Službeni glasnik BiH, broj 38/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3049/13, rješavajući apelaciju Slavka Pejanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slavka Pejanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 001126 12 Rev od 10. maja 2013. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slavko Pejanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoraja Bodirogić, apelantova kćerka, podnio je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 001126 12 Rev od 10. maja 2013. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 001126 10 Gž od 27. decembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, koje je u postupku zastupalo Republiku Srpsku - Ministarstvo unutrašnjih poslova - Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo i Općinu Han Pijesak (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi) zatraženo je 6. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 11. i 18. novembra i 14. decembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 001126 08 P od 14. juna 2010. godine obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade materijalnu štetu za potpuno uništeni stambeno-poslovni objekat i pokretne stvari u njemu, izmaklu dobit zbog nekorištenja lokala i trošak na ime plaćanja zakupnine u ukupnom iznosu od 128.116,99 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i parnične troškove u iznosu od 6.912,00 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant podnio tužbu 16. aprila 2008. godine u kojoj je naveo da je vlasnik kuće - stambene zgrade u Han Pijesku, naselje Bukova Glava, koja je izgrađena na k. č. 465 kod bolnice pašnjak u površini 418 m², upisana u pl. br. 553/1 KO Han Pijesak. Dalje je u tužbi naveo da je na području općine Han Pijesak, u naselju Bukova glava, 20. septembra 1996. godine oko 4,00 sata aktom terorizma postavljen eksploziv, minirana i do temelja srušena apelantova porodična kuća, čime je uništena sva apelantova pokretna i nepokretna imovina.

7. Istaknuto je da je u toku dokaznog postupka, između ostalog, izvršen uvid u Odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 485-100413-1/1 od 4. juna 2003. godine, kojom je utvrđeno da je apelant bio savjestan posjednik označenih nekretnina na kojima se nalazila njegova porodična stambena zgrada i odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu od 7. juna 2006. godine (navedenom odlukom apelantova prijava proglašena je neprihvatljivom kao preuranjena u pogledu naknade materijalne i nematerijalne štete i troškova postupka).

8. Osnovni sud je proveo dokazni postupak, te utvrdio da iz obavijesti Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo od 26. aprila 2007. godine proizlazi da je apelant obaviješten da se kod navedenog tužilaštva vodi istraga protiv osumnjičenog D. M. i da je donesena naredba o provođenju istrage 19. septembra 2006. godine zbog osnovane sumnje da je učinio krivično djelo teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 77. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), a u vezi s članom 172. stav 1. KZRS. Dalje je navedeno da je Osnovno javno tužilaštvo u Vlasenici (u daljnjem tekstu: OJT Vlasenica) za ovaj događaj u Han Pijesku podnijelo krivičnu prijavu protiv N. N. izvršioca za krivično djelo rušenja apelantove kuće. Ukazano je da je ova krivična prijava evidentirana pod brojem 15-10/02-KU-186/96 od 29. oktobra 1998. godine i predmet se vodio u OJT Vlasenica pod brojem KTN-107/97 po N. N. izvršiocu. Također, ista krivična prijava koja se odnosi na isti događaj zavedena je pod brojem KTN-31/97 od 7. marta 1997. godine, te su obje krivične prijave protiv N. N. izvršioca zavedene pod jedinstvenim brojem KTN-107/97. Dalje, u istom predmetu KTN-107/97 nalazi se i krivična prijava apelanta protiv N. N. počinioca, a koja je podnesena i Republičkom javnom tužiocu 6. juna 1997. godine. Na ovoj prijavi se nalazi broj KTA-222/97 od 10. juna 1997. godine.

9. Ukazano je da je apelanta kao oštećenog Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo obavijestilo 22. januara 2008. godine da je obustavljena istraga protiv osumnjičenog D. M. budući da nema dovoljno dokaza da je osumnjičeni učinio ovo krivično djelo. Navedeno je da se apelant obraćao i "Ministarstvu unutrašnjih poslova, kabinet ministra" 6. oktobra 1998. godine, te da su izvršene radnje po apelantovoj predstavci i izvršene smjene osoba koje nisu preduzimale zakonom propisane radnje.

10. Osnovni sud je naveo da, kako je apelant podnio tužbu 16. aprila 2008. godine, proizlazi da nije došlo do zastarjelosti potraživanja imajući u vidu odredbu čl. 180. i 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno budući da postupak protiv N. N. počinioca nije okončan, kako je obaviješten apelant, te stoga slijedi da prigovor tuženih materijalno-pravne prirode o tome da je došlo do zastarjelosti potraživanja nije osnovan. Također je navedeno da se apelant od štetnog događaja obraćao svim organima Ministarstva unutrašnjih poslova (policijskim stanicama - uredu pravnog prethodnika), Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu. Stoga, po mišljenju Osnovnog suda, kada se hronološkim redom analiziraju izvedeni dokazi sud je odbio prigovor zakonskog zastupnika tuženih kao neosnovan jer je, primjenom odredbe člana 377. ZOO, utvrđeno da nije došlo do zastarjelosti potraživanja jer za počinjeno krivično djelo po krivičnoj prijavi protiv N. N. izvršioca krivični postupak još nije okončan.

11. Istaknuto je da sud nije prihvatio prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije iz razloga navedenih u odredbi člana 180. tačka 1. ZOO. S tim u vezi je istaknuto da javni red i mir kao i sigurnost i sigurnost osoba i imovine osigurava Ministarstvo unutrašnjih poslova RS preko službe javne bezbjednosti u smislu člana 15. Zakona o unutrašnjim poslovima koji je bio na snazi u vrijeme događaja kojim je prouzrokovana šteta i odredbama člana 4. Zakona o unutrašnjim poslovima, te odredbama sada važećeg Zakona o unutrašnjim poslovima. Ukazano je i da iz odredbe člana 17. Ustava RS proizlazi da svako ima pravo na naknadu štete koju nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službena osoba ili organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja.

12. Osnovni sud je naveo da iz svih izvedenih dokaza koje je cijenio proizlazi da postoji uzročno-posljedična veza između greške u radu organa i prouzrokovane štete, te da su postojali propusti. Sud je navedeno cijenio iz podneska od 6. oktobra 1998. godine iz kojeg proizlazi da je "MUP RS, kabinet ministra inspektora za unutrašnju kontrolu praćenje i zaštitu u zakonitosti u radu Banjaluka" naveo da su Služba javne bezbjednosti Han Pijesak i Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo izvršili uvid u dokumentaciju i utvrdili činjenično stanje, te zbog nepreduzimanja zakonom propisanih radnji izvršili smjenu osoba koje su propustile da preduzmu potrebne radnje i naložili da se na otkrivanju izvršilaca predmetnog krivičnog djela maksimalno angažiraju operativni radnici sa željom da počinioca pronađu i privedu nadležnom organu i da će se spriječiti pasivan odnos radnika MUP-a prema događaju koji se desio apelantu.

13. Protiv prvostepene presude tuženi su izjavili žalbu koju je Okružni sud, Presudom broj 92 0 P 001126 10 Gž od 27. decembra 2011. godine, uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio tako da je apelant u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom.

14. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastarjelosti potraživanja tuženih. S tim u vezi istaknuto je da odredbom člana 360. stav 1. ZOO zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze i nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo, ako se onaj na kome leži obaveza ispunjenja pozove na zastarjelost.

15. Ukazano je da je prigovor zastare prigovor materijalno-pravne prirode, te da njegovo isticanje od strane tužene vodi odbijanju tužbenog zahtjeva. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 376. stav 1. ZOO.

16. Istaknuto je da prema utvrđenju prvostepenog suda apelantu pričinjena šteta 20. septembra 1996. godine. Navedeno je da je saznanje za štetu i osobu koja je štetu počinila odlučno za početak toka subjektivnog roka zastare. Naglašeno je da se subjektivni rok zastare može računati samo u okviru objektivnog roka od pet godina koji počinje da teče od momenta nastanka štete. Do isteka petogodišnjeg roka zastare apelant je mogao sudskim putem zahtijevati naknadu. Ukazano je da je apelant tužbu podnio prvostepenom sudu 16. aprila 2008. godine, te da po mišljenju Okružnog suda nema sumnje da je tužba podnesena nakon što je nastupila zastarjelost potraživanja.

17. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe člana 377. ZOO jer je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. S tim u vezi je navedeno da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, zastara potraživanja se ocjenjuje prema odredbi člana 377. ZOO samo onda kada je pravomoćnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinioca. Samo kada su postojale procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv učinioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča, parnični sud je ovlašten da utvrdi kao prethodno pitanje da li je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela kako bi, saglasno načelu pružanja jače zaštite, na pravo oštećenog na naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom primijenio posebna pravila o zastarjelosti zahtjeva iz člana 377. ZOO. Kako je prema dokazima u spisu postupak protiv osumnjičenog D. M. obustavljen zbog nedostatka dokaza, okolnost da nije utvrđen drugi N. N. počinilac ne predstavlja takvu procesnu smetnju zbog koje bi parnični sud bio ovlašten ispitati da li je šteta učinjena radnjama koje sadrže biće krivičnog djela jer postojanje takve smetnje pretpostavlja i postojanje počinioca.

18. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 388. ZOO, te naveo da krivični postupak, sam po sebi, pa ni njegovo pravomoćno okončanje ne dovodi do prekida zastare potraživanja po osnovu naknade štete jer se on ne vodi radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tog potraživanja osim ako je oštećeni u tom postupku postavio imovinsko-pravni zahtjev. Također, ni preduzimanje zahtjeva za naknadu štete pred Komisijom za ljudska prava ne može se smatrati radnjom povjerioca kojom se prekida zastarjelost potraživanja.

19. Dalje je navedeno da za ishod navedenog spora nije od značaja da li je za predmetnu štetu odgovorna Bosna i Hercegovina ili pak solidarno odgovaraju tuženi zajedno s njom ili samo tuženi. Zbog toga, po mišljenju Okružnog suda, navodi žalbe istaknuti u ovom pravcu nemaju utjecaja na drugačiju odluku u ovoj parnici.

20. Također, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 180. stav 1. ZOO budući da je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO ("Službeni glasnik RS" broj 3/96), koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine, član 180. ZOO brisan.

21. Ukazano je da je rušenje predmetne imovine apelanta šteta koju je on pretrpio (čl. 155. i 185. ZOO) zbog čega je podnio tužbu radi naknade štete u novcu. Stoga se, po mišljenju Okružnog suda, ovaj spor ima suditi primjenom odredbi ZOO koje reguliraju pitanje naknade štete, uključujući odredbe koje govore o zastarjelosti tog potraživanja. Istaknuto je da su zakonska ograničenja u ostvarivanju prava, pa i određivanje vremenskih okvira - rokova za realizaciju naknade štete, kao u ovom slučaju, opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Pasivnim držanjem tokom zakonom propisanog vremenskog perioda apelant je izgubio pravo na sudsku zaštitu.

22. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 92 0 P 001126 12 Rev od 10. maja 2013. godine odbio kao neosnovanu.

23. U obrazloženju revizione presude je navedeno da su u konkretnom slučaju istekli i subjektivni rok zastarjelosti od tri godine i objektivni rok zastarjelosti od pet godina, propisani u članu 376. st. 1. i 2. ZOO budući da je apelant za štetu saznao 20. septembra 1996. godine, kada je šteta i nastala, a tužba je prvostepenom sudu podnesena 16. aprila 2008. godine. Posljedice zastarjelosti potraživanja su navedene u članu 360. stav 1. ZOO kojim je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze prinudnim putem zbog čega je drugostepeni sud pravilno sudio kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan.

24. Ukazano je da se rok zastarjelosti iz člana 377. ZOO na koji se poziva apelant može primijeniti samo ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku. Izuzetno se može u parničnom postupku utvrditi postojanje krivičnog djela iz koga je šteta nastala, i to samo ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zbog toga što je okrivljeni umro ili je duševno obolio ili zbog toga što je učinilac krivičnog djela amnestiran ili pomilovan ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost ili gonjenje.

25. Istaknuto je da u situaciji u kojoj je protiv osumnjičenog za rušenje apelantove kuće obustavljena istraga zbog nedostatka dokaza da je izvršio krivično djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine (a ne zbog toga što je umro ili duševno obolio ili što je amnestiran ili što postoje druge okolnosti koje isključuju njegovo gonjenje, odnosno krivičnu odgovornost) apelantov zahtjev za naknadu štete ne zastarijeva u dužem roku predviđenom za zastarjelost krivičnog gonjenja, već u roku iz člana 376. ZOO. Stoga, kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni dužeg roka zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZOO, nema mjesta ni primjeni stava 2. tog člana koji propisuje prekid zastarijevanja. Naglašeno je da nije osnovan apelantov revizioni prigovor da on nije mogao podnijeti tužbu za naknadu štete za vrijeme dok je trajala krivična istraga. Po mišljenju suda, on je u svako vrijeme mogao pokrenuti parnični postupak za naknadu štete pred sudom bez obzira na tok istražnog postupka.

26. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen član 180. ZOO budući da je on brisan članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO ("Službeni glasnik RS" broj 3/96), koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine, pa je drugostepeni sud pravilno zaključio da se odgovornost tuženih ne može zasnivati na ovoj odredbi.

27. Također je utvrđeno da tuženi nisu ni pasivno legitimirani u predmetnom slučaju. Po mišljenju Vrhovnog suda gubitak apelantove imovine nisu prouzrokovali tuženi niti neka osoba ili organ koji djeluje u njihovo ime, a ne postoji ni ustavna ni zakonska obaveza tuženih da bezuvjetno čuvaju i štite privatnu imovinu građana (to objektivno nije moguće), odnosno da odgovaraju za štetu nanesenu imovini u privatnom vlasništvu, osim u slučajevima predviđenim zakonom. Istaknuto je da nijedan propis ne predviđa odgovornost tuženih za postupke trećih osoba, a tu odgovornost ne predviđa ni odredba člana 172. ZOO po kojoj tuženi odgovaraju samo za štetne postupke svojih organa, a ne i za štetne postupke drugih osoba. Osim toga, šteta koju je apelant pretrpio zbog gubitka imovine nije u uzročno-posljedičnoj vezi s radnjama tuženih, što je jedan od uvjeta za postojanje odgovornosti za naknadu štete po odredbama člana 154. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant je ukazao da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da je dokazao da je na području općine Han Pijesak, u naselju Bukova glava, 20. septembra 1996. godine oko 04,00 sata aktom terorizma postavljen eksploziv, minirana je i do temelja srušena apelantova porodična kuća, čime je uništena sva apelantova pokretna i nepokretna imovina. Navodi da je predmetna šteta nastala zbog nepravilnog rada državnog organa koji je u obavezi da na području društveno-političke zajednice zaštiti imovinu građana, kao i da su bili dužni da pronađu i otkriju počinioca-izvršioca krivičnog djela, te blagovremeno preduzmu sve radnje propisane zakonom, a što prvotuženi nije učinio, pa je stoga pogrešan zaključak redovnih sudova da država ne može biti odgovorna. U odnosu na zastarjelost apelant navodi da ga je Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo, Podružni ured Vlasenica, obavijestilo 22. januara 2008. godine da je obustavljena istraga protiv osumnjičenog D. M. jer nema dovoljno dokaza da je učinjeno djelo. Apelant ističe da je nakon toga u zakonskom roku od tri mjeseca od dana saznanja da je nadležno tužilaštvo obustavilo istragu podnio tužbu 16. aprila 2008. godine. Navodi da apelant nije mogao podnijeti tužbu prije nego što ga je Okružno tužilaštvo obavijestilo da je istraga protiv D. M. obustavljena budući da, po apelantovom mišljenju, prije tog obavještenja nije imao nikakve zakonske mogućnosti da traži naknadu štete. Smatra da je dokazano da je šteta prouzrokovana radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, te da se u navedenom predmetu ne može primijeniti odredba člana 376. st. 1. i 2. ZOO, već odredba člana 377. ZOO.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da je predmetnu štetu apelantu počinila nepoznata osoba te da je, čak i da su tačne apelantove tvrdnje da je štetu počinila Republika Srpska, apelantovo potraživanje zastarjelo. Istaknuto je da apelant nije bio ničim spriječen da u zakonskom roku podnese tužbu za naknadu štete, pogotovo iz razloga što je istraga trajala dugi niz godina. Stoga, kako ne postoji pravomoćna osuđujuća krivična presuda nema dokaza da je sporna štete pričinjena krivičnim djelom, ali i da jeste rok iz člana 377. ZOO primjenjuje se samo na neposrednog izvršioca krivičnog djela, a ne i na druge osobe. Prema tome, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti član 377. ZOO zbog čega predmetna šteta zastarijeva u rokovima iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, a ti rokovi su protekli budući da je šteta nastala 1996. godine, a tužba je podnesena 2008. godine, tj. nakon 12 godina.

30. Okružni sud je naveo da osporena drugostepena presuda sadrži odgovore na apelantove navode iz apelacije. Istaknuto je da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

31. Tuženi su naveli da je protiv osumnjičenog obustavljena istraga zbog nedostatka dokaza da je izvršio krivično djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine, dakle mimo slučajeva predviđenih zakonom (obustavljanje postupka, smrt ili duševno oboljenje osumnjičenog) u kom slučaju se ne može primijeniti duži rok zastarjelosti u smislu odredbe člana 377. stav 1. ZOO. Dalje se navodi da tuženi nisu ni pasivno legitimirani budući da tuženi odgovaraju isključivo za štetu koju njihovi organi prouzrokuju trećim osobama u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, a u smislu odredbe člana 172. ZOO. Ukazano je da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

32. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 172.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.

To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

Član 180. stav 1.

Za štetu nastalu smrću, telesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usled akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spreče takvu štetu.

Član 360. st. 1. i 2.

Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.

Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 383.

Zastarevanje ne teče za sve vreme za koje poveriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahteva ispunjenje obaveze.

Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

Član 392. stav 1.

Posle prekida zastarevanje počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost.

33. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 17/93) relevantna odredba glasi:

Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: "društveno-politička zajednica" zamjenjuju se riječju: "država".

34. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 3/96) relevantna odredba glasi:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93), član 180. briše se.

35. Aneks 7. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:

Član I stav 1.

Zaštita

1) Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja.

Član VII
Osnivanje Komisije

Strane ovim osnivaju nezavisnu Komisiju za raseljena lica i izbjeglice (Komisiju). Komisija će imati sjedište u Sarajevu i može imati, prema potrebi, urede na drugim lokacijama.

Član VIII
Saradnja

Strane će sarađivati sa Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.

Član XI
Mandat

Komisija će zaprimati i odlučivati o zahtjevima za nekretnine u Bosni i Hercegovini kad imovina nije bila dobrovoljno prodana ili na drugi način prenesena nakon 1. aprila 1992. godine i kada podnosilac zahtjeva nije u posjedu te imovine. Zahtjevi se mogu postavljati za vraćanje imovine ili umjesto vraćanja za pravednu naknadu.

Član XII st. 1. i 7.

Postupak pred Komisijom

1) Nakon primanja zahtjeva Komisija će odrediti zakonitog vlasnika imovine za koju je postavljen zahtjev, kao i vrijednost te imovine. (...)

7) Odluke Komisije su konačne, a bilo koja isprava o vlasništvu, donacije, hipoteke i drugi pravni instrumenti koje načini ili dodijeli Komisija priznat će se kao zakoniti u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Član XV
Pravila i propisi

Komisija će donijeti pravila i propise u skladu s ovim sporazumom, nužne za provođenje funkcija koje iz njega proizlaze. Pri stvaranju ovih pravila i propisa Komisija će uzeti u obzir domaće zakone o pravu vlasništva. Strane će sarađivati s Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.

36. Zakon o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 4/92 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 27/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Služba javne bezbednosti vrši upravne, stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose, naročito na: neposrednu zaštitu ustavnog uređenja od nasilnog ugrožavanja i promjena i ugrožavanja bezbednosti zemlje; zaštitu života i lične bezbjednosti građana; sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela, pronalaženje i hvatanje počinilaca krivičnih djela; održavanje javnog reda i mira; obezbjeđenje određenih ličnosti i objekata; kriminalističko-tehnička vještačenja; bezbjednost saobraćaja na putevima i određene poslove i zadatke bezbjednosti u drugim oblastima saobraćaja; kontrolu prelaženja državne granice; boravak i kretanje stranaca; putne isprave za prelazak državne granice; nabavljanje, držanje i nošenje oružja i municije; protivpožarnu zaštitu; promet i uskladištenje opasnih materija; pružanje pomoći radi otklanjanja posljedica u slučaju opšte opasnosti prouzrokovane elementarnim nepogodama i epidemijama.

VI. Dopustivost

37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 92 0 P 001126 12 Rev od 10. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 8. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant ukazuje da su mu presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05), pa je za Ustavni sud nesporno da apelant u predmetnom postupku, okončanom osporenim presudama, uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije u pogledu prava na pravično suđenje svodi na tvrdnju da su redovni sudovi, prihvaćanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo, a osim toga pogrešno je prihvaćen i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

45. U vezi s apelantovim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo parnični postupak radi naknade materijalne štete nastale uništenjem predmetnih nekretnina. Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka utvrđeno da apelant posjeduje odluku CRPC-a od 4. juna 2003. godine, kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik nekretnina koje su predmet ovog spora. Apelantov tužbeni zahtjev je u konačnici odbijen zbog toga što su redovni sudovi utvrdili da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 367. st. 1. i 2. ZOO. Okružni i Vrhovni sud su navedeno obrazložili time da je apelant za štetu saznao 20. septembra 1996. godine, od kada su mu počeli teći rokovi zastarjelosti predmetnog potraživanja, a tužbu je podnio 16. aprila 2008. godine zbog čega je, po mišljenju drugostepenog i revizionog suda, ona podnesena nakon što je nastupila zastarjelosti potraživanja. Pri tome redovni sudovi nisu uzeli u obzir odluku CRPC-a u kontekstu prekida zastare u smislu odredbe člana 388. ZOO. Pored navedenog, Vrhovni sud je u osporenoj odluci naglasio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije budući da tuženi nisu pasivno legitimirani u predmetnoj pravnoj stvari.

48. U odnosu na činjenicu da redovni sudovi u osporenim odlukama nisu uzeli u obzir CRPC u kontekstu prekida zastare, u smislu odredbe člana 388. ZOO, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale ovo pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu utvrđeno da su apelanti u postupku pred CRPC-om ishodovali konačnu i obavezujuću odluku za sve nadležne organe u BiH, kojom je, prema pravilima CRPC-a zasnovanim na relevantnim propisima u BiH, utvrđeno da je pravna prednica apelanata 1. aprila 1992. godine bila savjestan posjednik spornih nekretnina. Polazeći od značaja CRPC-a, kao nespornog autoriteta u relevantnom periodu za sporna pitanja u vezi s napuštenom imovinom, čiji je primaran zadatak bio da svojim odlukama omogući povrat imovine izbjeglicama i raseljenim osobama na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, koju su zbog ratnih okolnosti napustili, kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelanti u okolnostima konkretnog slučaja, podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje. Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev apelanata bio usmjeren upravo na ove nekretnine i na tuženu Republiku Srpsku, koja je, u konačnici, bila obavezna da vrati imovinu apelantima, čime su preduzete relevantne radnje u cilju utvrđivanja, osiguravanja ili ostvarivanja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je zaključio da su apelanti, podnošenjem zahtjeva CRPC-u, prekinuli zastarijevanje u smislu odredbe člana 388. ZOO, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donio konačnu i obavezujuću odluku kada je zastarijevanje, u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO, počelo ponovo teći (poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok zastarijevanja određen zakonom). Prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO, rokovi iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine. Navedenu praksu Ustavni sud je podržao i u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu br. AP 303/10 od 4. jula 2014. godine i AP 753/12 od 15. aprila 2015. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba).

49. Dovodeći citirane odluke Ustavnog suda br. AP 5070/10, 303/10 i AP 753/12 u vezu s činjeničnim i pravnim stanjem u konkretnom predmetu, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju redovni sudovi, prilikom odlučivanja o prigovoru tuženih u pogledu zastarjelosti, nisu uzeli u obzir postojanje odluke CRPC-a od 4. juna 2003. godine, te u kontekstu navedenog utvrdili da li je apelantovo potraživanje zastarjelo. Naime, u skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, prilikom odlučivanja o zastarjelosti potraživanja redovni sudovi moraju uzeti u obzir samu činjenicu da se apelant obratio CRPC-u. Pri tome Ustavni sud napominje da se u svojim dosadašnjim odlukama nije bavio time da li je, i pored te okolnosti (obraćanje CRPC-u ili nadležnom ministarstvu), nastupila zastarjelost potraživanja budući da je utvrđivanje takvih činjenica zadatak redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 753/12 od 15. aprila 2015. godine, stav 38, već citirana).

50. U odnosu na pitanje pasivne legitimacije Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo da tuženi nisu pasivno legitimirani budući da apelantu štetu nisu prouzrokovali tuženi niti neka osoba ili organ koji djeluje u njihovo ime, te da ne postoji ustavna ni zakonska obaveza tuženih da bezuvjetno čuvaju i štite privatnu imovinu građana, odnosno da odgovaraju za štetu nanesenu imovini u privatnom vlasništvu. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 5070/10 u odnosu na pasivnu legitimaciju naglasio da: "Ustavni sud smatra da je svrsishodno da se osvrne i na dio obrazloženja u kojem Vrhovni sud dovodi u pitanje odgovornost tužene Republike Srpske u konkretnom slučaju tvrdnjama da u vrijeme štetnog događaja tužena nije imala status društveno-političke zajednice, niti joj je bio priznat status države da bi bila odgovorna za štetu prema članu 180. stav 1. ZOO. Prema ocjeni Ustavnog suda, ovi navodi se ne mogu prihvatiti kao razumno obrazloženje, imajući u vidu da je u vrijeme štetnog događaja (ljeto 1992. godine i dalje) postojala organizirana vlast na teritoriji današnjeg entiteta Republika Srpska. Ustavni sud podsjeća da je u relevantnom periodu na teritoriji Republike Srpske bio formiran MUP RS, kao organizacioni organ tužene, koji je putem službi javne bezbjednosti bio odgovoran za javni red i mir i sigurnost lica i imovine, kako proizlazi iz odredbe člana 15. Zakona o unutrašnjim poslovima koji je važio u to vrijeme. S obzirom na takve okolnosti, čine se neprihvatljivim tvrdnje Vrhovnog suda da tužena nije mogla biti odgovorna za nastalu štetu u konkretnom slučaju" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. maja 2014. godine, stav 59, već citirana). Prema tome, kako je apelant u konkretnom slučaju tužio prvotuženog i drugotuženu kao organe Republike Srpske, proizlazi da se praksa koju je Ustavni sud zauzeo u predmetu AP 5070/10 može primijeniti u konkretnom slučaju, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja.

51. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se razlozi koji su navedeni u odlukama br. AP 5070/10 i AP 303/10 i AP 753/12 u odnosu na zastarjelost apelantovog potraživanja i pasivnu legitimaciju u cijelosti mogu primijeniti i na odlučivanje povodom ove apelacije, Ustavni sud zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

52. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su, u suštini, isti kao i navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već ispitao.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi prilikom odlučivanja o prigovoru zastare apelantovog potraživanja i prigovoru pasivne legitimacije nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti u konkretnom slučaju.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.