Službeni glasnik BiH, broj 58/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 1758/15, rješavajući apelaciju
Azre Miletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 30. juna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Azre Miletić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Azre Miletić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Azre Miletić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine, S 1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Azra Miletić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Edina Rešidović i Jasenka Rešidović, advokati iz Sarajeva, i Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, podnijela je 14. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine, S 1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da bez daljnjeg odgađanja dostavi apelantici, odnosno njezinoj odbrani, naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji i naredbe o provođenju istrage, kako bi mogla ostvariti svoja zakonska i ustavna prava.
2. Na osnovu člana 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od apelantice je zatraženo 30. aprila 2015. godine da precizira apelaciju. Apelantica je precizirala apelaciju, odnosno dostavila dopunu apelacije 6. maja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 11. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 19. maja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
a) U odnosu na rješenja o određivanju pritvora
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 2 K 017381 15 Krn 2 od 28. februara 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Krivičnog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine, apelantici i još dvojici osumnjičenih je određen pritvor zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u trajanju od mjesec dana, do 25. marta 2015. godine ili do nove odluke Suda BiH. U obrazloženju ovog rješenja Sud BiH je, ispitujući postojanje osnovane sumnje, naveo pojedinačne dokaze koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo i koje je razmotrio, pa je zaključio da svi ti dokazi jasno ukazuju da postoji osnovana sumnja da su apelantica i drugi osumnjičeni počinili krivična djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH), kršenje zakona od strane sudije iz člana 238. KZBiH u vezi sa članom 53. KZBiH i davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH. Obrazlažući ovakvo stajalište, Sud BiH je naveo da se uvidom u dokaze uvjerio da postoji osnovana sumnja da je apelantica, kao sutkinja Apelacijskog odjela Suda BiH i kao članica Vijeća Apelacijskog odjela, učestvovala u donošenju odluke po žalbenom postupku u predmetu Suda BiH broj S1 2K 008645 14 KžK po žalbama optuženih Rame Brkića i Senada Šabića za druga krivična djela, koji su zajedno s njom osumnjičeni u konkretnom predmetu za izvršenje navedenih krivičnih djela (u daljnjem tekstu: drugi osumnjičeni). Također je utvrđeno da je apelantica u istom tom predmetu bila predsjednica Vijeća Apelacijskog odjela.
6. Dalje, Sud BiH je naveo u prvostepenom rješenju da je apelantica, prema rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji, prije preduzimanja radnji izvršenja krivičnih djela za koja se sumnjiči, kontaktirala sa svjedokom S-1, koji je imao ulogu posrednika između apelantice i drugih osumnjičenih. Sud BiH je detaljno opisao apelanticin odnos sa ovim svjedokom, razgovore koje su vodili, a potom i prijedlog svjedoka da mu apelantica "učini uslugu, odnosno ustupak" u krivičnom predmetu koji je već bio u toku protiv drugih osumnjičenih. Ta "usluga" odnosila se na donošenje povoljnije ili oslobađajuće odluke protiv drugih osumnjičenih u tom drugom postupku. Dalje, iz dostavljenih dokaza Sud BiH je naveo da se uvjerio da se svjedok S-1 više puta susretao i kontaktirao sa drugim osumnjičenima, da su oni tražili da se lično sastanu sa apelanticom, ali da je svjedok S-1 to "izbjegao pozivanjem sutkinje na privatni mobitel, pa je, razgovarajući sa njom u prisutnosti osumnjičenih Šabića i Brkića, potvrdio poznanstvo i izvjesnost dogovora koji je ponudio".
7. Također, u obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je u vrijeme ostvarenih kontakata, po prijedlogu Tužiteljstva BiH, Sud BiH donio naredbu broj S1 2 K 017381 14 Krn kojom su određene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. Sud BiH je, dalje, obrazložio da dostavljeni dokazi ukazuju na to da je, u daljnjem toku provođenja posebnih istražnih radnji, utvrđeno da se apelantica više puta sastajala sa svjedokom S-1, da je iznosila detalje predmeta protiv drugih osumnjičenih i davala upute o postupanju odbrane u predmetu kojim je bila zadužena (termine zakazanih ročišta, imena optuženih u tom predmetu, podnescima koje apelantica kao predsjednica Vijeća dostavlja odbrani i Tužiteljstvu BiH u odnosu na iznošenje dokaza i sl.). Također, Sud je utvrdio da je podnesak koji je apelantica spominjala u presretnutom razgovoru, zaista, i otpremljen stranama u tom postupku. Tim podneskom se tužitelj u tom predmetu, kako je navedeno u obrazloženju prvostepenog rješenja, ograničio u predlaganju dokaza, odbijeni su pojedini prijedlozi, a zatraženo je i preispitivanje i reduciranje dokaznih prijedloga. Također, iz provedenih dokaza Sud BiH se uvjerio i da je apelantica, u razgovorima sa svjedokom S-1 koji su presretnuti, govorila o novčanim iznosima, investicijama u nekretnine, mogućnosti uplata za kupovinu nekretnina u iznosima do 30.000 KM koji ne podliježu finansijskim provjerama, načinima prikrivanja traga porijekla novca u smislu pravljenja pozajmica i sl. Dalje, Sud BiH je naveo da je svjedok S-1 izjavio da je "došlo i do isplate jednog dijela novca, koji je prethodno u ukupnoj cijeni za obećanu odluku određivao S-1", da je novac "primio od osumnjičenog Šabića", te da "dio novca koji je dao [apelantici] nikada nije dobio nazad, odnosno ista ga je zadržala". Sud BiH je zaključio da sve ovo "konstituira dovoljan stepen osnovane sumnje da je apelantica, koristeći poziciju predsjednika Apelacijskoga vijeća u predmetu Brkić Ramo i dr. stvarala potrebne uvjete za donošenje dogovorene i obećane odluke u korist optuženih u tom predmetu". Sud BiH se pozvao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pa je ukazao da osnovana sumnja koja se traži u kontekstu održivosti mjere pritvora u istrazi nije i ne može biti istog kvaliteta i kvantiteta kao ona koja se traži za podizanje i potvrđivanje optužnice zbog čega je odbio sve prigovore odbrane koji su u tom pravcu izneseni na ročištu.
8. Osobito, Sud BiH je odbio prigovore apelanticine odbrane o nezakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji i o nezakonitom provođenju pretresa apelanticinih prostorija uz pojedinačna obrazloženja razloga, pa je konstatirao da je apelantica tom prilikom koristila svoje pravo iz člana 58. j) ZKPBiH. Naime, kako je obrazloženo, iz navoda odbrane proizlazi da je advokatu Vasviji Vidović, koja je u apelanticino ime pristupila Sudu BiH, saopćeno da će u ovom predmetu biti pozvana kao svjedok, ali da je nakon toga apelantica insistirala da imenovana ostane prisutna u statusu advokata. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da ocjenjuje da je apelantica, kao osoba "koja je niz godina nositelj pravosudne funkcije", bila u mogućnosti da "adekvatno koristi sve zakonom predviđene mogućnosti prava na formalnu i materijalnu odbranu, te je angažiranje advokata Vidović pod opisanim uvjetima bio njezin izbor. Pitanje sukoba interesa nije u tom trenutku ostalo nepoznato [apelantici], koja je poučena o svojim pravima i slobodama u izboru i načinu njihovog ostvarivanja". Što se tiče provođenja posebnih istražnih radnji presretanjem komunikacija, Sud BiH je obrazložio da odredba člana 119. stav 3. ZKPBiH propisuje da će osoba protiv koje su te radnje određene biti o tome obaviještena bez odgađanja, nakon što radnje budu provedene. Međutim, kako je dalje naveo Sud BiH, u vrijeme apelanticinog lišavanja slobode te mjere su i dalje bile na snazi zbog čega nisu bili ispunjeni uvjeti iz navedne odredbe ZKPBiH.
9. U odnosu na primjenu člana 47. stav 1. ZKPBiH i pravo branitelja da ima uvid u dokaze, Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo BiH smatralo da bi "objelodanjivanje određenih dokaznih materijala odbrani u ovom trenutku ugrozilo dalji tok istrage", a "redigiranjem izjava svjedoka pod mjerama zaštite bio bi ugrožen njihov identitet i dovedena u pitanje svrha dodijeljenih mjera". Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo BiH na ovaj način iskoristilo ovlaštenja predviđena zakonom "pri čemu sud napominje da će ispitivanje zakonitosti istih biti omogućeno odbrani u slučaju podizanja optužnice, kada će moći ostvariti pravo uvida u sve spise i dokaze". U vezi sa ovim pitanjem, Sud BiH se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, pa je zaključio da su i Sud BiH i Tužiteljstvo BiH postupili u skladu sa tom praksom.
10. Sud BiH je odbio i prigovor kršenja presumpcije nevinosti istupom rukovodioca Suda BiH u medijima, te prigovor pristranosti postupajućeg sudije u konkretnom predmetu. Naime, Sud BiH je obrazložio da obavještavanje javnosti o svim relevantnim događajima, postupcima i predmetima tog suda predstavlja njegovu dužnost u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama (u daljnjem tekstu: ZOSPI). Stoga je Sud BiH zaključio da time nije ni na koji način narušeno apelanticino pravo na odbranu, da iz toga "nije izveden niti jedan štetan zaključak", kao i da je u dosadašnjem toku postupka poštivano njezino pravo na nezavisan i nepristran sud. Također, Sud je odbio i prigovore koji se tiču kratkoće rokova za pripremanje odbrane, pozvavši se na odredbe čl. 135. i 139. ZKPBiH kojima su propisani rokovi u kojima se moraju provesti procesne radnje nakon lišavanja slobode.
11. Dalje, Sud BiH se bavio i pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tač. b), c) i d) ZKPBiH. Sud BiH je zaključio da je samo pritvorski razlog iz tačke b) stava 1. člana 132. ZKPBiH osnovan, tj. da postoji dovoljno dokaza u ovoj fazi postupka da se zaključi da bi apelantica, ukoliko bi bila puštena na slobodu, mogla utjecati na nesmetan tok postupka o čemu je dao vrlo detaljna obrazloženja. Sud je pri tome naglasio činjenicu da je istraga protiv apelantice i drugih osumnjičenih na početku, da predstoji provođenje drugih brojnih dokaza koji su važni za postupak, te da je, stoga, "u ovom momentu neophodno preduzeti sve neophodne korake kako bi se zaštitio krivični postupak", kao i da je u ovoj fazi postupka to moguće osigurati samo mjerom pritvora. S druge strane, prijedlog da se pritvor odredi i prema tač. c) i d) stava 1. člana 132. ZKPBiH Sud BiH je odbio o čemu je, također, dao detaljne razloge u prvostepenom rješenju.
12. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Apelacijsko vijeće je navelo da je još jednom razmotrilo pitanje postojanja osnovane sumnje u odnosu na apelanticu i da je zaključilo da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da postoji osnovana sumnja da su apelantica i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Apelacijsko vijeće je detaljno obrazložilo takav zaključak i navelo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio to pitanje o čemu je dao dovoljne i jasne razloge koje prihvaća i to vijeće. Osim toga, Apelacijsko vijeće je naročito ukazalo da postojanje osnovane sumnje nije utvrđeno isključivo na osnovi rezultata posebnih istražnih radnji, ali i da su "provedene posebne istražne radnje na kojima se u odlučujućem dijelu temelji odluka o postojanju osnovane sumnje pribavljene zakonito i u skladu sa naredbama Suda". Dalje, Apelacijsko vijeće je navelo da je apelantica bila obaviještena i upoznata sa sadržajem dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja u mjeri koja je bila neophodna za ispitivanje zakonitosti odluke o pritvoru.
13. Apelacijsko vijeće je prihvatilo i obrazloženje prvostepenog suda u vezi sa odlukom o uskraćivanju apelantici uvida u dokaze, zato što i to vijeće smatra da postoji bojazan da bi njihovo otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. U tom pravcu Apelacijsko vijeće je navelo da su "sadržaji određenih dokaza interpretirani kako u prijedlogu Tužiteljstva BiH, tako i na samom ročištu, te je njihov sadržaj iznesen i u obrazloženju pobijane odluke". Na taj način su, kako je Apelacijsko vijeće zaključilo, svi osumnjičeni obaviješteni o dokazima na kojima se temelji odluka o tome šta im se stavlja na teret, pa su neosnovani prigovori da je pogrešno primijenjena odredba člana 47. stav 2. ZKPBiH, kao i prigovor da je prekršeno pravo na odbranu. Također, Apelacijsko vijeće je odbilo i apelanticin prigovor da joj je pravo na odbranu prekršeno presretanjem razgovora osumnjičenog Brkića sa njegovim advokatom, ocijenivši da način provođenja posebnih istražnih radnji ni na koji način nije ugrozio odbranu u konkretnom slučaju. Osim toga, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su neosnovani i apelanticini prigovori koji se odnose na kratkoću rokova o čemu je u cijelosti prihvatilo obrazloženje prvostepenog suda.
14. U odnosu na sumnje koje je apelantica iznijela u vezi sa zakonitošću posebnih istražnih radnji, Apelacijsko vijeće je navelo da su ti prigovori neosnovani, ali je napomenulo da apelantica zakonitost naredbi i načina na koji su te radnje provedene može ispitati u posebnom postupku. Također, Apelacijsko vijeće nije ispitivalo prigovore koje je apelantica iznijela u vezi sa pretresom njezinih prostorija, budući da je protiv odluke o pretresu apelantica izjavila posebnu žalbu, a odluka o pritvoru se "ne zasniva na dokazima koji su pribavljeni pretresom".
15. U odnosu na apelanticin prigovor da je sudija za prethodni postupak koji je postupao u konkretnom slučaju morao biti izuzet, Apelacijsko vijeće je navelo da je takav zahtjev trebalo da bude podnesen prije ili u trenutku donošenja pobijane odluke, te da se to vijeće nije upuštalo u eventualne razloge za izuzeće, zato što nema "funkcionalnu nadležnost za odlučivanje o tom pitanju". U svakom slučaju, Vijeće je zaključilo da apelantici ostaje mogućnost da takav zahtjev podnese u posebnom postupku.
16. Što se tiče posebnih pritvorskih razloga, Apelacijsko vijeće je, također, odbilo sve apelanticine žalbene prigovore, a osobito je ukazalo da je prvostepeni sud razmotrio mogućnost da se primijene blaže mjere, te da prvostepena odluka sadrži razloge i obrazloženje o tome zašto je pritvor "jedina mjera kojom se u ovom trenutku može postići svrha, odnosno neometan, odnosno neometano vođenje istrage". Apelacijsko vijeće je navelo da je o tome u prvostepenoj odluci dano iscrpno obrazloženje pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a osobito je naglasilo da "pritvor određen prema navedenoj zakonskoj osnovi ne može neograničeno dugo trajati, odnosno prikupljanje dokazne građe mora biti završeno u razumnom vremenu".
b) U odnosu na rješenja o određivanju mjere zabrane
17. Tužiteljstvo BiH je zatražilo od Suda BiH 23. marta 2015. godine da se apelantici izreknu određene mjere zabrane umjesto produženja pritvora. Odlučujući o tom prijedlogu, sudija za prethodni postupak je Rješenjem broj S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Apelacijskog vijeća broj S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine, ukinuo pritvor apelantici i izrekao joj sljedeće mjere zabrane: a) zabranu napuštanja boravišta sa ograničavanjem kretanja na područje Mjesne zajednice Grbavica, općina Novo Sarajevo, što se ne odnosi na njezin odlazak u nadležnu policijsku stanicu radi izvršenja druge izrečene mjere zabrane, b) obavezu da se dva puta sedmično javlja u nadležnu policijsku stanicu na način kako je to detaljno navedeno u izreci prvostepenog rješenja i c) zabranu sastajanja sa do sada saslušanim svjedocima Tužiteljstva BiH u konkretnom predmetu i sa onima koji tek treba da budu saslušani i zabranu telefonske komunikacije sa zaposlenicima Suda BiH i Tužiteljstva BiH, osim komunikacije sa Tužiteljstvom BiH koja je neophodna za službene radnje konkretnog istražnog postupka.
18. Prvostepeni sud je i ovom prilikom, također, detaljno razmotrio pitanje postojanja osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret i, u vezi s tim, zaključio je da iz dokaza koji su pribavljeni u dotadašnjem toku postupka proizlazi da takva sumnja i dalje postoji. O tome su navedena detaljna obrazloženja, kao i u prvostepenom rješenju o određivanju pritvora, pa ih Ustavni sud neće ponavljati.
19. Ocjenjujući osnovanost prijedloga za određivanje mjera zabrane, sud je naveo da se prvenstveno rukovodio činjenicom da je pritvor apelantici bio određen zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH (ometanje istrage). Prvostepeni sud je naveo da je i Tužiteljstvo BiH ocijenilo da koluzijska opasnost i dalje postoji, ali u slabijem intenzitetu od onoga koji je postojao u vrijeme određivanja pritvora, zbog čega se u narednom periodu može osigurati nesmetano vođenje istrage i primjenom mjera zabrane. U vezi s tim, sud je najprije ocijenio da i dalje postoji potreba da se zaštiti nesmetano vođenje istrage, jer i dalje postoji potreba da se sasluša veliki broj svjedoka "do kojih se došlo na osnovi do sada saslušanih svjedoka". Sud BiH je naveo da se nesmetano vođenje i okončanje istrage može osigurati u ovoj fazi jedino izrečenim mjerama zabrane, naročito zabranom kontaktiranja sa svjedocima, jer Sud smatra da bi bez mjera zabrane bilo znatno olakšano njihovo stupanje u kontakt sa već saslušanim svjedocima i onim koje Tužiteljstvo BiH treba saslušati. Dalje, sud je ocijenio da okolnosti konkretnog slučaja, s obzirom na apelanticin specifičan status i način izvršenja djela, te okolnosti pod kojima su ta djela, kako se osnovano sumnja, izvršena, upućuju na potrebu da se zabrani bilo koji vid kontaktiranja apelantice sa zaposlenicima Suda BiH i Tužiteljstva BiH, koji imaju relevantna saznanja o ovom predmetu". Osim toga, sud je ponovno naglasio da se iz presretnutih komunikacija može osnovano zaključiti da je apelantica već preduzimala radnje na prikrivanju tragova bitnih za krivični postupak, što je detaljno obrazložio u rješenju.
20. Što se tiče mjere zabrane napuštanja boravišta, prvostepeni sud je naročito ukazao da je pritvor protiv apelantice bio određen po osnovi iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKPBiH, te da joj je opravdano odrediti i mjeru iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, napuštanje boravišta i ograničenje apelanticinog kretanja na područje "matične mjesne zajednice (prema mjestu stanovanja)". Naime, prvostepeni sud smatra da će se tom mjerom uspješno otkloniti opasnost od utjecaja na svjedoke, a da se apelantica neće prekomjerno i bespotrebno ograničavati u ostvarivanju svojih prava. U tom pravcu, prvostepeni sud je naveo da se osobito rukovodio time da apelantica živi sama na adresi prijavljenog boravišta, te da bi ograničavanjem kretanja na prostor stana, kako je to tražilo Tužiteljstvo BiH, bila onemogućena da zadovolji osnovne životne potrebe. Budući da ovakvo ograničavanje, kako je dalje obrazloženo, mora biti zakonito i neophodno, prvostepeni sud je imao u vidu da Tužiteljstvo BiH vodi opsežnu i kompleksnu istragu, te da provodi radnje usmjerene na osiguranje dokaza koji bi mogli da budu od odlučujućeg značaja za njezino uspješno okončanje. Stoga je u takvoj procesnoj situaciji sud zaključio da je nužno spriječiti da apelantica i drugi osumnjičeni, prije nego što izjave svjedoka koje Tužiteljstvo BiH namjerava da sasluša budu osigurane, stupe s njima u konktakt i na njih utječu. Prvostepeni sud je naveo da je imao u vidu da se mjera zabrane napuštanja boravišta primarno izriče u slučaju opasnosti od bjekstva, ali ocjenjujući da je ta mjera svrsishodna i proporcionalna svim okolnostima predmeta i, u konačnici, blaža od mjere pritvora koja je do sada egzistirala prema osumnjičenim, smatra da je djelotvorna i primjenjiva u situacijama kad je neophodno onemogućiti osumnjičene da se sastanu sa potencijalnim osumnjičenim, odnosno optuženim ili, u konkretnom slučaju, sa svjedocima u predmetu. Osim toga, kako je Sud BiH obrazložio, navedena mjera u dosadašnjoj praksi pokazala se kao efikasna i u otklanjanju opasnosti od utjecaja na svjedoke, jer su ograničenjem kretanja osumnjičenih i zabranom komunikacije sa svjedocima, "osumnjičeni potpuno onemogućeni da ostvare utjecaj na njih i time osujete ili onemoguće dalje vođenje predmetne istrage".
21. Odlučujući o žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacijsko vijeće je odbilo apelanticine prigovore u odnosu na postojanje osnovane sumnje koji su se ponovno zasnivali na tvrdnjama o tome da su dokazi nezakonito prikupljeni, a te prigovore je i ovo vijeće, kao i prvostepeni sud, ocijenilo paušalnim i neosnovanim. Apelacijsko vijeće je zaključilo da je u osporenom prvostepenom rješenju sveobuhvatnom ocjenom raspoloživih dokaza prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje u mjeri neophodnoj da se u istražnoj fazi postupka odrede mjere zabrane. Također, Apelacijsko vijeće je odbilo i apelanticin prigovor da se mjera zabrane iz člana 126. stav 1. ZKPBiH može odrediti samo ako je utvrđena opasnost od bjekstva, pa je, u vezi s tim, u cijelosti prihvatilo argumentaciju prvostepenog suda. Apelacijsko vijeće je navelo da su u prvostepenom rješenju dati dovoljni razlozi zbog kojih je izrečena navedena mjera, a osobito da je pravilno primijenjeno načelo proporcionalnosti iz člana 123. stav 2. ZKPBiH i člana 5. Evropske konvencije. Apelacijsko vijeće je ukazalo i da je u prvostepenom rješenju razmotreno i pitanje da li se može ista svrha ostvariti nekom drugom blažom mjerom zabrane, te da je pravilno odbijen prijedlog Tužiteljstva BiH da se apelantici izrekne mjera kućnog pritvora. Osim toga, kao neosnovan je ocijenjen i prigovor odbrane da je Sud pogrešno tumačio pojam "boravište" kada je kretanje u tom smislu ograničio na mjesnu zajednicu, jer, u smislu odredaba ZKPBiH, pojam "prebivalište", odnosno "boravište" odnosi se na adresu stanovanja, a apelantici su data šira prava, jer ZKPBiH daje i mogućnost izricanja mjere tzv. kućnog pritvora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica navodi da joj je osporenim rješenjima kojima je određen pritvor povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka c) istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
23. Povredu prava iz člana 5. stav 4. u vezi sa stavom 1. tačka c. istog člana Evropske konvencije apelantica obrazlaže time da je osporeno rješenje kojim joj je određen pritvor donio sudija koji je morao biti izuzet zbog pristranosti predviđene članom 29. tačka f), odnosno tačka b) ZKPBiH. Naime, kako navodi apelantica, kćerka sudije za prethodni postupak, u ovom predmetu sutkinje Mire Smajlović, zaposlena je i radi kao stručna saradnica u Tužiteljstvu, i to kao stručna saradnica postupajućeg tužitelja u konkretnom predmetu Džermina Pašića. Apelantica smatra da se sutkinja Mira Smajlović morala izuzeti iz svakog postupanja s obzirom da član 20. tačka g) ZKPBiH jasno definira da se pod ovlaštenim službenim osobama smatraju i stručni saradnici, odnosno istražitelji Tužiteljstva BiH koji rade prema ovlaštenjima tužitelja, te da su kao takvi ovlašteni da preduzimaju sve one radnje koje prema zakonu mogu preduzimati ovlaštene službene osobe, tj. aktivno učestvovati u istragama protiv osumnjičenih osoba. Apelantica, dalje, citira odredbe člana 29. tačka b) i člana 34. ZKP, te navodi da u konkretnom slučaju postoje razlozi za izuzeće i na osnovu navedenih članova. Također, navodi da je Vijeće, odlučujući o žalbi protiv rješenja o pritvoru, "odbilo razmotriti zakonitost pritvora u odnosu na ovaj žalbeni navod", već je navelo da "nema funkcionalnu nadležnost za odlučivanje o takvom zahtjevu". Propuštanjem da razmotri "tačnost navoda odbrane na eventualne razloge za izuzeće", tj. da razmotri zakonitost određivanja pritvora u vezi sa ovom žalbenom osnovom, apelantica smatra da je Vijeće arbitrarno primijenilo procesni zakon, zanemarilo odredbe ZKPBiH i Evropske konvencije o pravu na nepristran sud, što je, prema njezinom mišljenju, u suprotnosti sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.
24. Apelantica, dalje, ističe da se Sud BiH, prilikom utvrđivanja osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga pri određivanju pritvora i određivanju mjere zabrane, "oslonio na materijale i dokaze koji su nezakoniti i čija je zakonitost u najmanju ruku upitna". Kao nezakonite dokaze apelantica je navela: nezakonito snimanje i korištenje povjerljive i zaštićene komunikacije između osumnjičenog Rame Brkića i njegovog branitelja, nezakonito provedene posebne istražne radnje prije donošenja naredbe o provođenju istrage, nezakonito davanje imuniteta osobi S1 i dokaze na kojima je zasnovano postojanje posebnih pritvorskih razloga.
25. Postojanje osnovane sumnje, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH Sud BiH je utvrdio prvenstveno na osnovi rezultata posebnih istražnih radnji koje su, kako dalje navodi apelantica, jedan od oblika "najgrubljeg zadiranja u prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom", te moraju da budu preduzete u skladu sa strogim uvjetima kako se ne bi smatrali arbitrarnim. U skladu sa čl. 118. stav 5. i 119. stav 3. ZKPBiH, Sud BiH je, prema apelanticinom mišljenju, morao obustaviti izvršenje posebnih istražnih radnji čim je ona (apelantica) saznala za njih i o tome je obavijestiti, te joj omogućiti da ispita zakonitost posebnih istražnih radnji. Ističe da je najkasnije od trenutka dostave prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora u potpunosti postala svjesna da su posebne istražne radnje protiv nje preduzimane s obzirom da je u prijedlogu Tužiteljstvo BiH navelo da je niz posebnih istražnih radnji bio preduzet protiv apelantice i ostalih osumnjičenih. S obzirom na to da je Tužiteljstvo BiH na taj način objelodanilo informacije o preduzimanju posebnih istražnih radnji, Sud BiH nije mogao, kako dalje navodi, biti taj koji bi joj uskratio prava zagarantirana članom 119. stav 3. ZKPBiH.
26. Osim toga, apelantica ističe da joj je, suprotno članu 47. stav 2. ZKPBiH i jurisprudenciji Evropskog suda, uskraćeno pravo na pristup informacijama i dokazima od suštinskog značaja za procjenu zakonitosti pritvora, i to naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji i naredbi o provođenju istrage, te da, stoga, nije mogla na efektivan način koristiti pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na to da se Sud BiH, kako dalje navodi apelantica, prilikom određivanja pritvora, odnosno mjera zabrane, oslonio na nezakonite dokaze proizašle iz provođenja posebnih istražnih radnji, očito se nije bavio pitanjem zakonitosti dokaza na kojima zasniva pritvor, a samim tim ni pitanjem zakonitosti pritvora. Apelantica je u prilog svojim tvrdnjama navela niz presuda Evropskog suda, te analizirala odluke Ustavnog suda br. AP 4309/14 i AP 591/11, navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o pitanju zakonitosti dokaza koji se razmatra u odnosu na optužnicu ili meritum predmeta, nego o pitanju zakonitosti dokaza na osnovi kojih se određuje pritvor.
27. Dalje, apelantica ističe da su joj povrijeđena prava iz člana 5. stav 1.c) i stav 4, kao i člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije, jer nije imala adekvatno vrijeme i uvjete za pripremu odbrane, niti je adekvatno ispitana zakonitost pritvora. Naime, kako tvrdi apelantica, od imenovanja branitelja do određivanja pritvora, odnosno do podnošenja žalbe na rješenje o određivanju pritvora, nije joj bilo omogućeno adekvatno vrijeme i uvjeti za pripremu odbrane u vezi sa određivanjem pritvora, i to prvenstveno zbog nerazumno kratkih rokova za pripremu za ročište o prijedlogu Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora i nemogućnosti adekvatnog konsultiranja sa braniteljem i zbog "odbijanja pristupa naredbama za provođenje posebnih istražnih radnji i naredbama o provođenju istrage".
28. Također, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, apelantica ističe da rješenja o određivanju pritvora i rješenja o žalbi na pritvor nisu dovoljno obrazložena. Smatra da je Sud BiH u potpunosti propustio da razmotri prigovore odbrane koji su od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora, odnosno propustio dati adekvatno obrazloženje. Tako, apelantica navodi da se Vijeće u rješenju o žalbi na pritvor nije moglo a da"ne upusti" u razmatranje žalbenog prigovora u vezi sa određivanjem pritvora sudije koji se morao izuzeti. Također, apelantica smatra da je propuštanjem suda da, odlučujući o žalbi na pritvor, na bilo koji način obrazloži zašto smatra da je snimanje komunikacije "branitelja i branjenika" i korištenje u svrhu određivanja pritvora bilo zakonito povrijeđeno pravo garantirano članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica je istaknula da je i u prvostepenom i u drugostepenom rješenju o pritvoru izostalo neophodno obrazloženje o tome zašto se cilj zbog kojeg je pritvor određen ne može postići blažim mjerama.
29. Dalje, apelantica tvrdi da joj je "tekstualnim formulacijama" korištenim u rješenju o pritvoru povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Smatra da se u rješenju o određivanju pritvora nalazi veliki broj formulacija koje odražavaju njezinu krivicu, odnosno da je sud donio zaključke da su radnje koje se apelantici i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret dokazane, tj. da su se zaista i dogodile. Apelantica navodi kao primjer dio rješenja o određivanju pritvora iz kojeg se, kako smatra, ni na koji način ne vidi da se radi o navodima iz iskaza saslušanog svjedoka ili o navodima iz nekog drugog dokaza: "Potom je održan prvi sastanak u Sarajevu kojem su prisustvovali Šabić Senad, Brkić Ramo i S-1. Tema razgovora prisutnih odnosila se na mogućnost pomoći S-1 u posredovanju pri kontaktima sa Miletić Azrom kako bi se u ponovljenom postupku donijela povoljnija ili oslobađajuća odluka." Dalje, apelantica navodi druge primjere u kojima je Sud BiH u rješenju o određivanju pritvora (str. 12, 13, 14, 15, 16. i 22), prema njezinom mišljenju, utvrdio da su se zaista odigrali (ili tako proizlazi iz korištene jezičke formulacije) navedeni susreti i razgovori posredovanja, koje Tužiteljstvo BiH tek treba dokazati izvan razumne sumnje.
30. Osim toga, apelantica tvrdi da joj je presumpcija nevinosti povrijeđena tekstualnom, odnosno jezičkom formulacijom saopćenja za javnost i vanredne press-konferencije Suda BiH povodom lišavanja slobode, jer ukazuje na njezinu krivicu. Naime, kako ističe apelantica, iako se u saopćenju navodi da se radi o osnovama sumnje, a ne i o utvrđenoj krivici, odnosno o fazi postupka u kojoj vrijedi pretpostavka nevinosti, ipak je navedeno "da je ovaj slučaj pokazatelj opredijeljenosti državnih pravosudnih institucija i njihove spremnosti da se razračunaju sa koruptivnim radnjama čak i unutar vlastitih redova", da je upravo ovaj slučaj "znak institucionalne zrelosti ovoga suda, kao i spremnosti za borbu protiv korupcije u pravosuđu", te se pozivaju "sve institucije da se u općoj borbi protiv korupcije najprije obračunaju sa onom u vlastitim redovima i da o tome javno progovore". Dalje, navodi da isto vrijedi i za tekstualnu formulaciju vanredne press-konferencije Suda BiH na kojoj je izneseno da "jedino borba protiv nezdravih struktura unutar institucija, a takvih ima u sudu, nesmetano dalje funkcioniraju", da je "ovo prilika, ali i prekretnica da se otvori široka rasprava o problemu korupcije u pravosuđu, te da nema informacija da su i ostale sudije umiješane u neke koruptivne aktivnosti". Izostavljajući da se radi o navodima, apelantica smatra da je Sud BiH
de facto obavijestio javnost da "apelantica pripada nezdravim strukturama" u pravosuđu i da je njezino hapšenje "dokaz borbe protiv korupcije i kriminala, odnosno koruptivnih aktivnosti u koje ostale sudije nisu umiješane, ali apelantica očigledno jeste".
31. Osim toga, apelantica smatra da joj je presumpcija nevinosti povrijeđena arbitrarnom primjenom procesnog zakona u vezi sa objelodanjivanjem javnosti snimka sa ročišta o određivanju pritvora. Dostava javnosti te snimke omogućila je da se apelantica u javnosti predstavi kao osoba koja je očito kriva za djelo koje joj se stavlja na teret, jer je TV magazin prenio "istina očito bolna". Apelantica ističe da sud nije mogao, niti smio dostaviti javnosti snimak sa ročišta o prijedlogu Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora bez njezinog odobrenja, kao i ostalih strana u postupku. Ističe da je odbrana pismenim putem zahtijevala da se ne objelodanjuju informacije, ali da je sud dopisom broj S1 2 K 017 381 14 Krn od 6. marta 2015 godine obavijestio da je donio odluku da takav zahtjev odbije.
32. Osim navedenog, apelantica ističe povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu navedenog prava apelantica vidi u arbitrarnoj primjeni odredaba o posebnim istražnim radnjama i arbitrarnoj primjeni odredaba o javnosti ročišta o prijedlogu za određivanje pritvora i u objelodanjivanju javnosti snimka tog ročišta. Ističe da se posebnim istražnim radnjama "duboko zadiralo u privatni i porodični život", a da sud nije poštivao proceduru u vezi sa posebnim istražnim radnjama, i to odredbe člana 118. stav 5, člana 119. stav 3. i člana 116. stav 4. ZKP, pa ni miješanje u pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku nije bilo u skladu sa zakonom.
33. Osim toga, kako navodi apelantica, objelodanjivanje javnosti snimka sa ročišta o prijedlogu Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora, na kojem je tužitelj čitao dijelove navodnih presretnutih telefonskih i drugih razgovora, kao rezultat posebnih istražnih radnji, od kojih su se neki pripisivali njoj, predstavlja miješanje u pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. Apelantica navodi stav Evropskog suda "koji ne zahtijeva kao opće pravilo da ročišta povodom zakonitosti pritvora budu javna, mada se takva mogućnost ne isključuje ukoliko to zahtijevaju specifične okolnosti koje moraju biti istaknute u svakom pojedinom slučaju" (
Reinprecht v. Austriјa, presuda od 15. novembra 2005. godine). Smatra da u konkretnom slučaju takva specifična okolnost nije ni mogla postojati s obzirom na to da je Tužiteljstvo čitalo dijelove iz prijedloga za određivanje pritvora koji sadrže navodne sadržaje i citate presretnutih telefonskih razgovora i ostalih rezultata posebnih istražnih radnji. Sud je dopustio da se objave snimci sa ročišta o određivanju pritvora iako odredbe ZKPBiH to ne dopuštaju bez pristanka strana i drugih učesnika u postupku. Apelantica smatra da objavljivanje, odnosno omogućavanje da se objave snimci sa ročišta na kojem je Tužiteljstvo čitalo dijelove navodnih presretnutih razgovora osumnjičenih, uključujući i razgovore "nekih od njih sa braniteljima i supružnicima", nije bilo u skladu sa zakonom, niti je bilo neophodno u demokratskom društvu, budući da se javnost "mogla informirati o činjenici da se raspravlja o prijedlogu za određivanje pritvora bez bombastičnih medijskih najava".
34. Apelantica je u dopuni apelacije istaknula da je 14. aprila 2015. godine saznala iz medija da je predsjednica Suda BiH donijela Pravilnik o izmjenama Pravilnika o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda BiH i saradnji Suda BiH sa zajednicom (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjenama). Apelantica je citirala relevantne odredbe Pravilnika o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda BiH i saradnji Suda sa zajednicom i relevantne odredbe Pravilnika o izmjenama, te istaknula da se iz teksta "nove odredbe" člana 9. stav 1. "potvrđuje da odredbe ZKP zabranjuju javno prikazivanje snimaka radnji preduzetih u toku krivičnog postupka". Dalje navodi da, "iako sud priznaje da ZKP zabranjuje javno prikazivanje snimaka radnji preduzetih u toku krivičnog postupka", Sud BiH se odlučio da ovim internim aktom izmijeni odredbe ZKP i propiše izuzetke "da se ovi snimci mogu izdavati […] i medijima s pravom javnog prikazivanja kada postoji povećan opravdan interes javnosti, te odluku o tome ostaviti predsjedniku Suda kao diskrecijsko pravo pri čemu takvo pravo ne proizlazi niti iz ZKP, niti iz Zakona o Sudu BiH".
35. Apelantica, također, osporava rješenja kojima je Sud BiH odredio mjeru zabrane napuštanja boravišta i sastajanja sa određenim osobama, smatrajući da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. st. 1. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su mjere uopćene, a sam način na koji su određene nije bio zasnovan na zakonu, njihova svrha nije bilo postizanje legitimnog cilja i nisu bile neophodne u demokratskom društvu. Izrečene mjere, kako navodi apelantica, zasnivaju se na istim dokazima na osnovi kojih je Sud odredio pritvor. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju Sud BiH nije mogao odrediti mjeru zabrane predviđenu članom 126. stav 1. ZKP. Naime, prema apelanticinom mišljenju, stav Suda BiH da se "navedena mjera u dosadašnjoj praksi pokazala kao efikasna i u otklanjanju opasnosti od utjecaja na svjedoke, kao i stav da se navedene mjere mogu izreći i kao efikasne za otklanjanje koluzijske opasnosti" ni na koji način ne otklanja nezakonitost određivanja takve mjere u slučajevima u kojima se ne radi o opasnosti od bjekstva, pogotovo imajući u vidu obavezu Suda BiH predviđenu članom 123. stav 2. ZKP kojom je, između ostalog, određeno da će se "prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti nadležni organ pridržavati uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera". Određivanje zabrane napuštanja mjesta boravišta u slučaju kada ne postoji opasnost od bjekstva, kao što je u konkretnom slučaju, prema apelanticinom mišljenju, ne samo da je nezakonito nego se time ne postiže legitiman cilj koji bi trebalo da se postigne kada se radi o otklanjanju koluzijske opasnosti, niti je neophodno u demokratskom društvu. Apelantica je citirala član 3. tačka 10. Zakona o prebivalištu i državljanstvu BiH prema kojem se "pod boravištem smatra općina ili distrikt gdje se državljanin nastani s namjerom da tamo privremeno živi", te je istaknula da je rješenjem kojim je određena mjera zabrane napuštanja boravišta Sud BiH na nezakonit način "suzio" pojam boravišta sa općine na mjesnu zajednicu. Na kraju, apelantica ističe da se i u ovom slučaju postavlja pitanje legitimnog cilja koji se želi postignuti ograničavanjem slobode kretanja na područje mjesne zajednice, kao i neophodnost takve mjere s obzirom na to da je više od 30 godina nositelj pravosudne funkcije, "te više nego dobro zna šta znače mjere zabrane kontaktiranja osoba, sastajanja sa takvim osobama, kao i približavanje tim osobama ispod određene udaljenosti, te je apsolutno svjesna važnosti poštivanja svih takvih mjera i odluka Suda". Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi navedene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i ukine osporena rješenja.
b) Odgovor na apelaciju
36. U izjašnjenju predsjednica Suda BiH je istaknula da je u saopćenju za javnost, kao i na press-konferenciji sasvim jasno i nedvosmisleno rečeno da se radi o osnovama sumnje u konkretnom predmetu, te da navode da je arbitrarno primijenjen procesni zakon u vezi sa objelodanjivanjem ročišta povodom prijedloga za određivanje pritvora i održavanjem press-konferencije smatra neosnovanim. Iz citiranih dijelova press-konferencije, kako je dalje istaknula, vidljivo je da nije izgovorena "niti jedna riječ koja bi dovela u pitanje presumpciju nevinosti", a u dijelu koji govori "o potrebi razračunavanja sa korupcijom u vlastitim redovima" tekst je "označen kao imperativ za ukupno postupanje u društvu". Procijenjeno je da je, uslijed velikog broja upita i poziva povodom lišavanja slobode apelantice - sutkinje visoke sudske instance, postojala potreba da se javnost pravovremeno informira, te je bilo opravdano da se održi press-konferencija i javnosti pruže relevantne informacije. Navodi da tumačenje pravila o presumpciji nevinosti, kako je to istaknuto u apelaciji, implicira da je Sud trebalo da sakriva informacije o predmetima koji se vode. Predsjednica Suda BiH smatra da su neosnovani apelanticini navodi koji se odnose na to da je potrebno prethodno odobrenje stranaka i učesnika u postupku da se snimljene radnje javno prikažu, "jer se to odnosi na istražne radnje, a što proizlazi iz tumačenja člana 155. ZKPBiH, kao i u komentaru ZKPBiH". Također, ističe da su "sva ročišta u sudnici javna, a da nisu javna samo ona kada to kao izuzetak izričito predviđa ZKPBiH, ili kada sud donese odluku o isključenju javnosti (član 237. ZKPBiH)". U konkretnom slučaju, kako se dalje navodi, nije postojao obrazložen zahtjev za isključenje javnosti, niti je Sud donio odluku o isključenju javnosti, pa nije postojala zapreka da se snimak sa ročišta učini dostupnim javnosti, a sve u skladu sa ZOSPI, kao i Pravilnikom o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda BiH i saradnji Suda sa zajednicom (u daljnjem tekstu: Pravilnik o pristupu informacijama). S obzirom na to da se radilo o ročištu otvorenom za javnost, to je Sud obznanio sadržaj ročišta kako bi se "izbjegle spekulacije" o ovoj krivičnoj stvari, "s obzirom da je prvobitna braniteljica apelantice, advokat Vasvija Vidović putem određenih medija više puta […] u javnosti iznosila tvrdnje da se radi o montiranom slučaju". Navode o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije smatra neosnovanim, jer posebne istražne radnje - audiozapisi presretnutih razgovora citiranih u sudnici, imale su svojstvo dokaznog sredstva na kojem je Tužiteljstvo BiH zasnivalo svoj prijedlog.
37. Apelacijsko vijeće je istaknulo da je u rješenju kojim je odbilo žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora dalo jasne i argumentirane razloge, te da nisu prekršena prava na koja se apelantica poziva. U vezi sa izuzećem sutkinje za prethodni postupak, Apelacijsko vijeće je istaknulo da je tačno da postupajući sudija nije tražio svoje izuzeće, ali je isto tako tačno da niti apelantica nije tražila izuzeće odmah po saznanju za okolnosti koje smatra spornim, nego samo u apelaciji navodi da će tražiti izuzeće. Zbog navedenog, Apelacijsko vijeće smatra da je apelacija preuranjena. Osim toga, svaki sudija, u skladu sa odredbama člana 31. ZKPBiH, o eventualnim razlozima za izuzeće iz člana 29. tačka f) ZKPBiH dužan je obavijestiti predsjednika suda. Pošto to sutkinja Mira Smajlović nije učinila, smatrajući da ne postoje razlozi za izuzeće, to ne može učiniti ni Vijeće koje odlučuje o pritvoru. Apelacijsko vijeće je navelo da apelantica nije koristila mogućnost da u žalbi ukaže na navodno nezakonito davanje imuniteta osobi S1, kao i da su u pogledu svih ostalih prigovora dati valjani razlozi u rješenju kojim su ti prigovori odbijeni.
38. Sutkinja za prethodni postupak je istaknula da je, u skladu sa članom 119. stav 1. ZKPBiH, obaveza suda, a ne osumnjičenog i branitelja, da po obavljenim radnjama utvrdi da li je postupano u skladu sa naredbom, što je i učinjeno u konkretnom slučaju. Procedura ispitivanja zakonitosti provedenih istražnih radnji propisana je u ZKPBiH i u cijelosti je poštovana. Dalje, navodi da apelantica nije uputila zahtjev sudu za ispitivanje zakonitosti posebnih istražnih radnji, nego se takvim zahtjevom obratila Ustavnom sudu, tako da te navode smatra preuranjenim. Sutkinja za prethodni postupak je istaknula da i sama apelantica navodi da odredba člana 119. stav 3. ZKPBiH ne propisuje obavezu da se dostave naredbe, tako da nije jasno na čemu zasniva stav da se zakonitost može ispitati samo dostavom naredbi odbrani. Insistiranjem na dostavi naredbi, kako dalje navodi, odbrana bi neovlašteno izvršila uvid u istražni spis, a takva se mogućnost isključivo dopušta nakon podizanja optužnice. Sutkinja za prethodni postupak je navela da u rješenju o određivanju pritvora sud nije donosio zaključke o apelanticinoj krivici, nego je svaki put koristio termin "osumnjičeni" i "osnovana sumnja". U vezi sa mjerama zabrane, sutkinja za prethodni postupak je istaknula da se Sud kretao u okviru zakona, te da se vodilo računa o svrsishodnosti i proporcionalnosti. U skladu sa navedenim, sutkinja za prethodni postupak je istaknula da je apelacija preuranjena i u dijelu koji se odnosi na ispitivanje zakonitosti provedenih istražnih radnji, a da je u ostalom dijelu neosnovana.
39. Dalje, sutkinja za prethodni postupak je istaknula da apelantica ni na jednom ročištu kada se odlučivalo o određivanju pritvora, odnosno mjeri zabrane, nije iskoristila zakonsko pravo da, u smislu člana 30. stav 2. ZKPBiH, zatraži izuzeće. Dalje, navodi da ničim nije dovedena u pitanje njezina nepristranost, a "subjektivna bojazan apelantice objektivno ničim nije opravdana". Istaknula je da nije bilo ničega što bi ličnu nepristranost dovelo u pitanje, pa ni okolnost "da je [njezina] kćerka u timu postupajućeg tužitelja, jer nije radila na konkretnom predmetu koji je u Tužiteljstvu BiH i u Sudu BiH imao karakter povjerljivosti, a samim tim što je stručni saradnik, bez ingerencija i mogućnosti utjecaja na donošenje tužiteljskih, a pogotovo sudijskih odluka". Na kraju je posebno naglasila da "u specifičnim okolnostima ovog predmeta [nije] imala lične razloge da, u smislu člana 31. ZKPBiH [obavijesti] predsjednika suda kako bi opća sjednica odlučila o [njezinom] izuzeću".
40. Tužiteljstvo BiH u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istaknulo je da navodi apelacije ne odgovaraju stvarnim činjenicama predmetnog krivičnog postupka, da se "činjenice u apelaciji svjesno izbjegavaju, ili se nepotpuno prezentiraju". Apelanticino pozivanje, kako dalje navodi Tužiteljstvo BiH, da je osporenu mjeru pritvora donio sudija koji je morao biti izuzet zbog pristranosti, predstavlja primjer zloupotrebe prava na podnošenje apelacije. Predviđenu zakonsku mogućnost da se podnese zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije apelantica nije iskoristila ni "u prilici rješavanja po prijedlogu Tužiteljstva BiH za ukidanje mjere pritvora i izricanjem mjere zabrane, kada je odbrana već saznala za navodne okolnosti […] iako je po navedenom prijedlogu postupao isti sudija". Istaknuto je da se na krajnje "proizvoljan, neetičan i pravno neargumentiran način" zloupotrebljava navodno saznanje da je bliska srodnica postupajuće sutkinje zaposlena i da radi kod postupajućeg tužitelja. Stručni saradnici, kako se dalje navodi, nisu zaposleni kod tužitelja, oni su zaposlenici Tužiteljstva BiH i njihov raspored je promjenjiv i određen odlukama rukovodnog kadra institucije i u vezi je sa potrebama rada na pojedinim predmetima, što je "svakako poznato apelantici […]". Dalje je istaknuto da je istražni predmet Tužiteljstva BiH nosio oznaku određenog stepena tajnosti, te da je, u skladu sa stepenom tajnosti, sa sadržajem predmeta mogao biti upoznat samo tužitelj kojem je predmet dodijeljen. Stoga, niti jedna ovlaštena službena ili druga osoba zaposlena u Tužiteljstvu BiH ne samo da nije aktivno učestvovala u istrazi već nije imala ni dodira sa konkretnim predmetom do momenta kada je odlukom promijenjen određeni stepen tajnosti. Na svim dostavljenim materijalima konstatirana su imena ovlaštenih službenih osoba koje su učestvovale u istrazi, pa i saradnika Tužiteljstva BiH u radnji ispitivanja osumnjičenih. Međutim, kako navodi Tužiteljstvo BiH, ni na jednom se ne nalazi ime bilo kojeg srodnika sudije čije se izuzeće traži.
41. Tužiteljstvo BiH, također, smatra neosnovanim apelanticine navode o tome da su materijali i dokazi na koje se Sud poziva u osporenim odlukama nezakoniti i da nije imala mogućnost da provjeri zakonitost materijala, odnosno dokaza. Tužiteljstvo BiH posebno naglašava da apelantica pogrešno tumači odredbe čl. 116. i 119. stav 1. ZKPBiH, te da zanemaruje ovlaštenja tužitelja navedena u ZKPBiH, zaštitu tajnosti i načina vođenja istrage. Apelantica prejudicira zakonitost dokaza provedenih posebnom istražnom radnjom a da prethodno nije provedena procedura procjene njihove zakonitosti. Tužiteljstvo BiH je, na kraju, istaknulo da je prije ispitivanja apelantice osiguralo apelantici kontakt sa braniteljem, da su dostavljeni dokazi koji su popisani na zapisnik o ispitivanju a da su, u skladu sa članom 47. stav 2. ZKPBiH, istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak dostavljeni i dokazi za procjenu zakonitosti pritvora koji su, u najvećem dijelu, osim onih za koje se smatralo da mogu dovesti u opasnost ciljeve istrage, dostavljeni i apelantici prije nego što je otpočelo njezino ispitivanje.
V. Relevantni propisi
42. U
Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, neslužbena prečišćena verzija dostupna na: http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Kazneni_zakon_BiH_-_konsolidacija_2014.pdf i broj 47/14), relevantne odredbe glase:
Primanje dara i drugih oblika koristi
Član 217. st. 1. i 2.
(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što bi morala izvršiti ili da ne izvrši što ne bi smjela izvršiti,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Kršenje zakona od strane sudije
Član 238.
Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Suda Bosne i Hercegovine, koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon u vršenju svoje službene dužnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
43. U
Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, neslužbena prečišćena verzija dostupna na: http://sudbih.gov.ba/files/docs/zakoni/ba/Zakon_o_krivičnom_postupku_BH, i broj 72/13) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Član 20. tačka g)
Osnovni pojmovi
Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju slijedeće značenje:
[...]
g)... Pod ovlaštenim službenim osobama smatraju se i stručni saradnici odnosno istražitelji Tužilaštva BiH koji rade po ovlastima Tužioca.
Član 29. tač. b) i f)
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost.
Član 30. st. 1. i 2.
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca
(1) Izuzeće predsjednika Suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzeća iz člana 29. tačke a. do e. ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
Član 31. stav 1.
Postupak za izuzeće
(1)
Čim sazna za postojanje kojeg od razloga za izuzeće iz člana 29. tačke a) do e) ovog zakona, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika Suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 29. tačke f) ovog zakona, izvijestit će o tome predsjednika Suda.
Član 32. stav 1.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće
(1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 30. ovog zakona odlučuje opća sjednica Suda.
Član 47. st. 1. i 2.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spisa i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
Član 116. st. 1, 2. tač. a) i d) i stav 4.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu
(1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,
d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, [...]
(4) Na razgovore osobe iz stava 1. ovog člana i njenog branitelja shodno se primjenjuju odredbe o komunikaciji osumnjičenog i branitelja.
Član 118. st. 1. i 5.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji
(1) Istražne radnje iz člana 116. stava 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje. [...]
(5) Sudija za prethodni postupak mora pismenom naredbom, bez odlaganja, obustaviti izvršenje poduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje određene.
Član 119. st. 1. i 3.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama
(1) Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
[...]
(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera. [...]
Član 126. st. 1. i 2.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja
(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava.
Član 126.a stav 1. tač. c) i d)
Ostale mjere zabrane
(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i
Član 126.c stav 1.
Sadržaj mjera zabrane
(1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
Član 131. st. 1. i 2.
Opće odredbe
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona.
Član 132. stav 1. tačka b)
Razlozi za pritvor
(1) Kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
Član 134. st. 4. i 5.
Nadležnost za određivanje pritvora
[...]
(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (član 24. stav (7)) u roku od 24 sata od prijema rješenja. Ako se pritvorena osoba prvi put ispituje po isteku ovog roka, može podnijeti žalbu prilikom tog ispitivanja. Žalba s prijepisom zapisnika o ispitivanju, ako je pritvorena osoba ispitana i dokazima na kojima se zasniva rješenje o pritvoru kao i rješenje o pritvoru dostavljaju se odmah vijeću. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
(5) U slučaju iz stava 4. ovog člana, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.
Član 139. st. 5, 6. i 9.
Lišavanje slobode i zadržavanje
[...]
(5) Tužilac je dužan lice lišeno slobode ispitati bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje lica pred sudiju za prethodni postupak.
(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.
[...]
(9) U slučaju iz st. (7) i (8) ovog člana, o žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog zakona koje je dužno donijeti odluku u roku od 48 sati od prijema žalbe u Sud.
Član 155. st. 1. i 8.
Snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima
(1) Sve poduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio ili audiovizuelno snimanje. Tužitelj ili ovlaštena službena osoba će o tome prethodno obavijestiti osobu koja se ispituje, odnosno saslušava i poučiti je da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerila svoju izjavu.
[...]
(8) Snimci iz st. 1. do 7. ovog člana ne mogu se javno prikazivati, bez pismenog odobrenja stranaka i učesnika snimljene radnje.
44. U
Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/00, 45/06, 102/09, 62/11 i 100/13) relevantne odrebe glase:
Član 1. tаč. a) i b)
Cilj
1. Cilj ovog zakona je:
a) ustanoviti da informacije pod kontrolom javnog organa predstavljaju javno dobro od vrijednosti i da javni pristup ovim informacijama promovira veću transparentnost i odgovornost tih javnih organa, te da su ove informacije neophodne za demokratski proces;
b) ustanoviti da svakо fizičkо ili pravnо lice ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri u skladu sa javnim interesom, te da javni organi imaju odgovarajuću obаvezu da objave informacije; [...]
Član 8.
Izuzetak kod zaštite privatnosti
Nadležni javni organ će utvrditi izuzetak kada opravdano utvrdi da tražene informacije uključuju lične interese koje se odnose na privatnost trećeg lica.
Član 9. stav 2.
Ispitivanje javnog interesa
2.
U donošenju odluke da li je objavljivanje informacija opravdano javnim interesom, nadležni javni organ će razmotriti okolnosti kao što su, ali nisu ograničene na, svako nepoštivanje zakonske obaveze, postojanje bilo kakvog prijestupa, sudsku pogrešku, zloupotrebu vlasti ili nemar u obavljanju službene dužnosti, neovlašteno korištenje javnih fondova, ili opasnost po zdravlje ili sigurnost pojedinca, javnosti ili okoline.
45. U
Pravilniku o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda i saradnji sa zajednicom od 3. juna 2014. godine (objavljenom i dostupnom na stranici Suda BiH: http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/Pravilnik.pdf), relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1, 2. i 3.
(Pravo na pristup informacijama)
(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na pristup informacijama koje su pod kontrolom Suda, a Sud ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije. Ovo pravo na pristup podliježe samo ograničenjima predviđenim Zakonom.
(2) Na osnovu ispitivanja svakog pojedinačnog slučaja, Sud može utvrditi izuzetak od objavljivanja tražene informacije, djelomično ili u cjelini, kada to zahtijevaju Zakonom predviđeni interesi (izuzeci u vezi sa funkcijama javnih organa, povjerljivim komercijalnim informacijama i zaštitom privatnosti).
(3) Bez obzira na utvrđeni izuzetak Sud će objaviti traženu informaciju, pod uvjetima i u postupku predviđenim Zakonom, ako je to opravdano javnim interesom, uzimajući u obzir svaku korist i svaku štetu koji mogu proisteći iz toga.
Član 9. st. 1.i 2.
(Zahtjevi za izdavanje audio ili videozapisa sa ročišta u redovnoj proceduri)
(1) Zahtjevi za izdavanje audio, videomaterijala sa ročišta dostavljaju se na rješavanje sudiji, odnosno predsjedniku sudskog vijeća. Ukoliko se zahtjev odnosi na tekuće suđenje, prije poduzimanja ove radnje, a u cilju blagovremenog osiguranja traženih materijala, zahtjev se putem e-maila prosljeđuje audio-video tehničarima (dalje u tekstu: AV tehničari).
(2) Pri odlučivanju o zahtjevu sudija, odnosno predsjednik sudskog vijeća vodi računa o zaštiti ličnih i povjerljivih informacija iznijetih tokom ročišta. U cilju zaštite ovih informacija sudija odgovarajućim zaštitnim kodom definiše stepen povjerljivosti informacija ukoliko snimci pojedinih ročišta sadržavaju povjerljive informacije, i to:...
46. U
Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o ostvarivanju pristupa informacijama pod kontrolom Suda i saradnji sa zajednicom od 7. aprila 2015. godine (objavljenom i dostupnom na stranici Suda BiH: http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/Su-197-2_Pravilnik_o_izmjenama_pravilnika_o_pristupu_informacijama_7_04_2015.pdf) relevantne odredbe glase:
Član 9. st. 1. i 2.
(Zahtjevi za izdavanje audio ili video zapisa sa ročišta)
(1) Polazeći od odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje javno prikazivanje snimaka radnji poduzetih u toku krivičnog postupka, Sud, po pravilu, neće izdavali audio/video zapise ročišta. Predsjednik Suda može odobriti i/davanje audiovideo zapisa ročišta u naučnoistraživačke svrhe, a bez prava javnog prikazivanja.
(2) Izuzetno, Predsjednik Suda može odobriti snimanje i izdavanje audio/video zapisa ročišta medijima sa pravom javnog prikazivanja, ukoliko se u konkretnom slučaju utvrdi da postoji povećan opravdan interes javnosti, a da i/ svih činjenica konkretnog predmeta proizilazi da javnim objavljivanjem zapisa neće biti ugroženo vođenje sudskog postupka u konkretnom predmetu.
VI. Dopustivost
47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
48. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije
49. Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (nezakonito provedene posebne istražne radnje prije donošenja naredbe o provođenju istrage, nezakonito davanje imuniteta osobi S1). Osim toga, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo iz člana 6.3.b) Evropske konvencije (adekvatno vrijeme i uvjeti za pripremu odbrane).
50. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštivano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovi postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud,
Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj
U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
51. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o pritvoru i rješenja o određivanju mjera zabrane ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi,
mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj
AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).
52. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka b) Evropske konvencije, preuranjena.
b) Dopustivost u odnosu na ostala prava
53. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine (konačno rješenje o određivanju mjera zabrane) i S 1 2 K 017381 15 Kv od 9. marta 2015. godine (konačno rješenje o određivanju pritvora) protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dakle, osporena rješenja donesena su 1. aprila i 9. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (
prima facie) neosnovana.
54. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostala prava ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
55. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima o pritvoru povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
56. Apelantica, također, osporava rješenja kojima su joj određene mjere zabrane, smatrajući da joj je tim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. st. 1. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c i stav 4. Evropske konvencije
57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
[…]
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
1.1. U odnosu na član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije
58. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istaknuo da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret
conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud,
Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca. Također je navedeno da ti standardi ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovi navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud,
O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istaknuo da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji osnovana, a ne iskrena ili
bona fide sumnja (vidi, Evropski sud,
Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i na to da uvažavanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
59. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su i prvostepeno i Apelacijsko vijeće utvrdili iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora da postoji osnovana sumnja, a oba vijeća su o tome dala detaljne, jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Stoga, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Ustavni sud osobito ističe da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve dostavljene dokaze: fotodokumentaciju i službene zabilješke Državne agencije za istragu i zaštitu, bliže pobrojane u obrazloženju prvostepenog rješenja (str. 16. i 17), zapisnike o saslušanju svjedoka, transkript koji je sačinila Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenje Ministarstva sigurnosti BiH i zapisnike Tužiteljstva BiH o saslušanju osumnjičenih. Također, svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje Sud BiH je izveo i na osnovu rezultata provedenih posebnih istražnih radnji. Prvostepeno vijeće je vrlo detaljno i opširno obrazložilo svoje zaključke do kojih je došlo razmatranjem ovih dokaza, a Apelacijsko vijeće je u cijelosti prihvatilo tu argumentaciju, kao i zaključak prvostepenog vijeća da iz navedenih dokaza jasno proizlazi da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanticu i ostale osumnjičene da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Ustavni sud nije mogao prihvatiti niti apelanticine navode o tome da su u odnosu na apelanticu dokazi prikupljeni posebnim istražnim radnjama dobiveni prije donošenja naredbe o provođenju istrage protiv apelantice, zato što do takvog zaključka nije mogao doći na osnovi stanja u spisu (službena zabilješka od 28. oktobra 2014. godine na koju se apelantica poziva, kako se vidi iz osporenog rješenja, odnosi se na presretnute razgovore drugog osumnjičenog i njegovog branitelja, a ne na bilo koje apelanticine razgovore (vidi i tačku 98. ove odluke).
60. Ustavni sud smatra da ovakvu ocjenu oba vijeća Suda BiH o postojanju osnovane sumnje apelantica nije dovela u sumnju ni svojim navodima da je njoj i njezinom branitelju bio uskraćen pristup informacijama i dokazima od suštinskog značaja za procjenu zakonitosti pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je pitanje pristupa dokazima drugo pitanje o kojem će Ustavni sud, također, odlučiti, ali u okviru razmatranja navoda o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Međutim, u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje, ta tvrdnja ne može
per se dovesti do zaključka da je sud proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje, jer je sud imao uvid u sve dokaze koje je Tužiteljstvo BiH podnijelo, pa je razmatranjem tih dokaza došao do zaključka o postojanju osnovane sumnje i o tome je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, a izuzetak od dostave odbrani dokaza je propisan zakonom (član 47. stav 1. ZKPBiH).
61. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, "jer nije imala adekvatno vrijeme i uvjete za pripremu odbrane" u vezi sa određivanjem pritvora, i to "prvenstveno zbog nerazumne kratkoće rokova za pripremu za ročište povodom prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora", Ustavni sud uočava da su ovi razlozi bili predmet razmatranja pred prvostepenim i Apelacijskim vijećem Suda BiH, te da apelantica identične navode ponavlja i u apelaciji, a redovni sud se o njima dovoljno jasno i precizno izjasnio u obrazloženjima rješenja. Ustavni sud, također, podsjeća da je posebna hitnost u postupanju u tzv. pritvorskim predmetima propisana članom 131. stav 2. ZKPBiH kao "dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organа koji im pružaju pravnu pomoć", a rokovi u kojima se moraju provesti sve procesne radnje nakon lišavanja slobode propisani su odredbama člana 134. st. 4. i 5. i člana 139. ZKPBiH. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja zapaža da je prvostepeno vijeće, nakon što je 27. februara 2015. godine Tužiteljstvo BiH podnijelo prijedlog i dopunu prijedloga za određivanje mjere pritvora, apelantici i branitelju dostavilo prijedlog i dopunu prijedloga, te zakazalo javnu sjednicu za 28. februar 2015. godine. Javna sjednica je održana 28. februara 2015. godine u prisutnosti apelantice i njezinog branitelja, kada im je data mogućnost da se izjasne na okolnosti prijedloga za određivanje mjere pritvora. Nakon toga, isti dan prvostepeno vijeće je donijelo rješenje kojim je apelantici određena mjera pritvora. Apelantica je posredstvom svoga branitelja, u zakonom propisanom roku od 24 sata, podnijela žalbu, nakon čega je Apelacijsko vijeće 9. marta 2015. godine donijelo odluku kojom se žalba kao neosnovana odbija. Ustavni sud u ovakvom postupanju Suda BiH ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, osobito imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se zahtijeva posebna ažurnost. Osim toga, suprotno postupanje suda, odnosno bilo kakvo odugovlačenje vodilo bi kršenju apelanticinih prava, pa Ustavni sud ove apelanticine prigovore smatra neosnovanim.
62. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o tome da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, zato što je Sud u oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH prilikom donošenja osporenih rješenja postupao u skladu sa odredbom člana 131. ZKP zbog čega su i apelanticini prigovori koji su usmjereni na "nerazumnu kratkoću rokova za pripremu ročišta povodom prijedloga za određivanje pritvora" neosnovani.
1.2. U odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije
63. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je, suprotno članu 47. stav 2. ZKPBiH, uskraćeno pravo na pristup informacijama i dokazima "od suštinskog značaja za procjenu zakonitosti pritvora", čime joj je onemogućeno da na efektivan način koristi pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da član 5. stav 4. garantira pravo "svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode" da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja
lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim osobama da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za "zakonitost" njegovog ili njezinog lišavanja slobode (vidi, Evropski sud,
A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05).
64. Zahtjev proceduralne pravičnosti prema članu 5. stav 4. ne nameće jedinstven, nepromjenjiv standard koji treba primjenjivati bez obzira na kontekst, činjenice i okolnosti. Iako nije uvijek neophodno da postupak prema članu 5. stav 4. pruži iste garancije kao one koje se traže prema članu 6. Evropske konvencije za krivični ili građanski postupak, on mora imati sudski karakter i pružiti garancije koje odgovaraju vrsti određenog lišavanja slobode. Dakle, postupak mora biti kontradiktoran i mora uvijek osigurati "ravnopravnost strana". Štaviše, u pritvorskim predmetima, u kojima neprekidno mora postojati opravdana sumnja da je optužena osoba počinila krivično djelo kao
sine qua non zakonitosti produženja pritvora, pritvorenik mora dobiti mogućnost da djelotvorno ospori osnovu za optužbe protiv njega (
ibid., A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 202-204).
65. Evropski sud je, uprkos tome, zaključio da čak i u postupcima prema članu 6. Evropske konvencije, u kojima se odlučuje o krivici po krivičnoj optužbi, mogu postojati ograničenja prava na potpuno kontradiktoran postupak kada je to "striktno neophodno u svjetlu snažnog, jednako važnog javnog interesa", kao što je nacionalna sigurnost, potreba da određene policijske metode istrage ostanu tajna, ili za zaštitu osnovnih prava druge osobe. Dakle, dok pravo na pravičan krivični postupak prema članu 6. Evropske konvencije obuhvaća i pravo na uvid u sve materijalne dokaze koje ima optužba kako u korist, tako i protiv aplikanta, Evropski sud je smatrao da ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovi javnog interesa (
ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tač. 205. i 206). Kada otkrivanje informacija nije u potpunosti moguće, član 5. stav 4. Evropske konvencije zahtijeva da se teškoće koje su time prouzrokovane izbalansiraju, tako da svaki aplikant još ima mogućnost djelotvorno osporiti optužbe protiv njega (
ibid., A. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, tačka 218).
66. Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano, kao opće pravilo, da branitelj osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenom, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Potpuno slobodan pristup spisima i dokazima osumnjičenom je omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. člana 47. ZKPBiH. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će, izuzetno od stava 1. toga člana, tužitelj istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branitelja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo BiH uz prijedlog, a koje je decidirano naveo u obrazloženju rješenja, postupio u skladu sa odredbama ZKPBiH. Naime, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora apelantici i drugim osumnjičenima održao ročište na kojem su apelantica i njezin branitelj upoznati s dokazima na kojima je odluka osnovana, a tužitelj je prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržaj dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Ustavni sud zapaža da u ovoj fazi postupka dokazi nisu dostavljeni odbrani na uvid, ali Ustavni sud zapaža i da je prvostepeno vijeće u obrazloženju rješenja navelo "da, u smislu člana 47. stav 1. ZKPBiH i pravo branitelja da ima uvid u dokaze, Tužiteljstvo BiH je smatralo da bi objelodanjivanje određenih dokaznih materijala odbrani u tom trenutku ugrozilo tok istrage" a "redigiranjem izjava svjedoka pod mjerama zaštite bio bi ugrožen njihov identitet i dovedena u pitanje svrha dodijeljenih mjera". Također, Ustavni sud ukazuje da je Tužiteljstvo BiH na ovaj način iskoristilo ovlaštenja predviđena zakonom, a Sud BiH je naglasio da će apelantici biti omogućeno ispitivanje zakonitosti dokaza u slučaju podizanja optužnice, kada će, prema zakonu, moći ostvariti pravo uvida u sve spise i dokaze. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je ove apelanticine navode Sud BiH razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te obrazložio zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto njezini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, navodeći da je apelantica bila obaviještena i upoznata sa sadržajem dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja u mjeri koja je bila neophodna za ispitivanje zakonitosti odluke o pritvoru. S obzirom na navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, tačka 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
67. Ustavni sud, dalje, ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da osoba lišena slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo osporavati zakonitost takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju osobe na slobodu (vidi, Evropski sud,
De Wilde, Ooms i Versyr protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i
Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 оd 24. aprila 2008. godine, tačka 145).
68. U kontekstu navedenog stava, a imajući u vidu apelanticine navode o navodnoj pristranosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno lična nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud,
Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, Serija A broj 154, tačka 47). Što se tiče objektivne nepristranosti sudije, Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti.
69. U pogledu iznesenih apelacijskih navoda, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudije u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristranost sudije ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. S tim u vezi, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudije može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud,
Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, tačka 27).
70. U kontekstu navedenih stavova Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u konkretnom slučaju nije radilo o situaciji iz člana 29. tač. b) i f) ZKPBiH u kojoj sudija ne može vršiti sudijsku dužnost "ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u prvoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena", niti da "postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost". Naime, kao razlog za izuzeće prema navedenim odredbama ZKPBiH, apelantica je navela činjenicu da kćerka sutkinje za prethodni postupak u ovom predmetu radi kao stručna saradnica postupajućeg tužitelja. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da stručni saradnik nije osoba navedena u članu 29. tačka b) ZKPBiH zbog koje bi postojao razlog za izuzeće postupajućeg sudije. Dalje, Ustavni sud ističe da je osnova za izuzeće iz tačke f) člana 29. ZKPBiH predviđena općom formulacijom i da sadrži razloge koji nisu fiksirani, već je data najopćija formulacija koja daje mogućnost da se sudija izuzme u svakom slučaju kada postoje bilo kakvi razlozi koji mogu izazvati razumnu (ne i najmanju) sumnju u nepristranost. U konkretnom slučaju članom 20. tačka g) ZKP je propisano da se pod "ovlaštenim službenim osobama smatraju i stručni saradnici, odnosno istražitelji Tužiteljstva BiH koji rade po ovlaštenjima tužitelja". Dakle, stručni saradnik kao ovlaštena osoba u Tužiteljstvu BiH ima odgovarajuća ovlaštenja, koja obavlja prema ovlaštenjima tužitelja koji mu je nadređen, a koja su propisana Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Tužiteljstva BiH. Međutim, ovlaštenja stručnog saradnika su podređena nalozima tužitelja, pa stručni saradnik ne može postupati potpuno samostalno, niti donositi konačne odluke u vezi sa istragom, optuženjem i sl. S tim u vezi, činjenica da kćerka sutkinje za prethodni postupak radi kao stručna saradnica u Tužiteljstvu BiH sama po sebi ne može predstavljati osnovu da se zaključi da postoji navodna pristranost sudije, a pristranost nije očita, pa Ustavni sud ove apelanticine navode smatra nedokazanim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantica, u skladu sa članom 32. ZKPBiH, ukoliko je smatrala da postoje okolnosti koje utječu na pristranost sudije za prethodni postupak, mogla tražiti izuzeće konkretnog sudije, ali ona to nije učinila ni u vrijeme kada je ista sutkinja ponovno odlučivala o određivanju mjera zabrane, mada i sama tvrdi da je u to vrijeme već znala za okolnosti koje u tom pravcu navodi, već samo ističe da "istovremeno sa pripremom ove apelacije priprema se i zahtjev za izuzeće sudije".
71. U pogledu apelanticinih navoda da osporena rješenja nisu dovoljno obrazložena i da je Apelacijsko vijeće propustilo da razmotri prigovore koji su od odlučujućeg značaja za pitanje zakonitosti pritvora, Ustavni sud podsjeća da
habeas corpus postupak ne garantira obavezu da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropski sud,
Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj E 33977/96, tačka 94). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacijsko vijeće u rješenju obrazložilo razloge zbog kojih je odbilo sve apelanticine prigovore, obrazloživši svaki od tih prigovora pojedinačno (tač. 12-16. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacijski navodi o nedovoljnom obrazloženju zasnovani samo na apelanticinom nezadovoljstvu osporenim odlukama, te da takvi navodi, u biti, ne pokreću pitanje iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije na način na koji to apelantica argumentira. Također, Ustavni sud smatra da je Apelacijsko vijeće razmotrilo i žalbeni prigovor koji se odnosio na pitanje primjene blažih mjera, te na stranici 17. osporenog rješenja dalo jasne razloge za svoju odluku o neosnovanosti tog prigovora. Dakle, u konkretnom slučaju, na osnovu stanja u spisu i apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelanticinim navodima, Apelacijsko vijeće razmotrilo i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije, dalo jasne i dovoljne razloge o tome zašto je odluka o određivanju pritvora apelantici zakonita, odnosno zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke.
72. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije neosnovani.
2. Pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije
73. Apelantica u apelaciji navodi i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Povredu ovog prava nalazi u tekstualnim formulacijama korištenim u rješenju o pritvoru, tekstualnoj formulaciji saopćenja za javnost i vanredne press-konferencije Suda BiH i arbitrarnoj primjeni procesnog zakona u vezi sa objelodanjivanjem u javnosti snimka sa ročišta o određivanju pritvora.
74. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1.
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
2.1. Opća načela
75. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu
Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: "Sud ponavlja da je predmnjeva nevinosti upisana u stavu 2. člana 6. jedan od elemenata poštenog krivičnog suđenja koje se traži u stavu 1. (…). U svom relevantnom aspektu član 6. stav 2. ima cilj da spriječi podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samog suda mišljenja da je osoba 'optužena za krivično djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali, također, obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudske vlasti (…)" (vidi, Evropski sud,
Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, tačka 138).
76. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njezina tačna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Evropski sud,
Daktaras protiv Litve, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je "krivica" i "dokazana" ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, npr., kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja
(idem, presuda
Daktaras, tač. 41-45).
77. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi
Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana (vidi, Evropski sud,
Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, predstavka broj 15172/13, presuda od 22. maja 2014. godine) ukazao da u tome predmetu osporeni navodi nisu dati unutar okvira krivičnoga postupka, nego kao dio zajedničke izjave za štampu Tužiteljstva i Ministarstva unutrašnjih poslova namijenjene javnosti. Evropski sud je naveo da je uzeo u obzir podnesak Vlade da je svrha osporene izjave informirati javnost o koracima koje su preduzele vlasti u vezi sa događajima Ismayilli, a osobito da je njihova namjera istražiti umiješanost podnositelja predstavke u te događaje. Međutim, prema mišljenju Evropskog suda, izjava, uzeta u cjelini, nije data s nužnom diskrecijom i pažnjom. Naime, iako su vlasti na svršetku relevantnog stava navele da će radnje podnositelja predstavke biti detaljno istražene i da će biti pravno okvalificirane, ta je izjava negirana prethodnom jasnom izjavom, u istoj rečenici, da su te radnje podnositelja predstavke bile nezakonite. Zatim, navodeći u istome stavu kako je utvrđeno da je podnositelj predstavke apelirao na lokalne stanovnike kao što su pozivi da se odupiru policiji, da ne poštuju službene osobe i blokiraju ceste, Evropski sud je ukazao da su time vlasti, u biti, prejudicirale sudsku ocjenu činjenica. Evropski sud je zaključio da je kao takva osporena izjava samo mogla uvjeriti javnost da je podnositelj predstavke kriv prije nego što je i dokazana njegova krivica prema zakonu, te da je, stoga, došlo do povrede člana 6. stav 2. Evropske konvencije (
idem, presuda
Ilgar Mammadov, tač. 127. i 128).
2.2. Primjena općih načela u konkretnom slučaju
2.2.1. Tekstualne formulacije korištene u rješenju o pritvoru
78. Apelantica tvrdi da Sud BiH, iako koristi izraze poput "prema transkriptima dostavljenih razgovora", samo "naizgled poštujući presumpciju nevinosti", u većem dijelu prvostepenog rješenja o pritvoru donosi zaključke da su radnje koje se osumnjičenim stavljaju na teret dokazane, tj. da su se uistinu dogodile. Naprimjer, Sud BiH navodi: "Zatim je održan prvi sastanak u Sarajevu kojem su prisustvovali Šabić Senad, Brkić Ramo i S-1. Tema razgovora prisutnih odnosila se na mogućnost pomoći S-1 u posredovanju pri kontaktima sa Miletić Azrom, kako bi se u ponovljenom postupku donijela povoljnija odluka." Ustavni sud smatra da je, prije citiranog dijela, Sud BiH u prvostepenom rješenju naveo: "Prema iskazu svjedoka S-1, isti je u narednom vremenskom periodu stupio u kontakt sa osumnjičenim Brkić Ramom i Šabić Senadom." Apelantica, dalje, ukazuje da je Sud BiH naveo: "Da je osumnjičeni Brkić Ramo bio prisutan prvom sastanku na kojem je dogovarano davanje novca sutkinji, proizlazi iz...." Ustavni sud nalazi da je prije citiranog dijela Sud BiH u prvostepenom rješenju naveo: "U pogledu prigovora osumnjičenog Brkića da nije lično dao novac sutkinji Miletić, Sud primjećuje da se istom navedeno i ne stavlja na teret, već se u konkretnom slučaju sumnjiči da je to učinio posredstvom svjedoka S-1, a u dogovoru sa osumnjičenim Šabić Senadom", a da je nakon teksta koji je apelantica citirala Sud BiH naveo: "[...] zapisnika o saslušanju svjedoka S-1." Apelantica, dalje, ukazuje da je Sud BiH naveo: "Također, upravo je osumnjičena sutkinja Miletić, nakon što je od njoj poznate osobe dobila informaciju da je predmet provođenja posebnih istražnih radnji, o tome obavijestila osumnjičene, dajući im upute na koji način će postupati u daljem toku postupka." Ustavni sud uočava da je prije citiranog dijela Sud BiH u prvostepenom rješenju naveo: "Također, iz analize presretnutih komunikacija se može osnovano zaključiti, a na što je Tužiteljstvo posebno ukazalo, da je osumnjičena već prikrivala tragove bitne za krivični postupak, a što proizlazi iz činjenice da je sastanke sa svjedokom S-1 organizirala na lokacijama za koje je mislila da su poznate samo njima, kao i da je telefonsku komunikaciju obavljala i putem telefonskih aparata drugih osoba." U odnosu na ostale citirane dijelove rečenica koje je navela apelantica, Ustavni sud je izvršio uvid u cjelovite rečenice i odjeljke pobijanih rješenja u kojima su sadržane citirane fraze.
79. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je tačno da postoje citirane fraze (kao dijelovi rečenice) u rješenju o određivanju mjere pritvora. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je Sud u pobijanim rješenjima obrazlagao osnovanu sumnju da je apelantica počinila krivična djela kao preduvjet za određivanje mjere pritvora, te da je obrazlagao posebni pritvorski razlog. Sud BiH je prezentirao sadržaj dokaza, odnosno Sud BiH je analizirao i ocjenjivao dokaze, a nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelanticinom krivicom, a da prije toga nije postojala odrednica "osumnjičena" i "osnovana sumnja da je [...]" ili "kako se osnovano sumnja". Iz ovoga Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem Sud BiH nije prejudicirao apelanticinu krivicu na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelantica kao osumnjičena počinila krivična djela, kao i da pobijana rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje, u ovom dijelu, apelanticine navode o kršenju presumpcije nevinosti neosnovanim.
2.2.2. Tekstualne formulacije saopćenja za javnost i vanredne press- konferencije Suda BiH
80. Apelantica navodi da, iako je u saopćenju za javnost Suda BiH navedeno da se radi o osnovama sumnje, a ne utvrđenoj krivici, ipak je istovremeno navedeno: "[...] pokazatelj opredijeljenosti državnih pravosudnih institucija i njihove spremnosti da se razračunaju sa koruptivnim radnjama čak i unutar vlastitih redova", da je upravo ovaj slučaj "znak institucionalne zrelosti ovog suda, kao i spremnosti za borbu protiv korupcije u pravosuđu", te se pozivaju sve institucije da se u općoj borbi protiv korupcije najprije obračunaju sa onom u vlastitim redovima i da o tome javno progovore." Ustavni sud je izvršio uvid u saopćenje Suda BiH u kojem je, prije navoda koje je citirala apelantica, navedeno: "Još jednom napominjemo da u ovoj fazi postupka sutkinja Miletić nije optužena, već osumnjičena za činjenje krivičnog djela, te se protiv nje vodi istraga. Današnji slučaj je [...]."
81. Apelantica, dalje, navodi da je na press-konferenciji istaknuto da će: "…sve ostale sudije ovog Suda, kao i osoblje, ostati opredijeljeni i posvećeni principima visokog integriteta, stručnosti i profesionalnosti, te da se mora osigurati da novoimenovane sudije posjeduju najviše stručne, ali i moralne kvalitete." Dalje je izneseno: "[...] jedino borba protiv nezdravih struktura unutar institucija, a takvih ima u Sudu, nesmetano dalje funkcionira" da je "ovo prilika, ali i prekretnica da se otvori široka rasprava o problemu korupcije u pravosuđu, te da nema informacija da su i ostale sudije umiješane u neke koruptivne aktivnosti." Također, na press-konferenciji je navedeno: "[...] naši principi rada moraju biti pooštreni, jer je povjerenje građana na najnižem nivou." Osim toga, VSTV je pozvano da uskladi propise i da inicira izmjenu zakona, te je naglašeno da je "[...] ured disciplinskog tužitelja vrlo zatvoren i vrlo malo informacija dobijete o tome ko je predmet disciplinske istrage
- ako se u sudu, sudijama ili najvišim funkcionerima odvijaju javna, transparentna, u sudnicama, zašto bi se disciplinski postupak protiv nekog djelatnika, bio on tužitelj ili sudija, odvijao pod velom tajne".
82. Na osnovu zapisa na CD sa vanredne press-konferencije na kojoj je predsjednica Suda BiH, prije svega, istaknula: "Uvažavajući jedno od osnovnih pravila krivičnog postupka, a to je presumpcija nevinosti....ne želim ulaziti u pojedinosti slučaja...." Dalje, predsjednica Suda BiH je prije dijela koji apelantica citira: "sve ostale sudije..." navela: "želim istaći javnosti... da ću i ja lično, kao i [...]", a nakon citiranih apelanticinih navoda navela: "...ostati opredijeljeni i posvećeni principima visokog integriteta i stručnosti...." U vezi sa apelanticinim navodima o tvrdnjama predsjednice Suda BiH o "umiješanosti drugih sudija u neke koruptivne aktivnosti", Ustavni sud uočava da je predsjednica Suda BiH odgovarala na precizno postavljeno novinarsko pitanje da li je navedena situacija incidentna. U odnosu na apelanticine navode u vezi sa pozivom VSTV da uskladi propise, Ustavni sud uočava da je na press-konferenciji naglašeno: "poziv VSTV da ovaj trenutak iskoristi [...] uskladi interne pravilnike [...] etičke kodekse [...] inicira potrebne zakonodavne izmjene [...] povjerenje građana se ne može vratiti podastiranjem statističkih izvještaja [...] nego korjenitim reformama, [...] ocjenjivanje, praćenje rada nositelja pravosudnih funkcija [...]." S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u saopćenju za javnost Suda BiH i na vanrednoj press-konferenciji Sud BiH, odnosno predsjednica Suda BiH nisu naveli bilo kakvu tvrdnju o apelanticinoj krivici, odnosno ne može se tvrditi da predočeno, gledano u cjelini, nije dato s nužnom diskrecijom i pažnjom. Upravo suprotno, Sud BiH, odnosno predsjednica Suda BiH u više navrata su potencirali i podvlačili načelo presumpcije nevinosti, a sadržaj navedenog odnosio se na generalni stav Suda BiH, odnosno predsjednice Suda BiH o spremnosti ove institucije da procesuira sva krivična djela, pa tako i predmetna krivična djela, te na zahtjev VSTV da preduzme mjere za vraćanje povjerenja javnosti u pravosudne institucije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje da su apelanticini navodi o kršenju presumpcije nevinosti i u ovom dijelu neosnovani.
2.2.3. Navodi o arbitrarnoj primjeni procesnog zakona u vezi sa objelodanjivanjem javnosti snimka sa ročišta o određivanju pritvora
83. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđena presumpcija nevinosti i zato što je snimak sa ročišta o određivanju pritvora dostavljen medijima. Od vlasti se očekuju diskrecija i obazrivost kada informira javnost o krivičnim istragama, a državni organi u BiH, odnosno Sud BiH, dostavili su javnosti snimak sa ročišta i omogućili da apelantica bude predstavljena u javnosti kao osoba koja je kriva, jer je TV magazin prenio "istina očito bolna". Ustavni sud se ponovno poziva na relevantne aspekte člana 6. stav 2. Evropske konvencije, koje je već naveo u ovoj odluci (tačka 75), pa u vezi s tim smatra da je očito da apelantica ne ukazuje u ovom dijelu na preuranjeno izražavanje Suda BiH, niti na izjave državnih dužnosnika, nego ukazuje na tvrdnje medija "istina očito bolna". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može dovesti u vezu ove apelanticine navode sa relevantnim standardima, tako da ocjenjuje i ove apelanticine navode o kršenju presumpcije nevinosti neosnovanim.
84. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
3. Pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije
85. Apelantica smatra da joj je pravo na privatni i porodični život prekršeno zbog: a) arbitrarne primjene odredaba o posebnim istražnim radnjama i b) arbitrarne primjene odredaba o javnosti ročišta o prijedlogu za određivanje pritvora i objelodanjivanju javnosti snimka sa tog ročišta. Ističe da se posebnim istražnim radnjama "duboko zadiralo u privatni i porodični život" a da sud nije ispoštovao proceduru u vezi sa posebnim istražnim radnjama, i to odredbe člana 118. stav 5, člana 119. stav 3. i člana 116. stav 4. ZKP, pa da ni miješanje u pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku nije bilo u skladu sa zakonom.
86. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
[...]
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
3.1. Opća načela
87. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, telefonska komunikacija ulazi u opseg termina "privatni život" i "korespondencija" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Stoga, nadziranje te komunikacije predstavlja miješanje u uživanje prava iz navedenog člana (vidi, Evropski sud,
Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984, stav 64, Serija A broj 82). Ovakvo miješanje može biti opravdano u smislu odredbe člana 8. stav 2. Evropske konvencije samo ako je "u skladu sa zakonom", ako slijedi neki legitiman cilj koji je naveden u toj odredbi i ako je "neophodno u demokratskom društvu" kako bi se taj cilj postigao. Formulacija "u skladu sa zakonom" iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije općenito zahtijeva da takva mjera ima osnovu u domaćem zakonu, da zakon koji je u pitanju ima određeni kvalitet koji treba biti u skladu sa vladavinom prava, da je dostupan i da svako može predvidjeti posljedice koje su moguće, kao i da mjera mora biti u skladu sa načelom vladavine prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, aplikacija broj 68955/11, tačka 80. sa referencama na drugu relevantnu sudsku praksu).
88. Osim toga, pri primjeni tajnih mjera nadzora evidentno postoji rizik od proizvoljnosti, pa domaći zakon mora biti dovoljno jasan na način da pojedincu pruži dovoljno indikacija o okolnostima pod kojima javna vlast može preduzeti takve mjere. Stoga, imajući u vidu da, s obzirom na prirodu ovih mjera, ni javnost, niti osoba protiv koje se one primjenjuju nemaju mogućnost da kontroliraju njihovu primjenu, zakon mora dati dovoljno garancija protiv proizvoljnosti u primjeni ovih mjera. Zakon naročito mora odrediti opseg diskrecijske ocjene koju ima onaj ko je nadležan da odredi provođenje takvih mjera i način provođenja takve mjere, i to na dovoljno jasan način kako bi se pojedincu omogućila adekvatna zaštita od proizvoljnog miješanja u njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije (
ibid, presuda
Dragojević, tač. 81-82. sa daljnjim referencama). Evropski sud, kako je zaključio, mora moći da zaključi da postoje garancije protiv zloupotrebe koje su adekvatne i djelotvorne, a ta ocjena zavisi od svih okolnosti konkretnog slučaja, kao što su priroda, opseg i trajanje mjera koje se mogu odrediti, osnova koja je potrebna za njihovo određivanje, organ koji može dopustiti, provoditi i nadzirati takve mjere, kao i vrsta pravnog lijeka koji je predviđen u domaćem zakonu. To je naročito značajno pri ocjeni da li je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi postizanja legitimnog cilja, budući da je Evropski sud u svojoj praksi usvojio stav da se tajni nadzor građana može prihvatiti prema članu 8. Evropske konvencije samo u onoj mjeri koja je nužno neophodna za zaštitu demokratskog sistema i institucija. Pri procjeni nužnosti takvih mjera države uživaju određenu diskrecijsku ocjenu koja je podvrgnuta superviziji Evropskog suda, koji odlučuje o tome da li je procedura nadzora nad određivanjem i provođenjem restriktivnih mjera bila takva da "miješanje" bude ograničeno samo na mjeru koja je "neophodna u demokratskom društvu" (
ibid, presuda
Dragojević, st. 83-84).
89. Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, činjenica da osoba prema kojoj se ovakva mjera primjenjuje nije toga svjesna dok se nadzor nad njezinim komunikacijama provodi, pa čak i nakon što prestane, ne može sama po sebi voditi zaključku da miješanje u pravo iz člana 8. Evropske konvencije nije bilo opravdano prema stavu 2. tog člana. Naime, upravo to što ta osoba ne zna za takvu mjeru, osigurava njezinu djelotvornost. Međutim, kada nakon prestanka provođenja mjere bude moguće tu osobu obavijestiti o provedenoj mjeri, bez ugrožavanja svrhe zbog koje je mjera nadzora komunikacija bila određena, informacija treba da bude dostavljena osobi koja je u pitanju (vidi, Evropski sud,
Udruženje za evropske integracije i ljudska prava i Ekimdzhiev protiv Bugarske, presuda od 30. januara 2008. godine, aplikacija broj 62540/00, tačka 90).
3.2. Primjena općih načela u konkretnom slučaju
3.2.1. Primjena odredaba o posebnim istražnim radnjama
90. Apelantica ne prigovara tome da je mjera propisana i provođena u skladu sa ZKPBiH, koji regulira pitanje provođenja posebnih istražnih radnji. Suština prvog prigovora koji apelantica ističe u vezi sa pravom iz člana 8. Evropske konvencije odnosi se na njezino razumijevanje i tumačenje pitanja kada je bilo potrebno obustaviti provođenje te mjere, ta da li je sud bio obavezan dostaviti joj naredbu o provođenju mjere nadzora njezinih komunikacija. Apelantica ističe da su posebne istražne radnje i dalje trajale u vrijeme kada je lišena slobode i kada su joj bile "predočene osnove sumnje" koje se temelje upravo na rezultatima tih posebnih istražnih radnji koje su primjenjivane "u trenutku kada su osumnjičeni znali za njih, a ni tada nisu od Suda, slijedom odredbe člana 119. stav 3. ZKPBiH, dobili obavještenje na osnovi kojeg bi se mogla ispitati njihova zakonitost". Stoga, smatra da su to nezakonito pribavljeni dokazi na osnovi kojih se nije mogla donijeti odluka o pritvoru.
91. Ustavni sud najprije zapaža da primijenjena posebna istražna radnja predstavlja miješanje u apelanticino pravo iz člana 8. Evropske konvencije i da je preduzeta sa legitimnim ciljem propisanim u stavu 2. navedenog člana, "sprečavanje nereda ili kriminala". Stoga će Ustavni sud dalje ispitati da li je miješanje bilo "u skladu sa zakonom" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, te da li je bilo "neophodno u demokratskom društvu" radi postizanja legitimnog cilja.
92. U vezi sa pitanjem zakonitosti miješanja, Ustavni sud zapaža da ZKPBiH u čl. 116-122. propisuje posebne istražne radnje, odnosno kada, kako i pod kojim uvjetima se one mogu provoditi. Apelantica ne osporava sam zakon, niti njegov kvalitet, već smatra da je zakon proizvoljno primijenjen, zato što ta mjera nije obustavljena odmah kada je ona od treće osobe, odnosno iz prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora, a ne od Suda, saznala da se mjera prema njoj provodi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da ZKPBiH u članu 118. stav 1. propisuje da posebne istražne radnje može narediti samo sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužitelja. I prijedlog tužitelja i naredba suda moraju da sadrže elemente koje zakon eksplicitno propisuje, uključujući tačno navođenje radnje koja se treba preduzeti, razloge za određivanje neke od tih radnji, način provođenja radnje, te njezin opseg i trajanje. Stavom 5. člana 118. propisano je da će sudija za prethodni postupak pismenom naredbom i bez odgađanja obustaviti izvršenje preduzetih radnji "ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje određene". Tu odredbu apelantica tumači na način da smatra da su razlozi za provođenje mjera nadzora prestali onda kada su ona i drugi osumnjičeni, kako je Sud utvrdio, a ni apelantica to ne osporava, saznali "od njima poznate osobe da se ova mjera primjenjuje prema njima".
93. Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti ovakvo tumačenje navedene zakonske odredbe. Posebne istražne radnje se primjenjuju u naročitim slučajevima i na način propisan zakonom i njih određuje, nadzire i obustavlja isključivo sudija za prethodni postupak, koji ima i obavezu, kada provođenje mjere prestane, o tome obavijestiti osobu protiv koje je mjera bila određena. Nesporno je da je apelantica uhapšena 26. februara 2014. godine, te da je pritvor protiv nje određen rješenjem Suda BiH od 28. februara 2015. godine. Također, nije sporno ni da je provođenje posebnih istražnih radnji protiv apelantice i drugih osumnjičenih obustavljeno naredbom sutkinje za prethodni postupak od 3. marta 2015. godine, te da je apelantica dopisom sutkinje za prethodni postupak od 4. marta 2015. godine bila obaviještena da su protiv nje bile preduzete posebne istražne radnje do 3. marta 2015. godine. Tek od tog trenutka apelantica je imala mogućnost, prema odredbi člana 119. stav 3. ZKPBiH, da zatraži od Suda BiH ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je mjera provedena, ali i sama potvrđuje da to nije uradila.
94. Ustavni sud ne smatra relevantnim u konkretnom slučaju to što je apelantica prije 3. marta 2015. godine (kada je sutkinja za prethodni postupak naredila obustavu mjere) već bila saznala, bilo od njoj poznate i, svakako, neovlaštene osobe, da se mjera nadzora komunikacija prema njoj provodi. Naime, nedvosmisleno je da ovakvo "obavještenje" apelantice o mjerama nadzora ne mora za nadležni sud nužno predstavljati razlog za obustavu provođenja posebne istražne radnje, jer postojanje razloga iz člana 118. stav 5. ZKPBiH može ocijeniti samo sudija za prethodni postupak imajući u vidu interes i potrebe istrage. Naime, obaveza da se obavijesti osoba nakon što je završeno provođenje posebnih istražnih radnji je obaveza suda, čiji je cilj davanje mogućnosti osobi koja je u pitanju da traži preispitivanje zakonitosti provedenih radnji. Stoga, "obavještenje" koje je apelantica dobila od neke neovlaštene osobe tokom provođenja naređenih mjera ni na koji način ne predstavlja "obavještenje" u smislu člana 119. stav 3. ZKPBiH, niti od tada može početi da teče obaveza suda da obustavi provođenje posebnih istražnih radnji i apelanticu obavijesti o tim radnjama na način propisan zakonom. U konkretnom slučaju proizlazi da je u to vrijeme sutkinja za prethodni postupak smatrala da i dalje postoje razlozi za provođenje mjera nadzora, pa sve do datuma kada ih je obustavila. U prilog tome govori i to što je Sud BiH u rješenju o pritvoru od 28. februara 2015. godine obrazložio da je iz predloženih dokaza utvrdio da je apelantica, "nakon što je od njoj poznate osobe dobila informaciju da je predmet provođenja posebnih istražnih radnji, o tome obavijestila osumnjičene, dajući im upute na koji način će postupati u daljem toku postupka", te da je "evidentno da nakon tog perioda osumnjičeni u više navrata mijenjaju telefone i SIM kartice, te su oprezniji u zakazivanju susreta na kojima se nastavljaju dogovarati o počinjenju krivičnog djela". Dakle, "obavještenje" do kojeg je apelantica došla ranije, tokom provođenja posebnih istražnih radnji, nikako ne može biti izjednačeno sa "obavještenjem" o kojem govori odredba člana 119. stav 3. ZKPBiH. Također, nije odlučujuće ni to da su svi osumnjičeni, kako apelantica navodi, "najkasnije u trenutku dostave prijedloga Tužiteljstva BiH za određivanje pritvora postali svjesni da su posebne istražne radnje protiv njih preduzimane". Ono što je odlučujuće jeste da je apelantica obaviještena o provedenim posebnim istražnim radnjama na način propisan članom 119. stav 3. ZKPBiH, kada su se za to stekli uvjeti propisani zakonom, te da to ni na koji način nije ograničilo njezino pravo da zahtijeva preispitivanje zakonitosti određivanja i provođenja mjera koje su u pitanju.
95. Dalje, Ustavni sud ukazuje da ZKPBiH propisuje da, u slučaju da su posebne istražne radnje preduzete "bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom", sud neće moći na tako pribavljenim dokazima utemeljiti svoju odluku. U konkretnom slučaju apelantica i ne tvrdi u apelaciji da nije postojala naredba sudije za prethodni postupak, niti da je postupljeno protivno toj naredbi. Takve navode ona nije iznijela ni u žalbi protiv rješenja kojim joj je određen pritvor, a nije pokretala ni postupak iz člana 119. stav 3. ZKPBiH. U vezi s tim, apelantica, pored prigovora o tome kada je obaviještena o posebnim istražnim radnjama i koji je već razmotren, ističe još samo da joj nije nikada dostavljena naredba za provođenje posebnih istražnih radnji (iako i sama potvrđuje da zakon ne propisuje obavezu suda da dostavi naredbu), te da joj je time onemogućeno da djelotvorno koristi propisani pravni lijek. Međutim, imajući u vidu i ono što je već prethodno rečeno, Ustavni sud zapaža da apelantica nije ničim dokazala da je na bilo koji način onemogućena da podnese zahtjev za preispitivanje zakonitosti naredbe i načina provođenja posebnih istražnih radnji u smislu člana 119. stav 3. ZKPBiH kada su se za to stekli uvjeti, ili da bi takav zahtjev bio nedjelotvoran pravni lijek.
96. Naime, apelantica ne spori da joj je dostavljena obavijest koju ova odredba propisuje, a ne spori ni sadržaj te obavijesti. U vezi s tim, Ustavni sud je već ukazao da, prema praksi Evropskog suda, zakon mora sadržavati garancije protiv zloupotrebe koje su adekvatne i djelotvorne da osobu zaštite od proizvoljnog postupanja u slučaju primjene mjera kojima se miješa u pravo na privatni život. U konkretnom slučaju zakon eksplicitno ne propisuje sadržaj i formu obavijesti koju sud treba poslati o provedenim mjerama. Međutim, analogijom se može zaključiti da ta obavijest mora sadržavati minimalno one informacije koje su neophodne da bi ovaj pravni lijek bio djelotvoran (osnovama sumnje za krivično djelo za koje se sumnjiči osoba prema kojoj je mjera bila preduzeta, vrsta mjere, razloge za njezino dopuštanje i provođenje i sl.), što znači sve ono što, u biti, sadrži i sama naredba prema članu 118. stav 1. ZKPBiH. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nije osporila sadržaj obavijesti koja joj je dostavljena ni u apelaciji, niti u žalbi protiv rješenja o pritvoru, a ni u posebnom postupku mogućem prema zakonu, već svoje tvrdnje o kršenju prava iz člana 8. Evropske konvencije temelji isključivo na tome da joj uz obavijest nije dostavljena i naredba. Ustavni sud, stoga, neće ni ispitivati da li je obavijest koju je dobila bila zadovoljavajuća u navedenom smislu. S druge strane, Ustavni sud smatra neosnovanom tvrdnju da nedostavljanje naredbe uz ovu obavijest predstavlja proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba ZKPBiH upravo zato što i apelantica sama ističe da tako nešto nije propisano zakonom, a nije na bilo koji relevantan način dovela u pitanje to da je postupak proveden u skladu sa zakonom i standardima Evropske konvencije koji su ranije navedeni. Osim toga, apelanticinu tvrdnju da nije tražila zaštitu koju zakon propisuje zato što ne može vjerovati "da će sud sam od sebe temeljito ispitati zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji i naredbi na osnovu kojih su provedene" ako lično ne vidi tekst naredbe, Ustavni sud ne smatra relevantnim pravnim argumentom, niti osnovom da se objektivno postavi pitanje da li će sud postupati zakonito. Zakonito postupanje suda je pretpostavka koja postoji sve dok se protivno ne dokaže, a ovakve tvrdnje kakve je iznijela apelantica ne mogu dovesti u pitanje kako zakonitost postupanja suda, tako ni djelotvornost i adekvatnost garancija koje ZKPBiH pruža u konkretnoj situaciji.
97. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obustavom mjere provođenja nadzora apelanticinih komunikacija tek nakon što je nadležni sudija, na način propisan zakonom, zaključio da ta mjera više nije potrebna i opravdana, te nedostavljanjem apelantici naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji uz obavijest koju zakon propisuje nije prekršen standard "u skladu sa zakonom" iz člana 8. Evropske konvencije. Pitanje da li su posebne istražne radnje bile "neophodne u demokratskom društvu" apelantica nije ni osporila, niti je u vezi s tim iznijela bilo kakve argumente. Stoga, imajući u vidu sve što je navedeno, Ustavni sud nema razloga da zaključi da i ovaj standard nije bio ispunjen, pa smatra da u vezi sa tim navodima nije prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
98. Što se tiče navoda o tome da je tajnim nadzorom komunikacija bila obuhvaćena i korespondencija sa braniteljem, Ustavni sud zapaža da se ti navodi odnose na komunikaciju drugog osumnjičenog sa njegovim braniteljem, a to ne može biti predmet odlučivanja Ustavnog suda u ovoj apelaciji.
3.2.2. Javnost ročišta za određivanje pritvora i obavještavanje javnosti
99. Drugi prigovor u vezi sa navodnim kršenjem prava iz člana 8. Evropske konvencije odnosi se na objelodanjivanje u javnosti snimka cijelog ročišta putem medija. Apelantica smatra da to nije bilo u skladu sa zakonom, a niti neophodno u demokratskom društvu u smislu njezinog prava na privatni život iz navedenog člana. Apelantica osobito osporava zakonitost i primjenu Pravilnika o pristupu informacijama, jer smatra da je tim aktom, mimo zakonske procedure, izmijenjena odredba člana 155. ZKPBiH.
100. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu demokratskog društva i da su garancije koje uživa štampa od posebnog značaja (vidi, između ostalog, Evropski sud za ljudska prava,
Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1994, Serija A broj 298, tačka 31).
101. Što se tiče izvještavanja medija o krivičnom postupku koji je u toku, mora se naglasiti da postoji opća saglasnost o tome da sudovi ne mogu djelovati u vakuumu i da su to mjesta na kojima se odlučuje o krivici ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela, ali da to ne znači da se ne može diskutirati o bitnim pitanjima krivičnog postupka i na drugim mjestima bilo u specijaliziranim, stručnim časopisima, u štampi općenito ili u javnosti u širem smislu. Izvještavanje, uključujući i komentare postupka pred sudom, doprinosi javnosti suđenja i zbog toga je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o javnosti suđenja. Ne samo da mediji imaju zadatak da prenose takve informacije i ideje već javnost, također, ima pravo dobiti takve informacije i ideje (vidi, Evropski sud za ljudska prava,
Craxi protiv Italije (broj 2), presuda od 17. oktobra 2003. godine, aplikacija broj 25337/94, st. 63-64).
102. Međutim, svi, uključujući i javne ličnosti, imaju pravo da uživaju u garancijama koje daje i član 8. Evropske konvencije. Interes javnosti da dobije odgovarajuće informacije odnosi se samo na činjenice koje su u vezi sa krivičnim optužbama koje se odnose na osobu koja je u pitanju. Stoga, mediji moraju biti oprezni pri izvještavanju o tome i voditi računa da ne prekorače granice na način da dovedu u pitanje djelotvorno uživanje u pravu na privatni život (
ibid, presuda
Craxi, stav 65). Tako je, naprimjer, u citiranoj presudi Evropskog suda
Craxi protiv Italije, na koju se i apelantica poziva u apelaciji, Evropski sud zaključio da je dio presretnutih razgovora koji je objavljen u javnosti bio "striktno lične prirode" i da je "sadržaj [tih razgovora] imao malo ili nikakve veze uopće sa krivičnim optužbama protiv aplikanta", što je dovelo do utvrđivanja kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovdje ne radi o takvoj situaciji, jer čak ni apelantica ne tvrdi da su na ročištu izneseni bilo kakvi razgovori lične prirode ili razgovori koji ni na koji način nisu u vezi sa počinjenim krivičnim djelom.
103. Naime, na ročištu na kojem se određivao pritvor nepobitno je da je nadležni tužitelj čitao dijelove iz zapisnika o presretnutim razgovorima apelantice i drugih osumnjičenih, te da je Sud BiH dostavio medijima cijeli snimak tog ročišta. U odgovoru na pitanje da li je ovakvo miješanje u apelanticino pravo na privatni život i korespondenciju bilo "u skladu sa zakonom", Ustavni sud ukazuje da ZOSPI propisuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije (član 1. ZOSPI). Dalje, ovaj zakon propisuje izuzetke od tog pravila, i to u slučaju, između ostalog, kada nadležni organ "opravdano utvrdi da tražene informacije uključuju lične interese koji se odnose na privatnost trećih osoba" (član 8. ZOSPI). Osim toga, ZOSPI propisuje obavezu nadležnog javnog organa da provede "test javnog interesa", odnosno da pri odlučivanju o tome da li je objava informacija opravdana javnim interesom razmotri niz okolnosti detaljno navedenih u članu 9. stav 1. tog zakona, a među tim okolnostima je i svako nepoštivanje zakonske obaveze, zloupotreba vlasti ili nemar u obavljanju službene dužnosti.
104. Nepobitno je da je, radi zadovoljavanja obaveze da se informira javnost o njegovom radu i provođenju ZOSPI, Sud BiH donio Pravilnik o pristupu informacijama u kojem je detaljno regulirao način komuniciranja sa javnošću i koji je javno objavljen na web-stranici Suda BiH. S druge strane, nepobitno je i da je odredbom člana 155. stav 1. ZKPBiH u prvoj rečenici propisano da se sve radnje koje su preduzete u krivičnom postupku snimaju audio ili audio-vizuelnim sredstvima, a stavom 8. istog člana da se ti snimci ne mogu javno prikazivati bez pismenog odobrenja stranaka i učesnika snimljene radnje. S druge strane, ZKPBiH regulira i pitanje javnosti postupka, i to u čl. 234-237. koji, jezički ocijenjeno, govore samo o javnosti glavnog pretresa. Apelantica na tome temelji svoj prigovor o kršenju prava iz člana 8. Evropske konvencije, budući da tim odredbama nije regulirano pitanje javnosti ročišta za određivanje pritvora.
105. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u predmetu
Reinprecht protiv Austrije, na koji se i apelantica pozvala u apelaciji, u kojem je Evropski sud ukazao da se ne može zaključiti da član 5. stav 4. Evropske konvencije postavlja opći zahtjev da ročište o pritvoru bude javno, na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, ali i da "ne može isključiti mogućnost da naročite okolnosti slučaja mogu zahtijevati javnost tog ročišta [o pritvoru]" (vidi, Evropski sud,
Reinprecht protiv Austrije, presuda od 15. novembra 2005. godine, aplikacija broj 67175/01, tačka 41). U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da je Pravilnikom o pristupu informacijama koji je bio na snazi u vrijeme određivanja pritvora apelantici bilo regulirano pitanje dostave audio i videomaterijala sa ročišta pred Sudom BiH, ali ne i ostalog materijala na koji se odnosi član 155. ZKPBiH (ostali materijal iz istražnog postupka). Također, propisana je i obaveza sudije koji o tome odlučuje da vodi računa o zaštiti ličnih i tajnih podataka i stepenu zaštite povjerljivosti informacija, ali i o interesu javnosti, kako to propisuje ZOSPI. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da primjena ZKPBiH isključuje primjenu ZOSPI i obratno, niti da ima išta što bi dovelo u pitanje nadležnost i obavezu Suda da internim propisom detaljnije regulira način ispunjavanja obaveza koje ima prema ZOSPI, a takav zaključak ne mijenja ni činjenica da ZKPBiH nije eksplicitno propisao javnost ročišta za određivanje ili produženje pritvora, budući da član 5. stav 4. Evropske konvencije, kako je to Evropski sud zaključio u presudi
Reinprecht, sadrži "fleksibilnije proceduralne zahtjeve" od člana 6. stav 1. (
idem., tačka 41). Imajući u vidu navedeno, a u kontekstu prava iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da i ZKPBiH i Pravilnik o pristupu informacijama koji je u to vrijeme primijenjen ispunjavaju uvjet "zakonitosti" miješanja u apelanticino pravo u smislu člana 8. Evropske konvencije.
106. Što se tiče pitanja da li je to miješanje u pravo iz člana 8. bilo "neophodno u demokratskom društvu", Ustavni sud zapaža da je miješanje nepobitno bilo s ciljem propisanim stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, "sprečavanje nereda ili kriminala" u smislu te odredbe, dakle, da je postojao legitiman cilj za miješanje u apelanticino pravo. Pri ocjeni "proporcionalnosti" miješanja Ustavni sud u konkretnom slučaju ističe da je nepobitan veliki interes javnosti da bude upoznata sa tokom konkretnog krivičnog postupka s čim u vezi je i obaveza Suda BiH da detaljnije informira javnost o tome, kako bi se sačuvali ugled i kredibilitet pravosuđa općenito. Za razliku od Evropskog suda, koji je u spomenutom predmetu
Reinprecht zaključio da aplikant nije pokazao da su postojale "naročite okolnosti" zbog kojih bi mogao zahtijevati javnost ročišta za određivanje pritvora, Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da je Sud BiH, pri ispitivanju "testa javnog interesa" u skladu sa ZOSPI, zaključio da takve naročite okolnosti postoje. Naime, apelantica je u vrijeme hapšenja obavljala dužnost sutkinje Suda BiH, osumnjičena je da je počinila krivična djela primanje dara i drugih oblika koristi i kršenje zakona od strane sudije koja su propisana u KZBiH, pri čemu je važno zapaziti da posljednje navedeno djelo isključivo mogu počiniti sudije najviših pravosudnih organa u Bosni i Hercegovini (sudije Ustavnog suda i Suda BiH).
107. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je suprotstavljanje korupciji unutar javne vlasti jedan od najvažnijih zadataka koji je Bosna i Hercegovina postavila svim javnim organima, te da to naročito ima veliki značaj za aspiracije Bosne i Hercegovine na putu u Evropsku uniju. Dalje, ugled i dostojanstvo pravosuđa, njegova samostalnost i nezavisnost, nepristranost, a svakako i časnost obavljanja funkcije sudije temeljne su postavke za postojanje i poštivanje vladavine prava. Zato svaki sudija treba vlastitim primjerom kako u obavljanju sudijske profesije, tako i izvan suda razvijati one standarde ponašanja koji doprinose razvijanju i očuvanju ugleda i dostojanstva suda i sudijske profesije, a javnost za tim informacijama, uključujući i suprotna ponašanja, ima pojačan interes. Jedino na taj način moguće je razviti javno povjerenje u sudijske odluke i pravosuđe općenito. S druge strane, smanjeno povjerenje javnosti u pravosuđe dovodi u pitanje funkcioniranje pravne države. Ako se ima u vidu navedeno, posebno značaj zakonitog obavljanja sudijske funkcije, onda se s pravom može konstatirati da je krivično djelo kršenje zakona od strane sudije, za koje je apelantica osumnjičena, izuzetno teško krivično djelo za koje postoji pojačan interes javnosti, a time i veća obaveza nadležnog suda da o postupcima protiv onih koji su osumnjičeni ili optuženi za nezakonitost u radu unutar pravosuđa detaljnije izvještava javnost.
108. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH pravilno odvagnuo nesumnjiv i veliki javni interes u odnosu na apelanticino pravo na zaštitu privatnog života i korespondencije. Ovo naročito zato što, kako je već rečeno, ni apelantica ne tvrdi, niti se to iz bilo čega može zaključiti, da su objavljene bilo koje informacije koje bi bile "striktno lične prirode" ili koje nisu u vezi sa sumnjom da je ona počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret, ili da se bilo šta što je pročitano iz zapisnika o presretnutim razgovorima odnosilo na takve informacije, a što bi moglo biti protivno garancijama iz člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da je ispunjen i zahtjev "proporcionalnosti", dakle, da je miješanje u apelanticino pravo bilo "neophodno u demokratskom društvu".
109. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dopuštanjem da javnost dobije uvid u snimak sa ročišta za određivanje pritvora apelantici nije prekršeno njezino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
4. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
110. Apelantica tvrdi da su joj rješenjima Suda BiH br. br. S1 2 K 017381 15 Kv4 od 1. aprila 2015. godine i S1 2 K 017381 15 Krn 6 od 23. marta 2015. godine povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
111. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
112. Apelantica smatra da mjera zabrane napuštanja boravišta nije zakonito izrečena, zato što nije utvrđeno da postoji opravdana bojazan od bjekstva. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, pored toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, ograničenja koja su proistekla iz mjera osiguranja prisutnosti okrivljenog u postupku kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, te predaja, odnosno oduzimanje putne isprave razmatraju u okviru člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te da ove mjere kojima se ograničava sloboda kretanja mogu biti nužne u demokratskom društvu radi "održavanja javnog poretka" ili sprečavanja "zločina" u smislu stava 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud,
Manfred Shmid protiv Austrije, odluka o dopustivosti od 9. jula 1985. godine, i
Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine). Takav stav u vezi sa mjerom zabrane kojom su od apelanta kao osumnjičenog privremeno oduzete lične i putne isprave usvojio je i Ustavni sud u svojoj Odluci broj
AP 206/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 206/08 od 14. septembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je apelant ukazivao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
113. Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu kretanja. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud bi, dalje, morao utvrditi da li je miješanje opravdano, tj. da li je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa načelom proporcionalnosti.
114. Dakle, Sud BiH je apelantici odredio mjere zabrane, i to: zabrana napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, te joj se ograničava kretanje na području Mjesne zajednice Grbavica, općina Novo Sarajevo, obavezno javljanje nadležnom državnom organu (u izreci rješenja navedeno vrijeme i mjesto) iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH, zabrana sastajanja sa određenim osobama iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH (do sada saslušanim svjedocima i svjedocima koji se planiraju saslušati), te telefonska komunikacija neposredno ili preko posrednika sa zaposlenicima Suda BiH i Tužiteljstva BiH. Proizlazi da je osporenim rješenjima ograničena apelanticina sloboda kretanja, čime je, svakako, došlo do miješanja u njezino pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
115. U konkretnom slučaju Sud BiH je apelantici bio odredio pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH (ometanje krivičnog postupka utjecajem na svjedoke). Pobijanim rješenjima usvojen je prijedlog Tužiteljstva BiH, ukinuta mjera pritvora i određene navedene mjere zabrane. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa odredbama ZKPBiH, pritvor predstavlja najtežu mjeru za osiguranje prisutnosti osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka i da se može odrediti samo ako se navedeno ne može osigurati blažim mjerama. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da pritvor može trajati samo dok je to nužno, tj. čim prestanu razlozi za pritvor, optuženi se mora pustiti na slobodu. Iz obrazloženja pobijanih rješenja slijedi da i dalje postoji potreba zaštite nesmetanog vođenja istrage. Međutim, Sud BiH je ocijenio da se nesmetano vođenje istrage može osigurati i primjenom blažih mjera, tako da je ukinuo pritvor. Ustavni sud uočava da je Sud BiH imao u vidu da se mjera zabrane napuštanja boravišta primarno izriče u slučaju opasnosti od bjekstva, ali ocjenjujući da je ta mjera svrsishodna i proporcionalna svim okolnostima predmeta i, u konačnici, blaža od mjere pritvora koja je do tada egzistirala prema osumnjičenim, zaključio je da je ta mjera u konkretnom slučaju djelotvorna i primjenjiva u situacijama kad je neophodno onemogućiti osumnjičene da se sastanu sa potencijalnim osumnjičenim, odnosno optuženim, ili u konkretnom slučaju sa svjedocima u predmetu. Osim toga, mjera zabrane napuštanja boravišta u dosadašnjoj praksi pokazala se kao efikasna i u otklanjanju opasnosti od utjecaja na svjedoke, jer su ograničenjem kretanja osumnjičenih i zabranom komunikacije sa svjedocima osumnjičeni potpuno onemogućeni da utječu na svjedoke i time osujete, ili onemoguće dalje vođenje predmetne istrage.
116. U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5432/14 od 15. aprila 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je odlučivao o sličnom pitanju, pa je zaključio da se ne može prihvatiti apelantova argumentacija da, ako ne postoji bojazan od bjekstva, nije moguće izreći mjeru zabrane napuštanja boravišta, odnosno putovanja. Naime, Ustavni sud u tom predmetu je zaključio da nije proizvoljan stav Suda BiH da mjere zabrane egzistiraju samostalno i da se ne mogu nužno vezivati za uvjete za određivanje pritvora. U toj situaciji Ustavni sud je ukazao na to da je Sud BiH u tom slučaju zaključio da "Tužiteljstvo još uvijek prikuplja dokaze među kojima je i saslušanje svjedoka, te da bi međusobna komunikacija apelanata i drugih osumnjičenih, kao i sa svjedocima s ciljem isključivanja ili umanjivanja njihove krivične odgovornosti ometala tok istrage", pa je zaključio da "obrazloženja osporenih odluka u kojima su sudovi dali dovoljne i jasne zaključke o tome da nije došlo do promjena razloga i okolnosti zbog kojih su predmetne mjere zabrane određene ne smatra proizvoljnim" (
idem., AP 5432/14, tačka 38).
117. Dalje, Ustavni sud je ustanovio da, u skladu sa članom 126.c stav 1. ZKP, u rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud može odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti, odnosno to mjesto može ograničiti na dom osumnjičenog ili optuženog. Iz obrazloženja osporenih rješenja slijedi da apelantica neosnovano prigovara na pogrešno tumačenje pojma "boravišta", budući da se pojam prebivališta, odnosno boravišta, u skladu sa odredbama ZKPBiH, odnosi na adresu stanovanja. Ustavni sud zapaža da su apelantici data šira prava, tj. nije prihvaćena mogućnost izricanja mjere tzv. kućnog pritvora, jer je Sud BiH vodio računa da se ne izrekne mjera koja nije neophodna da bi se ostvarila svrha zbog koje je mjera izrečena. Dalje, Ustavni sud je ustanovio da iz obrazloženja rješenja Suda BiH slijedi da se nesmetano vođenje i okončanje istrage može osigurati u ovoj fazi jedino izrečenim mjerama zabrane, naročito zabranom kontaktiranja sa svjedocima, što u okolnostima konkretnog slučaja (apelanticin specifičan status, te vrste djela za koja se osnovano sumnja da su izvršena) upućuje na potrebu da se zabrani bilo koji vid kontaktiranja apelantice sa zaposlenicima Suda BiH i Tužiteljstva BiH osim kontakata nužnih za apelanticinu odbranu.
118. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nema razloga da usvoji stav suprotan onome iz predmeta broj AP 5432/14. Stoga, Ustavni sud smatra da u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti, odnosno da je Sud BiH postupao u skladu sa odredbama ZKPBiH koji na jasan način regulira pitanje izricanja mjera zabrane iz čega proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu kretanja izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.
119. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je apelantica osumnjičena da je počinila krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi i za krivično djelo kršenje zakona od strane sudije, koje je propisano KZBiH kao posebno krivično djelo koje, kako je već rečeno, isključivo mogu počiniti sudije najviših pravosudnih organa u Bosni i Hercegovini (sudije Ustavnog suda i sudije Suda BiH). Ustavni sud u prethodnom dijelu odluke posebno je ukazao na značaj zakonitog obavljanja sudijske funkcije, odnosno da je krivično djelo kršenje zakona od strane sudije izuzetno teško krivično djelo (tačka 107. ove odluke). U takvoj situaciji jasno je da postoji nepobitan javni interes da se zaštiti daljnja istraga. Također, Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža, tj. da je postojala proporcionalnost između ograničenja apelanticinog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKPBiH, odnosno primjeni mjera kojim se osigurava, prije svega, uspješno vođenje ovog krivičnog postupka.
120. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njezino pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani.
VIII. Zaključak
121. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije: a) kada je Sud u oba vijeća pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge, b) kada je Sud prilikom donošenja rješenja o određivanju mjere pritvora postupao u skladu sa odredbom člana 131. ZKPBiH koja propisuje posebnu hitnost u postupanju u "pritvorskim predmetima", c) kada je apelantica bila obaviještena i upoznata sa sadržajem dokaza na kojima se temelji osnovana sumnja u mjeri koja je bila neophodna za ispitivanje zakonitosti odluke o pritvoru, d) kada sama činjenica da kćerka sutkinje za prethodni postupak radi kao stručna saradnica u Tužiteljstvu BiH ne može predstavljati osnovu za zaključak u vezi sa navodnom pristranošću Suda, a pristranost nije očita, e) kada je Apelacijsko vijeće razmotrilo i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije, dalo jasno, precizno i detaljno obrazloženje zašto je odluka o određivanju pritvora apelantici zakonita, odnosno zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke.
122. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, zato što Sud BiH nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelanticom, a da prije toga nije postojala odrednica "osumnjičena" i "osnovana sumnja da je [...]", ili "kako se osnovano sumnja", odnosno kada nije prejudicirao apelanticinu krivicu na bilo koji način. Osim toga, to apelanticino pravo nije povrijeđeno i zato što u saopćenju za javnost Suda BiH i na vanrednoj press-konferenciji Sud BiH, odnosno predsjednica Suda BiH nisu naveli bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelanticinom krivicom, tj. kada se ne može tvrditi da ono što je napisano ili rečeno, gledano u cjelini, nije učinjeno s nužnom diskrecijom i pažnjom, kada apelantica svoje navode o kršenju ovog prava ne povezuje sa preuranjenim izražavanjem Suda BiH ili izjavama nekih državnih dužnosnika, nego se poziva na tvrdnje medija.
123. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na privatni život i korespondenciju iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantica, na osnovu člana 119. stav 3. ZKPBiH, obaviještena o provedenim posebnim istražnim radnjama odmah nakon što je Sud obustavio provođenje tih radnji, a ne u vrijeme kada je ona od neovlaštene osobe saznala za provođenje tih radnji, odnosno kada je Tužiteljstvo BiH stavilo prijedlog Sudu za određivanje pritvora protiv nje, i kada je Sud BiH javnosti omogućio uvid u snimak cijelog ročišta za određivanje pritvora, zato što je ocijenio da interes javnosti da bude obaviještena o ovom slučaju preteže nad apelanticinim pravom za zaštitu prava iz člana 8. Evropske konvencije, zato što su obje vrste miješanja bile "u skladu sa zakonom" i "neophodne u demokratskom društvu" u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
124. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima kojim su određene mjere zabrane apelantici nije povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kada je ovo njezino pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba ZKPBiH, izricanjem mjera koje su bile nužne u demokratskom društvu i kojima nije narušeno načelo proporcionalnosti na apelanticinu štetu.
125. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
126. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovome predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
127. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.