Službeni glasnik BiH, broj 83/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1971/14, rješavajući apelaciju Robina Mujačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Robina Mujačića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 012278 14 Kv od 23. aprila 2014. godine i 03 0 K 012278 14 Kpp 5 od 17. aprila 2014. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Robina Mujačića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 03 0 K 012278 14 Kv od 23. aprila 2014. godine i 03 0 K 012278 14 Kpp 5 od 17. aprila 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Robin Mujačić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 29. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 03 0 K 012278 14 Kv od 23. aprila 2014. godine i 03 0 K 012278 14 Kpp 5 od 17. aprila 2014. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo osporena rješenja Kantonalnog suda i naložio da se apelant odmah pusti na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 4. juna 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo 6. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 012278 14 Kpp 5 od 17. aprila 2014. godine apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), koji prema tom rješenju može trajati mjesec dana računajući od 16. aprila 2014. godine od 17.10 sati. Također, navedenim rješenjem određen je pritvor osumnjičenom Hasanu Hodžiću zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, te osumnjičenima Nerminu Sinanoviću, Fuadu Bektiću i Abdulahu Subašiću zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1, a sve u vezi sa članom 33. KZFBiH i zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz Rješenja Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa Tuzla (u daljnjem tekstu: KPZ Tuzla) broj 01-34-3445/00 od 22. decembra 2000. godine (kojim je apelant postavljen za pomoćnika direktora PJ "Kozlovac" u sastavu KPZ Tuzla), potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta i zapisnika o ulazu robe (pod brojevima i sa datumima pobliže navedenim u obrazloženju rješenja), službene zabilješke Regionalnog ureda u Tuzli broj 16-14/1-3-419/14 od 4. marta 2014. godine, te zapisnika o saslušanju svjedoka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Sedineta Karića, koji je bio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Tuzla, proizlazi da je često dolazio u apelantovu kancelariju, da je tamo koristio računar (internet i Skype), te da mu je apelant predložio da ishodi za njega rješenje prema kojem bi radio četiri sata kod njega kao da održava njegovu kancelariju. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza tog svjedoka dalje proizlazi da je pristao da kupuje piliće sa Ekonomije (kako mu apelant ne bi ukinuo privilegije koje je imao), koje je Edin Jahić službenim vozilom odvozio do njegovog restorana u Tuzli, gdje je njegova supruga Senida Karić ili neko od radnika preuzimao piliće, da je bilo ukupno 10 isporuka, da je u svakoj isporuci bilo oko 100 pilića, po cijeni od 5 KM po kg, te da je novac donosila njegova supruga, a on novac predavao apelantu. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza tog svjedoka također proizlazi da mu tolika količina mesa nije bila potrebna za restoran, te da je on to meso davao svojim radnicima umjesto plaće, kao i da je apelant tražio od njega da zaposli njegovog sestrića u restoranu "Zlatnik", što je svjedok i učinio. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na to da su navode svjedoka Sedineta Karića potvrdili svjedoci Haris Ćović, Nijaz Joldić, Osman Hodžić i Edin Jahić. Kantonalni sud je, dalje, naveo da iz iskaza svjedoka Edina Jahića proizlazi da je zaposlen u KPZ Tuzla na Ekonomiji, da je tokom 2011. godine, prema apelantovom nalogu, oko sedam puta službenim vozilom odvozio određenu količinu pilećeg mesa u hotel "Park" u Srebreniku ili u restoran "Zlatnik" u Tuzli, da, pri tome, nije predavao nikakvu otpremnicu, niti su njemu davali potvrdu o primopredaji. Također, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza svjedokinje Senide Karić proizlazi da su u njihov hotel dovozili meso službenim vozilom, da joj je njen suprug Sedinet Karić rekao da ne odbija prijem mesa, zatim da je prijem vršen kroz zapisnike o ulazu robe kao od nekog NN dobavljača, npr., nabavka na pijaci, te da se nije navodilo da je roba primljena od KPZ Tuzla.

7. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju u odnosu na osumnjičene ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da je za navedeno krivično djelo propisana minimalna kazna zatvora u trajanju od tri godine, što znači da se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Također, Kantonalni sud je naveo da se radi o krivičnom djelu koje je učinjeno u vanrednim okolnostima, budući da je djelo učinjeno, kako se osnovano sumnja, u periodu od 2006. do 2010. godine, tako što je, kako je Kantonalni sud naveo: "Osumnjičeni Hasan Hodžić, radeći kao direktor u KPZ Tuzla, svjestan da svojim postupanjem iskorištava svoj službeni položaj i ovlaštenja, kako bi se sebi i drugom pribavio imovinsku i drugu korist i da postupa suprotno interesima i zadacima službe, što je i htio, a osumnjičeni Mevludin Babajić, Nermin Sinanović, Fuad Bektić i Abdulah Subašić, svjesni da istom pomažu u izvršenju krivičnog djela, što su i htjeli". Kantonalni sud je naveo sljedeće: "Imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela, činjenicu da je krivično djelo, kako se osnovano sumnja, učinjeno prema većem broju lica, da je pri učinjenju krivičnog djela iskazana naročita upornost prvoosumnjičenog Hodžić Hasana koji je činjenjem djela, kako se osnovano sumnja, pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 50.000,00 KM, na štetu lica koja je zapošljavao, u čemu su mu pomagali ostali osumnjičeni, da je djelo vršeno u kontinuitetu, što je bilo opštepoznato svim zaposlenicima u KPZ Tuzla, pa i članovima konkursne komisije koja to nije mogla spriječiti, da je samo djelo počinjeno na bezobziran način korištenjem teških imovinskih prilika svjedoka i njihovih porodica, što stvara utisak kod građana da se jedino mogu zaposliti oni koji imaju novac [...], a posebno činjenicu da je osumnjičeni Hodžić Hasan u vršenju krivičnog djela iskazao naročitu upornost jer je to trajalo oko četiri godine, a uspostavio je takve radnje i ropski odnos prema zaposlenicima koji su morali raditi više godina i podizanjem kredita vraćati dug prema osobama od kojih su pozajmljivali novac, pa samo izvršenje i način kako su djelo počinili i posljedice čine da je ovo djelo posebno teško i da je učinjeno u vanrednim okolnostima, pa bi puštanje na slobodu, posebno osumnjičenog Hodžić Hasana, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, a u odnosu na ostale osumnjičene Sinanović Nermina, Bektić Fuada, Subašić Abdulaha i Mujačić Robina stoje isti razlozi za određivanje mjere pritvora po navedenoj tački iz odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer su koristeći položaj osumnjičenog Hasana u navedenom periodu i pomažući istom pomogli da pribavi imovinsku korist u iznosu od 173.000,00 KM, pa bi i njihovo puštanje na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda [...]."

8. Odlučujući o žalbama apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 012278 14 Kv od 23. aprila 2014. godine, kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je sudija za prethodni postupak u obrazloženju osporenog rješenja naveo dokaze na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela za koja se protiv njih provodi istraga, te da je iznio sadržaj tih dokaza, posebno iskaza svjedoka na kojima je zasnovao svoj zaključak. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi osumnjičenih kojima osporavaju pravilnost zaključaka iz prvostepenog rješenja o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora osumnjičenima iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi osumnjičenih kojima osporavaju pravilnost zaključaka iz prvostepenog rješenja o postojanju posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je za krivično djelo koje se stavlja na teret osumnjičenom Hasanu Hodžiću propisana kazna zatvora najmanje tri godine, dok je za krivično djelo koje je stavljeno na teret ostalim osumnjičenima propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina, čime je ispunjen objektivni uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo sljedeće: "Osim toga, polazeći od načina učinjenja i okolnosti pod kojima su učinjena krivična djela, a koji način i okolnosti je sudija za prethodni postupak u obrazloženju pobijanog rješenja detaljno obrazložio, te posebno imajući u vidu da su djela učinjena iskorištavanjem jedne od najosjetljivijih egzistencijalnih potreba – zaposlenje čovjeka, zatim da se na takav način zapošljavanje događa u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora i ovo vijeće nalazi da se u konkretnom slučaju radi o krivičnim djelima učinjenim u vanrednim okolnostima koje ih razlikuje od drugih krivičnih djela iste vrste i koje ta djela čini posebno teškim, tako da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda". Također, Kantonalni sud je naveo da takav zaključak ne dovode u pitanje ni žalbeni navodi branilaca osumnjičenih da zbog proteka vremena od činjenja djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret ne bi moglo doći do narušavanja javnog reda, budući da nastupanje takve posljedice ne određuje vrijeme činjenja nego vrijeme otkrivanja djela, odnosno vrijeme kada se u javnosti objelodani njegovo činjenje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima određen pritvor zbog razloga propisanih odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, a da nisu bili ispunjeni uvjeti niti u pogledu postojanja osnovane sumnje, niti u pogledu postojanja posebnih uvjeta za određivanje pritvora. Apelant navodi da je Tužilaštvo naredilo provođenje istrage protiv njega i ostalih osumnjičenih zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, s tim da se ostalim osumnjičenima stavljaju na teret zloupotrebe u vezi sa zapošljavanjem u KPZ Tuzla, dok se njemu stavljaju na teret zloupotrebe u vezi sa poslovanjem u PJ "Kozlovac" koji je u sastavu KZP Tuzla, kako to proizlazi i iz prijedloga za određivanje pritvora. U vezi s tim, apelant navodi da je u osporenom prvostepenom rješenju o određivanju pritvora navedeno da su osumnjičeni koristeći položaj osumnjičenog Hasana u navedenom periodu i pomažući mu pomogli da pribavi imovinsku korist u iznosu od 173.000,00 KM, pa bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda, iako Tužilaštvo nije apelantu stavilo na teret bilo kakvo učešće u tom djelu, niti za bilo kakvu vezu sa osumnjičenim Hasanom Hodžićem u pogledu djela koje se apelantu stavlja na teret. Pri tome, apelant navodi da je na to ukazivao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, ali da je njegova žalba odbijena uz obrazloženje da su djela učinjena iskorištavanjem jedne od najosjetljivijih egzistencijalnih potreba – zaposlenje čovjeka, a što, dakle, nije stavljeno apelantu na teret. Također, apelant navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, niti je djelo učinjeno u vanrednim okolnostima, u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi i da nisu prekršena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

11. Tužilaštvo je navelo da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 012278 14 Kv2 od 15. maja 2014. godine apelantu produžen pritvor, te da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 012278 14 KV od 22. maja 2014. godine navedeno rješenje ukinuto u odnosu na apelanta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Tužilaštvo je navelo da je, nakon toga, Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 012278 14 Kv3 od 26. maja 2014. godine apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca, koji prema tom rješenju može trajati najduže do 16. jula 2014. godine. Tužilaštvo smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni kako opći tako i posebni uvjeti za određivanje pritvora apelantu, te da i dalje postoje razlozi za njegovo zadržavanje u pritvoru. Naime, Tužilaštvo smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i da je pravilan zaključak Kantonalnog suda u pogledu zaključka o postojanju vanrednih okolnosti, koji je taj sud izveo na osnovu načina činjenja djela, te u pogledu posljedice izvršenja djela i zaprijećene kazne.

V. Relevantni propisi

12. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 383. st. 1. i 2.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

13. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) relevantne odredbe glase:

Član 146.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[...]

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 K 012278 14 Kv od 23. aprila 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija protiv navedenog rješenja je podnesena 29. aprila 2014. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

[...]

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

25. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišenja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32; i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

26. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud za ljudska prava je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda za ljudska prava, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

27. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke prvenstveno ukazao na iskaze saslušanih svjedoka (koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke), kao i na ostale dokaze u spisu, te u vezi s tim zaključio da iz tih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku u pogledu postojanja osnovane sumnje takvog su karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.

28. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava da su postojali i drugi relevantni razlozi za određivanje pritvora propisani odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH propisano da se pritvor može odrediti u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51; i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na sve osumnjičene ukazao na visinu propisane kazne zatvora za predmetna krivična djela (kao objektivnog uvjeta za postojanje tog pritvorskog razloga), te na okolnosti pod kojima su krivična djela učinjena, odnosno koja su, s obzirom na način izvršenja i posljedice, posebno teška, te u vezi s tim zaključio da bi puštanje osumnjičenih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Međutim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, osim ukazivanja na težinu krivičnih djela, nije ukazao na postojanje takvih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da bi puštanjem osumnjičenih na slobodu zaista bio narušen javni red, odnosno da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda. Štaviše, Ustavni sud zapaža, kako to jasno proizlazi iz osporenih rješenja, da se Kantonalni sud uopće nije bavio pitanjem da li bi javnost, u slučaju puštanja osumnjičenih na slobodu, bila uznemirena, te u kojoj mjeri (tj. da li u toj mjeri koja bi mogla dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da, u smislu uspostavljenih standarda Evropskog suda za ljudska prava, samo postojanje pretpostavke da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pri određivanju pritvora apelantu, propustio da navede konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanta na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima o određivanju pritvora prekršeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu da je pritvor, koji je apelantu određen osporenim rješenjima, u međuvremenu istekao, Ustavni sud ukazuje na to da time nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja o određivanju pritvora, te da je dovoljno što je ukazao na propuste Kantonalnog suda prilikom određivanja pritvora apelantu.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer je sud propustio da navede konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da će puštanje apelanta na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

32. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.