Službeni glasnik BiH, broj 1/20
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 3796/18, rješavajući apelaciju
Krstine Mijatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Krstine Mijatović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 197966 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Krstina Mijatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dalibor Pejaković, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 197966 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i R. Č. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 20. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili 27. novembra i 3. decembra 2019. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 197966 17 P2 od 27. decembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da nasljedna izjava A. M. data 13. septembra 2011. godine pred Osnovnim sudom u predmetu br. 71 0 O 119075 11 O, kojom je svoj zakonski nasljedni dio od ¼ ustupio apelantici (majci), nema pravno djelovanje prema njemu u dijelu koji je potreban za ispunjenje njegovog potraživanja prema A. M. u iznosu od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2012. godine, te da je apelantica dužna da dopusti namirenje spomenutog potraživanja prodajom 1/8 stana u Banjaluci površine 31 m
2 pobliže opisanog u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su tužilac i A. M. 27. aprila 2011. godine zaključili sudsko poravnanje kojim se A. M. obavezao tužiocu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplatiti iznos od 7.000,00 KM do 1. januara 2012. godine, s tim da, ukoliko do navedenog datuma ne isplati navedeni iznos, na taj iznos se ima obračunati zakonska zatezna kamata počevši od tog dana. Osnovni sud je nadalje utvrdio da A. M. nije ispunio navedenu obavezu, da je tužilac protiv njega podnosio prijedlog za izvršenje prodajom pokretnih stvari, ali da u tom postupku nije uspio da namiri svoje potraživanje. Zatim je navedeno da je pred Osnovnim sudom vođen ostavinski postupak iza B. M., oca A. M. i apelanticinog muža, u kojem postupku su kao nasljednici proglašeni apelantica i troje djece, te da je A. M., kao i ostala ostaviočeva djeca, dao nasljednu izjavu kojom svoj zakonski nasljedni dio na predmetnom stanu ustupa apelantici. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke utvrdio da vrijednost predmetnog stana iznosi 45.617,00 KM. Nadalje je ukazao da je odredbom člana 25. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN) propisana mogućnost povećanja nasljednog dijela supružnika, i to na način da kada je supružnik koji nema nužna sredstva za život pozvan na nasljeđe s nasljednicima prvog ili drugog nasljednog reda sud može na zahtjev supružnika odlučiti da supružnik naslijedi i jedan dio onog dijela zaostavštine koji bi prema zakonu trebali naslijediti ostali nasljednici, a može odlučiti i da supružnik naslijedi cijelu zaostavštinu ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom supružnik zapao u oskudicu. Osnovni sud je naveo da tužilac ima dospjelo potraživanje za isplatu, da dužnik A. M. nema dovoljno sredstava za ispunjenje tog potraživanja, da postoji dužnikova pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca, te da osporavanje omogućuje povjeriočevo djelimično namirenje. Međutim, istakao je da je imovina koja je u ostavinskom postupku prešla u apelanticino vlasništvo tako male vrijednosti da bi njenom podjelom apelantica zapala u oskudicu i na taj način bi bilo povrijeđeno njeno pravo na dom. Pri tome je istakao da, pored činjenice da ustupanje u ostavinskom postupku nasljednog dijela apelantici od A. M. predstavlja pravnu radnju preduzetu na štetu tužioca, sve i da A. M. nije ustupio svoj nasljedni dio apelantici, ona je u toku ostavinskog postupka osnovano mogla potraživati povećanje svog nasljednog dijela, u smislu odredaba člana 25. ZN, s obzirom na to da se radi ne samo o imovini male vrijednosti nego i o pravu na dom.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 197966 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine uvažena je tužiočeva žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno je da nasljedna izjava A. M. data 13. septembra 2011. godine pred Osnovnim sudom u predmetu br. 71 0 O 119075 11 O, kojom je svoj zakonski nasljedni dio od ¼ ustupio apelantici (majci), nema pravno djelovanje prema tužiocu u dijelu koji je potreban za ispunjenje njegovog potraživanja prema A. M. u iznosu od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2012. godine, te da je apelantica dužna da dopusti namirenje spomenutog potraživanja prodajom 1/8 stana u Banjaluci površine 31 m
2 pobliže opisanog u izreci presude, te je apelantica obavezana da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je relevantno za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, ali je pogrešnom primjenom odredbe člana 25. ZN zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. Istakao je da se u konkretnom slučaju radi o institutu osporavanja dužnikovih pravnih radnji, koji je reguliran odredbom člana 280. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom su propisane opće pretpostavke za osporavanja, i odredbama člana 281. ZOO-a kojima su propisane posebne pretpostavke za primjenu navedenog pravnog instituta. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 281. stav 1. ZOO-a propisano da se teretno raspolaganje može osporavati ako su u vrijeme raspolaganja dužnik i treće lice s kojim je ili u čiju je korist ta pravna radnja preduzeta znali ili mogli znati da se preduzetim raspolaganjem nanosi šteta dužnikovim povjeriocima. U vezi s tim je istakao da je tužilac izvedenim dokazima dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke za osporavanje pravnih radnji njegovog dužnika A. M., što je utvrdio i prvostepeni sud, jer tužilac ima dospjelo potraživanje za isplatu, dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje potraživanja, postoji dužnikova pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca, a osporavanje omogućuje povjeriočevo makar djelimično namirenje. Pri tome je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 25. ZN, te da se prvostepeni sud bavio prigovorima koje je apelantica mogla isticati u ostavinskom postupku, iako to nije učinila. Slijedom navedenog, Okružni sud je izveo zaključak da je tužbeni zahtjev osnovan, te je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su se svi nasljednici, a ne samo A. M., odrekli nasljednog dijela u njenu korist jer bi naslijedili po 1/8 predmetnog stana, a taj dio, s obzirom na površinu i vrijednost predmetnog stana, ne bi imao nikakvu vrijednost. Nadalje navodi da tužiočevo potraživanje nije osujećeno radnjama A. M., već tužilac nije htio preuzeti pokretne stvari A. M. i obračunati ih u ukupan dug, iako njihova prodaja u izvršnom postupku nije uspjela. Također navodi da tužilac ne bi mogao provesti izvršenje na 1/8 dijela stana od 30 m
2 jer apelantica nikada ne bi dala saglasnost za prodaju predmetnog stana kao cjeline, u smislu odredbe člana 69. Zakona o izvršnom postupku, pa stoga tužilac "ne bi dobio ništa" poništenjem nasljedne izjave A. M. U konačnici navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o radnji preduzetoj na štetu povjerioca jer je apelantica, sve i da nije bilo sporne nasljedne izjave, imala pravo da traži da imovina pređe u njeno vlasništvo.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao razloge za zaključak da je tužilac dokazao da prema dužniku ima dospjelo i izvršno potraživanje, da je naplata potraživanja onemogućena davanjem sporne nasljedničke izjave, koja, u suštini, predstavlja ugovor o poklonu, te da je u takvoj situaciji na apelantici bio teret dokaza da dužnik osim suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini posjeduje i drugu imovinu iz koje bi se mogla izvršiti naplata potraživanja. U konačnici je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
11. Tužilac je naveo da je apelantica bila dužna da podnese reviziju Vrhovnom sudu, da propuštanjem da podnese reviziju nije iscrpila sve pravne lijekove koji su mogući prema zakonu, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu. Naveo je da u suprotnom smatra da je apelacija neosnovana i predložio je da je Ustavni sud odbije.
V. Relevantni propisi
12.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Opšte pravilo
Član 280.
(1) Svaki poverilac čije je potraživanje dospelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu poverilaca.
(2) Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu poverilaca ako usled njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje poveriočevog potraživanja.
(3) Pod pravnom radnjom podrazumeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza.
Uslovi pobijanja
Član 281.
(1) Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vreme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim poveriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(2) Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u pravoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima.
(3) Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu poveriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahteva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(4) Odricanje od nasledstva smatra se besplatnim raspolaganjem.
13.
Zakon o nasljeđivanju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se
Zakon o nasljeđivanju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/09 i 55/09 – ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 25.
Povećanje nasljednog dijela supružnika
(1) Kad je supružnik koji nema nužnih sredstava za život pozvan na nasljeđe sa nasljednicima prvog ili drugog nasljednog reda sud može na zahtjev supružnika odlučiti da supružnik naslijedi i jedan dio onog dijela zaostavštine koji bi po zakonu trebalo da naslijede ostali nasljednici, a može odlučiti i da supružnik naslijedi cijelu zaostavštinu, ako je ona tako male vrijednosti da bi njenom podjelom, supružnik zapao u oskudicu.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a naročito imovinske prilike i sposobnosti, za privređivanje supružnika, trajanje bračne zajednice, imovinske prilike ostalih nasljednika i njihovu sposobnost za privređivanje i vrijednost zaostavštine.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 197966 18 Gž 2 od 12. juna 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je osporena odluka donesena 12. juna 2018. godine, a predmetna apelacija je podnesena 11. jula 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
19. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
21. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud,
Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud,
Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj
AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke vodio radi osporavanja dužnikovih pravnih radnji,
in concreto osporavanja nasljedničke izjave na osnovu koje je apelantica stekla vlasništvo i na spornom dijelu predmetnog stana. S obzirom na to da je apelantica isključivi vlasnik predmetnog stana, on nesporno predstavlja njenu imovinu koja potpada pod obim zaštite člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da su ispunjeni uvjeti za primjenu pravnog instituta osporavanja dužnikovih radnji propisani odredbom člana 281. ZOO-a. Naime, iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da tužilac ima dospjelo potraživanje za isplatu, dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje potraživanja, postoji dužnikova pravna radnja preduzeta na štetu povjerioca, te da osporavanje omogućuje djelimično namirenje povjeriočevog potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu s odredbama ZOO-a. S obzirom na to da navedene zakonske odredbe, koje su jasne i nedvosmislene, objavljene u službenom glasilu i dostupne, nesporno ispunjavaju standarde "zakonitosti" u smislu Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo zakonito.
25. Također, Ustavni sud ukazuje da dosljedna primjena relevantnih zakonskih odredaba nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, te da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelanticinog prava. Naime, Ustavni sud smatra da provođenjem zakona, u smislu da povjerilac čije je potraživanje dospjelo ima pravo osporavati pravnu radnju dužnika preduzetu na njegovu štetu, u dijelu koji je potreban za namirenje njegovog potraživanja, na apelanticu nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja, te da je, stoga, u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelanticinog prava na imovinu i općeg interesa.
26. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
29. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
30. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li je u konkretnom slučaju došlo do "miješanja" javnih vlasti u poštovanje apelanticinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud,
Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
31. U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud,
Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
32. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica živjela i do momenta podnošenja apelacije još uvijek živi u predmetnom stanu, pa on nesporno predstavlja njen "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud treba nadalje ispitati da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporenom odlukom, odnosno utvrđivanjem da sporna nasljedna izjava nema pravno djelovanje prema tužiocu u dijelu koji je potreban za ispunjenje njegovog potraživanja i obavezivanjem apelantice da dopusti namirenje tog potraživanja prodajom 1/8 predmetnog stana nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja apelanticinog prava na dom. Naime, apelantica kao suvlasnik spornog stana i dalje uživa sva prava koja iz tog statusa proizlaze, odnosno može slobodno koristiti stan i njime raspolagati, proporcionalno svom suvlasničkom dijelu, i nakon eventualne prodaje 1/8 predmetnog stana. Stoga, donošenjem osporene odluke nije došlo do miješanja u apelanticino pravo na dom.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na imovinu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je do miješanja u njeno pravo na imovinu došlo u skladu sa zakonom i radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, pri čemu je održana "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca.
37. Ustavni sud, također, zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada osporenom odlukom nije došlo do oduzimanja, niti ograničavanja tog apelanticinog prava.
38. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je navode o povredi tog prava zasnovala na istim tvrdnjama o povredi prava na imovinu, a Ustavni sud je zaključio da su oni neosnovani.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.