Službeni glasnik BiH, broj 19/22

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 18/21, rješavajući zahtjev Osnovnog suda u Zvorniku (sutkinja Selma Zećo), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (2), člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI MERITUMU

Odlučujući o zahtjevu Osnovnog suda u Zvorniku (sutkinja Selma Zećo) za ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18),

utvrđuje se da Zakon o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18) nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadi za topli obrok.

Nalaže se Narodnoj skupštini Republike Srpske da, u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" uskladi Zakon o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18) sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, tako što će propisati odredbe o naknadi za topli obrok.

Nalaže se Narodnoj skupštini Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim sa ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Osnovni sud u Zvorniku (sutkinja Selma Zećo, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 8. decembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18, u daljnjem tekstu: osporeni zakon) sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH) u vezi sa odredbama člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 16. decembra 2021. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

3. Narodna skupština je dostavila odgovor 24. februara 2022. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Podnosilac zahtjeva smatra da osporeni zakon nije u saglasnosti sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne propisuje pravo na naknadu za ishranu (topli obrok) sudijama i tužiocima.

5. Obrazlažući tvrdnje u pogledu nesaglasnosti osporenog zakona sa navedenim odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, podnosilac zahtjeva je naveo kako slijedi: u skladu sa članom II/4. Ustava BiH, članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Konvenciju, te članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zabranjena je svaka diskriminacija a naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja. Sudije i javni tužioci u Republici Srpskoj su, zbog nepostojanja odredaba u osporenom zakonu kojima bi bila regulirana naknada za topli obrok, diskriminirani po tri osnova: (1) u odnosu na državne službenike i ostale zaposlene u ministarstvima, drugim republičkim organima uprave i zaposlenim u stručnim službama Vlade Republike Srpske, (2) u odnosu na sva druga zaposlena lica, (3) u odnosu na sudije i tužioce iz Federacije Bosne i Hercegovine.

6. Obrazlažući diskriminaciju u odnosu na kategoriju zaposlenih pod (1), podnosilac zahtjeva ističe da je "Zakonom o platama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 66/18) propisano: (4) Naknade za topli obrok i regres uračunate su u iznos osnovne plate iz stava 2. ovog člana i ne mogu se posebno iskazivati. Diskriminacija se odnosi i na primanja ostalih zaposlenih (oni koji nisu sudije i tužioci) u sudovima i tužilaštvima Republike Srpske, Pravobranilaštvu Republike Srpske, kazneno-popravnim ustanovama Republike Srpske, Sudskoj policiji Republike Srpske i Centru za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske. Odredbom člana 8. Zakona o platama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' br. 66/18 i 49/21) je propisano: Naknade u visini do 35% za težinu, prirodu posla i posebne uslove rada i naknada za topli obrok i regres uračunate su u osnovnu platu i ne mogu se posebno iskazivati." Iz navedenih odredaba proizlazi zaključak da državni službenici i ostali zaposleni u ministarstvima, drugim republičkim organima uprave i zaposleni u stručnim službama Vlade Republike Srpske imaju pravo na naknadu za topli obrok na način da je naknada za topli obrok uračunata u plaću, kao i da se takva naknada iskazuje u okviru plaće. U tom kontekstu podnosilac zahtjeva ukazuje na odluke Ustavnog suda br. U 29/13 i U 7/12 u kojima su naglašeni specifičnost i značaj sudija i tužilaca.

7. U odnosu na kategoriju svih drugih zaposlenih lica navedenih pod (2), podnosilac zahtjeva ističe: "...odredbom člana 132 stav 1 tačka 4 Zakona o radu RS ('Službeni glasnik RS' br. 1/16 i 66/18) propisano je da poslodavac radniku isplaćuje troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri sata dnevno. Na osnovu člana 134 stav 2 Zakona o radu ('Službeni glasnik RS' broj 1/16) i člana 43 stav 3 Zakona o Vladi RS ('Službeni glasnik RS' broj 118/08), Vlada Republike Srpske, na 15. posebnoj sjednici, održanoj 29.6.2016. godine, donijela je Odluku o utvrđivanju uvećanja plate, visine primanja po osnovu rada i visine pomoći radniku ('Službeni glasnik RS' broj 53/16). U podtački 2, tačke III navedene odluke propisano je: 2) Primanja iz podtačke 1 alineja 4 ove tačke pripadaju zaposlenima ukoliko prema odredbama drugih zakona nisu sastavni dio plate. Podtačka 1 alineja 4 tačke III glasi: Poslodavac radniku isplaćuje…troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno u visini od 0,75% prosječne neto-plate u Republici Srpskoj za prethodnu godinu, za svaki radni dan radnika, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika." Na osnovu navedenih odredaba, kako je u zahtjevu navedeno, proizlazi zaključak da kategorije zaposlenih pod (1) i (2), dakle državni službenici, namještenici i svi drugi zaposleni, za razliku od sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj, imaju pravo na topli obrok koji ostvaruju na tri načina: prvi način je da se topli obrok uračunava u plaću, drugi način je da se topli obrok isplaćuje nezavisno od plaće u visini od 0,75% prosječne netoplaće u Republici Srpskoj za prethodnu godinu za svaki radni dan i treći način jeste da poslodavac zaposlenicima organizira ishranu.

8. Podnosilac zahtjeva ističe da sudije i tužioci u Republici Srpskoj ne ostvaruju topli obrok niti na jedan od navedenih načina.

9. Pored diskriminacije u odnosu na kategorije zaposlenih pod (1) i (2), podnosilac zahtjeva ističe da su sudije i tužioci u Republici Srpskoj diskriminirani i u odnosu na sudije i tužioce u Federaciji Bosne i Hercegovine. U tom pravcu ukazuje da je "odredbom člana 6a. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine ('Službene novine FBiH' br. 72/05, 22/09 i 55/13) propisano da 'sudija, tužilac i stručni saradnik imaju pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok), u visini 1% prosječne netoplaće isplaćene u Federaciji po zadnjem statističkom podatku'".

10. Podnosilac zahtjeva ističe da odredba člana I/4. Ustava BiH garantira, između ostalog, punu slobodu kretanja koja ne uključuje "bukvalno kretanje", već omogućava kretanje pod jednakim uvjetima. S tim u vezi se postavlja pitanje poštovanja zastupljenosti konstitutivnih naroda u pravosuđu entiteta, a uvjeti rada u entitetima su različiti. U tom pravcu ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2985/19 od 7. augusta 2021. godine u kojoj je navedeno: "Ustavni sud posebno skreće pažnju na potrebu da se nosiocima pravosudnih funkcija osigura naknada za odvojeni život, a kako bi se zadovoljio princip odgovarajuće teritorijalne i nacionalne zastupljenosti sudija i tužilaca u pravosudnim institucijama. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu društveno-političko uređenje Bosne i Hercegovine, te ratna dešavanja koja su, između ostalog, imala kao posljedicu promjenu strukture stanovništva u Bosni i Hercegovini, unutrašnju migraciju, postoji potreba da se u pravosudnim institucijama osigura odgovarajuća teritorijalna zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih. Prema tome, propisivanje navedene naknade vodi osiguranju odgovarajuće teritorijalne zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih u pravosuđu, što, prema mišljenju Ustavnog suda, jača povjerenje i ugled pravosuđa u očima javnosti, odnosno građana Bosne i Hercegovine."

11. Podnosilac zahtjeva ističe: "Treba cijeniti položaj sudija i tužilaca u oba entiteta i da su sudije i tužioci u RS diskriminisani u odnosu na sudije i tužioce u FBiH." U tom kontekstu podnosilac zahtjeva navodi da je potrebno ocijeniti da li je osporeni zakon kompatibilan i sa međunarodnim dokumentima, i to: Osnovnim principima UN o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporukom 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, zaključkom pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva, Budimpešta, maj 1998. godine, Evropskom poveljom o zakonima za sudije, Strazburg 1998., te Općom poveljom sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine prema kojima je Ustavni sud i ranije cijenio ustavnost zakona kojima su regulirane sudijske i tužilačke plaće i naknade.

b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev

12. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je u predmetu povodom kojeg je izjavljen zahtjev tužbom tužiteljice (izabrane sutkinje u Osnovnom sudu Srebrenica, ime tužiteljice navedeno u zahtjevu) protiv tuženih Republike Srpske, Ministarstva pravde Republike Srpske i Osnovnog suda Srebrenica, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatražena naknada na ime putnih troškova i naknada na ime toplog obroka. Pravni osnov tužbenog zahtjeva tužiteljica je zasnovala na odredbi člana 132. Zakona o radu Republike Srpske. Podnosilac zahtjeva smatra da ne može primijeniti navedeni zakon jer su plaće i naknade sudijama i javnim tužiocima u Republici Srpskoj propisane osporenim zakonom, a primjenom tog zakona bi postojala opasnost da prekrši ustavna prava stranaka u postupku, jer ne sadrži odredbe o naknadi toplog obroka. U tom kontekstu ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetima br. U 7/12 od 30. januara 2013. godine i U 7/21 od 23. septembra 2021. godine. Napomenuto je da je u pitanju radni spor koji je hitne prirode i da odluka o zahtjevu tužiteljice kojim je zatražena naknada toplog obroka zavisi od odluke Ustavnog suda zbog čega je predloženo da se o zahtjevu odluči u što kraćem roku.

IV. Odgovor na zahtjev

13. Narodna skupština je nakon sjednice Odbora za ustavna pitanja dostavila odgovor u kom su istaknuti opće napomene, glavno razmatranje i zaključne preporuke. U okviru općih napomena je navedeno da je podnosilac zahtjeva zatražio ocjenu kompatibilnosti osporenog zakona iako se suštinski radi o utvrđivanju usklađenosti sa odredbama Ustava i Evropske konvencije. S tim u vezi je napomenuto da je podnosilac zahtjeva, umjesto ocjene kompatibilnosti, trebalo da zahtijeva ocjenu usklađenosti, što predmetni zahtjev čini nedopustivim. Dalje je navedeno da, ukoliko Ustavni sud ocijeni da je predmetni zahtjev, ipak, dopustiv, zahtjev odbije kao neosnovan zbog sljedećih razloga: odredbe osporenog zakona nisu u suprotnosti sa odredbama Ustava, Evropske konvencije i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima kao multilateralni ugovor nema istu pravnu snagu kao Ustav i Evropska konvencija, jer se ne može direktno primjenjivati, u pogledu ostalih odredaba na koje se podnosilac zahtjeva poziva (čl. I/2. i II/4. Ustava BiH, član 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju) ne može se utvrditi u kom dijelu podnosilac zahtjeva smatra da osporeni zakon nije u skladu s navedenim ustavnim i konvencijskim odredbama, osporeni zakon ne sadrži nikakve diskriminatorske odredbe ni po kom osnovu, niti podnosilac zahtjeva navodi konkretne odredbe koje nisu u skladu sa ustavnim i konvencijskim pravima. Dalje je navedeno da podnosilac zahtjeva paušalno tvrdi da je osporeni zakon diskriminatorski u odnosu na druge zakone koji se primjenjuju na teritoriji Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine, a to nije u nadležnosti Ustavnog suda. Osim toga, procjena podnosioca zahtjeva da njegova odluka zavisi od odluke Ustavnog suda je paušalna i proizvoljna i ni na koji način ne uvjetuje donošenje presude povodom tužbe, kako je to predstavljeno u zahtjevu. Proizlazi da je osporeni zakon u potpunosti u skladu sa Ustavom i Evropskom konvencijom, jer nijedna odredba nije diskriminatorska. U pogledu isticanja neravnopravnog položaja sudija i tužilaca u Republici Srpskoj u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine, navedeno je da nije u nadležnosti Ustavnog suda da ocjenjuje te tvrdnje. U konačnici je predloženo da Ustavni sud predmetni zahtjev odbije i utvrdi da je osporeni zakon u pogledu naknade za topli obrok sudija i tužilaca u Republici Srpskoj u skladu sa ustavnim i konvencijskim odredbama koje je podnosilac zahtjeva istakao.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/18 i 119/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/18) koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuju se plate, naknade i određena materijalna prava sudija i javnih tužilaca u Republici Srpskoj.

Član 14.

Sudije i javni tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili javnog tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno javnog tužilaštva.

Član 15.

Sudije i javni tužioci imaju pravo na naknadu za troškove nastale u toku edukacije u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili javnog tužilaštva i odobrenim budžetom suda ili javnog tužilaštva.

15. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16, 66/18, 91/21 – OUS RS i 119/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 1/16, 66/18 i 91/21 – OUS RS) koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva, a koji u relevantnom dijelu glasi:

5. Druga primanja po osnovu rada

Član 132.

(1) Poslodavac radniku isplaćuje:

1) dnevnicu za službeno putovanje u Republici Srpskoj, u Federaciji BiH i u inozemstvu,

2) naknadu troškova prijevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prijevoz nije organiziran od strane poslodavca,

3) naknadu za povećane troškove boravka za vrijeme rada na terenu,

4) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri sata dnevno, ukoliko kod poslodavca nije organizirana ishrana radnika,

5) otpremninu prilikom odlaska radnika u penziju,

6) naknadu troškova za korištenje sopstvenog automobila kod obavljanja službenog posla, po nalogu poslodavca i

7) druga primanja utvrđena općim aktom i ugovorom o radu.

(2) Visina i način ostvarivanja primanja iz stava 1. ovog člana uređuju se kolektivnim ugovorom.

16. Zakon o plaćama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/18, 105/19 i 119/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama zaposlenih u organima uprave Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/18 i 105/19) koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

(1) Osnovna plaća obračunava se i iskazuje mjesečno za puno radno vrijeme, prema radnom mjestu i odgovarajućoj platnoj grupi i platnoj podgrupi.

(2) Osnovna plaća iz stava 1. ovog člana je proizvod cijene rada kao izraza vrijednosti za najjednostavniji rad i koeficijenta utvrđenog prema platnoj grupi i platnoj podgrupi.

(3) Uvećanje osnovne plaće za svaku navršenu godinu staža osiguranja iznosi:

1) do navršenih 25 godina 0,3%,

2) nakon navršenih 25 godina svaka naredna godina 0,5%.

(4) Naknade za topli obrok i regres uračunate su u iznos osnovne plaće iz stava 2. ovog člana i ne mogu se posebno iskazivati.

(5) Osnovna plaća obračunata u skladu sa ovim članom ne može biti niža od utvrđene najniže plaće u Republici Srpskoj.

17. Zakon o plaćama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/18, 54/19, 105/19, 49/21 i 119/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 66/18, 54/19, 105/19 i 49/21) koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Naknade u visini do 35% osnovne plaće za težinu, prirodu posla i posebne uvjete rada i naknada za topli obrok i regres uračunate su u osnovnu plaću i ne mogu se posebno iskazivati.

18. Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 72/05, 22/09, 27/12 – OUS FBiH, 55/13, 55/17 – OUS FBiH i 90/21 – OUS BiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 6a.
Naknada za ishranu tokom rada

Sudija, tužilac i stručni saradnik imaju pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok), u visini 1% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji po zadnjem statističkom podatku.

19. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20, 65/20)

Član 32.
(Naknada za ishranu u toku rada)

(1) Zaposlenom u institucijama Bosne i Hercegovine pripada pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku rada.

(2) Visinu naknade utvrđuje Vijeće ministara podzakonskim aktom, s tim da dnevni iznos naknade ne može biti veći od 2,35% osnovice za obračun plaća utvrđene u skladu s članom 7. ovog zakona.

20. Odluka o utvrđivanju uvećanja plaće, visine primanja po osnovu rada i visine pomoći radniku ("Službeni glasnik RS" br. 53/16 i 12/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Odluka o utvrđivanju uvećanja plaće, visine primanja po osnovu rada i visine pomoći radniku ("Službeni glasnik RS" broj 53/16) koja je važila u vrijeme podnošenja zahtjeva, a koja u relevantnom dijelu glasi:

(Na osnovu člana 134. stav 2. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 1/16) i člana 43. stav 3. Zakona o Vladi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 118/08), Vlada Republike Srpske, na 15. posebnoj sjednici, održanoj 29.6.2016. godine, donosi...)

Tačka III podtačka 1) alineja 4. i podtačka 2)

1) Poslodavac radniku isplaćuje:

- troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno u visini od 0,75% prosječne neto plaće u Republici Srpskoj za prethodnu godinu, za svaki radni dan radnika, ukoliko kod poslodavca nije organizirana ishrana radnika;

2) Primanja iz podtačke 1. alineja 4. ove tačke pripadaju zaposlenicima ukoliko prema odredbama drugih zakona nisu sastavni dio plaće.

VI. Dopustivost

21. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

22. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

23. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Osnovni sud u Zvorniku (sutkinja Selma Zećo), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

24. Prvi prigovor Narodne skupštine, kao donosioca osporenog zakona, odnosi se na razliku u terminima usklađen, odnosno kompatibilan, u čemu se vide razlozi da se predmetni zahtjev odbaci kao nedopušten. U tom pravcu Ustavni sud konstatira da navedeni prigovor nije relevantan za dopustivost zahtjeva, zato što je značenje riječi "usklađen" i "kompatibilan" isto. U svakom slučaju taj prigovor ne može utjecati na dopustivost zahtjeva, zato što ovaj razlog za dopustivost zahtjeva za ocjenu ustavnosti nije propisan relevantnim odredbama Ustava BiH, kao ni relevantnim odredbama Pravila Ustavnog suda.

25. Dalje, Ustavni sud će se očitovati o prigovoru Narodne skupštine da nije u nadležnosti Ustavnog suda da ocjenjuje da li postoji neravnopravan položaj između sudija i tužilaca u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. S tim u vezi, naglašava se da se u konkretnom slučaju ocjenjuje usklađenost zakona sa Ustavom BiH za šta postoji nesporna nadležnost Ustavnog sudа prema relevantnim odredbama Ustava BiH.

Ustavni sud ne nalazi bilo kakav drugi razlog da zahtjev smatra nedopustivim, te ga, stoga, smatra dopustivim.

VII. Meritum

26. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da osporeni zakon nije u skladu sa Ustavom BiH, i to sa čl. I/2, II/4. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

27. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član I
Bosna i Hercegovina

2. Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode

4. Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

28. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Zabrana diskriminacije

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

29. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora se osigurati bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni spomenuti u stavu 1.

30. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 16. decembra 1966. godine u relevantnom dijelu glasi:

Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da obezbijedi svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.

31. Narodna skupština je ukazala da osporeni zakon ne sadrži bilo kakve odredbe o naknadi sudija i tužilaca za topli obrok, pa tako ne sadrži niti bilo kakve diskriminatorne odredbe. Prema mišljenju Narodne skupštine, podnosilac zahtjeva ne navodi bilo kakve konkretne odredbe Zakona o plaćama sudija i javnih tužilaca koje nisu u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom da bi takve odredbe bile predmet razmatranja. Iz navedenog proizlazi da donosilac osporenog zakona ukazuje da nepostojanje odredaba u zakonu ne može biti predmet ocjene Ustavnog suda, odnosno da "norma" kao takva mora biti propisana u zakonu kako bi mogla biti predmet ocjene Ustavnog suda.

32. Pri odgovoru na navedeni prigovor Ustavni sud će podsjetiti na svoju praksu u kojoj je razmotreno pitanje "nedostatka relevantnih odredaba" pri ocjeni kompatibilnosti. U predmetu broj U 6/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/12 od 13. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) podnosilac zahtjeva (Sud Bosne i Hercegovine) je problematizirao pitanje nepostojanja odredaba o nužnoj delegaciji nadležnosti Suda BiH u Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH (ZPPBiH) tvrdnjom da postoji pravna praznina koja vodi kršenju prava na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu, odnosno prava na nepristrasan sud. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: "U pravnoj teoriji pravne praznine se definiraju kao one situacije koje nisu regulirane općom ili pojedinačnom pravnom normom, ali njihov sadržaj ima interes za poredak, zbog čega one treba da budu naknadno pravno tretirane. Dakle, ne postoji sveobuhvatnost pravnog sistema, jer se, prema postojećem pozitivnom pravu, nikad ne mogu riješiti svi slučajevi. Uvijek postoje slučajevi koji se ne mogu podvesti pod 'svoju' normu, jer je zakonodavac takav slučaj previdio (nije predvidio da će se pojaviti), ili ga je propustio (zaboravio) riješiti. Stoga, u pravnom sistemu postoji praznina, odnosno nedovršenost, neiskazanost. Navedene pojave se nazivaju pravnim prazninama. To su, dakle, pojave u pravu kad nastane jedan slučaj koji bi trebalo pravno obuhvatiti, regulirati i riješiti, a na raspolaganju nema potrebne pravne norme" (tačka 20. citirane odluke). U istoj odluci Ustavni sud je, također, naglasio da se u svojoj praksi susretao sa slučajevima koji bi se mogli podvesti pod legislativne propuste, pri čemu su to najčešće pitanja ocjene kompatibilnosti odredaba nekog zakona sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije kojima se štite ljudska prava (vidi Odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 14/05 od 2. decembra 2005. godine). Pozivajući se na stav iz Odluke broj U 14/05 koji se odnosio na pitanje stare devizne štednje, Ustavni sud je u citiranoj odluci usvojio stav da je Bosna i Hercegovina načinila propust u odnosu na imovinska prava vlasnika stare devizne štednje da preduzme sve neophodne mjere kako bi tim licima osigurala da ostvare suštinu svog prava na imovinu iz Ustava BiH i Evropske konvencije, odnosno da je Bosna i Hercegovina propustila da stvori zakonodavni i institucionalni okvir za ujednačeno rješavanje tog problema na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine (tačka 21. odluke). Osim toga, Ustavni sud je naglasio da je pitanje ocjene legislativnih propusta bilo predmet ispitivanja i u okviru njegove konkretne nadležnosti, ukazujući pri tome "da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije (konkretna nadležnost Ustavnog suda) izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine, tačka 34), a osnov za takvu vrstu nadležnosti je pronašao, prije svega, u svom zadatku da zaštiti ljudska i prava zagarantirana Ustavom BiH (tačka 22. Odluke broj U 6/12). Osim toga, naglašava se da je Ustavni sud odlučivao u više predmeta (na koje će se detaljnije ukazati u nastavku obrazloženja) u kojima se ukazivalo da relevantni zakoni nisu u skladu sa Ustavom BiH, zato što nisu propisivali određene naknade za sudije i tužioce (npr. U 7/12, U 29/13 i U 7/21). Stoga, proizlazi da je Ustavni sud nadležan da ocijeni kompatibilnost zakona u situaciji kada se ukazuje na postojanje određenog legislativnog propusta (zakonodavac previdio da riješi određenu situaciju).

Tumačeći Evropsku konvenciju, Sud u Strazburu smatra da, kako bi se izbjegla diskriminacija koja je zabranjena članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, države ugovornice moraju preduzeti konkretne pozitivne mjere (vidi, Thlimmenos protiv Grčke [Veliko vijeće], broj 34369/97, stav 44, ECHR 2000-IV, Pla i Puncernau protiv Andore, broj 69498/01, stav 62, 13/07/2004, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [Veliko vijeće], br. 27996/06 i 34836/06, stav 44, ECHR 2009, Kurić i drugi protiv Slovenije [Veliko vijeće], broj 26828/06, stav 388, ECHR 2012. Konkretnije, Evropski sud za ljudska prava navodi da te pozitivne mjere, također, mogu podrazumijevati donošenje zakonodavnih akata kako bi se izbjegla diskriminacija (vidi, Oliari i drugi protiv Italije, br. 18766/11 36030/11, stav 185, 21/07/2015).

33. Prije razmatranja konkretnog zahtjeva Ustavni sud će prvo prezentirati svoju relevantnu praksu povodom zahtjeva za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine na koju se, između ostalog, pozvao i podnosilac zahtjeva. Radi se o predmetima u kojima su podnosioci zahtjeva, Sud Bosne i Hercegovine i Općinski sud u Sarajevu, zbog toga što navedeni zakoni nisu sadržavali odredbe o specifičnim naknadama sudija i tužilaca na različitim nivoima, tražili ocjenu kompatibilnosti sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.

34. U predmetu broj U 7/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 17/13, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je razmatrao zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine. U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da osporeni zakon nije u skladu sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života. U navedenoj odluci Ustavni sud je ispitao da li osporeni zakon, zbog nepropisivanja spomenutih naknada, zadire u princip nezavisnosti pravosuđa koji je sastavni dio principa vladavine prava proklamiranog u članu I/2. Ustava BiH. U vezi s tim je, između ostalog, imao u vidu mišljenje Evropske komisije za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija) o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u Bosni i Hercegovini od 15. i 16. juna 2012. godine (u daljnjem tekstu: Mišljenje) prema kojem [...] "pravosuđe mora dobiti dovoljna sredstva za pravilno obavljanje funkcija … individualna nezavisnost se odnosi na nezavisnost koju imaju sudije kao pojedinci u izvršavanju svojih profesionalnih dužnosti…individualna nezavisnost ima više aspekata a jedan od njih je sigurnost mandata i finansijska sigurnost [...] (tač. 33. i 34. navedene odluke).

35. Također, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U 29/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 29/13 od 28. marta 2014. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/14, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Suda Bosne i Hercegovine, između ostalog, usvojio zahtjev Suda Bosne i Hercegovine za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je navedenom odlukom utvrdio da osporeni zakon, zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime troškova smještaja u toku rada, nije u skladu sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da "iz istih razloga kao u Odluci broj U 7/12 Ustavni sud zaključuje da nepropisivanjem naknada na ime troškova smještaja sudijama, tužiocima i drugom stručnom osoblju zakonodavna vlast zadire u načelo nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava. Stoga, proizlazi da je osporeni zakon u suprotnosti s načelom nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava koji je sadržan u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. […]", podsjećajući pritom i na Magna charta sudija kojom se država obavezuje da osigura ljudske, materijalne i finansijske resurse kako bi se osigurala nezavisnost pravosuđa. U navedenom predmetu Ustavni sud je ukazao da poštuje diskrecijsko pravo zakonodavca da uredi pojedine oblasti onako kako smatra da je to najprikladnije. U tom smislu se pozvao na Odluku broj U 12/09 u kojoj je ukazao da poštuje specifičnost ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, ali da se zajednički ustavni standardi kompleksnih država – posebno na evropskom nivou – moraju uzeti u obzir, a odstupanja se mogu desiti jedino kada postoji dovoljno opravdanje (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 12/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 34). Ustavni sud je naglasio da primanja nosilaca pravosudnih funkcija moraju biti na odgovarajućem nivou kako bi se osigurale efikasnost i nezavisnost pravosuđa, što podrazumijeva nezavisnost sudstva kao institucije, ali i svakog pojedinog sudije/tužioca. U tom pravcu Ustavni sud upućuje na obrazloženje iz Odluke broj U 29/13, tač. 26. do 28.

36. U predmetu broj U 7/21 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/21 od 23. septembra 2021. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 63/21 od 15. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je razmatrao zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine. U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da osporeni zakon nije u skladu sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava BiH u vezi sa odredbama člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadama na ime dežurstva/pripravnosti. U navedenoj odluci Ustavni sud je imao u vidu praksu iz navedenih predmeta br. U 7/12 i U 29/13 i zaključio da osporeni zakon krši načelo nezavisnosti pravosuđa kao osnovne garancije vladavine prava i da je diskriminacijski, zato što ne propisuje pravo na naknadu na ime troškova obavezne dežure/pripravnosti tužiocima i sudijama (tačka 34. citirane odluke).

37. Osim navedene, Ustavni sud podsjeća i na relevantnu praksu iz apelacione nadležnosti. U predmetu broj AP 2985/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2985/19 od 8. jula 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je ukazao da, kao posljedica Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 28/11 od 24. januara 2012. godine, donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, objavljen 17. jula 2013. godine. Navedenom odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine naloženo je Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da dopuni zakon i regulira prava sudija, tužilaca i stručnih saradnika na naknadu za troškove ishrane, naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla, naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika, naknadu zbog bolesti ili povrede, naknadu troškova za slučaj smrti, teške bolesti ili invalidnosti, naknadu za porodiljski dopust i na otpremninu prilikom odlaska u penziju kao i ostalim budžetskim korisnicima. Apelant (imenovani sudija Općinskog suda u Bugojnu) je pred redovnim sudovima tužbenim zahtjevom tražio isplatu, između ostalog, određenog novčanog iznosa na ime neisplaćene naknade za odvojen život i smještaj za određeni period koji je presudom (Kantonalnog suda u Novom Travniku) odbijen. U konkretnom apelacionom postupku Ustavni sud je, uprkos Odluci Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 28/11 koju nije "preispitivao", imao u vidu vlastitu praksu u kojoj je utvrdio da su određene odredbe zakona u suprotnosti sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U navedenom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu prava iz čl. I/2. i II/4. Ustava BiH, odnosno člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ukinuo presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku u dijelu kojim je odlučivano o naknadi za odvojen život i smještaj i predmet vratio nadležnom sudu na ponovno odlučivanje radi efikasne zaštite apelantovog prava (tačka 54. citirane odluke).

I Sud pravde Evropske unije ima isto mišljenje. U svojoj presudi od 27. februara 2018. godine, u predmetu Associação Sindical dos Juízes Portugueses protiv Tribunal de Contas, u Velikom vijeću, Sud je naveo:

"45. Kao mjera zaštite protiv smjenjivanja s dužnosti članova predmetnog organa (vidi, naročito, presudu od 19. septembra 2006. godine, Wilson, C506/04, EU:C:2006:587, stav 51), primanje određenog iznosa naknade od tih članova, u skladu sa važnošću dužnosti koje obavljaju, predstavlja garanciju koja je esencijalna za sudsku nezavisnost."

38. U konkretnom predmetu nesporno je da naknada toplog obroka u osporenom zakonu sudijama i tužiocima nije propisana (propisane su naknade putnih troškova i troškova edukacije). Nasuprot tome, iz relevantnih zakona na koje je ukazao podnosilac zahtjeva (vidi, V. Relevantni propisi) proizlazi da je naknada za topli obrok propisana državnim službenicima i ostalim zaposlenim u ministarstvima, drugim republičkim organima uprave i zaposlenim u stručnim službama Vlade Republike Srpske, kao i zaposlenim u institucijama pravosuđa (član 6. stav 4. Zakona o plaćama zaposlenih u organima Republike Srpske i član 8. Zakona o plaćama zaposlenih u institucijama pravosuđa Republike Srpske). Dakle, ta vrsta naknade propisana je ostalim budžetskim korisnicima, a nije sudijama i javnim tužiocima. Prema tim odredbama, naknada za topli obrok uračunata je u iznos osnovne plaće. Dalje, zaposlenici koji nisu budžetski korisnici naknadu za topli obrok ostvaruju na osnovu odredaba Zakona o radu Republike Srpske (član 132. stav 1. tačka 4), i to u visini od 0,75% prosječne netoplaće u Republici Srpskoj za prethodnu godinu, za svaki radni dan radnika, ukoliko kod poslodavca nije organizirana ishrana radnika. Također, sudije i tužioci iz Federacije BiH imaju pravo na novčanu naknadu za ishranu u toku dana (topli obrok) u visini od 1% prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH prema posljednjem statističkom podatku (član 6a. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH). Stoga, proizlazi da postoji razlika u ostvarivanju prava na naknadu toplog obroka između sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, sa jedne strane, u odnosu na ostale budžetske korisnike u Republici Srpskoj, te sve ostale zaposlenike u Republici Srpskoj koji nisu budžetski korisnici, kao i u odnosu na nosioce sudijske i tužilačke funkcije u Federaciji BiH (vidi, u odnosu na predmete koji se tiču diskriminacije, a u odnosu na naknade koje priznaje domaće pravo, Petrovic protiv Austrije, 27. mart 1998. godine, Izvještaji presuda i odluka 1998-II, Okpisz protiv Njemačke, broj 59140/00, 25. oktobar 2005, Vrountou protiv Kipra, broj 33631/06, 13. oktobar 2015. godine).

39. Imajući u vidu navedeno, te primjenjujući praksu iz predmeta br. U 7/12, U 29/13 i U 7/21 na konkretan slučaj, s obzirom na to da se de facto radi o situaciji o kojoj je Ustavni sud već odlučivao, samo na različitim nivoima pravosuđa (Bosna i Hercegovina i Federacija BiH), Ustavni sud smatra da osporeni zakon nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava BiH, jer krši načelo nezavisnosti pravosuđa (koja uključuje i finansijsku nezavisnost sudstva uopće i sudije kao pojedinca) kao osnovne garancije vladavine prava. Dalje, pozivajući se na razloge iz navedenih odluka, Ustavni sud zaključuje da osporeni zakon, zato što ne sadrži odredbe koje reguliraju naknadu na ime toplog obroka, nije u skladu ni sa odredbama člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode iz zahtjeva kojima je ukazano na međunarodne instrumente (Osnovne principe UN o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporuke 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, zaključak pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva, Budimpešta, maj 1998. godine, Evropsku povelju o zakonima za sudije, Strazburg 1998, te Opću povelju sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine), jer su u predmetima br. U 7/12, U 29/13 i U 7/21 u kojima je Ustavni sud ocijenio ustavnost zakona kojima su regulirane sudijske i tužilačke plaće i naknade inkorporirana iscrpna obrazloženja za navedeno.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da osporeni zakon, zato što ne sadrži odredbe u pogledu naknada za topli obrok, nije u skladu sa odredbama člana I/2. Ustava BiH i odredbama člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.