Službeni glasnik BiH, broj 4/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3555/13, rješavajući apelaciju Amile Cvijetić Koldžo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amile Cvijetić Koldžo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 011318 12 KŽ od 16. maja 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 011318 11 K od 1. februara 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Amila Cvijetić Koldžo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Midhat Kočo, podnijela je 13. augusta 2013. godine (putem pošte) i 16. augusta 2013. godine istu apelaciju (advokat lično) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 011318 12 Kž od 16. maja 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 011318 11 K od 1. februara 2012. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana kao AP 3555/13.

2. Apelantica, koju zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, protiv osporenih presuda Vrhovnog suda i Kantonalnog suda je podnijela apelaciju Ustavnom sudu 14. augusta 2013. godine. Apelacija je također registrirana pod brojem AP 3555/13.

3. Apelantica je tražila hitno rješavanje predmeta 23. januara i 4. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 25. stav (3) Pravila Ustavnog suda, 4. septembra 2014. godine je odlučeno da se predmet rješava prioritetno.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštava Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. septembra i 16. oktobra 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. septembra 2014, Kantonalni sud 11. septembra 2014. godine, Tužilaštvo 26. septembra 2014. godine, a Federalno tužilaštvo 10. novembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prvi set krivičnog postupka protiv apelantice

8. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 65 0 K 056074 08 K od 10. jula 2009. godine kojom se, na osnovu člana 298. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), odbija optužba da je apelantica, na način detaljno opisan u presudi, u svojstvu doktora – specijaliste za anesteziju primijenila tzv. epiduralnu analgeziju, zbog čega je došlo do probijanja zadesne dure kod pacijentice Svjetlane Zukić (u daljnjem tekstu: oštećena), nakon čega je oštećena puštena kući iako je zbog komplikacija trebala biti zadržana u bolnici. Apelantica je nakon toga, zbog komplikacija koje su se pojavile kod oštećene, samoinicijativno, bez konsultacije s drugim liječnicima, suprotno pravilima dobre liječničke prakse, u više navrata posjećivala oštećenu kod kuće i pružala joj liječničku pomoć. U tim prilikama je primjenjivala neadekvatna sredstva i načine liječenja, te joj je u dva navrata na klinici davala "krvnu zakrpu". Nakon toga je oštećenu otpuštala na kućno liječenje iako je morala prepoznati njeno teško zdravstveno stanje i predložiti bolničko liječenje radi preduzimanja odgovarajućih dijagnostičkih mjera s ciljem da se pronađe uzrok takvog stanja i vrši nadzor nad oštećenom. Kod oštećene je 17. augusta 2007. godine nastupila prirodna smrt, čime je počinila teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi iz člana 240. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s članom 229. stav 1. KZ.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je detaljno opisao elemente krivičnog djela nesavjesnog liječenja iz člana 229. stav 1. KZ, kao i moguće posljedice zbog nesavjesnog liječenja. Sud je istakao da je Tužilaštvo radnje opisane u optužnici, koje se apelantici stavljaju na teret, okvalificirao kao krivično djelo nesavjesnog liječenja iz člana 229. stav 1. KZ, iako je u optužnici navedeno da se pacijenticino zdravstveno stanje stalno pogoršavalo, što je apelantica morala prepoznati, i da je konačno 17. augusta 2007. godine kod oštećene nastupila smrt. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da je posljedica nesavjesnog liječenja smrt oštećene, a ne pogoršanje zdravstvenog stanja. Općinski sud je naveo da je smrt koja je nastupila zbog nesavjesnog liječenja teža posljedica koja osnovno krivično djelo kvalificira kao novo krivično djelo, i to teško krivično djelo protiv života i zdravlja ljudi iz člana 240. stav 2. KZ. Imajući u vidu nesklad između činjeničnog opisa krivičnog djela u optužnici i pravne ocjene djela, sud je apelanticine radnje date u činjeničnom opisu djela u optužnici okvalificirao kao teška krivična djela protiv zdravlja ljudi iz člana 240. stav 2. KZ u vezi s članom 229. stav 1. istog zakona. Imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za krivično djelo iz člana 240. stav 2. KZ (kazna zatvora od 1 do 12 godina), Općinski sud je zaključio da nije stvarno nadležan pa je na osnovu člana 298. tačka a) donio presudu kojom se optužba odbija.

10. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo je izjavilo žalbu, koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 K 056074 09 Kž, od 19. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se slaže s obrazloženjem prvostepenog suda, jer činjenični opis optužnice ne odgovara pravnoj kvalifikaciji djela iz člana 229. stav 1. KZ, koje je izmijenjenom optužnicom apelantici stavljeno na teret. Kako sud nije vezan optužnicom za pravnu ocjenu djela, a nadležnost se cijeni na osnovu činjeničnog opisa datog u optužnici, to je prema mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je zbog nenadležnosti donio odbijajuću presudu.

Drugi set postupka protiv apelantice

12. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 011318 11KPS od 14. januara 2011. godine, kojim je odbio Optužnicu Tužilaštva broj KT-4131/07 od 6. januara 2011. godine, podignutu protiv apelantice zbog krivičnog djela iz člana 240. stav 2. u vezi s članom 229. stav 1. KZ.

13. U obrazloženju rješenja sudija za prethodno saslušanje je naveo da je pred Općinskim sudom podignuta optužnica protiv apelantice kojom joj je stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela iz člana 229. stav 1. KZ, koja je bila potvrđena pred sudom i sud je, pazeći na svoju stvarnu nadležnost, u toku postupka utvrdio da se radi o krivičnom djelu iz člana 240. stav 2. u vezi s članom 229. stav 1. KZ za koje je stvarno nadležan Kantonalni sud. Polazeći od odredbi ZKP kao i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sud je zaključio da je podignuta optužnica u suprotnosti s principom iz krivičnog postupka (res iudicata) i člana 241. ZKP, kao i principom iz navedenog Protokola 7. Prema mišljenju suda, to znači da je prethodno meritorno odlučeno pred sudom o istoj stvari zbog čega nije moguće voditi novi krivični postupak bez obzira na razloge donošenja prethodne sudske odluke. Tužilaštvo je, kako je sud naveo, propustilo ocijeniti stvarnu nadležnost suda prije dostavljanja optužnice i na taj način preuzelo rizik prethodnog ishoda sudske odluke. Prema stavu suda, nije moguće ispraviti prethodni propust Tužilaštva kao i sudije za prethodni postupak Općinskog suda podizanjem iste optužnice s istim dokazima pred stvarno nadležnim sudom, jer su nastupile posljedice koje nije moguće promijeniti.

14. Protiv rješenja Tužilaštvo je izjavilo žalbu, koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 09 0 K 011318 11Kps 2 od 16. marta 2011. godine uvažio, pa je rješenje suda od 14. januara 2011. godine ukinuo i predmet vratio sudiji za prethodno saslušanje na ponovno odlučivanje o optužnici.

15. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je sudija za prethodno saslušanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 4. ZKP i Evropske konvencije. Kantonalni sud je naveo da se radi o proceduralnoj odluci kojom se nije utvrđivala apelanticina krivična odgovornost, već se odlučivalo o stvarnoj nadležnosti suda, te u tom smislu krivično djelo može biti predmet presuđenja pred stvarno nadležnim sudom, jer se ne radi o presuđenoj stvari. Protiv apelantice se, prema zaključku Kantonalnog suda, može podići nova optužnica pred stvarno nadležnim sudom.

16. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 090 K 0011318 11 Kps 2 od 1. februara 2011. godine kojim je potvrdio Optužnicu broj KT-4131/07 od 6. januara 2011. godine protiv apelantice kojoj se stavlja na teret teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi iz člana 240. stav 2. KZ u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 229. stav 1. KZ. Optužnica je potvrđena s 1. februarom 2011. godine.

17. Apelantica je izjavila prigovor protiv optužnice, koji je Kantonalni sud Rješenjem broj 090 0 K 011318 11Kps 2 od 16. marta 2011. godine odbio kao neosnovan.

18. U obrazloženju je navedeno da je, ispitujući apelanticin prigovor u vezi s članom 248. ZKP-a, sud našao da su prigovori neosnovani, odnosno da nisu ispunjeni zakonski razlozi za prihvatanje prigovora jer nisu prisutni nedostaci u optužnici, s obzirom da je ona prema ocjeni suda sačinjena u smislu člana 242. ZKP, te nema formalnih nedostataka, niti je povrijeđen princip in dubio pro reo. Sud je naveo da je prihvatio optužnicu, prihvatajući na taj način da je u konkretnom slučaju prisutna osnovana sumnja za podizanje optužnice protiv apelantice za konkretno krivično djelo.

19. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 K 011318 11 K od 1. februara 2011. godine, koja je ispravljena rješenjem isti broj od 28. marta 2012. godine tako što je ispravljena greška u memorandumu i preambuli, navođenjem da je datum donošenja i objavljivanja presude 1. februar 2012. godine (a ne 2011. godine), kojom je apelantica proglašena krivom da je na način detaljno opisan u presudi počinila teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi iz člana 240. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, a u vezi s krivičnim djelom nesavjesnog liječenja iz člana 229. stav 1. KZ, te je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

20. U obrazloženju presude sud je naveo dokaze koje je izvelo Tužilaštvo (saslušanje svjedoka, porodice oštećene, apelanticinih kolega s posla, vještaka koji su iznosili svoje nalaze i mišljenja, uvid u medicinsku i drugu dokumentaciju) kao i dokaze odbrane (izjave apelantice i dr. Idrizbegović, te izvod iz protokola) te je prezentirao sadržaj provedenih dokaza. Na okolnost angažiranja vještaka Sudskog medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u Novom Sadu (u daljnjem tekstu: Sudski medicinski odbor) sud je pročitao i izvršio uvod u Naredbu Tužilaštva KT-4131/07 od 3. aprila 2008. godine, Dopis Tužilaštva broj KT-4131/07 od 4. aprila 2008. godine i Odluku Sudskog medicinskog odbora od 15. jula 2008. godine. Iako je odbrana osporavala zakonitost ovog dokaza, odnosno načina na koji je Tužilaštvo došlo do spomenutog nalaza, sud je zaključio da nalaz nije nezakonit. Naime, odbrana je osporavala dokaz zbog činjenice da on nije pribavljen zamolbenim putem, u skladu s Međunarodnim ugovorom između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u krivičnim i građanskim pravima, ali je ovaj prigovor ocijenjen kao neosnovan. Sud je naveo da pribavljanjem navedenog nalaza bez zamolnice nije došlo do kršenja apelanticinih ljudskih prava i sloboda, jer se ovim ugovorom o međusobnoj saradnji ne propisuju prima facie ljudska prava i slobode već se radi o instrumentima koji reguliraju saradnju država. Sud je zaključio da se ne može tvrditi da bi apelantica bila u boljoj ili drugačijoj poziciji da je nalaz pribavljen putem Ministarstva pravde, u situaciji kada Tužilaštvo slobodno disponira voljom kojeg će vještaka angažirati. Kršenje ovih instrumenata, prema mišljenju suda, ogleda se samo u odabiru učesnika u provedenim aktivnostima, a ne u nečemu što bi moglo dovesti u pitanje izvornu autentičnost ili zakonitost tih dokaza. Dakle, nalaz Sudskog medicinskog odbora pribavljan na ovaj način, prema zaključku suda, nije nezakonit u skladu s članom 11. ZKP-a, odnosno nije zasnovan na povredama ljudskih prava i sloboda, niti bitnim povredama odredbi ZKP-a. Sud je također naveo da je, nakon traženja Tužilaštava, Sudski medicinski odbor u skladu sa svojim pravilima odredio komisiju u sastavu od anesteziologa, neurohirurga, farmakologa i specijalista sudske medicine, te su oni na osnovu uvida u dokumentaciju koja im je dostavljena proučili predmet i na osnovu nalaza donijeli svoje mišljenje koje su izložili na sjednici Sudskog medicinskog odbora, to mišljenje je jednoglasno prihvaćeno i donijeta je odluka da se izvještaj komisije prihvata i predstavlja nalaz i mišljenje Sudskog medicinskog odbora.

21. Sud je istakao da je ispitao ljekare s klinike, pa je naveo da su dr. Mulaić, dr. Dizdarević Stojkanović, dr. Imširija Galijašević i dr. Durić, zaposlene gdje i apelantica i da su bile posredno ili neposredno uključene u slučaj, te su izbjegavale direktne odgovore, čak je dr. Dizdarević Stojkanović (koja je vodila veći dio trudnoću oštećene) navela da nije znala ništa o probijanju dure jer je anesteziolog nije obavijestio, dok je dr. Mulalić (apelanticina šefica) tvrdila da je bila na odmoru u to vrijeme (što je sud utvrdio da nije tačno). Međutim, sud je cijenio da su izjave ovih svjedoka u odlučnim dijelovima saglasne, a u potpunosti je vjerovao iskazu dr. Katice, koja je davala jasne i određene odgovore, a koja radi isti posao kao apelantica.

22. Kantonalni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je učestvovala apelantica koju je zastupao advokat i Tužilaštvo "na siguran i pouzdan način, van svake razumne sumnje" dokazalo da je apelantica na način opisan u dispozitivu presude počinila teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi u vezi s krivičnim djelom nesavjesnog liječenja. Prema mišljenju suda dokazano je da je apelantica u vremenskom periodu od 16. jula 2007. godine do 17. augusta 2007. godine u Sarajevu, u svojstvu doktora specijaliste anesteziologa na oštećenoj, koja je 16. jula 2007. godine primljena radi porođaja, primijenila epiduralnu analgeziju koju je pratila komplikacija zadesnog probijanja dure, što je konstatirano u obrascu za praćenje porođaja u epiduralnoj analgeziji na mjestu "tehničke poteškoće". Pacijentica je s klinike otpuštena 17. jula 2007. godine, iako je zbog nastale komplikacije u skladu s dobrom liječničkom praksom trebala biti zadržana u bolnici duže od 24 sata (kako je sud utvrdio iz izjava saslušanih ljekara, pogotovo dr. Katice), a nije zadržana zbog toga što apelantica o incidentnom događaju nije obavijestila šefa Odjela niti dežurnog ginekologa, kao ni druge doktore na Klinici za ginekologiju i akušerstvo radi registriranja te komplikacije u "temperaturnu listu". Prema nalaženju Kantonalnog suda, znajući za komplikaciju koja je nastala kod oštećene, apelantica je s njom ostala u kontaktu i pružala joj je liječničku pomoć u stanu pacijentice, što nije bilo u skladu s dobrom liječničkom praksom jer, i pored trajanja tegoba i stalnog pogoršanja pacijenticinog zdravstvenog stanja, apelantica nije poduzela odgovarajuće dijagnostičke mjere s ciljem da pronađe uzroke takvog stanja, nije konsultirala druge liječnike, niti je o pacijenticinim zdravstvenim problemima obavijestila pretpostavljene. Apelantica je, kako je zaključio Kantonalni sud, primjenjivala neprikladan način liječenja. Sud je dalje utvrdio da je apelantica u više navrata u kućnim uvjetima primjenjivala terapije u vidu davanja infuzija u koje je uključivala lijek Propofol 1% (emulzija bijele boje) koji se mora davati pod kontroliranim medicinskim uvjetima i uz podršku respiratorne i kardiovaskularne funkcije uz odgovarajuću medicinsku opremu, te je pacijenticu skoro mjesec dana nakon probijanja dure naručivala i primala na Odjel klinike za anesteziju i reanimaciju KCU Sarajevu, za vrijeme svoje dežure, bez bilo kakve procedure i dogovora s pretpostavljenim, i to 12. augusta i 14. augusta 2007. godine, kojom prilikom joj je samoinicijativno dala "krvnu zakrpu" koja se u praksi primjenjuje u bolničkom tretmanu 48 sati nakon nastale komplikacije uz timsku liječničku konsultaciju.

23. Sud je zaključio da apelantica nije prepoznala, a kao doktor je morala prepoznati opće stanje oštećene koje se pogoršavalo još prije i u vrijeme davanja "krvnih zakrpa", koje se progresivno razvijalo i moralo manifestirati određenom kliničkom slikom, pa je oštećenu otpuštala na kućno liječenje, te joj je 14. augusta 2007. godine ostavila epiduralni kateter u leđima za kasnije potrebe liječenja, da bi kod pacijentice 17. augusta 2007. godine nastupila prirodna smrt uslijed ugušenja, što je posljedica krvarenja ispod tvrde moždanice sa sljestvenim otokom mozga i pritiska na moždane centre i centre u produženoj kičmenoj moždini, a krvarenje je posljedica patoloških promjena na jetri, odnosno preosjetljivosti organizma na lijekove s posljedicama sklonosti ka krvarenju.

24. Donoseći svoju odluku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti sud je naveo da je imao u vidu da zdravlje ljudi predstavlja jednu od osnovnih vrijednosti čovjeka, a pravo na zdravstvenu zaštitu je jedno od osnovnih prava. Dalje, sud je utvrdio da je apelantica doktor medicine, te je sud u skladu s elementima krivičnog djela iz člana 229. KZ (nesavjesno liječenje) utvrđivao da li je apelantica primijenila očito neprikladan način liječenja i time prouzrokovala pogoršanje pacijenticinog zdravstvenog stanja. Sud je zaključio da je apelantica postupala suprotno pravilima struke, odnosno da je znatno odstupila od općeprihvaćenih pravila struke, ljekarske prakse i nauke, jer je preduzela više radnji, odnosno propustila da preduzme potrebne radnje na koje je bila obavezna kao doktor medicine u više segmenata. Tako pacijentica zbog probijanja dure nije zadržana u bolnici duže od 24 sata što bi bilo u skladu s dobrom liječničkom praksom, a zbog toga što apelantica o tome nije obavijestila šefa Odjela, niti dežurnog ginekologa, niti druge liječnike radi evidencije nastale komplikacije. Zatim, apelantica je pacijentici pružala liječničku pomoć u stanu, što nije bilo u skladu s pravilima ljekarske prakse, jer je sud nesporno utvrdio da uprkos trajanju tegoba kod pacijentice i stalnog pogoršanja njenog zdravstvenog stanja nije poduzela odgovarajuće dijagnostičke mjere s ciljem da se pronađe uzrok takvog stanja, nije se konsultirala s ljekarima drugih medicinskih specijalnosti i nije o postpartalnim problemima sa zdravljem svoje pacijentice obavijestila svoje pretpostavljene. Osim toga, sud je utvrdio očigledno neprikladan način liječenja jer je apelantica na pacijentici u kućnim uvjetima u više navrata primjenjivala terapije u vidu davanja infuzije u koju je uključivala lijek Propofol 1% emulzija za koji je utvrđeno da se daje u kontroliranim medicinskim uvjetima uz podršku respiratorne i kardiovaskularne funkcije uz odgovarajuću medicinsku opremu, te je pacijenticu naručivala i primala na odjel klinike za vrijeme svojih dežura, te joj u dva navrata dala "krvnu zakrpu" koja se primjenjuje u bolničkom tretmanu u roku od 48 sati od nastanka komplikacija uz timsku liječničku konsultaciju.

25. Sud je dalje naveo da je utvrdio vezu između radnji koje je apelantica poduzimala i nastupanja zdravstvenih oštećenja kod pacijentice kojoj je ukazivala pomoć, odnosno da je zbog radnji koje je apelantica poduzimala došlo do pogoršanja pacijenticinog zdravstvenog stanja. S tim u vezi sud je naveo da je oštećena kao zdrava osoba od 40 godina primljena radi porođaja, trudnoća joj je bila uredna, bez problema, a što je sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja Sudskog medicinskog odbora, medicinske dokumentacije i svjedoka (supruga i sestre oštećene, te doktorice koja je vodila trudnoću), pa je nakon nastalih komplikacija oštećena za manje od 24 sata puštena kući. Oštećena je imala glavobolje o kojima je apelantica bila upoznata, koje nisu prestajale, a klinički utisak o njenom jako lošem stanju morao je odavati njeno veoma teško stanje i to samo na osnovu razgovora, kontakta i njenog fizičkog izgleda, a s obzirom na njenu dob i činjenicu da nije imala nikakvih ranije otkrivenih oboljenja i patoloških stanja, a nije se oporavljala, što je sud zaključio na osnovu nalaza i mišljenja Sudskog medicinskog odbora i iskaza dr. Kolak. Zatim, na osnovu iskaza svjedoka (supruga, sestre i prijateljica oštećene) njeno stanje je svakim danom bivalo sve gore, pa se više nije mogla samostalno kretati, bila je vezana za postelju, a o čemu je apelantica bila upoznata jer joj je dolazila kući. Sud je cijenio ove okolnosti u vezi s mišljenjem koje su dali Sudski medicinski odbor i dr. Kolak, a iz kojeg proizlazi da je zbog komplikacija probijanja dure, koje se dešavaju, pacijentica morala biti pod većom pažnjom da se vidi da li će tegobe prestati i da se stanje prati da se ne bi desio neželjeni tok liječenja, zbog čega je sud zaključio da postoji uzročno- posljedična veza između apelanticinih radnji i pogoršanja zdravstvenog stanja oštećene. Dalje, na osnovu nalaza vještaka sudske medicine i vještaka patologa, koje je sud doveo u vezu s nalazom Sudskog medicinskog odbora, sud je utvrdio da je kod oštećene došlo do prirodne smrti zbog ugušenja koje je posljedica krvarenja ispod tvrde moždanice sa sljedstvenim pritiskom mozga i pritiska na moždane centre i centre u produženoj kičmenoj moždini, a krvarenje je posljedica patoloških promjena na jetri odnosno preosjetljivosti organizma na lijekove s posljedicama sklonosti ka krvarenju. Sud je utvrdio da je smrt oštećene prouzrokovana apelanticinim radnjama u kojima su se stekla sva obilježja krivičnog djela nesavjesnog liječenja iz člana 229. stav 1. KZ, dakle, dokazano je da je apelantica počinila krivično djelo iz člana 240. stav 2. KZ u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 229. stav 1. KZ.

26. Na osnovu nalaza i mišljenja Sudskog medicinskog odbora i svjedoka dr. Kolak, sud je zaključio da je apelantica pacijenticu otpuštala s klinike na kućno liječenje, ostavljajući joj epiduralni kateter u leđima za kasnije potrebe liječenja, a nema podataka da je i tada, tri dana prije smrti, apelantica prepoznala njeno teško opće stanje, da je konsultirala ljekare neophodne specijalizacije koji bi planirali isprobavanje neophodne dijagnostičke procedure, da je predložila hospitalizaciju i obavijestila pretpostavljene u skladu s pravilima ljekarske struke o oštećenoj koja je porođena na njihovoj klinici i dobila epiduralnu anesteziju. Osim toga, apelantica je na oštećenoj primijenila očigledno neprikladan način liječenja (način uključivanja lijeka Propofol 1% emulzija i način i vrijeme davanja "krvne zakrpe") iako je morala prepoznati izrazito teško stanje oštećene i u vrijeme davanja "krvnih zakrpa" a koje se progresivno razvijalo i moralo manifestirati određenom kliničkom slikom. Dakle, i iz nalaza Sudskog medicinskog odbora i iz nalaza vještaka sudske medicine, odnosno patologa, proizlazi da je mehanizam umiranja oštećene morao trajati više dana i da je ljekar morao prepoznati takvo izrazito teško stanje oštećene, koje se razvijalo.

27. Zatim, sud je cijenio i nalaz patologa dr. Selaka i dr. Radović, kao i dr. Kolak, te je zaključio da je apelantica morala prepoznati izuzetno teško opće stanje oštećene koje se progresivno razvijalo i moralo se manifestirati određenom kliničkom slikom koju je ona kao doktor medicine morala prepoznati. Sud je utvrdio da je apelantica oštećenu vidjela i bila s njom u kontaktu 15. augusta 2007. godine ujutro, kada joj je radila drugu "krvnu zakrpu" i vratila je na kućno liječenje, ostavljajući joj epiduralni kateter u leđima za kasnije potrebe liječenja, a kod oštećene je nastupila smrt 17. augusta 2007. godine ujutro. Sud je naveo da iz zaključka Sudskog medicinskog odbora proizlazi da blagovremena dijagnoza i tretman odnosno liječenje u bolnici pruža pacijentu šansu da preživi, a nema podataka da je apelantica i tada, tri dana prije smrti oštećene, prepoznala njeno teško opće stanje, da je konsultirala ljekare neophodne specijalizacije koji bi planirali isprobavanje neophodne dijagnostičke procedure, da je predložila hospitalizaciju i obavijestila pretpostavljene u skladu s pravilima dobre ljekarske struke o stanju bolesnice koja je porođena na njihovoj klinici i dobila epiduralnu anesteziju.

28. Zbog svega navedenog sud je zaključio da je smrt oštećene prouzrokovana apelanticinim nesavjesnim liječenjem, odnosno posljedica je nesavjesnog liječenja, jer apelantica nije prepoznala pogoršanje, a morala ga je prepoznati, što je dovelo do smrti. U odnosu na vinost, sud je utvrdio da je u odnosu na osnovno krivično djelo (član 229. stav 1. KZ) apelantica postupala s umišljajem, dok je u odnosu na teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi postupala iz nehata. Sud je zaključio da je apelantica, kao doktor medicine, bila svjesna da zbog radnji koje je preduzimala može nastupiti pogoršanje zdravstvenog stanja, ali je očigledno pristala na nastupanje zabranjene posljedice, te da je bila svjesna da se zdravstveno stanje pogoršava i da može doći do smrti, ali je oštećenu otpuštala na kućno liječenje, ostavljajući joj epiduralni kateter u leđima za kasnije potrebe liječenja i olako držeći da do smrti neće doći.

29. Kantonalni sud je naveo da apelanticina svjedočenja nemaju uporište u ostalim provedenim dokazima i dati su, po ocjeni suda, s namjerom da izbjegne krivičnu odgovornost. Sud je ocijenio njene navode o propustima u organizacionom dijelu na Ginekološko-akušerskoj klinici kao neosnovane. Također, apelanticini navodi da oštećena ne bi bila primljena u bolnicu zbog glavobolja, da se krvna zakrpa može dati u ambulanti i bez saglasnosti pretpostavljenog, su suprotni mišljenju Sudskog medicinskog odbora, a i navod da o kućnim posjetama oštećene nije upoznala pretpostavljenog jer je bila na odmoru je netačan, jer je dr. Mulalić tada radila i na odmor je otišla polovinom augusta. Također, sud je odbacio kao neuvjerljive i ostale apelanticine navode – da je oštećenoj u dva navrata zakazivala da dođe na kliniku što je ona odbila, kao i da je sestra oštećenoj kupovala po svom nahođenju Analgin, iako joj je apelantica preporučila Kafetin. Kao dokaz odbrane provedeno je i saslušanje dr. Idrizbegovića, ginekologa kojem se oštećena obraćala, kako je sud zaključio, nakon porođaja zbog problema s dojenjem. Svjedok je naveo da je ginekološki nalaz oštećene bio uredan, ali je oštećena rekla da ima glavobolje, te pitala da li smije uzimati analgetike. Ovaj svjedok navodi da je oštećenu uputio neurologu radi traženja uzroka glavobolja. Svjedok je naveo da je pregled protokoliran i odbrana je u tom pravcu dostavila izvod iz protokola kao dokaz, koji je Tužilaštvo osporilo. Izvod je u formi fotokopije, neovjeren je, a odbrana nije ponudila dokaz da se obraćala Klinici radi dobijanja originala, niti je predložila da to uradi sud. Zbog navedenog sud je ocijenio izvod iz protokola kao nezakonit dokaz. Zatim, svjedočenje dr. Idrizbegovića sud je ocijenio kao nerelevantno u dijelu oko dojenja, dok je u dijelu u kojem je izjavio da se oštećena žalila na glavobolje i da je uputio da miruje sud naveo da on nije potkrijepljen drugim dokazima i da nije uvjerljiv, te da ne može uticati na drugačije odlučenje suda.

30. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije sud je kod apelantice kao olakšavajuće okolnosti cijenio da je porodična i nije ranije osuđivanja, a kao otežavajuće okolnosti je posebno cijenio okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, kao i da je apelantica znala da je oštećena majka dvoje djece, od kojih je jedno tek rođeno, kao i njeno držanje nakon izvršenja krivičnog djela, pa je apelanticu osudio na tri godine i šest mjeseci.

31. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi (koju je izjavio njen advokat, kao i ona lično), donio Presudu broj 09 0 K 011318 12 Kž od 16. maja 2013. godine kojom je njenu žalbu djelomično uvažio i odluku o kazni preinačio tako što je apelanticu za navedeno krivično djelo, za koje je proglašena krivom, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

32. U obrazloženju presude sud je prije svega utvrdio da je neosnovan navod apelanticine odbrane o povredi člana 4. ZKP i principa ne bis in idem iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ispitujući ovaj navod sud je ocijenio da on nije osnovan i da nije došlo do povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi s članom 4. ZKP. Sud je naveo da je presuda Općinskog suda procesna presuda, a ne meritorna odluka pa u toj situaciji, zbog činjenice da je ona postala pravosnažna, ne može smatrati da se radi o presuđenoj stvari. Vrhovni sud je naveo da Općinski sud nije dao nikakvu ocjenu predmetnog slučaja tako da se ne može prihvatiti da je riješen potpuno istovjetan činjenični opis krivičnopravnih radnji koje su apelantici stavljene na teret, zbog čega se ne može zaključiti da se radi o presuđenoj stvari. Procesna odluka, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije predstavljala prepreku za vođenje krivičnog postupka pred Kantonalnim sudom, kako je pravilno utvrdio Kantonalni sud u svojoj presudi, za šta je dao valjane razloge. Prema mišljenju Vrhovnog suda, a koje je bazirano na odlukama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), proizlazi da odluka kojа ne sadržava nikakvu ocjenu činjenica o meritumu slučaja, odnosno predmeta slučaja, ne ulazi u područje primjene člana 4. ZKP odnosno načela ne bis in idem, a prihvatanje drugačijeg stava bilo bi odustajanje od nezakonitog ponašanja što bi bilo suprotno cilju uspostavljanja i razvijanja prostora slobode, sigurnosti i pravde.

33. Vrhovni sud je razmotrio navod apelanticine odbrane da je došlo do bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP u vezi s čl. 428. i 429, a sve u vezi s članom 11. ZKP da je presuda zasnovana na nezakonito pribavljenom dokazu - nalaz i mišljenje Sudskog medicinskog odbora, što presudu čini nezakonitom jer su prekršene odredbe iz Sporazuma o pružanju međunarodne pomoći u krivičnim stvarima i nije ispoštovana zakonom predviđena procedura prilikom pribavljanja nalaza Sudskog medicinskog odbora, kao i da tužitelj nije naveo da postoji nalaz i mišljenje o obdukciji, u kojem je naveden uzrok smrti, a koji bi, prema navodima odbrane, doveo do drugačijeg nalaza. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je izostala diplomatska procedura kao jedan od oblika međunarodne pravne pomoći i da nisu ispoštovane odredbe čl. 428. i 429. ZKP, ali da se ne radi o nezakonitom dokazu u smislu člana 11. ZKP. Vrhovni sud je istakao da pribavljanjem ovog nalaza između dvije države nije došlo do kršenja apelanticinih ljudskih prava i sloboda, niti je došlo do bitne povrede odredbi ZKP. Naime, instrumenti međunarodne saradnje, uključujući i navedeni međunarodni ugovor, predstavljaju mehanizme kojima se štiti suverenitet država uspostavljanjem protokolarnog obraćanja, pa se ne radi o međunarodnim aktima takve prirode čije bi kršenje automatski značilo i povredu individualnih prava i sloboda. Osim toga, sud je naveo da tužitelj ima pravo angažirati vještake i institute iz stranih država kako to propisuje Zakon o vještacima FBiH. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da time što je izostala diplomatska komunikacija između Srbije i Bosne i Hercegovine nije došlo do kršenja apelanticinih individualnih prava i sloboda, zbog čega je smatrao da su ovi žalbeni navodi neosnovani. Osim toga, navode odbrane da je već bio urađen zapisnik o obdukciji tijela oštećene, u kojem su vještaci naveli uzrok smrti, što bi tužitelj (da se slalo po protokolu) morao navesti, sud je ocijenio također kao nešto što ne predstavlja zabranu pribavljanja konkretnog dokaza.

34. Dalje, sud je razmatrao i navod odbrane da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbi člana 312. stav 2. ZKP-a u vezi s članom 296. ZKP-a, jer izvedene dokaze nije cijenio kako je bio dužan cijeniti (u skladu sa članom 296. ZKP), već fragmentarno, izvan stvarnog konteksta izvedenih dokaza i činjenica kako bi a priori potkrijepio zaključke o odlučnim činjenicama. Pri tome je odbrana prigovarala da je u pobijanoj presudi izostala ocjena dokaza o uzročno-posljedičnoj vezi radnje ili propusta apelantice s nastalom posljedicom - pogoršanje zdravstvenog stanja oštećene, te njena smrt. Također, sud je istakao da je odbrana iznijela drugačiju ocjenu dokaza od one koju je prvostepeni sud dao u obrazloženju, navodeći nalaz vještaka sudske medicine, nalaz vještaka patologa kao i njihove iskaze s glavnog pretresa, iz kojih prema navodima odbrane ne proizlazi nikakva veza između inkriminiranih apelanticinih radnji i smrti oštećene. Vrhovni sud je također istakаo da će ove navode cijeniti kao navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je zaključio da je apelantica na oštećenu primjenjivala očigledno neprikladan način liječenja, što je dovelo do pogoršanja zdravstvenog stanja a kasnije i smrti oštećene. Zbog toga je neosnovan apelanticin navod da je sud samo pretpostavio da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja i smrti. Dalje, polazeći od utvrđenja prvostepenog suda, koje detaljno navodi u presudi (da je apelantica imala svojstvo doktora specijaliste anesteziologa, epiduralna analgezija kod oštećene, zadesno probijanje dure, kućno liječenje i pogoršavanje stanja oštećene, davanje lijeka Propofol, "krvne zakrpe") Vrhovni sud je ocijenio radnje koje je apelantica poduzimala (odnosno nije poduzela, a morala je), a koje nisu bile u skladu s pravilima dobre ljekarske prakse bile su u uzročno-posljedičnoj vezi s pogoršanjem zdravstvenog stanja oštećene i njenom smrću. Vrhovni sud je posebno istakao da je pogoršanje zdravlja oštećene nalagalo apelantici, kao ljekaru specijalisti, da oštećenu uputi na bolničko liječenje, odnosno oštećenoj i njenim ukućanima predoči potrebu poduzimanja odgovarajućih dijagnostičkih mjera s ciljem da se pronađe uzrok pogoršanja njenog stanja, da upozna ostale doktore drugih medicinskih specijalnosti o stanju oštećene radi konsultacija i poduzimanja odgovarajućeg liječenja, a što je apelantica propustila uraditi. Osim toga, sud je cijenio i navod oštećene da ona nije mogla uputiti oštećenu na bolničko liječenje kao neosnovan, pogotovo dovodeći ga u vezu s činjenicom (utvrđena iz iskaza svjedoka - supruga i sestre oštećene) da su u apelanticu imali veliko povjerenje, kao i da im je apelantica za postporođajno stanje oštećene (zbog probijanja dure prilikom epiduralne anestezije) govorila da je normalno, te da je glavobolja propratna pojava koja će proći i da će se oštećena oporaviti. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je smatrao da su neosnovani žalbeni navodi o nepostojanju uzročno-posljedične veze.

35. Vrhovni sud je naveo da je žalba istakla da je sud cijenio nalaz i mišljenje Sudskog medicinskog odbora, dok je u nedovoljnoj mjeri cijenio zapisnik o obdukciji s mišljenjem vještaka patologa. Vrhovni sud je je naveo da je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri cijenio sve izvedene dokaze, kako pojedinačno tako u njihovoj međusobnoj vezi, i dao im odgovarajući značaj koji im pripada, navodeći kojim dokazima vjeruje i zašto. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan žalbeni navod da nalaz i mišljenje Sudskog medicinskog odbora predstavlja nadvještačenje, a što je pojasnio činjenicom da se radi o dva sasvim različita vještačenja s različitim zadacima. Osim toga, sud je naveo da je apelanticina odbrana nalaz i mišljenje Sudskog medicinskog odbora cijenila kao nalaz koji je neodređen i krajnje hipotetički, pogotovo u dijelu u kojem je navedeno: "Da je sve preduzeto vjerovatno bi dalo šansu preživljavanja pacijenta", kao i da je odbrana isticala da je ovom nalazu dana izuzetna pažnja prilikom ocjene dokaza. Dalje je sud naveo da se odbrana pozivala na nalaz, odnosno zaključak iz zapisnika s obdukcije koji su dali vještak sudske medicine i vještaci patolozi, a gdje su konstatovani uzroci zbog kojih je došlo do smrtnog ishoda, što predstavlja odlučne činjenice. Dakle, smrt oštećene je primarno nastupila zbog masivne narkoze jetre - mogući uzrok masivne narkoze jetre je posljedica nekontrolisane upotrebe nekog lijeka ili alergičnosti pacijenta na lijek, pri čemu je navedeno da nije izvršeno toksikološko vještačenje koje bi to utvrdilo kao primarni uzrok smrtnog ishoda masivne narkoze jetre. Osim toga, odbrana je ukazivala na iskaz vještaka o vremenu trajanja razvoja oboljenja (od nekoliko sati do nekoliko dana i više), te je navedeno da na pacijentu nisu morali biti vidljivi znakovi nastupanja narkoze jetre. Dakle, odbrana je zaključila da iz navedenog nalaza proizlazi zaključak da prvostepeni sud nije imao osnova da pravilnom ocjenom ovog dokaza utvrdi da je bilo kojom apelanticinom radnjom nastupilo pogoršanje zdravlja oštećene, a pogotovo ne smrtni ishod kao kvalificirani oblik osnovnog krivičnog djela. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje je naveo u obrazloženju presude, koje apelanticinim žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje. Vrhovni sud je s tim u vezi istakao da navodi iz apelanticine žalbe u kojima je navela podatke o svojoj stručnosti te hronologiji postupanja prema oštećenoj s medicinskim pojašnjenjima u pogledu radnji koje je poduzimala kao i terapijom koju je primijenila nisu doveli u pitanje zaključak suda. Apelanticin navod da anesteziolog nema ovlaštenja da prima pacijente u bolnicu, niti da otpusti sa svog odjela ili nekog drugog, prema mišljenju suda su djelomično tačni. Međutim, sud je kao bitno istakao činjenicu da u konkretnoj situaciji kada je oštećena primljena radi porođaja, te joj apelantica uradila epiduralnu analgeziju prilikom koje je došlo do zadesnog probijanja dure, što je saopćila oštećenoj, nije dovoljno da se to konstatira u obrascu za praćenje porođaja u epiduralnoj anesteziji koji se nalazi na drugom odjelu, a ne na odjelu na kojem je oštećena. Činjenica da na temperaturnoj listi oštećene, koja je zakačena za krevet oštećene, zades nije konstatiran je bila povod za daljnje propuste i nepravilnosti. Činjenica je također da apelantica nije otpustila oštećenu iz bolnice i nije konsultirana, ali samo zato što se za zades nije znalo, jer apelantica, iako je bila dužna, nije o tome obavijestila pretpostavljene niti je to evidentirano na temperaturnoj listi kako bi se pratilo stanje pacijentice. U protivnom, da se znalo za zades, oštećena ne bi ni bila puštena iz bolnice. O zadesu se nije raspravljalo ni na konziliju ljekara u koji su uključeni ljekari raznih oblasti u nastojanju da se uspostave pravilna dijagnoza i tretman, a što bi sve bilo u skladu s dobrom liječničkom praksom, kako je naveo Vrhovni sud. Vrhovni sud je također cijenio da je neosnovan i nedokazan navod da je oštećena odbila da dođe u bolnicu zbog čega joj je apelantica odlazila kući, pogotovo kada se ima u vidu da je oštećena u dva navrata, u znatno težem stanju, dolazila u bolnicu radi primanja "krvne zakrpe".

36. Sud se očitovao i na navod žalbe da pogoršanja zdravstvenog stanja nije bilo kod oštećene, kao i korištene termine u vezi sa zdravstvenim stanjem i poduzetim radnjama apelantice. Vrhovni sud je cijenio okolnost da je oštećena bila mlada žena s nepunih 40 godina, bez evidentiranih bolesti u kartonu, te da je nakon otpuštanja iz bolnice, nakon što je došlo do zadesnog probijanja dure (koja nije zarasla i čega je apelantica bila svjesna), apelantica znala kakvu terapiju treba primijeniti s obzirom na svoju specijalnost. Osim toga, sud je jasno istakao da se radilo o zadesu apelantice, pa kada su kod oštećene kao propratna pojava nastupile glavobolje koje su postale jače, pa kada su pogoršanje zdravstvenog stanja oštećene primijetili muž, sestra i prijateljice oštećene, to je prema mišljenju suda posebno morala primijetiti apelantica, kao ljekar specijalista. Sud je jasno istakao da apelantica nije morala prepoznati narkozu jetre, kao ljekar anesteziolog, ali je morala prepoznati očigledno pogoršavanje zdravstvenog stanja oštećene. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelanticini navodi da niti jedan lijek koji je davala nije hepatoksičan, što je sud ocijenio kao nastojanje da se dokaže da nije bilo uzročno-posljedične veze između apelanticinih radnji i posljedice i nije ih mogao uvažiti iz navedenih razloga o postojanju takve veze. Dalje, sud je naveo da medicinsko pojašnjenje o broju hepatoksičnih supstanci lijekova ukazuje na potreban oprez u postupanju koje je teško voditi i pratiti u kućnim uvjetima liječenja, te je i iz tih razloga bila potrebna hospitalizacija oštećene. Sud je cijenio kao neosnovane i irelevantne navode odbrane o tome na koji bi odjel trebala biti upućena oštećena, ili bi se po mišljenju suda mogli tumačiti kao potreba za uključivanjem ljekara odgovarajućih specijalnosti radi otkrivanja uzroka očiglednog pogoršanja zdravstvenog stanja oštećene što apelantica nije poduzela. Istakao je da kućno liječenje oštećene apelantica nije poduzimala zbog toga što je motivirana ljekarskom sviješću, već se radilo o prikrivanju propusta u njenoj radnji - zadesa probijanja dure, što je bio razlog da se ne evidentira i da se ne obavijeste pretpostavljeni i drugi ljekari, a što je moralo biti urađeno i od značajnog uticaja na liječenje oštećene zbog čega je propušteno da to bude u skladu s dobrom ljekarskom praksom i zadržavanjem u bolnici oštećene duže od 24 sata. Iz svega navedenog sud je zaključio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno i da suprotni žalbeni prigovori u tom pravcu nisu mogli biti uvaženi. Također, sud je utvrdio da je prvostepeni sud dao jasne razloge u prilog pravne ocjene krivičnog djela, koji nisu konfuzni i kojim nije došlo do povrede utvrđenih odredbi krivičnog zakona.

37. Ispitujući odluku o kazni sud je našao da je žalba osnovana te je, cijeneći olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio prvostepeni sud kod apelantice, u izostanku otežavajućih, te imajući u vidu sve okolnosti pod kojim je učinjeno krivično djelo, djelomično uvažio žalbu i izrekao apelantici kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

38. Apelantica navodi (obuhvaćeni navodi iz obje apelacije) da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu ponovnog suđenja za isto djelo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 14. stav 3. tačka d. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelantica u veoma opsežnim apelacijama osporava navedene presude, te pri tome ističe da nije imala pravično suđenje jer je sud prije svega donio presudu, odnosno proglasio je krivom iako nije van svake sumnje dokazano da je počinila krivično djelo za koje se tereti, da je primjena materijalnog i procesnog prava bila pogrešna, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Apelantica osporava način na koji su sudovi izveli zaključke, odnosno ocijenili dokaze, pri tome posebno apostrofirajući da su nalaz i mišljenje Odbora pribavljeni suprotno zakonom propisanoj proceduri, da je Odbor bio sastavljen od lica koja nisu bila stručna za ocjenu (s obzirom na specijalizaciju članova Odbora), kao i da nije Odboru predočen obdukcijski nalaz koji je već bio sastavljen, te da je nalaz pogrešan i baziran na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica mišljenje i nalaz Odbora smatra nestručnim i neobjektivnim, te detaljno analizira nalaz navodeći propuste za koje smatra da su u njemu učinjeni. Apelantica upućuje da je sud pokušao konvalidirati nezakonito pribavljen dokaz, odnosno da je prihvatanjem ovog nalaza došlo do bitne povrede odredbi ZKP-a kao i apelanticinih ljudskih prava i sloboda. Apelantica navodi da se nalaz bazira i na izjavi supruga i sestre oštećene, kao i da se nije imala u vidu činjenica koje je sve lijekove oštećena uzimala (samoinicijativno), da je došla na krvnu zakrpu "na svojim nogama" i druge okolnosti u vezi s nalazom. Osim toga, apelantica navodi da je nalaz baziran na dokazima pribavljenim u istrazi, a samo jedan dio tih dokaza je prezentiran na glavnom pretresu. Apelantica detaljno "secira" presudu u odnosu na radnje koje je ona poduzela odnosno koje nije poduzela i uzročno-posljedičnom vezom s posljedicom - pogoršanjem zdravlja oštećene, odnosno smrtnim ishodom. Apelantica upućuje na nalaz vještaka sudske medicine i patologa, te obdukcijski nalaz iz kojih ne proizlazi bilo kakav zaključak o uzročnoj vezi između apelanticinih radnji i posljedice. Suprotno ovom, apelantica navodi da je sud presude bazirao na pretpostavkama, pa je zaključeno da je uzrok narkoze jetre preosjetljivost organizma na lijekove, što nikako ne proizlazi iz provedenih dokaza jer je to samo jedan od mogućih uzroka, a što su potvrdili i saslušani vještaci. Osim toga, apelantica navodi simptome narkoze jetre, trajanja –manifestacije simptoma, na način kako su ih prezentirali vještaci, te upućuje da čak i kad se uzme kao pravilan zaključak suda o uzroku smrti apelantica nije mogla vidjeti simptome jer nije oštećenu vidjela dva dana prije smrti. Apelantica ističe da, ukoliko se ne zna tačan uzrok smrti, što je ovdje slučaj, niko ne može biti osuđen. Оna detaljno navodi da niti jedan lijek koji je dala ili metoda koju je primijenila nisu toksični. Osim toga, apelantica navodi da je oštećena uzimala i druge lijekove, da nije utvrđeno koje, pa je upitan i stvarni uzrok smrti. U tom pravci apelantica ističe da je suprug oštećene kupovao lijekove bez recepta, da je sestra oštećenoj sugerirala neagresivnu metodu (kafa i kola), a što sud kao izuzetno bitno nije ocijenio i utvrdio na nesumnjiv način. Osim toga, apelantica osporava i zaključke suda da nije rekla za probijanje dure, te samim tim osporava izjavu dr. Katice (čak upućuje da je ona krivično odgovorna za konkretno djelo) saslušane kao svjedoka, te navodi činjenicu da oštećena po njenom uputstvu nije rekla ginekologu za probijanje dure i ostale okolnosti koje se ne mogu staviti njoj na teret. Apelantica problematizira i način na koji je sud vjerovao dr. Katici. Apelantica navodi da ona nije pustila iz bolnice oštećenu kući i da nije konsultirana u vezi s tim, jer je tu bio tim ljekara zaduženih za otpust (apelantica je predala smjenu). Apelantica opet upućuje da ostali saslušani ljekari nisu izjavljivali da im je oštećena spominjala probijanje dure, te da očigledno oštećena nije detaljno obavještavala doktore o stvarnom stanju tegoba i zdravlja. Osim toga, apelantica navodi da je sud parcijalno uzimao izjave svjedoka, kako bi potkrijepio optužnicu te da i iskazi svjedoka (suprug, sestra i prijatelji oštećene) nisu saglasni u odlučnim dijelovima (lijekovi, kad su je vidjeli, kad je rekla za simptome prvi put), kao i iskazi doktora kojima je djelomično vjerovao (oko vođenja apelanticine trudnoće, simptoma bolesti, upućivanje da se jave određenom ljekaru specijalisti i drugo). Osim toga, apelantica navodi da sud nije cijenio kao relevantan, a trebao je, iskaz dr. Idrizbegovića, jer ovaj dokaz nije u suprotnosti niti s jednim dokazom odbrane ili optužbe. Proizvoljnost presude Kantonalnog suda apelantica vidi i u načinu odmjeravanja kazne apelantici, odnosno "otežavajuće" okolnosti koje je sud cijenio. Apelantica se u odnosu na svoje navode o povredi prava na pravično suđenje pozvala na praksu Ustavnog suda, kao i Doma za ljudska prava. U odnosu na član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju apelantica ističe da je dva puta donijeta presuda za isto djelo, iste radnje koje su obuhvaćene presudom kojom se optužba odbija su obuhvaćene i presudom kojom je proglašena krivom. Apelantica upućuje na praksu Evropskog suda u predmetu Zolotukhin protiv Rusije, te napominje da je u njenom slučaju donijeta pravosnažna presuda, a opet je vođen postupak i osuđena je za isto krivično djelo, čime je povrijeđen princip ne bis in idem i to zagarantiran odredbama ZKP, kao i Protokolom uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da Evropski sud zabranjuje i dvostruku istragu, čak i u situaciji kada prethodni krivični postupak nije rezultirao istragom, iz bilo kog razloga, zbog čega je apelanticin predmet još radikalniji. Apelantica navodi da je prvobitna odluka (kojom se optužba odbija) stekla materijalnu pravosnažnost, a ona je posljedica greške tužioca koji je činjenični opis podveo "pod pogrešnu materijalno-pravnu normu". U vezi s tim apelantica ističe da se garancije člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju ne odnose na "kvalifikaciju djela ili vrstu odluke", već na "iste činjenice i vođenje krivičnog postupka", a što se desilo u konkretnom predmetu.

b) Odgovor na apelaciju

39. Vrhovni sud je naveo da je razloge za svoje odlučenje iznio u svojoj presudi.

40. Kantonalni sud je naveo da je razloge za svoje odlučenje iznio u svojoj presudi.

41. Federalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer je pobijana presuda Vrhovnog suda donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava i poštivanjem garancija iz Evropske konvencije, te da nisu učinjene povrede koje apelantica navodi.

42. Tužilaštvo je navelo da je za odlučenje da nije došlo do povrede principa ne bis in idem Kantonalni sud, a zatim Vrhovni sud u raznim fazama postupka, dao razloge zbog kojih se ne radi o povredi ovog principa. Također, Tužilaštvo navodi da su se sudovi jasno očitovali na prigovor odbrane o načinu pribavljanja dokaza - nalaza i mišljenja Odbora, ocijenio ga neosnovanim, a isti navodi se ponavljaju i u apelaciji. Također, Tužilaštvo je navelo da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnosti u odlučivanju i povrede principa in dubio pro reo, jer je sud cijenio sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi i zaključio da je apelantica zaista i počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret te je na jasan način opisana uzročna veza, odnosno da je smrt oštećene prouzrokovana nesavjesnim liječenjem, a navodi iznijeti u apelaciji, prema mišljenju Tužilaštva, "su izvan konkretne krivične stvari". Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

43. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 229.
Nesavjesno liječenje

(1) Doktor medicine ili doktor stomatologije koji obavljajući svoju aktivnost primijeni očito neprikladno sredstvo ili očito neprikladan način liječenja ili ne primijeni odgovarajuće higijenske mjere, pa time prouzrokuje pogoršanje zdravstvenog stanja neke osobe, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 240.
Teška krivična djela protiv zdravlja ljudi

(1) Ako je krivičnim djelom iz člana 225. (Prenošenje zarazne bolesti) st. 1. i 2.; člana 8. (Zapošljavanje osoba oboljelih od zarazne bolesti) stav 1.; člana 229. (Nesavjesno liječenje) st. 1. i 2.; člana 233. (Nadriliječništvo); 234. (Proizvodnja i stavljanje u promet škodljivih živežnih namirnica) stav 1.; člana 235. (Nesavjesni pregled mesa za prehranu) stav 1. i člana 236. (Zagađivanje vode za piće i živežnih namirnica) stava 1. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe, ili joj je zdravlje teško narušeno, ili postojeća bolest znatno pogoršana, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(2) Ako je krivičnim djelom navedenim u stavu 1. ovog člana prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do dvanaest godina.

44. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) relevantne odredbe glase:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 36.
Posljedice nadležnosti

(1) Sud je dužan da pazi na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost i čim primijeti da nije nadležan oglasiće se nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja uputiće predmet nadležnom sudu.

(2) Ako u toku glavnog pretresa sud ustanovi da je za suđenje nadležan niži sud, neće dostaviti predmet tom sudu nego će sam provesti postupak i donijeti odluku.

(3) Pošto optužnica bude potvrđena, sud se ne može oglasiti mjesno nenadležnim niti stranke mogu isticati prigovor mjesne nenadležnosti.

(4) Nenadležan sud je dužan da preduzme one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgađanja.

Član 297.
Meritorne i procesne presude

(1) Presudom se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.

(2) Ako optužba obuhvata više krivičnih djela, u presudi će se izreći da li se i za koje djelo optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se oglašava krivim.

Član 298.
Presuda kojom se optužba odbija

Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći:

a) ako za presuđenje sud nije stvarno nadležan;

VI. Dopustivost

45. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

46. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 16. juna 2013. godine a apelacija je podnesena 13. i 14. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

49. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije, pravo iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 14. stav 3.c) Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

50. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

51. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

52. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, baziranju presude na nezakonito pribavljenom dokazu i pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza u cjelini i povredi principa in dubio pro reo.

53. U vezi s apelanticinim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

54. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

55. Zatim, Ustavni sud, u pogledu apelanticinih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

56. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore kao u apelaciji iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se Vrhovni i Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo. Apelantica osporava zaključke suda, pri tome dajući svoje subjektivno mišljenje i zaključak u odnosu na provedene dokaze, pri tome posebno analizirajući nalaz i mišljenje Sudskog medicinskog odbora, kao i nalaz vještaka sudske medicine i patologa, na način koji je povoljniji za nju. Osim toga, suština apelacionih navoda se svodi na činjenicu da iz provedenih dokaza nije utvrđena uzročno-posljedična veza između apelanticinih radnji i posljedica koje su nastupile kod oštećene. Međutim, suprotno apelanticinim navodima Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, jasno opisao apelanticine radnje (činjenje i nečinjenje), i to od davanja epiduralne anelgezije prilikom koje je došlo do zadesnog probijanja dure pa sve do dva dana pred smrt oštećene, koje su jasno opisali i definirali, a koje su prema zaključku suda predstavljale očigledno neprikladan način liječenja, koji nije u skladu s dobrom liječničkom praksom, pogotovo ako se ima u vidu propust apelantice da obavijesti pretpostavljene i dežurnog ginekologa o zadesu probijanja dure, jer bi se u takvoj situaciji obratila posebna pažnja oštećenoj i nastojanjima da se sanira zades, a kako ne bi došlo do daljih komplikacija, pa daljnje liječenje apelantice u kućnim uvjetima i davanje lijeka Propofol 1% emulzija, kao i davanje "krvnih zakrpa" (protekom skoro mjesec dana od zadesa probijanja dure) u bolnici u vrijeme apelanticinog dežurstva, pa zatim otpuštanje oštećene kući, i uz sve to pogoršavanje zdravstvenog stanja oštećene, koje je morala primijetiti s obzirom na manifestaciju i trajanje simptoma, bile u uzročno-posljedičnoj vezi s pogoršanjem zdravstvenog stanja oštećene, koje je dovelo i do njene smrti. Zatim, sudovi su se očitovali na apelanticine navode kojima je ukazivala na određene organizacione propuste na klinici, kao i navode o kućnim posjetama, navode da lijekovi i metode koje je davala nisu bili toksični i ostalo, čime je htjela izbjeći krivičnu odgovornost, a Kantonalni sud a zatim Vrhovni sud su za svaki apelanticin navod dali svoje odlučenje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

57. Imajući u vidu činjenicu da apelantica osporava zakonitost dokaza - nalaza i mišljenja Sudskog medicinskog odbora, a zbog činjenice (prije svega) da nije ispoštovana procedura, odnosno Ugovor između Bosne i Hercegovine i Srbije o pružanju međunarodne pomoći u krivičnim i građanskim stvarima, Ustavni sud podsjeća da je, kada se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pravičan, potrebno uzeti u obzir i jesu li poštovana prava odbrane. Posebno se mora ispitati je li apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvalitet dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili tačnost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. marta 2009 godine [GC], zahtjev broj 4378/02, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava, Lisica protiv Hrvatske, presuda od 25. februara 2010 godine, zahtjev broj 20100/06, stav 49).

58. Dalje, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske istakao da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je zauzeo stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prema navedenom prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza osobu lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno cijeni da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnovali svoju odluku.

59. U konkretnom slučaju apelantica je osuđena, između ostalog, i na osnovu dokaza, nalaza i mišljenja Sudskog medicinskog odbora koji je pribavljen po zahtjevu Kantonalnog tužilaštva. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ispitali identične prigovore odbrane u toku postupka te su utvrdili da oni nisu osnovani, za šta su dali svoje razloge, posebno navodeći da ovakvim "direktnim" pristupom nisu povrijeđena apelanticina prava, pogotovo kada se ima u vidu da se garancijama iz tog ugovora više štiti suverenitet država nego prava pojedinaca. Osim toga, sud je naveo da zbog činjenice da vještačenje nije zatraženo preko Ministarstva pravde ne znači da bi nalaz bio drugačiji ili povoljniji za apelanticu. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost ni nelogičnost u ovakvom obrazloženju sudova, pogotovo kada se ima u vidu dosadašnja praksa Ustavnog suda u kojoj je razmatrao slično pravno pitanje (vidi Odluka Ustavnog suda AP 2131/09, od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač. 52-55 Odluke o dopustivosti i meritumu) u kontekstu apelantove tvrdnje u tom predmetu o nezakonitosti - nalazu DNK analize, koji je pribavljen "mimo" protokola. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je apelant imao mogućnost osporiti navedeni dokaz, što je i učinio u postupku, kao i da su redovni sudovi razmatrali apelantove prigovore o "nezakonitosti" nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta o DNK analizi, te su zaključili da su provedeni dokazi zakoniti jer su za njihovo provođenje postojale naredbe Okružnog tužilaštva i Specijalnog tužilaštva, a mjesto gdje je vještačenje izvršeno (van teritorije BiH), ne predstavlja propust koji bi urađenom nalazu dao karakter nezakonitog dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama u konkretnom predmetu detaljno odgovorili na apelanticine prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza nalaza i mišljenja Sudskog medicinskog odbora, navodeći da nije riječ o nezakonitom dokazu, a Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama niti može naći elemente koji bi upućivali na bilo koji način da se radi o "nezakonitom" dokazu.

60. U vezi s navedenim je i apelanticina izjava da je nalaz baziran "na dokazima iz istražnog postupka", od kojih su samo neki provedeni na sudu. Međutim, s obzirom na prethodno spomenute principe iz predmeta Bykov protiv Rusije, Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala mogućnost osporiti navedeni dokaz-nalaz u toku postupka, što je i pokušala učiniti u postupku pred prvostepenim sudom, a kasnije i u žalbenim navodima. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali apelanticine prigovore o "nezakonitosti" nalaza i mišljenja, te su ih odbili kao neosnovane, ali i druge prigovore u odnosu na ovaj dokaz, koje su također ocijenili kao neosnovane, pogotovo u dijelu u kojem apelantica subjektivno i tendenciozno pokušava dovesti zaključke nalaza u sumnju, a kako bi poboljšala svoju procesnu poziciju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud odgovorio navodima iz žalbe kako činjenica da Sudskom medicinskom odboru nije dostavljen obdukcijski nalaz ne čini ovaj nalaz nezakonitim i da se ne radi o nadvještačenju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelanticine prigovore u vezi sa zakonitošću ovog dokaza, naglašavajući da nije riječ o nezakonitom dokazu.

61. U odnosu na apelanticin navod da su i ostali dokazi ocijenjeni fragmentirano i u namjeri da idu u prilog optužnici, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud na glavnom pretresu proveo sve predložene dokaze stranaka u postupku. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud izvršio ocjenu i drugih nalaza i mišljenja, te da je, suprotno apelanticinim navodima, detaljno analizirao dokaze odbrane i optužbe i doveo ih u međusobnu vezu, te dao obrazložene i detaljne razloge zašto prihvata ili ne prihvata određene dokaze, pa nakon toga izveo zaključak o apelanticinoj krivično-pravnoj odgovornosti za počinjeno krivičnog djelo, odnosno o uzročno-posljedičnoj vezi između radnji (i nečinjenja) i posljedice koja je zbog toga nastupila. Stoga, Ustavni sud smatra da i iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi zaključak da i ostali provedeni dokazi kojima je sud vjerovao, nesumnjivo upućuju na zaključak da je apelantica počinila krivično djelo za koje je optužena, odnosno da su osporene presude rezultat opsežnog i detaljnog postupka.

62. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da apelantici nije ni na koji način bilo uskraćeno pravo da provodi svoje dokaze. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u toku cijelog postupka imala branioca, koristila se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te da osporava navode i dokaze Tužilaštva što je i činila, a imala je i mogućnost da predlaže dokaze za svoje tvrdnje kao i dokaze kojim bi osporila dokaze Tužilaštva. Činjenica da dokazi koje je apelantica predlagala (pogotovo njena izjava i izjava dr. Idrizbegovića) nisu prihvaćeni u dokaznom postupku, odnosno nisu doveli do zaključka suda o apelanticinoj nevinosti, samo po sebi, kada je sud dao obrazloženje koje nije proizvoljno, ne može uticati na povredu prava na pravično suđenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz odluke Vrhovnog suda evidentno da je taj sud razmotrio sve apelanticine žalbene navode, koje apelantica ponavlja u apelaciji, te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio neosnovanim i zašto je potvrdio prvostepenu presudu (uz izmijenjenu odluku o visini kazne, prihvatajući žalbeni prigovor odbrane o "otežavajućim okolnostima" na način na koji ih je cijenio prvostepeni sud, a nije trebao). Ustavni sud također napominje da ostaje kod principa da je slobodna ocjena dokaza oslobođena pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza (kako je utvrđeno u Odluci AP 1603/05, od 21. decembra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, na koji se poziva apelantica). Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. Međutim, za razliku od citiranog predmeta AP 1603/05 (gdje je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje jer su sudovi paušalno cijenili izjave svjedoka, kao i dali ličnu ocjenu pravne valjanosti akta koji su koristili kao dokaz, na osnovu kojeg su izveli zaključak o krivici), sudovi u konkretnom slučaju su jasno naveli razloge za svoje odlučenje, dajući analizu dokaza koja se ne čini paušalnom niti proizvoljnom. Također, Ustavni sud napominje da je u ovom dijelu ispitao i apelanticine navode kojima se pozvala na dosadašnju praksu Ustavnog suda, te da ostaje kod svojih utvrđenih općih stavova, ali okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju na proizvoljnost u apelanticinom predmetu.

63. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelantica počinila predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava standarde koje je postavio taj član Evropske konvencije.

64. U vezi s apelanticinim navodima da je redovni sud povrijedio princip in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da analiza provedenih dokaza niti u jednom segmentu nije izostala, tj. obrazloženje pobijane presude ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak redovnih sudova da je apelantica, na način opisan u izreci presude, počinila predmetno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelanticini navodi o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije također neosnovani.

65. U odnosu na apelanticine navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo tijesno povezano s pravom na jednakost strana u postupku. Opće načelo je da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužitelj. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 78). U vezi s apelacionim navodima u odnosu na ovaj dio, Ustavni sud ne može zaključiti koje eventualne propuste je uradio sud u odnosu na garancije člana 6. stav 3. točka d. Evropske konvencije jer apelantica nije navela koje to svjedoke sud po njenom prijedlogu nije saslušao. Naime, iz osporenih presuda proizlazi da je apelantica u toku cijelog postupka bila prisutna na glavnom pretresu prilikom izvođenja dokaza, da je imala advokata kao i da se koristila zakonskim pravom da ispita i ospori dokaze Tužilaštva, kao i da izvede svoje dokaze, zbog čega su ovi navodi čine paušalnim. Samo činjenica da određeni dokazi koje je apelantica predložila, a sud proveo, ali im nije vjerovao, za šta je dao svoje razloge (kao u slučaju dr. Idrizbegovića ili iskaz same apelantice) ne utiče na povredu ovog prava, o čemu je Ustavni sud raspravio u prethodnim tačkama odluke.

66. Na osnovu utvrđenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

67. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i kaznenom postupku te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka sukladno zakonu i kaznenim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.

3. Ovaj se član ne može staviti van snage na temelju člana 15. Konvencije.

68. U konkretnom slučaju apelantica ističe kako je krivični postupak vođen nakon pravosnažne Presude broj 65 0 K 056074 08 K, od 10. jula 2009. godine, za "isto krivično djelo", odnosno djela koja proizlaze iz istog činjenično-pravnog supstrata optužnice, čime je povrijeđeno načelo ne bis in idem.

69. Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stavovi Evropskog suda u vezi s primjenom i principa iz stava 1. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju mijenjali i evoluirali. S tim u vezi, Ustavni sud posebno naglašava da je Evropski sud jasno naveo da član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u prvom stavu sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavu predviđa izuzetke od ovog pravila pod "kontroliranim" uvjetima. Također, Ustavni sud primjećuje da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03 presuda od 10. februara 2009. godine) polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi "o istom". Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za "isto krivično djelo" odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste. Također, Evropski sud je jasno utvrdio da se postupak principa iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju "aktivira" kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata (presuđena stvar), a što je dalje definirano da nema redovnog pravnog lijeka u skladu s domaćim zakonima, da je iskorišten ili da je istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka.

70. Stoga će Ustavni sud apelanticine navode o dvostrukom suđenju za isto krivično djelo ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda. Dakle, Ustavni sud prije svega podsjeća da je za primjenjivost člana 4. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju potrebno da postoji krivični postupak okončan pravosnažnom presudom, da postoji drugi postupak i da postoji pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Dakle, za primjenljivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća.

71. U konkretnom slučaju presuda Općinskog suda od 10. jula 2009. godine, potvrđena Presudom Kantonalnog suda 65 0 K 056074 09 Kž, od 19. oktobra 2010. godine, kojom se optužba protiv apelantice odbija, stekla je formalnu pravosnažnost. Zatim je neprijeporno da je nakon postupka koji je proveden pred Kantonalnim sudom, kao prvostepenim sudom, apelantica proglašena krivom za "isto krivično djelo" za koje je u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom optužba odbijena. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je Presuda Općinskog suda broj 65 0 K 056074 08 K, od 10. jula 2009. godine, kojom se prema apelantici optužba odbija, po svom karakteru predstavlja uvjet za primjenljivost člana 4. Protokola 7.

72. Ustavni sud primjećuje da ZKP predviđa dvije vrste odluka - procesne i meritorne. U procesne, između ostalih, spada i odluka kojom se optužnica odbija zbog nenadležnosti suda. U konkretnom slučaju, na osnovu činjeničnog opisa krivičnopravnih radnji koje su apelantici stavljene na teret, sud, koji nije vezan pravnom kvalifikacijom djela, utvrdio je da iz opisa radnji koje su apelantici stavljene na teret proizlazi teži oblik krivičnog djela koji je u stvarnoj nadležnosti Kantonalnog suda. U skladu sa zakonskim odredbama, s obzirom na fazu postupka - glavni pretres, sud je donio presudu. Ustavni sud, prije svega s aspekta domaćeg prava, primjećuje da je ZKP jasno propisao da se nakon potvrđivanja optužnice sud ne može proglasiti nenadležnim rješenjem i uputiti nadležnom sudu (što može u ranijim fazama), već mora donijeti presudu kojom se optužba odbija.

73. Ustavni sud nadalje primjećuje da su sudovi u svojim odluka dali razloge zbog kojih smatraju da se ne radi o situaciji ne bis in idem pa su isticali da se radi o procesnoj odluci u kojoj nije rješavano o meritumu krivične stvari, odnosno o apelanticinoj krivičnoj odgovornosti. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, u postupku koji je prvobitno vođen pred Općinskim sudom (dakle Općinskog suda i Kantonalnog suda u žalbenom postupku) nisu ispitivali bilo koju radnju u odnosu na apelanticu, već se pošlo od prostog opisa radnji koje su apelantici stavljene na teret, kao elementa krivičnog djela za koje je optužena. Dalje, u odnosu na utvrđene elemente krivičnog djela i radnje koje su stavljene apelantici na teret, sud se bavio "sobom" odnosno našao da za navedene radnje, odnosno krivično djelo koje iz njih proizlazi, nije nadležan. Dakle, iz opisa presude kojom se optužnica odbija ne proizlazi niti jedna činjenica koja upućuje da je na bilo koji način utvrđivana apelanticina krivična odgovornost. Čak i restriktivnim tumačenjem presude Općinskog suda kojom se odbija optužba, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je u pitanju "oslobađajuća" ili "osuđujuća" pravosnažna presuda, odnosno da je ona riješila pitanje konačnog oslobađanja ili osude apelantice nakon ocjenjivanja činjenica predmeta i utvrđivanja apelanticine krivične odgovornosti (ili nevinosti).

74. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

75. Apelantica se također pozvala i na povredu člana 14. stav 3.d) Međunarodnog pakta koji pruža identične garancije kao pravo na pravično suđenje iz člana II/3.е) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.c. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije ne proizlazi da je navedeno pravo, odnosno garancije koje pruža navedeni član, uopće primjenjivo na konkretnu situaciju budući da je cijelo vrijeme postupka pred redovnim sudovima apelantica imala advokata, čije zastupanje apelantica ne dovodi u pitanje, zbog čega Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ove navode.

VIII. Zaključak

76. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je osporena presuda rezultat opsežnog postupka u kojem je sud ocijenio dokaze i dao valjane razloge za svoje odlučenje poštujući principe, odnosno garancije prava na pravično suđenje.

77. Ustavni sud nalazi da nema povrede člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer pravosnažna presuda kojom je zbog stvarne (ne)nadležnosti suda optužba protiv apelantice odbijena nije sadržavala odluku o "oslobađanju" odnosno "osudi" apelantice.

78. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.