Službeni glasnik BiH, broj 71/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 501/13, rješavajući apelaciju Zdravke Vučičević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zdravke Vučičević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Mal 017281 12 Gž od 9. novembra 2012. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 501/13 od 27. februara 2014. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zdravka Vučičević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 31. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Mal 017281 12 Gž od 9. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 I 017281 10 Mal od 3. oktobra 2011. godine. Apelantkinja je 7. novembra 2013. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odgodio izvršenje Presude Osnovnog suda broj 89 0 I 017281 10 Mal od 3. oktobra 2011. godine" do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donijelo zaključak o prioritetnom rješavanju predmeta.

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 501/13 od 27. februara 2014. godine naložio Osnovnom sudu da ne provodi postupak izvršenja Rješenja o izvršenju broj 89 0 I 034396 13 I od 21. augusta 2013. godine, kojim je određeno izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 89 0 I 017281 10 Mal od 3. oktobra 2011. godine.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Mikrokreditne fondacije EKI Sarajevo - Filijala Višegrad, kao druge strane u predmetnom postupku, zatraženo je 27. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. marta 2014. godine, a Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo - Filijala Višegrad 13. marta 2014. godine, dok Okružni sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

6. Na zahtjev Ustavnog suda Osnovni sud je 16. juna 2014. godine dostavio na uvid spis broj 89 0 I 017281 10 Mal.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

8. Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo - Filijala Višegrad i Nada Marković su 10. juna 2008. godine zaključili ugovor o kreditu kojim se tužitelj, kao davalac kredita, obavezao da će Nadi Marković, kao primaocu kredita, isplatiti iznos od 4.000,00 KM, a primalac kredita se obavezao da će navedeni iznos vraćati davaocu kredita prema otplatnom planu iz tog ugovora sa krajnjim rokom povrata kredita do 10. juna 2011. godine. U članu 7. stav 1. ugovora o kreditu je navedeno da davalac kredita može u svako doba otkazati ugovor ukoliko, između ostalog, primalac kredita kasni sa otplatom kredita u ugovorenim rokovima, ili ako kredit ne vraća na ugovoreni način, a ako propusti da uplati najmanje dvije uzastopne dospjele rate kredita, davalac kredita će odmah nakon dospijeća druge uzastopne neplaćene rate otkazati ovaj ugovor. U stavu 2. tog člana je navedeno da otkaz ugovora koji je dat korisniku kredita čini cjelokupno potraživanje davaoca kredita po tom ugovoru dospjelim u cijelosti i prema primaocu kredita i prema solidarnim dužnicima i jemcima po tom ugovoru. U članu 8. ugovora o kreditu je navedeno da će obavještenje o otkazu ugovora o kreditu davalac kredita poslati i solidarnim dužnicima i jemcima po tom kreditu u kojem slučaju se ovaj ugovor smatra raskinutim na dan kada je primalac kredita primio obavještenje o raskidu ugovora od davaoca kredita, odnosno onog dana kada je davalac kredita primio obavještenje pošte ili svog ovlaštenog zaposlenika o neuspješnoj dostavi (za koju je odgovoran primalac kredita). U članu 9. ugovora o kreditu je navedeno da na dan raskida ugovora cjelokupan iznos kredita, i to glavnica sa pripadajućim redovnim i zateznim kamatama obračunatim na dan kašnjenja sa otplatom, kao i sva ostala sporedna potraživanja, automatski dospijevaju za naplatu.

9. Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo - Filijala Višegrad i apelantica su 10. juna 2008. godine zaključili ugovor o jemstvu kojim apelantica jemči za uredno ispunjenje novčane obaveze koju ima Nada Marković po osnovu ugovora o kreditu.

10. Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo - Filijala Višegrad kao tražilac izvršenja je podnijela Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv Nade Marković i apelantice kao izvršenikā na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice (koja je dospjela na plaćanje 26. augusta 2010. godine), predlažući izvršenje na pokretnim stvarima Nade Marković, te obustavom ½ apelanticine penzije.

11. Osnovni sud, postupajući po prijedlogu za izvršenje, donio je Rješenje o izvršenju broj 89 0 I 017281 10 I od 30. septembra 2010. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

12. Odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 89 0 I 017281 10 I od 13. decembra 2010. godine kojim je određeno da se prijedlog za izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari smatra tužbom, da se izvršenje odgađa i da će biti nastavljeno na prijedlog tražioca nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.

Parnični postupak radi isplate duga i kamata

13. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 I 017281 10 Mal od 3. oktobra 2011. godine obavezana je apelantica da Mikrokreditnoj fondaciji EKI Sarajevo - Filijala Višegrad (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime glavnog duga iznos od 2.258,30 KM i na ime kamata iznos od 200,50 KM, koje su obračunate do 26. augusta 2010. godine, te daljnjih kamata počev od tog datuma pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.905,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari predstavlja potraživanje tužitelja prema apelantici, kao jemcu, za neisplaćeni dio kredita koji je podigla Nada Marković, koja je u međuvremenu umrla. Osnovni sud je ukazao da je prethodno tužitelj 6. septembra 2010. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu potpisane mjenice, ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu protiv Nade Marković i apelantice kao izvršenika. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju (kojim je odredio predloženo izvršenje), ali da je po apelanticinom prigovoru rješenje o izvršenju obustavljeno u odnosu na Nadu Marković zbog njene smrti, dok je u odnosu na apelanticu izvršenje odgođeno, te navedeno da se prijedlog za izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari smatra tužbom.

14. Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid i pročitao tužiteljeve dokaze: ugovor o kreditu, ugovor o jemstvu, izjavu o prihvatanju uvođenja administrativne zabrane, mjenicu i izvod iz poslovnih knjiga uz dopis, te da je nakon ocjene svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi odlučio kao u izreci presude. Osnovni sud je naveo da se tužitelj u daljnjem toku postupka, koji je nastavljen po pravilima parničnog postupka, više nije pozivao na mjenicu kao pravni osnov za podnošenje prijedloga za izvršenje, već na materijalne dokaze koje je predložio na pripremnom ročištu i koje je sud izveo (ugovor o kreditu, ugovor o jemstvu, izjava o prihvatanju uvođenja administrativne zabrane, obavijest o raskidu ugovora i opomena pred prinudnu naplatu). S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini prigovori u pogledu pravnih nedostataka mjenice kao osnova za podnošenje prijedloga za izvršenje. Naime, Osnovni sud je ukazao da, iako je predmetna parnica proizašla po osnovu mjeničnog duga, tužitelj se u toku postupka nije pozivao na mjenicu, već na materijalne dokaze, tako da je sud u predmetnom postupku postupao u skladu sa pravilima Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojima su regulirani sporovi male vrijednosti. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelantica nije osporavala visinu duga koji je nastao po neisplaćenom dijelu kredita glavnog dužnika Nade Marković, tako da je sud u tom pogledu prihvatio tužiteljev tužbeni zahtjev kao nesporan. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 997. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ako to ovaj ne učini. Također, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 1004. ZOO propisano da se od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu. Osnovni sud je naveo da je takav pismeni poziv tužitelj dostavio u obavijesti o raskidu ugovora o kreditu i opomenom pred prinudnu naplatu, koja se nije mogla provesti prema glavnom dužniku zbog njegove smrti, te obaveza za ispunjenje neisplaćenog dijela kredita pada na apelanticu kao jemačnog dužnika u skladu sa citiranom zakonskom odredbom.

15. Protiv navedene prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu u kojoj je, između ostalog, istakla da je prvostepeni sud u donošenju prvostepene presude učinio procesnu povredu time što je istakao kako je, pored ostalih tužiočevih dokaza, izveo i dokaz uvidom u "obavijest o raskidu ugovora" i "opomenu pred prinudnu naplatu" koje je tužilac dostavio apelantici. Apelantica je istakla da, međutim, navedene dvije isprave nisu izvedene kao dokazi, odnosno da su to nepostojeći dokazi, pa da se procesna povreda ogleda u povredi člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, jer je time povrijeđeno apelanticino pravo da se izjasni na sve dokaze, što joj je u ovom slučaju onemogućeno. Dakle, budući da tužilac nije izveo dokaz da je predmetni kredit eventualno otkazan, te imajući u vidu član 7. stav 2. i čl. 8. i 9. predmetnog ugovora o kreditu, kao i akcesornu prirodu ugovora o jemstvu, onda je sasvim jasno da potraživanje iz osnovnog posla u ukupnom iznosu cijelog kredita nije bilo dospjelo, te da je, stoga, sama tužba bila preuranjena, a iz istog razloga i tužbeni zahtjev neosnovan.

16. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 89 0 Mal 017281 12 Gž od 9. novembra 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je, u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, naveo da iz predmetnog prijedloga za izvršenje koji se, prema rješenju prvostepenog suda od 13. decembra 2010. godine, smatra tužbom proizlazi da je kao tražilac izvršenja, odnosno tužitelj označena Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo - Filijala Višegrad, koja, suprotno žalbenim navodima, ima status pravnog lica, a time i stranačku sposobnost. Naime, Okružni sud je ukazao da iz Odluke o promjeni pravnog oblika tužitelja od 30. marta 2010. godine i Rješenja Federalnog ministarstva pravde broj 04-05-2-409/08 od 30. aprila 2008. godine proizlazi da Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo ima status pravnog lica. Pri tome Okružni sud je naveo da okolnost da je tužitelj pravilno označenom nazivu tužitelja, kao pravnog lica, dodao i naziv ekspoziture kao organizacionog dijela tužitelja u kojem obavlja rad, nema kao posljedicu neurednost tužbe koja se odnosi na nedostatak stranačke sposobnosti tužitelja. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja koji je istakla apelantica, budući da je, dakle, tužitelj aktivno legitimiran u predmetnom sporu. Dalje, Okružni sud je naveo da je podnošenjem prigovora protiv rješenja o izvršenju iz člana 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) izvršenje odgođeno, te je predmetni postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka. Okružni sud je ukazao da je vjerodostojna isprava, koja ne posjeduje sve kvalitete izvršne isprave, podnošenjem prigovora protiv rješenja o izvršenju prestala biti osnov za određivanje izvršenja, odnosno da prestaje mogućnost da se izvršni postupak dalje vodi po rješenju koje je doneseno na osnovu vjerodostojne isprave.

17. Okružni sud je, zatim, ukazao da se u tom slučaju postupak nastavlja po svim pravilima parničnog postupka, tako da stranke u parničnom postupku imaju pravo iznositi sve činjenice na kojima zasnivaju svoje tvrdnje i predlagati sve dokaze kojima raspolažu za utvrđivanje tih činjenica. Okružni sud je ukazao da tužitelj u predmetnom postupku nije tražio isplatu mjenice, niti su predmet spora mjenična prava i obaveze parničnih stranaka, kako je neosnovano u žalbi navedeno.

18. U odnosu na prigovor da prvostepeni sud nije izveo dokaz uvidom u "obavijest o raskidu ugovora" i "opomenu pred prinudnu naplatu", koje je tužilac dostavio apelantici, odnosno da su to nepostojeći dokazi na koje se prvostepeni sud samo pozvao, pa da se procesna povreda ogleda u povredi člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP, jer je time povrijeđeno pravo apelantice da se izjasni na sve dokaze, što joj je u ovom slučaju onemogućeno, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju predmet spora potraživanje tužitelja po osnovu ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa Nadom Marković kao glavnim dužnikom, koji je osiguran ugovorom o jemstvu koji je nesporno potpisala apelantica kao jemac, kao i mjenicom koju je, također, potpisala apelantica, jemčeći na taj način za uredno ispunjenje ugovora o kreditu ukoliko to ne učini glavni dužnik. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je tužitelj imao pravo da postojanje svog potraživanja prema apelantici, kao jemcu, u parničnom postupku dokazuje svim dokazima kojima raspolaže, pa i mjenicom kao jednim od dokaza. Pri tome Okružni sud je naveo da otkazom ugovora o kreditu zbog kašnjenja glavnog dužnika dospijevaju za naplatu ne samo dospjele rate kredita već i preostali dio kredita zajedno sa ugovorenom i zateznom kamatom, te da je ispunjenje navedenog potraživanja tužitelj ovlašten da zahtijeva i od supsidijarnih jemaca, odnosno u konkretnom slučaju od apelantice.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da tužitelj nema status pravnog lica, te da samim tim nije mogao biti stranka u postupku. Naime, apelantica navodi da Filijala Višegrad nije stekla status pravnog lica na osnovu zakona, niti na osnovu odluke o registraciji ili bilo kojeg općeg akta, te da status pravnog lica isključivo ima Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo. U vezi s tim, apelantica navodi da je članom 16. Odluke o promjeni pravnog oblika Mikrokreditne fondacije EKI određeno da njeni organizacioni dijelovi nemaju status pravnog lica, te da su organizacioni dijelovi dužni da, pored naziva fondacije, napišu i svoj naziv. Također, apelantica navodi da je članom 5. Odluke o osnivanju Mikrokreditne fondacije EKI - Filijala Višegrad određeno da Filijala Višegrad nema status pravnog lica. S obzirom na to, apelantica smatra da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je prijedlog za izvršenje, odnosno tužbu podnijela fondacija, koja je uz svoj naziv dodala naziv filijale, budući da je filijala ta koja je učestvovala u postupku kao tužitelj. Apelantica, dalje, navodi da se u konkretnom slučaju radilo o tipičnom mjeničnom sporu u kojem je trebalo ispitati način na koji je mjenica popunjena, dospjelost potraživanja iz osnovnog posla, budući da prigovorom protiv rješenja o izvršenju nije osporavan osnovni posao, već vrijeme dospijeća obaveze i način na koji je popunjena mjenica (koja je popunjena tek nakon smrti trasanta). Također, apelantica navodi da su na "glavnoj raspravi izvedena dva nepostojeća dokaza – obavijest o raskidu ugovora i opomena pred prinudnu naplatu", što ukazuje na još jedan u nizu propusta redovnih sudova.

b) Odgovor na apelaciju

20. Osnovni sud je naveo da je predmetni parnični postupak proizašao iz izvršnog postupka, da je izvršni postupak pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice, te da je po apelanticinom prigovoru protiv rješenja o izvršenju doneseno rješenje kojim se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Osnovni sud je naveo da je predmetni parnični postupak vodio u skladu sa odredbama ZPP, te da je taj sud, osim uvida u mjenicu, izveo dokaze uvidom i čitanjem ugovora o kreditu, ugovora o jemstvu, izjavu o prihvatanju uvođenja administrativne zabrane i izvod iz poslovnih knjiga tužitelja. Osnovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, budući da je apelantica sa tužiteljem zaključila pravni posao i potpisala navedene dokumente, što je svojom odlukom potvrdio i drugostepeni sud.

21. Tužitelj je naveo da iz člana 6. Zakona o mikrokreditnim organizacijama Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja Federalnog ministarstva pravde (kojim je Mikrokreditna fondacija EKI Sarajevo upisana u registar fondacija), rješenja Agencije za bankarstvo Republike Srpske (kojom je Mikrokreditnoj fondaciji EKI Sarajevo izdata dozvola za rad organizacionog dijela – Filijale Višegrad), Statuta i odluka Upravnog odbora Mikrokreditne fondacije EKI Sarajevo nedvojbeno proizlazi da Filijala Višegrad kao organizacioni dio navedene fondacije ima procesnu sposobnost predviđenu odredbama ZPP. Tužitelj je, dalje, naveo da su neosnovani apelanticini navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o mjeničnom sporu u kojem je trebalo ispitati način na koji je popunjena mjenica i dospjelost potraživanja. Naime, tužitelj je naveo da u predmetnom parničnom postupku nije tražio isplatu mjenice, niti su predmet spora mjenična prava i obaveze, već da je predmet spora potraživanje tužitelja po osnovu ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa Nadom Marković kao glavnim dužnikom. S obzirom na to da je apelantica sa tužiteljem zaključila ugovor o jemstvu kojim je pristala da otplaćuje kredit ukoliko glavni dužnik ne bude otplaćivao taj kredit, tužitelj je naveo da je imao mogućnost podnijeti tužbu sa zahtjevom za isplatu duga i protiv jemca shodno odredbama člana 997. u vezi sa članom 1002. stav 2. ZOO. Pri tome tužitelj je naveo da je mjenica u predmetnom postupku skoro pa irelevantna, budući da je tužitelj svoje potraživanje prema apelantici dokazao postojanjem ugovora o jemstvu, kao i drugim dokazima navedenim u obrazloženju prvostepene presude.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 127/08, 58/09 i 100/11) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

(1) Poslovna jedinica (ogranak) privrednog društva je izdvojeni organizacioni dio privrednog društva posredstvom koga društvo obavlja djelatnost u skladu sa zakonom.

(2) Poslovna jedinica nema svojstvo pravnog lica, a u pravnom prometu istupa u ime i za račun privrednog društva.

Član 3b. stav 1.

(1) U pravnom prometu poslovna jedinica nastupa pod poslovnim imenom društva, uz označenje:

a) da je riječ o poslovnoj jedinici i

b) naziva i adrese poslovne jedinice, ako se razlikuje od adrese sjedišta društva.

23. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) relevantne odredbe glase:

Član 50. st. 4. i 5.

(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.

24. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123. stav 1.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 291. st. 1. i 2.

Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice.

Posebnim propisima može se odrediti ko osim fizičkih i pravnih lica može biti stranka u postupku.

25. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 997.

Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

Član 1002.

(1) Jemčeva obaveza ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obaveze.

(2) Jemac odgovara za ispunjenje cijele obaveze za koju je jemčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njen dio ili na drugi način podvrgnut lakšim uslovima.

[…]

(4) Jemac odgovara i za svako povećanje obaveze koje bi nastalo dužnikovom docnjom ili dužnikovom krivicom, ako nije drugačije ugovoreno.

(5) On odgovara samo za onu ugovorenu kamatu koja je dospjela poslije zaključenja ugovora o jemstvu.

Član 1004. stav 1.

(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 0 Mal 017281 12 Gž od 9. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da Okružni sud, na traženje Ustavnog suda, nije dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantici osporene odluke, Ustavni sud je prihvatio da je osporena odluka dostavljena apelantici 3. decembra 2012. godine (kako je apelantica navela u apelaciji). S obzirom na to da je apelacija podnesena 31. januara 2013. godine, slijedi da je podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

33. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužitelj aktivno legitimiran u predmetnom postupku, da su pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju nije radilo o "mjeničnom sporu" (tj. o sporu u kojem je trebalo ispitati valjanost mjenice kao osnova za tužiteljevo potraživanje), te da su "na glavnoj raspravi izvedena dva nepostojeća dokaza – obavijest o raskidu ugovora i opomena pred prinudnu naplatu", odnosno da dva navedena akta nisu kao dokazi izvedeni na glavnoj raspravi, a da su redovni sudovi na njima zasnovali osporene odluke, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.

35. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka, u dijelu koji se odnosi na aktivnu legitimaciju tužitelja i obavezu vođenja predmetnog spora kao mjeničnog, primijenili relevantne odredbe procesnog prava, te u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Naime, u vezi sa apelanticinim navodima da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je tužitelj aktivno legitimiran u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, povodom identičnih apelanticinih navoda iznesenih u žalbi protiv prvostepene presude u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje koje je dao drugostepeni sud u vezi sa apelanticinim navodima, koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, u potpunosti zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da identični apelanticini navodi, koje ponavlja u apelaciji, ne dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka, te da su stoga neosnovani.

36. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali da je nakon podnošenja prigovora protiv rješenja o izvršenju (koje je doneseno na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice) postupak nastavljen prema pravilima parničnog postupka, te da je predmetna mjenica predstavljala samo jedan od dokaza u tom postupku, a ne osnov za tužiteljevo potraživanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 50. stav 4. ZIP-a propisano da "ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje će se smatrati tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka". Pri tome Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 7. stav 1. ZPP propisano da su "stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice", te je da odredbama člana 123. stav 1. ZPP propisano da je "svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev". Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZIP-a i ZPP sa odlučenjem redovnih sudova u tom pogledu, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi koji se odnose na navodne propuste redovnih sudova u vezi sa predmetnom mjenicom kao osnova za tužiteljevo potraživanje potpuno neosnovani.

37. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim navedenog, ukazuje da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na obavijesti o raskidu ugovora i opomeni pred prinudnu naplatu, a da ustvari navedeni dokazi nisu ni postojali. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud ova dva dokumenta nije naveo kao dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi, ali se izričito pozvao na navedene dokaze prilikom obrazlaganja primjene odredaba čl. 997. i 1004. ZOO na predmetnu situaciju, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud (pozivajući se na otkaz ugovora o kreditu) iako je apelantica u žalbi tvrdila da ta dva dokaza nisu izvedena na glavnoj raspravi, tako da ovi apelanticini navodi, u suštini, pokreću pitanje proizvoljnosti u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava od redovnih sudova. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantica sa tužiteljem zaključila ugovor o jemstvu kojim je jemčila za uredno ispunjenje ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa glavnim dužnikom, te budući da glavni dužnik nije uredno ispunjavao svoju obavezu, obavezali apelanticu na ispunjenje te obaveze shodno odredbama čl. 997. i 1004. ZOO.

38. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 997. ZOO propisano da se "ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obavezu dužnika ako to ovaj ne učini". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1004. stav 1. ZOO propisano da se "od jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarna odgovornost)". Dakle, iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da dospjelost obaveze i neispunjenje obaveze od glavnog dužnika još uvijek ne daje pravo povjeriocu da od jemca zahtijeva ispunjenje umjesto glavnog dužnika, već da je potrebno da povjerilac, nakon dospjelosti obaveze, uputi glavnom dužniku pismeni poziv u kojem mu daje rok za ispunjenje.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud ponavlja da se prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke izričito pozvao na "obavijest o raskidu ugovora i opomenu pred prinudnu naplatu" kao dokaze da je tužitelj kao povjerilac prethodno uputio pismeni poziv glavnom dužniku, te da mu, stoga, pripada pravo da od apelantice kao jemca zahtijeva ispunjenje obaveze u smislu odredaba člana 1004. stav 1. ZOO. Pri tome Ustavni sud, također, ponavlja, kako jasno proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da prvostepeni sud, prvobitno, prilikom navođenja dokaza koje je izveo na glavnoj raspravi nije naveo da je izvršio uvid u "obavijest o raskidu ugovora i opomenu pred prinudnu naplatu", da bi se, zatim, u nastavku obrazloženja svoje odluke pozvao na taj dokument kao dokaz koji je "predložen na pripremnom ročištu i izveden na glavnoj raspravi". Budući da apelantica, s druge strane, izričito osporava da je taj dokument izveden kao dokaz na glavnoj raspravi, Ustavni sud je, radi otklanjanja navedenih nejasnoća, zatražio od prvostepenog suda na uvid predmetni spis.

40. Ustavni sud je, nakon izvršenog uvida u predmetni spis, ustanovio da "obavijest o raskidu ugovora i opomena pred prinudnu naplatu" kao dokaz nije predložen na pripremnom ročištu, niti je samim tim izveden na glavnoj raspravi. Ustavni sud ukazuje da u predmetnom spisu postoji dopis tužitelja naslovljen kao "raskid ugovora o kreditu i opomena pred prinudnu naplatu", koji se upućuje glavnom dužniku i apelantici kao jemcu, kojim se poziva glavni dužnik da odmah uplati dospjele rate kredita uz naznaku da će se, u suprotnom, ugovor smatrati raskinutim i da će se cjelokupno potraživanje naplatiti prinudnim putem, ali u spisu ne postoji dokaz da je dopis i dostavljen glavnom dužniku i apelantici. Međutim, "obavijest o raskidu ugovora i opomena pred prinudnu naplatu" kao dokaz nisu predloženi, niti izvedeni na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud, pozivajući se na navedeni dopis kao dokaz da je tužitelj kao povjerilac prethodno uputio pismeni poziv glavnom dužniku, proizvoljno postupio u pogledu primjene odredaba člana 1004. stav 1. ZOO na predmetnu situaciju, a samim tim i drugostepeni sud (koji je svojom odlukom potvrdio kao pravilno takvo postupanje prvostepenog suda).

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo "da otkazom ugovora o kreditu zbog kašnjenja glavnog dužnika dospijevaju za naplatu ne samo dospjele rate kredita već i preostali dio kredita zajedno sa ugovorenom i zateznom kamatom, te da je ispunjenje navedenog potraživanja tužitelj ovlašten da zahtijeva i od supsidijarnih jemaca, odnosno u konkretnom slučaju od [apelantice]" (kako je određeno članom 7. ugovora o kreditu). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 7. ugovora o kreditu određeno da davalac kredita može, pod određenim uvjetima, otkazati ugovor o kreditu, te da otkaz ugovora koji je dat korisniku kredita čini cjelokupno potraživanje davaoca kredita po tom ugovoru dospjelim u cijelosti i prema primaocu kredita i prema jemcima po tom ugovoru. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je članom 8. ugovora o kreditu određeno da će obavještenje o otkazu ugovora o kreditu davalac kredita poslati i jemcima po tom kreditu, te da se ugovor smatra raskinutim na dan kada je primalac kredita primio obavještenje o raskidu ugovora od davaoca kredita, odnosno onog dana kada je davalac kredita primio obavještenje pošte ili svog ovlaštenog zaposlenika o neuspješnoj dostavi (za koju je odgovoran primalac kredita). Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 9. ugovora o kreditu određeno da na dan raskida ugovora cjelokupan iznos kredita, i to glavnica sa pripadajućim redovnim i zateznim kamatama, obračunatim na dan kašnjenja sa otplatom, kao i sva ostala sporedna potraživanja, automatski dospijevaju za naplatu.

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud zaključio da je otkazom ugovora o kreditu cjelokupno potraživanje dospjelo za naplatu, te da je tužitelj ovlašten da ispunjenje tog potraživanja zahtijeva i od apelantice kao supsidijarnog jemca. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom sudskom postupku nije predložen, niti izveden dokaz da je tužitelj kao davalac kredita dostavio glavnom dužniku obavještenje o raskidu ugovora o kreditu. S obzirom na to da je dostavljanje obavještenja o raskidu ugovora o kreditu, u smislu čl. 8. i 9. ugovora o kreditu, predstavljalo uvjet da bi se cjelokupno potraživanje moglo smatrati dospjelim prema glavnom dužniku, a samim tim i prema apelantici kao jemcu (čija obaveza je podređena i uvjetovana u odnosu na glavnu obavezu glavnog dužnika), Ustavni sud smatra da navedeno ukazuje na proizvoljnost u postupanju drugostepenog suda.

43. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 1002. stav 1. ZOO propisano da "jemčeva obaveza ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obaveze", te da je stavom 2. navedenog člana propisano da "jemac odgovara za ispunjenje cijele obaveze za koju je jemčio ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njen dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uvjetima". Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da jemčeva obaveza u pogledu kvantiteta obaveze treba da bude jednaka kao i obaveza glavnog dužnika s tim da je dopušteno da može biti samo manja, i to bilo da je ograničena samo na neki dio glavne dužnikove obaveze ili je jemčeva obaveza na drugi način podvrgnuta lakšim uvjetima (npr., da će jemac već dospjelu obavezu ispuniti povjeriocu po proteku izvjesnog vremena). Ustavni sud ukazuje da iz toga, dalje, slijedi da se, dakle, pod većom obavezom ne podrazumijeva samo veći kvantitet obaveze već i kraći rok ispunjenja s obzirom na to da isplatiti određeni novčani iznos odmah nesumnjivo predstavlja veću obavezu nego isplatiti taj iznos nakon određenog vremena. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud jasno ukazao da je apelantica dužna da isplati tužitelju odmah cjelokupan dug (dakle, ne samo dospjele rate kredita već i preostali dio kredita sa kamatama), što nesumnjivo ukazuje na veću obavezu apelantice u odnosu na obavezu glavnog dužnika iako apelantica kao jemac, prema relevantnim odredbama ZOO, u najgorem slučaju može stati samo na mjesto glavnog dužnika. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da drugostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, nije uzeo u obzir odredbe člana 1002. stav 1. ZOO koje reguliraju obim jemčeve obaveze, već se isključivo u tom pogledu pridržavao odredaba ugovora o kreditu, a pri tome je i te odredbe proizvoljno protumačio, kako je već obrazloženo u prethodnoj tački ove odluke.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporena presuda Okružnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO, što je kao posljedicu imalo kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je bilo potrebno, s ciljem zaštite apelanticinih ustavnih prava, ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO koje se odnose na uvjete pod kojima jemac odgovara za ispunjenje obaveze umjesto glavnog dužnika, kao i obim jemčeve obaveze u tom slučaju.

46. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 501/13 od 27. februara 2014. godine.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.