosti drugoapelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je zaključak o utvrđenoj prekršajnoj odgovornosti drugoapelanta rezultat prekršajnog postupka u kojem su ispoštovana prava drugoapelanta.

93. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4. kada je prekršajni postupak posljedica nepostupanja drugoapelanta u skladu sa načinom propisanim zakonom da obavlja određenu djelatnost za koju nije uspio razuvjeriti redovni sud da je ne obavlja.

94. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu drugoapelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je izrečena novčana kazna sankcija donesena za utvrđenu prekršajnu odgovornost drugoapelanta.

95. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

96. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!