Službeni glasnik BiH, broj 5/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 722/10, rješavajući apelaciju Amele Kurtović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Amele Kurtović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 718 od 13. januara 2010. godine i Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 134 od 11. aprila 2008. godine u dijelu koji se odnosi na zastarjelost potraživanja.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Amele Kurtović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 718 od 13. januara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 134 od 11. aprila 2008. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Amela Kurtović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 718 od 13. januara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 134 od 11. aprila 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 27. oktobra 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je u predmetnom postupku zastupalo Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. maja i 3. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju apelantice podnesenu 20. maja 2008. godine protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 134 od 11. aprila 2008. godine, koja je bila registrirana pod brojem AP 1460/08. Navedenu apelaciju Ustavni sud je odlukom o dopustivosti od 15. aprila 2009. godine odbacio zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. juna 2008. godine i 8. novembra 2010. godine. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 17. juna 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda i tužene su dostavljeni apelanticinom opunomoćeniku 10. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Odlukom Ustavnog suda broj AP 994/04 od 13. septembra 2005. godine utvrđena je povreda apelanticinog prava na pravično suđenje, te naloženo Osnovnom sudu da donese odluku u predmetu broj P-1428/01 u što kraćem roku. U navedenoj odluci Ustavni sud je ustanovio da je propust Osnovnog suda da u periodu od četiri godine ne preduzme bilo kakvu radnju s ciljem procesuiranja tužbe rezultirao povredom apelanticinog prava na pristup sudu, te apelanticinom nemogućnošću da se pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom odluči o njenom građanskom pravu, odnosno obavezi.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-1428/01 od 16. augusta 2007. godine djelimično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i tužena je obavezana da apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose, i to: na ime pretrpljenih fizičkih bolova 7.500,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 5.600,00 KM, na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 15.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 4.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog gubitka majke iznos od 8.000,00 KM i na ime duševnih bolova zbog gubitka sestre iznos od 7.000,00 KM, odnosno ukupno 47.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. augusta 2007. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate. Tužena je obavezana da apelantici plati troškove parničnog postupka u iznosu od 736,10 KM a preostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa i naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika nane je odbijen.

8. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među parničnim strankama nije sporno da su 24. juna 1995. godine u dvorištu kuće u selu Vranići kod Goražda od eksplozivne naprave poginuli Ifeta Kurtović, apelanticina majka, Almedina Kurtović, apelanticina sestra, i Ziba Kurtović, apelanticina nana, te da je apelantica tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede od kojih se danas liječi (u tužbi je apelantica navela da je, zbog posljedica ranjavanja, u toku liječenja imala više od 40 operacija, te da je ostala trajni invalid). Istaknuto je da je među parničnim strankama sporna odgovornost tužene za naknadu štete, kao i visina nematerijalne štete.

9. Osnovni sud je iz otpusnice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu od 26. septembra 1995. godine utvrdio da je mldb. apelantica primljena na kliniku radi nastavka liječenja povreda nastalih od gelera granate 24. juna 1995. godine u Goraždu pri čemu je zadobila povredu lijeve šake i lijeve potkoljenice, da je liječenje apelantice nastavljeno, da se javljala na kontrolne preglede 12. marta i 22. jula 1996. godine, 29. januara i 3. septembra 1997. godine i 20. januara 1999. godine, što, prema mišljenju prvostepenog suda, upućuje na zaključak da liječenje apelantice u to vrijeme nije bilo završeno.

10. Iz nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca u prvostepenom postupku u Sarajevu od 20. aprila 1999. godine utvrđeno je da je apelantica trajni invalid sa 80 % invaliditeta.

11. Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica zadobila teške tjelesne povrede eksplozijom projektila minobacača 24. juna 1995. godine u selu Vranić kod Goražda, koji je ispaljen sa desne obale rijeke Drine iz pravca Cerove ravni, te da su tom prilikom poginule njena majka, sestra i nana koje su sa njom živjele u zajedničkom domaćinstvu. Istaknuto je da je tužena pasivno legitimirana stranka u predmetnoj parnici i da je odgovorna za nastalu štetu koju apelantica trpi. Sud je navedeno zasnovao na odredbama čl. 173. i 174. a u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema principu objektivne odgovornosti uz pretpostavku uzročnosti, jer je minobacačka mina-artiljerijski projektil ispaljena sa položaja Cerove ravni, mjesta koje leži na desnoj obali rijeke Drine, a gdje je bio položaj Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS).

12. U odnosu na prigovor tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja, prvostepeni sud je naveo da je tačno da je u vrijeme kada se desio štetni događaj i kada je apelantica za to saznala bila proglašena neposredna ratna opasnost na osnovu Odluke predsjednika Srpske Republike BiH od 15. aprila 1992. godine ("Službeni glasnik srpskog naroda u BiH" broj 6/92). Istaknuto je da je u međuvremenu bilo proglašeno ratno stanje koje je ukinuto, kao i stanje neposredne ratne opasnosti Odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS" broj 15/96). Prema ocjeni Osnovnog suda, rok za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari mogao je početi teći 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost. Do navedenog roka, imajući u vidu Zakon o rokovima u sudskom i upravnom postupku u vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS" broj 1/94-posebno izdanje), te činjenicu da je apelantica bila sve vrijeme na liječenju, može se smatrati da su postojali opravdani razlozi koji su apelanticu sprečavali da ostvari svoju zaštitu do prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

13. Dalje je istaknuto da je uvidom u nalaz i mišljenje Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca u prvostepenom postupku u Sarajevu od 20. aprila 1999. godine i otpusnog pisma za apelanticu od 22. novembra 1995. godine Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, gdje je apelantica primljena 26. septembra 1995. godine, utvrđeno da je liječenje apelantice nastavljeno, da se javljala na kontrolne preglede 12. marta i 22. jula 1996. godine, 29. januara i 3. septembra 1997. godine i 20. januara 1999. godine, što upućuje na zaključak da liječenje apelantice u to vrijeme nije bilo završeno, te da je tek 20. aprila 1999. godine Ljekarska komisija utvrdila da kod apelantice postoji invaliditet u iznosu od 80%. Prema tome, imajući u vidu odredbu člana 376. st. 1. i 2. po kome potraživanjе naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine, odnosno u svakom slučaju za pet godina, te činjenicu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 18. juna 2001. godine, Osnovni sud je utvrdio da je apelanticina tužba podnesena u roku predviđenom zakonom, te da je prigovor tužene neosnovan.

14. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-Gž-08-000 134 od 11. aprila 2008. godine uvažio i prvostepenu presudu u osporenom dosuđujućem dijelu preinačio tako što je apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete u cjelini odbijen a apelantica je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 KM.

15. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je apelantica u prilog dokazivanju tvrdnji da je granata koja je uzrokovala štetu ispaljena sa položaja Cerova ravan, odnosno sa položaja VRS, u prvostepenom postupku provela dokaze čitanjem uvjerenja Kantonalnog tužilaštva Goražde od 5. aprila 2000. godine, a koje potvrđuje navode o povređivanju apelantice i pogibiji njene majke, sestre i nane. Pored navedenog, apelantica je provela dokaz čitanjem zapisnika o uviđaju Centra službi bezbjednosti Goražde od 25. juna 1995. godine i zapisnika o kriminalističko- tehničkom pregledu lica mjesta istog datuma. U navedenoj dokumentaciji opisano je zatečeno stanje na licu mjesta, opisane su dimenzije napravljenog kratera, te konstatirano da je na osnovu specifičnosti kratera i tragova gelera određen pravac ispaljenja aktiviranog projektila i da on po azimutu iznosi 205 º, pa da je, prema navedenom, projektil ispaljen sa položaja Cerova ravan. Također je konstatirano da je lice mjesta skicirano i da je kompletna situacija na licu mjesta snimljena na audiovizuelnoj traci.

16. Istaknuto je da, prema shvatanju Okružnog suda (ako bi se uzelo da nije sporno da je u navedenom periodu VRS bila locirana na položaju Cerova ravan), navedena dokumentacija nije dovoljna za pouzdan zaključak sa kojeg položaja je ispaljena granata. Navedeno kad se imaju u vidu i činjenični navodi tužbe da su u spornom periodu na desnoj obali rijeke Drine, pored VRS koja je od sela Vranići bila udaljena 15 KM (selo Vranići je sa lijeve strane rijeke Drine), bila locirana i jedinica Armije BiH u selu Žigovi, te navodi da 24. juna 1995. godine nije bilo borbenih djejstava. Prema mišljenju Okružnog suda, na temelju podataka iz navedene dokumentacije, ali i skice lica mjesta, pregledom snimka lica mjesta (navedeno nije prezentirano sudu u prvostepenom postupku) tek provođenjem odgovarajućeg vještačenja u predmetnoj parnici (a ne isključivo u krivičnom postupku kako to smatra tužena) na pouzdan način mogao se utvrditi pravac ispaljenja artiljerijskog projektila.

17. Navedeno je da apelantica u predmetnom postupku nije predlagala provođenje navedenog vještačenja, čime odgovarajućim dokazima nije utvrđen pravac ispaljenja projektila. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, nije dokazana uzročna veza između oružanih djejstava kao opasne djelatnosti tužene i nastale štete usljed čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz odredbe čl. 173. i 174. ZOO da se zaključi da je odgovorna tužena. Ukazano je da tek kada se utvrdi veza između opasne stvari i nastale štete, nastupa pretpostavka da šteta potječe od opasne stvari, odnosno djelatnosti. Dalje je navedeno da se odgovornost tužene ne može temeljiti ni na odredbi člana 180. ZOO koja je bila na snazi u spornom periodu, jer je po navedenoj odredbi odgovorna Bosna i Hercegovina, a ne entitet.

18. U odnosu na prigovor tužene o zastarjelosti, Okružni sud je naveo da je tužba podnesena 12. juna 2001. godine, te da, računajući da je rok zastare počeo teći 19. juna 1996. godine, kao dana stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine broj 02-732/96 o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, proizlazi da je apelanticina tužba u odnosu na zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica u svakom slučaju podnesena po proteku trogodišnjeg roka iz odredbe člana 376. ZOO. U pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete usljed njenog povređivanja, prema mišljenju Okružnog suda, trebalo je utvrditi kada je liječenje apelantice završeno i kada su posljedice povređivanja dobile oblik konačnog stanja, jer od tada teče zastarni rok propisan navedenom zakonskom odredbom.

19. Prema mišljenju Okružnog suda, tužena u žalbi osnovano navodi da se zaključak o navedenom, kako to čini prvostepeni sud, ne može izvoditi na činjenicama da se apelantica javljala na kontrolne preglede 1997. i 1999. godine, jer se radi o kontrolnim pregledima, a niti se može zaključiti da je apelanticino liječenje završeno 20. aprila 1999. godine, kada su doneseni nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije radi ostvarivanja prava prema Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca. Istaknuto je da je, prema medicinskom nalazu dr. Dragana Danelišena, aktivno hirurško liječenje apelantice završeno u 1997. godini. Prema mišljenju Okružnog suda, apelantica je, budući da je tokom prvostepenog postupka istaknut prigovor zastare potraživanja, imala obavezu da zatraži da se vještaci medicinske struke (koji su proveli medicinsko vještačenje u predmetnoj parnici) izjasne na sudu i o tome kada je tačno liječenje apelantice završeno, odnosno kada su posljedice povređivanja dobile oblik konačnog stanja ukoliko je apelantica bila podvrgnuta i drugoj vrsti liječenja osim hirurškog, pa se ima uzeti da izvedenim dokazima nije dokazala da njeno potraživanje nije zastarjelo.

20. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-08-000 718 od 13. januara 2010. godine odbio kao neosnovanu.

21. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je ukazao da odgovornost Republike Srpske, od koje se traži naknada predmetne štete, koja odgovara za rad svojih organa (tako i za rad i djelovanje VRS), proizlazi iz odredbe člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, kojom je propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja.

22. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica je nesporno, kako proizlazi iz utvrđenih činjenica, pretrpjela nematerijalnu štetu u svim vidovima za koje traži naknadu. Istaknuto je da je ona teško tjelesno povrijeđena, da je dugo liječena, da su povrede uzrokovale invalidnost i naruženost. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema sumnje da je pri tim okolnostima i činjenici da se radi o djevojčici koja je u trenutku povređivanja imala samo četiri godine, kao i da su joj tom prilikom smrtno stradale majka, sestra i nana trpjela znatan fizički i duševni bol, te strah koji opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u smislu odredbe člana 200. stav 1. i člana 201. st. 1. i 2. ZOO.

23. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete. Istaknuto je, da bi postojale odgovornost i obaveza na naknadu štete, potrebno je ne samo da neko lice trpi već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke (postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale štete). Ukazano je, da bi jedno lice zaista bilo odgovorno za štetu, njegova radnja se mora odnositi prema šteti kao uzrok prema posljedici.

24. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi zaključak da je tužena odgovorna za štetu koju je pretrpjela apelantica, jer se na osnovu ponuđenih i izvedenih dokaza, bez provođenja dokaza vještačenjem odgovarajućih stručnjaka (u prvostepenom postupku apelantica nije predlagala provođenje navedenog vještačenja), kako ispravno zaključuje drugostepeni sud, nije moglo zaključiti da je minobacačku granatu koja je uzrokovala predmetnu štetu ispalila VRS za čiji rad i djelovanje, pa i onda kada je u pitanju opasna djelatnost ili opasna stvar odgovara tužena.

25. Vrhovni sud je naveo da na osnovu materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu predmeta (zapisnik Ministarstva unutrašnjih poslova, Centar službi Goražde od 25. juna 1995. godine o kriminalističkom pregledu lica mjesta, zapisnik o uviđaju navedenog organa od 25. juna 1995. godine i uvjerenje Kantonalnog suda u Goraždu od 5. aprila 2000. godine) u koje je drugostepeni sud na sjednici vijeća mogao izvršiti neposredan uvid i ocijeniti ih, suprotno navodima revizije, drugačije od prvostepenog suda (jer se ne radi o neposredno izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom, kao, naprimjer, iskaz svjedoka, koje drugostepeni sud ne bi mogao ocijeniti drugačije bez održane rasprave na kojoj bi ponovo proveo te dokaze) ne može se sa sigurnošću zaključiti da se vojska tužene nalazila na Cerovoj ravni, niti da je sporni artiljerijski projektil ispaljen sa položaja koje je kontrolirala VRS, odnosno da je predmetni štetni događaj protekao iz njene sfere aktivnosti. Konstatirano je da je u spomenutim materijalnim dokazima samo navedeno da je "ispaljenje projektila izvršeno sa agresorskog položaja sa desne obale Drine" naročito kada se uzme u obzir nesporna činjenica da je položaj Armije BiH bio, također, na desnoj obali rijeke Drine, udaljen od položaja VRS samo jedan kilometar, a oba su od mjesta udara granate bila udaljena 15 kilometara.

26. Konstatirano je da postojanje štetne radnje i uzročne veze između te radnje i nastanka štetne posljedice, kao uvjet odgovornosti lica od kojeg se traži naknada štete, treba dokazati tužilac. U konkretnom slučaju apelantica, i prema ocjeni Vrhovnog suda, nije dokazala da je štetnu radnju preduzela VRS za čiji rad i djelovanje odgovara tužena, a time ni uzročnu vezu između ponašanja i djelovanja tužene i nastale štete. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije pogriješio kada je tužbeni zahtjev odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

27. Osim navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je s pravom ocijenio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja u pogledu zahtjeva za naknadu štete uzrokovane duševnim bolom koji je apelantica trpjela usljed gubitka majke i sestre. Konstatirano je da je od njihove pogibije (24. juna 1995. godine) pa do podnošenja tužbe (18. maja 2001. godine) protekao subjektivni i objektivni rok propisan odredbom člana 376. st. 1. i 2. ZOO za zastarijevanje potraživanja naknade štete čak i onda kada se početak roka računa od 19. juna 1996. godine, kada je na ovim prostorima ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Navedeno je da u pogledu ostalih potraživanja apelantica nije dokazala da je njeno liječenje trajalo i nakon 1997. godine, kada je, prema nalazu ljekara vještaka, završeno aktivno hirurško liječenje, pa se i u odnosu na ta potraživanja prigovor zastare pokazuje osnovan, kako je ispravno ustanovio drugostepeni sud, što je, također, rezultiralo odbijanjem tužbenog zahtjeva.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da su Okružni i Vrhovni sud bili pristrasni. Ističe da je tužena 3. maja 2007. godine podnijela odgovor na tužbu Osnovnom sudu iz kojih navoda je uopćeno osporila odgovornost tužene, ističući da smatra da apelantica nema dokaze na ime pričinjene štete i opreza radi prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Dalje navodi da je tužena, ukoliko je smatrala da dokazi na koje se poziva prvostepena presuda ne potvrđuju činjenično stanje, bila dužna pružiti dokaze kojima svoju tvrdnju dokazuje. Prema apelanticinom mišljenju, u konkretnom slučaju radi se o šteti koja je proizašla iz krivičnog djela za koje krivično gonjenje ne zastarijeva, ali da ona ne može čekati na državu koja je dužna da otkrije zločinca i da ga kazni da bi ona potom mogla ostvariti pravo na štetu.

b) Odgovor na apelaciju


29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u predmetnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.

30. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelantica izvedenim dokazima pred prvostepenim sudom nije dokazala uzročnu vezu između oružanih djejstava kao opasne djelatnosti tužene i nastale štete zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 173. i 174. ZOO.

31. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je u predmetnom slučaju navedeni sud u potpunosti postupao u skladu sa odredbama zakona.

32. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi


33. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 126.


Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

34. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/96,) u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka uzročnosti

Član 173.


Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ko odgovara za štetu

Član 174.


(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Novčana naknada

Član 200.


(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju

smrti ili teškog invaliditeta

Član 201.


(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

(3) U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

(4) Naknada iz st. 1. i 3. ovog člana može se dosuditi i vanbračnom drugu, ako je između njega i umrlog, odnosno povrijeđenog postojala trajnija zajednica života.

Potraživanje naknade štete

Član 376.


(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

Nesavladive prepreke

Član 383.


Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

VI. Dopustivost


35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 718 od 13. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


39. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

41. Razmatrajući apelanticine navode u pogledu pristrasnosti Okružnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelantica, osim svojih paušalnih navoda, ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da su Okružni i Vrhovni sud u predmetnom postupku bili pristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelanticini navodi neosnovani.

42. Dalje, u odnosu na apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Okružnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

43. Razmatrajući apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na odgovornost tužene za nastalu štetu, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku presudom Osnovnog suda djelimično usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, i to u odnosu na njeno povređivanje i u odnosu na smrt bliskih lica, njene majke i sestre. U ostalom dijelu apelanticina tužba je odbijena. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prihvatio dokaze koje je ponudila apelantica i ustanovio da je tužena pasivno legitimirana u konkretnom slučaju, te utvrdio odgovornost tužene u smislu odredbe čl. 173. i 174. ZOO u vezi sa članom 154. ZOO prema principu objektivne odgovornosti uz pretpostavku uzročnosti, jer je minobacačka mina-artiljerijski projektil ispaljena sa položaja Cerove ravni, gdje je bio položaj VRS.

44. Rješavajući po žalbi tužene, Okružni sud je, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP, usvojio stav da apelantica nije dokazala postojanje uzročne veze između oružanih djejstava, kao opasne djelatnosti tužene, i nastale štete zbog čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz odredaba čl. 173. i 174. ZOO da bi se zaključilo da je tužena odgovorna za nastalu štetu. Prema mišljenju Okružnog suda, tek provođenjem odgovarajućeg vještačenja mogao bi se na pouzdan način utvrditi pravac ispaljenja artiljerijskog projektila, što apelantica nije predlagala u dokaznom postupku zbog čega nije dokazala uzročnu vezu između oružanih djejstava kao opasne djelatnosti tužene i nastale štete. Vrhovni sud je usvojio identično stajalište kao i Okružni sud, smatrajući da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala postojanje štetne radnje i uzročne veze između te radnje i nastanka štetne posljedice kao uvjeta za odgovornost tužene od koje se traži naknada štete. U navedenom obrazloženju presuda Okružnog i Vrhovnog suda Ustavni sud ne može pronaći elemente koji bi ukazivali na bilo kakvu proizvoljnost u ovom dijelu. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni i Vrhovni sud su u osporenim presudama u ovom dijelu dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega smatraju da apelantica nije dokazala odgovornost tužene za nastalu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su u ovom dijelu neosnovani apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. U odnosu na zastarjelost apelanticinog potraživanja, Ustavni sud smatra da je prilikom rješavanja prigovora tužene u pogledu zastarjelosti prvostepeni sud naveo da je na osnovu otpusnog pisma Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu od 22. novembra 1995. godine, gdje je apelantica primljena 26. septembra 1995. godine, utvrdio da je liječenje apelantice nastavljeno i da je ona imala kontrolne preglede sve do 20. januara 1999. godine. Iz navedenog prvostepeni sud izvodi zaključak da njeno liječenje u to vrijeme nije bilo završeno. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakav zaključak prvostepenog suda ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Međutim, Okružni sud u obrazloženju svoje presude, koje prihvata i Vrhovni sud, ustanovio je da je apelanticino liječenje, ipak, završeno 1997. godine, kada je ona završila sa aktivnim hirurškim liječenjem. Navedeno obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na proizvoljnost imajući u vidu da je tokom prvostepenog postupka, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno da je njeno liječenje trajalo i nakon tog perioda.

46. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o veoma specifičnim okolnostima (dugotrajno liječenje apelantice) zbog kojih apelantica nije bila u mogućnosti da do okončanja svoga liječenja pokrene postupak kojim bi tražila sudsku zaštitu. S tim u vezi Ustavni sud upućuje i na odredbu člana 383. ZOO kojom je propisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je sve spomenute okolnosti u vezi sa apelanticinim liječenjem prvostepeni sud imao u vidu prilikom odbijanja prigovora tužene o zastarjelosti apelanticine tužbe Također, Ustavni sud naglašava i da je konačno procenat apelanticine invalidnosti utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja nadležne ljekarske komisije tek 20. aprila 1999. godine zbog čega sve navedeno ukazuje da su obrazloženja Okružnog i Vrhovnog suda u ovom dijelu proizvoljna, te da je apelanticina tužba podnesena u rokovima iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO, kako to zaključuje i prvostepeni sud. Prema tome, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu obrazloženja osporenih presuda ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. U odnosu na apelanticine navode da je predmetna šteta apelantici prouzrokovana izvršenjem krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine u kojem je usvojio stav da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelantica ničim ne dokazuje da je ove navode isticala u redovnom sudskom postupku, te da se redovni sudovi povodom toga nisu očitovali. Dakle, proizlazi da ove navode apelantica prvi put ističe pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantica na ovaj način propustila iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imala na raspolaganju istakne ove navode na način da se redovni sudovi izjasne o njima. Prema tome, imajući u vidu praksu Ustavnog suda, proizlazi da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani.

48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da obrazloženja presuda Okružnog suda i Vrhovnog suda u pogledu zastarjelosti apelanticinog potraživanja ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da je zbog toga došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na ostale apelanticine navode o pristrasnosti suda, odgovornosti tužene, kao i da je predmetna šteta posljedica krivičnog djela, Ustavni sud zaključuje da su navedeni navodi neosnovani i da u tom dijelu nije došlo do kršenja apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud neće razmatrati apelanticine navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da su i ti navodi, u suštini, isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak


50. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je u obrazloženjima osporenih odluka, u dijelu koji se odnosi na zastarjelost potraživanja, Ustavni sud ustanovio proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.

51. Međutim, Ustavni sud zaključuje da su ostali apelanticini navodi neosnovani i da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!