Službeni glasnik BiH, broj 28/18
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 4317/15, rješavajući apelaciju
Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Udruženja "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. januara 2013. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nenad Maglajlić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 21. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine i broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine i Rješenja Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Institut) broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. januara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Instituta zatraženo je 22. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Institut su dostavili odgovore na apelaciju 31. maja 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Instituta broj IP-03-47-5-00576/13VT od 29. januara 2013. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima (stav I izreke). Stavom II izreke odlučeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja.
6. U obrazloženju rješenja Institut je naveo da je, postupajući po apelantovom zahtjevu za izdavanje dozvole za obavljanje djelatnosti – kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela, nakon savjesne i brižljive analize kompletne dokumentacije koja je dostavljena uz apelantov zahtjev 5. juna 2012. godine i one koja je dostavljena po pozivu Instituta za uređenje zahtjeva 21. novembra 2012. godine, shodno odredbi člana 11. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Zakon), te člana 18. Pravilnika o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao i člana 193. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), zaključio da apelant ne zadovoljava zahtjeve utvrđene čl. 8. stav 1, 9. i 10. stav 2. tačka d) Zakona i članom 3. Pravilnika zbog čega je osporenim rješenjem odbio apelantov predmetni zahtjev.
7. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio tužbu Sudu BiH kojom je pokrenuo upravni spor. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio Presudu broj S1 U 012689 13 U od 26. maja 2015. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su, prema ocjeni tog suda, neosnovani apelantovi tužbeni prigovori da je Institut, protivno odredbama člana 126. stav 1. i člana 134. ZUP-a, po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka. Sud BiH je utvrdio da iz stanja spisa i iz osporenog rješenja proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u posebnom postupku, u smislu člana 2. ZUP-a, koji je uređen Zakonom koji je
lex specialis. Utvrđeno je da je osporeno rješenje Instituta zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava - Zakona, te da nisu počinjene povrede odredaba postupka koje bi utjecale na zakonitost osporenog rješenja. Dalje je Sud BiH, u odnosu na apelantove tužbene navode koji se odnose na neobjektivnost, pristrasnost, zlonamjernost i diskriminatorsko postupanje Instituta u provođenju upravnog postupka i odlučivanju u predmetnom postupku, utvrdio da su neosnovani, jer su paušalno izneseni.
8. Apelant je protiv navedene presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o apelantovom zahtjevu Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine kojom je zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbilo kao neosnovan.
9. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je Zakonom uređen sistem ostvarivanja prava autora i titulara srodnih prava u BiH na kolektivan način, a da kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava znači ostvarivanje ovih prava na više autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijaliziranih samo za tu djelatnost, koja ispunjavaju sve uvjete propisane Zakonom i koja imaju dozvolu Instituta. To znači, kako je zaključeno, da je obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava moguće samo ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti, i to: da je pravno lice specijalizirano samo za tu djelatnost, da ispunjava sve uvjete propisane Zakonom i da je za te poslove dobilo dozvolu Instituta. S obzirom na to da kolektivnu organizaciju osnivaju autori, ona je u mandatnom odnosu sa autorima i sve poslove obavlja u svoje ime, a za njihov račun, što je, kako je istaknuto, jedna od najbitnijih karakteristika cijelog sistema kolektivnog ostvarivanja prava.
10. Dalje je istaknuto da Zakon u članu 3. ograničava poslove kojima se može baviti kolektivna organizacija i, ujedno, određuje šta kolektivna organizacija mora da radi, a da je pravni oblik kolektivne organizacije utvrđen u članu 8. stav 1. Zakona. Također je istaknuto da je jedna od posebnosti sistema kolektivnog ostvarivanja prava uvođenje tzv. zakonskog monopola jednoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela, te da, prema takvom rješenju, za jednu vrstu prava na istoj vrsti djela dozvolu može dobiti samo jedna organizacija (član 6. stav 3. Zakona). Pretpostavka kolektivnog ostvarivanja prava svih autora, kako je uređena u članu 18. stav 1. Zakona, daje mogućnost autorima koji ne žele ostvarivati svoja prava na kolektivan način da u pisanoj formi izuzmu sebe iz sistema kolektivnog ostvarivanja prava.
11. U odnosu na navode iz apelantovog zahtjeva da je Institut u postupku donošenja pobijanog rješenja povrijedio načelo saslušanja stranke, jer je u predmetnom postupku po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i izvodio činjenice na kojima je zasnovano pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su istaknuti navodi neosnovani. Naime, kako je dalje navedeno, članom 150. ZUP-a je propisano da će se kao dokazno sredstvo upotrijebiti sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju (isprave, uvjerenja, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i dr.). Članom 151. istog zakona je propisano da o tome da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne odlučuje službeno lice koje vodi postupak, zavisno od toga da li činjenica može utjecati na rješavanje stvari. Dalje, Apelaciono vijeće se pozvalo na član 132. ZUP-a prema kojem organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno, između ostalog, ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice i podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, kao i ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa. U konkretnom slučaju u kojem je apelant zahtijevao izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima Apelaciono vijeće je smatralo da prirodi takvog upravnog postupka odgovara da se rješenje donosi na osnovu činjenica i dokaza koje je stranka priložila uz zahtjev, kako je propisano i odredbom člana 10. stav 2. i člana 11. Zakona. Dakle, na osnovu dokaza koje je dostavio apelant i njihove savjesne i brižljive ocjene, kao i činjenica koje je Institut utvrdio po službenoj dužnosti u konkretnom postupku je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima. Apelaciono vijeće je istaklo da, na osnovu čl. 8, 10. i 11. Pravilnika, Institut može vršiti provjeru svih bitnih podataka direktnim kontaktiranjem sa autorima, njihovim udruženjima ili kolektivnim organizacijama u zemlji ili inozemstvu, kao i nezavisno pribavljati podatke o obimu repertoara pojedinih kategorija djela. Budući da Zakonom nije propisana obaveza da se zakaže usmena rasprava u postupku za izdavanje dozvole za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari u kojoj se odlučuje po zahtjevu jedne stranke, a ne o upravnim stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da usmena rasprava u konkretnom slučaju nije bila obavezna ni u smislu odredbe člana 140. tačka 1) ZUP-a.
12. Apelaciono vijeće je, dalje, utvrdilo da su neosnovani i apelantovi navodi ponovno izneseni u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke da je Institut, protivno odredbama člana 126. stav 1. i člana 134. ZUP-a, po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i izvodio činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje, nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka, te da je vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom.
13. Također je utvrđeno da nisu osnovani ni navodi apelantovog zahtjeva da je Institut izvodio dokaze i utvrđivao činjenice sa kojima apelant kao stranka nije bio upoznat, odnosno da Institut neosnovano osporava valjanost 239 ugovora koje je zaključio apelant, koristeći "staru" punomoć koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava. Naime, kako je dalje navedeno, Institut je u postupku ispitivanja uvjeta za izdavanje dozvole propisanih članom 3. tač. 2. i 3. Pravilnika utvrdio da je za zaključivanje spornih ugovora korištena punomoć koju su autori dali "Sine qua non" d.o.o. Agenciji za zastupanje i zaštitu autorskih prava u vrijeme dok je imala važeću dozvolu (u konkretnom sporu tužilac je: Udruženje "Sine qua non" za kolektivno ostvarivanje i zaštitu autorskih i srodnih prava). Na osnovu navedene punomoći predsjednica uprave "Sine qua non" d.o.o. Agencije za zastupanje i zaštitu autorskih prava je ovlastila advokata da u ime autora potpiše ugovor iz člana 9. Zakona sa Udruženjem "Sine qua non" i ovjerila ga kod notara. Prema stanju spisa, kako je dalje utvrđeno, od ukupno 444 autorska ugovora 239 ugovora autori nisu vlastoručno potpisali i svi su zaključeni istog datuma, 21. maja 2012. godine. Dalje, od 205 ugovora koje su vlastoručno potpisali autori, u skladu sa članom 3. Pravilnika, jedan ugovor je dupli, 16 autora koji su zaključili ugovor sa Udruženjem "Sine qua non" je kasnije potpisalo ugovor sa Asocijacijom kompozitora - muzičkih stvaralaca AMUS (koja je dobila dozvolu Instituta i koja ima zaključene ugovore sa 274 autora), dok je, prema informaciji koju je dostavilo Udruženje "Sine qua non", pet autora istupilo iz članstva navedenog udruženja, tako da su 183 ugovora pravno valjana. U vezi sa navedenim, Apelaciono vijeće je istaklo da je članom 9. Zakona propisano da kolektivna organizacija može da ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora sa autorom, zatim, da je članom 3. tač. 2. i 3. Pravilnika propisano da pravno lice mora podnijeti Institutu kopiju ugovora između autora i pravnog lica koji ne smije biti stariji od šest mjeseci, te da Zakonom i Pravilnikom nije uopće predviđena mogućnost da autori daju punomoći. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju ni navodima apelantovog zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, Institut je, i prema shvatanju Apelacionog vijeća, pravilno utvrdio da su navedeni ugovori nevažeći i da nisu u skladu sa članom 3. Pravilnika, te da apelant nije ispunio zakonske uvjete za dobijanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora muzičkih djela.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakao je da su organ uprave i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na netačnim i proizvoljnim zaključcima.
15. Apelant smatra da su provođenjem skraćenog postupka u konkretnom slučaju prekršeni čl. 5, 9. i 10. ZUP-a. Naveo je da je Institut u provedenom postupku počinio bitnu povredu pravila upravnog postupka, jer je po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze i utvrđivao činjenice na kojima je zasnovao pobijano rješenje, a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Također, navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom, zatim, da je utvrđivao činjenice nezavisno od isprava priloženih uz zahtjev za pokretanje postupka, uskraćujući mogućnost apelantu da se o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama izjasni, da nije zakazao, ni održao usmenu raspravu. Prema apelantovom mišljenju, neprihvatljiv je stav Suda BiH da prilikom primjene pravnih propisa koji se odnose na vođenje postupka, skraćeni ili posebni ispitni, treba primijeniti Pravilnik, a ne odredbe ZUP-a, kako to nalaže član 11. stav 5. Zakona. Ocjena Suda BiH da u konkretnom slučaju postupku po apelantovom zahtjevu za dobivanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima po prirodi upravnog postupka odgovara skraćeni postupak, prema apelantovom mišljenju, nema uporište u članu 11. Zakona zbog čega je obrazloženje suda proizvoljno.
16. U pogledu utvrđivanja broja ugovora koje su autori zaključili sa apelantom (pravno valjanih autorskih ugovora), apelant je istakao da Institut navedene činjenice nije mogao utvrditi iz isprava koje mu je apelant dostavio uz zahtjev za pokretanje postupka za izdavanje dozvole, odnosno da je proveo i ocijenio dokaze za koje apelant nije znao, te da mu nije omogućeno da kao stranka učestvuje u postupku i da se izjasni o relevantnim činjenicama i okolnostima. (Apelant se nije mogao izjasniti o valjanosti punomoći na osnovu kojih su zaključeni ugovori u ime autora, o sadržaju ugovora, valjanosti potvrda stranih društava o zaključenim bilateralnim ugovorima o uzajamnom zastupanju, o ispunjavanju uvjeta u pogledu prostora i opreme, o obimu autorskih djela.) Ocjena suda da "Zakonom i Pravilnikom nije uopće predviđena mogućnost da autori daju punomoći " očigledno je proizvoljna u odnosu na član 1. stav (2) Zakona u vezi sa članom 147. Zakona o autorskom i srodnim pravima (koji propisuje da autor svoja prava može ostvarivati sâm ili posredstvom zastupnika koji može biti fizičko ili pravno lice, te da se kolektivno ostvarivanje prava uređuje posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu odredaba Zakona o autorskom i srodnim pravima).
17. Apelant je, također, naveo da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu, neke navode tužbe odbio bez ikakvog obrazloženja. Smatra da to što Vijeće za upravne sporove Suda BiH nije ocijenilo sve navode tužbe presudu čini suprotnom članu 39. Zakona o upravnim sporovima BiH, koji propisuje:,,U presudi se moraju ocijeniti svi navodi tužbe."
b) Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenim odlukama tog suda, te da su apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje neosnovane. Istaknuto je da je taj sud svoje odluke donio pravilnom primjenom materijalnog prava, dajući za njih razloge koji su navedeni u odlukama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Institut je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je Institut bez apelantovog znanja vršio uvid u druge spise i na osnovu njih utvrđivao podatke o broju ugovora koje su autori zaključili sa apelantom. Da bi udruženje autora ili nosilaca srodnog prava dobilo dozvolu Instituta za obavljanje djelatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskog ili srodnih prava, mora da okuplja većinu autora ili nosilaca prava određene vrste prava na određenoj vrsti djela. Naime, suština je da autori i nosioci prava na određenoj vrsti djela čine većinu od njihovog ukupnog broja u Bosni i Hercegovini da bi mogli da dobiju dozvolu za kolektivno ostvarivanje prava. To se indirektno traži članom 11. stav 2. Zakona. Dakle, da bi pravilno utvrdio činjenično stanje, Institut mora utvrditi reprezentativnost udruženja, odnosno da li ono okuplja većinu autora sa najvećim repertoarom djela. Zbog toga je Institut, na osnovu ovlaštenja iz čl. 10. i 11. Pravilnika, izvršio provjeru u međunarodnoj bazi podataka autora IPI i međunarodnoj bazi djela WID, te utvrdio da su u vrijeme podnošenja zahtjeva bila evidentirana 494 autora koje je prijavilo Udruženje "Sine qua non" d.o.o., da se od tog broja za najmanje 41 autora podaci o istom autoru vode dva ili više puta, da su od ukupno 494 autora koja su upisana 94 već potpisala ugovor sa AMUS-om i da je upisan 141 autor koji je ranije bio evidentiran kao član AMUS-a, ali koji nije još potpisao ugovor, među kojima ima i jedan broj preminulih. Zatim, kako je navedeno, među autorima u bazi IPI se navodi, pored ostalog, 20 lica za koja nije evidentirano nijedno djelo. Pored toga, među navedenim autorima su i neki od rukovodilaca i zaposlenika preduzeća "Sine qua non" d.o.o. Dalje, na bazu WID je postavljeno 3.111 djela autora koja čine repertoar "Sine qua non" d.o.o. među kojima je i veliki broj djela autora koji su već zaključili ugovor o isključivom prenosu imovinskopravnih ovlaštenja sa AMUS-om. Institut je utvrdio da je postojala očigledna nesrazmjera između broja autora i repertoara koje zastupa preduzeće "Sine qua non" d.o.o., što je posljedica toga da veliki broj autora ima mali broj djela od kojih neki samo po jedno djelo. To, kao i drugi podaci izazivali su ozbiljnu sumnju o stvarnom broju autora koje zastupa preduzeće "Sine qua non" d.o.o. Sarajevo. Smatraju da je taj upravni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u predmetnom postupku, te na osnovu rezultata provedenog postupka donio pravilnu i odluku zasnovanu na zakonu, koju je potvrdio i Sud BiH svojim presudama.
V. Relevantni propisi
20. U
Zakonu o upravnom postupku ("Službeni glasnik BiH" br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drugačije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna načelima ovog zakona.
Član 3.
U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.
Član 132. stav 1. tačka 1.
(1) Organ može po skraćenom postupku riješiti stvar neposredno:
1) ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na osnovu kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na osnovu općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;
Član 140.
Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:
1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili
2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.
Član 150.
(1) Činjenice na osnovu kojih se donosi rješenje utvrđuju se dokazima.
(2) Kao dokazno sredstvo upotrijebit će se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su: isprave, odnosno mikrofilmska kopija isprave ili reprodukcija te kopije, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i drugo.
Član 151. stav 1.
(1) Da li neku činjenicu treba dokazivati ili ne, odlučuje službena osoba koja vodi postupak, zavisno od toga da li ta činjenica može imati uticaja na rješavanje stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.
Član 193. stav 1.
Na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka.
21. U
Zakonu o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 63/10) relevantne odredbe glase:
Član 6.
(Kolektivna organizacija)
(1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje uz dozvolu Instituta obavlja poslove iz člana 3. ovog zakona, na osnovu ugovora s autorom, odnosno na osnovu ovog zakona, kao svoju jedinu i neprofitnu djelatnost.
(…)
(3) Za kolektivno ostvarivanje autorskih prava koja se odnose na istu vrstu prava na istoj vrsti djela može da postoji samo jedna kolektivna organizacija.
Član 8. stav 1.
(Pravni oblik kolektivne organizacije)
(1) Kolektivna organizacija je pravno lice koje ima status udruženja koje djeluje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 9.
(Pravni osnov za kolektivno ostvarivanje prava)
(1) Kolektivna organizacija može da ostvaruje autorska prava na osnovu ugovora s autorom, osim ako ovim zakonom nije izričito predviđena mogućnost kolektivnog ostvarivanja prava na osnovu samog zakona (član 4. stav (3) ovog zakona).
(2) Ugovor iz stava (1) ovog člana mora da sadrži naročito:
a) odredbu o isključivom prijenosu odgovarajućeg imovinskog prava autora na kolektivnu organizaciju,
b) nalog autora kolektivnoj organizaciji da u svoje ime, a za račun autora, ostvaruje prenesena prava,
c) vrstu djela i prava koja kolektivna organizacija ostvaruje za račun autora,
d) vrijeme trajanja ugovora koje ne može biti duže od pet godina; poslije isteka trajanja ugovor se može neograničeno produžavati za iste periode.
(3) Ako kolektivna organizacija ostvaruje prava na osnovu zakona, stav (2) tač. b), c) i d) ovog člana primjenjuju se na odgovarajući način.
(4) Ako je ostvarivanje prava prema zakonu ili ugovoru preneseno na kolektivnu organizaciju, autor ne može sam ostvarivati ta prava na individualan način, osim u slučaju iz člana 5. ovog zakona.
Član 10. st. 1. i 2. tačka d.
(Zahtjev za dobivanje dozvole)
(1) Pravno lice može da posluje kao kolektivna organizacija samo na osnovu dozvole Instituta.
(2) Postupak za davanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskih prava pokreće se na osnovu pisanog zahtjeva pravnog lica Institutu. Uz takav zahtjev pravno lice mora da podnese:
[…]
d) dokaze o tome da pravno lice raspolaže odgovarajućim poslovnim prostorijama, opremom i stručnom službom za efikasno obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava,
[…]
Član 11. st. 1, 2. i 5.
Davanje dozvole
(1) Institut će izdati dozvolu za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog prava pravnom licu koje je podnijelo zahtjev prema članu 10. ovog zakona ako utvrdi:
a) da je statut kolektivne organizacije u skladu s odredbama ovog zakona i sa zakonom kojim se uređuju autorsko pravo i srodna prava,
b) da je ekonomska osnova pravnog lica dovoljna da omogućava nesmetan rad kolektivne organizacije i efikasno ostvarivanje prava,
c) da pravno lice ispunjava uvjete iz člana 10. stav (2) tačka d) ovog zakona,
d) da već ne postoji za istu vrstu autorskih djela i za ostvarivanje istih prava druga kolektivna organizacija osim ako pravno lice koje podnosi zahtjev dokaže da će osigurati korisnicima veći repertoar zaštićenih djela nego već postojeća kolektivna organizacija, kao i da može osigurati efikasniji i ekonomičniji način ostvarivanja prava.
(
2) Pri procjeni postojanja dovoljne ekonomske osnove pravnog lica, odnosno procjeni osiguranja efikasnijeg i ekonomičnijeg načina ostvarivanja prava iz stava (1) ovog člana Institut će uzeti u obzir naročito: broj autora koji su državljani Bosne i Hercegovine ili koji imaju prebivalište, odnosno u Bosni i Hercegovini, a koji su ovlastili kolektivnu organizaciju za ostvarivanje njihovih prava, ukupan broj njihovih djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije, pretpostavljeni obim korištenja tih djela, odnosno mogući broj njihovih korisnika, način i sredstva kojima kolektivna organizacija namjerava obavljati svoju djelatnost, sposobnost ostvarivanja prava stranih autora, sposobnost ostvarivanja prava domaćih autora u inozemstvu, te procjenu očekivane visine naplaćenih naknada i troškova poslovanja.
(5) U postupku izdavanja dozvole primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje opći upravni postupak. Protiv odluke Instituta nije moguće izjaviti žalbu, ali se može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine.
22. U
Pravilniku o načinu i formi ispunjavanja uvjeta za davanje dozvole pravnim licima za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja autorskog i srodnih prava ("Službeni glasnik BiH" broj 44/11) relevantne odredbe glase:
Član 3.
(1) Pravno lice koje namjerava obavljati djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog prava mora podnijeti Institutu podatke o autorima koji su ga ovlastili za ostvarivanje prava na njihovim djelima. Ti podaci moraju sadržavati:
a) ime i prezime autora,
b) naznaku prebivališta ili boravišta autora,
c) naznaku državljanstva autora.
(2) Pravno lice mora podnijeti Institutu i kopiju ugovora između autora i pravnog lica, odnosno izjavu autora kojom taj ovlašćuje pravno lice za predstavljanje.
(3) Dokumenti iz stava (2) ovog člana ne smiju biti stariji od šest mjeseci.
Član 8.
U postupku izdavanja dozvole za obavljanje kolektivnog ostvarivanja prava Institut procjenjuje postojanje dovoljne ekonomske osnove pravnog lica u skladu sa kriterijima predviđenim u članu 11. stav (2) Zakona i u ovom pravilniku.
Član 9.
(1) Institut procjenjuje konkretan broj autora koji su ovlastili pravno lice za ostvarivanje njihovih prava na osnovi podataka koje pravno lice dostavlja Institutu shodno odredbi člana 3. ovog pravilnika.
(2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost podataka iz stava (1) ovog člana, on može izvršiti provjeru tih podataka direktnim kontaktiranjem sa autorima, njihovim udruženjima, ili kolektivnim organizacijama sa odgovarajućeg područja u zemlji i inozemstvu.
Član 10.
(
1) Institut procjenjuje ukupan broj djela koja će činiti repertoar kolektivne organizacije na osnovi podataka koje pravno lice dostavlja Institutu shodno odredbi člana 4. ovog pravilnika.
(2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost podataka iz stava (1) ovog člana, on može neovisno pribavljati podatke o obimu repertoara pojedinih kategorija djela kod kolektivnih organizacija u inozemstvu, njihovih međunarodnih udruženja, odnosno asocijacija, Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo u Ženevi (WIPO) i kod drugih sličnih organizacija.
Član 11.
(
1) Institut procjenjuje pretpostavljeni obim korištenja djela na osnovi podataka iz poslovnog plana koji pravno lice podnosi Institutu shodno odredbama člana 7. ovog pravilnika.
(2) Ako Institut opravdano sumnja u tačnost podataka iz stava (1) ovog člana, on može neovisno pribavljati podatke o postojećem obimu korištenja pojedinih kategorija djela od pojedinih korisnika djela, njihovih poslovnih udruženja, Privredne komore BiH, Agencije za statistiku BiH, odnosno od drugih organizacija i institucija koje djeluju na područjima na kojim se djela koriste ili koje službeno prikupljaju podatke te vrste.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 U 012689 15 Uvp od 27. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 31. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem je apelant tražio izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima. U pogledu pitanja da li se na konkretni postupak primjenjuje član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da se sporovi koji se tiču izdavanja raznih odobrenja ili dozvola za rad tiču "građanskih prava i obaveza", kao i da se na utvrđivanje ništavosti ranije izdanih rješenja o odobrenju djelatnosti primjenjuje član 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 514/08 od 9. februara 2011. godine, stav 39, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Podržavajući vlastitu praksu, Ustavni sud zaključuje da ima nadležnost da ispita da li je predmetni postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe.
32. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem je učinak člana 6. stav 1. Evropske konvencije, između ostalog, taj da "sudu" nametne obavezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu da li su oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Evropski sud nije pozvan da ispituje da li su tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete
Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stav 80, ESLJP 2004-I, i
Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. oktobra 2013. godine, stav 46). Ipak, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obavezu da dâ detaljan odgovor na svaku tvrdnju (vidi predmete
Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, st. 59. i 61, Serija A, broj 288, i
Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obaveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema prirodi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi,
García Ruiz protiv Španije [VV], broj predstavke 30544/96, stav 26, ESLJP 1999-I, i,
ibid.,
Jaćimović protiv Hrvatske, stav 47).
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organ uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke koje su sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organ uprave i sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za izdavanje dozvole za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava autora na muzičkim djelima budući da apelantu nije bilo omogućeno da neposredno učestvuje u upravnom postupku i da se izjasni o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama na usmenoj raspravi. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u postupku upravnog spora i postupku preispitivanja sudske odluke detaljno ispitao ove apelantove navode i dao razloge za svoje zaključke da je predmetni postupak proveden u skladu sa ZUP-om, Zakonom i Pravilnikom. Dalje, u odnosu na apelantove istaknute prigovore, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće dalo detaljne i jasne razloge zašto je smatralo da je Institut kao upravni organ u okolnostima konkretnog predmeta postupao u skraćenom postupku a shodno relevantnim odredbama čl. 132. i 140. ZUP-a, pri čemu Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su osporene odluke utemeljene, ne nalazi elemente proizvoljnosti u datim obrazloženjima. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom upravnom postupku učestvovao na taj način što je uz zahtjev za izdavanje dozvole priložio dokaze propisane zakonom, te da je dopunio zahtjev na poziv organa uprave, da je organ uprave po službenoj dužnosti pribavio dokaze propisane Zakonom i Pravilnikom, zatim, da se u postupku odlučivalo o zahtjevu jedne stranke, a ne više stranaka sa suprotnim interesima, da je apelant koristio propisane pravne lijekove, te, s tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u takvim okolnostima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i javnu raspravu kako je zagarantirano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u odnosu na apelantove navode da je upravni organ po vlastitoj ocjeni pribavljao dokaze a da pri tome apelantu nije dao mogućnost da se izjasni o navedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, ispitalo istaknute navode i dalo obrazloženje zašto apelantovi prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari, pozivajući se pri tome na čl. 150. i 151. ZUP-a, te relevantne odredbe Pravilnika. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu procesnog prava. Također, suprotno apelantovim navodima da Sud BiH nije dao obrazloženje zašto je odbio neke navode apelantove tužbe, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Suda BiH proizlazi da je sud ocijenio navode tužbe i dao obrazloženja u skladu sa zahtjevima koje postavlja član 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu obaveze sudova da obrazlože svoje odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konačnici, u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak pred organom uprave i redovnim sudovima proveden uz garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije i kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.