Službeni glasnik BiH, broj 26/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3890/13, rješavajući apelaciju Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014427 12 Rev od 16. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 014427 10 Pz od 5. juna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 55 Ps 014427 03 Ps od 31. decembra 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 13. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 014427 12 Rev od 16. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 014427 10 Pz od 5. juna 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 55 Ps 014427 03 Ps od 31. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio izvršenje osporene presude" do donošenja odluke o apelaciji, te predložio da Ustavni sud, ukoliko ne donese privremenu mjeru, o apelaciji prioritetno rješava.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine, usvojilo apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužitelja Javne ustanove Dom penzionera iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužitelj ili Dom penzionera), zatraženo je 16. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Vrhovni sud, tužitelj i Općinski sud su 19, 23, 26. i 31. decembra 2013. godine dostavili odgovore na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 10. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj 09 55 Ps 014427 03 Ps od 31. decembra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 014427 10 Pz od 5. juna 2012. godine, apelant je obavezan da tužitelju na ime duga zbog neisplaćenih subvencija za smještaj korisnika penzije isplati iznos od 313.140,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 9. januara 2000. godine do konačne isplate. Istom presudom je odbijen tužiteljev preostali tužbeni zahtjev da mu apelant, po istom osnovu, isplati iznos od 1.381.592,00 KM.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza, kao i na osnovu činjenica koje su nesporne, proizlazi da je između apelantovog prednika (SIZ PIO BiH) i tužiteljevog prednika (RO za pružanje usluga smještaja - stanovanja korisnika prava na penziju u Tuzli), zaključen Samoupravni sporazum o međusobnim pravima i odgovornostima (u daljnjem tekstu: Sporazum) kojim je apelantov prednik prenio na prednika tužitelja "trajno korištenje i upravljanje - poslovnu zgradu, koju je on izgradio [Dom penzionera]" u Tuzli. Osim toga, navedeno je da je apelantov prednik, 21. februara 1992. godine, donio Odluku o uvjetima korištenja objekta za smještaj korisnika (Doma penzionera), kojom je propisano da Savjet apelantovog prednika daje saglasnost za cijenu smještaja koju utvrđuje tužitelj, te da apelantov prednik učestvuje u visini dijela troškova smještaja penzionera (član 11. stav 2) prema mjesečnim obračunima i fakturama. Navedeno je da je u toku rata tužitelj nastavio s pružanjem usluga smještaja korisnicima penzija, ali je zbog ratnih okolnosti došlo do prekida veza s apelantom koji je, kako je navedeno, s vremena na vrijeme plaćao tužitelju svoje obaveze (kompenzacijama, cesijama, preuzimanjem duga i na dr. način). Pored toga, navedeno je da su 8. maja 1998. godine prednici apelanta i tužitelj zaključili vansudsko poravnanje o izmirenju apelantovog duga na ime subvencioniranja troškova smještaja penzionera za period od 1992. do 1996. godine, u dogovorenom iznosu od 603.085,36 KM, te da su 26. jula 2000. godine zaključili i Protokol o načinu realizacije tog poravnanja.

9. Dalje je navedeno da je zakonska obaveza snošenja troškova socijalne zaštite i stambenog zbrinjavanja korisnika penzije za apelanta prestala tek donošenjem Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" broj 29/98, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da je tužitelj apelantu ispostavio račune za usluge izvršene u periodu od januara 1996. godine do 31. jula 1998. godine, i to Račune br. 245/97 i 246/97 od 27. oktobra 1997. godine za usluge smještaja penzionera u Domu penzionera za period od 1. januara 1996. godine do 31. augusta 1997. godine u ukupnoj visini od 1.381.592,00 KM i Račun broj 347/99 od 31. decembra 1999. godine, po istom osnovu, za period od 1. septembra 1997. godine do 31. jula 1998. godine u iznosu od 313.140,50 KM. Navedeno je i da je apelantu uz račune dostavljena sva uobičajena dokumentacija (spiskovi korisnika penzije koji su koristili smještaj, participacija i dr.), kao i da je obračun vršen prema uobičajenoj i obostrano prihvaćenoj metodologiji, te da je iznos duga od 313.140,50 KM po Računu broj 347/99 od 31. decembra 1999. godine utvrđen i finansijskim vještačenjem.

10. Dalje je navedeno da je apelantov prednik u ovoj pravnoj stvari tužbom podnesenom 26. marta 2001. godine označen kao Društveni fond PIO BiH Sarajevo, koji je osnovan Zakonom o PIO ("Službeni list" SRBiH broj 38/90). Tim zakonom su propisana načela za organizaciju i rad Fonda, kao i da Fond ima svojstvo pravnog lica, zatim poslovi koje Fond obavlja (član 110), organizacija i način rada Fonda (član 111), te šta se uređuje Statutom Fonda (član 113). Dalje je navedeno da je Savjet apelantovog prednika donio Statut kojim je, između ostalog (član 60), propisano da se u Fondu zavisno od materijalnih mogućnosti stvaraju uvjeti za poboljšanje ličnog i društvenog standarda korisnika penzija, a da se poboljšanje ličnog standarda korisnika penzija, između ostalog, vrši i izgradnjom objekta za zajedničko stanovanje i smještaj i naknadom dijela troškova smještaja u objektima za zajedničko stanovanje i smještaj. Dalje, da je istim članom (član 60. stav 2) utvrđeno da se poboljšanje ličnog društvenog standarda korisnika penzija bliže uređuje općim aktom koji donosi Savjet Fonda, a da se sredstva za namjene utvrđuju finansijskim planom Fonda. Dalje, da je članom 66. Statuta propisano da Savjet Fonda donosi finansijski plan, dok je članom 68. utvrđeno da se sredstva za lični i društveni standard korisnika penzija izdvajaju iz ukupnih prihoda Fonda. Navedeno je i da je prednik tužitelja 12. februara, 11. juna i 16. augusta 1990. te 30. maja 1991. godine donio Odluku o visini troškova smještaja, a Savjet apelantovog prednika je 21. februara 1992. godine donio Odluku o uvjetima korištenja objekta za smještaj korisnika penzionera kojom se uređuju uvjeti za korištenje objekta za zajedničko stanovanje i smještaj korisnika penzionera i uvjeti za određivanje cijena usluga smještaja i naknade dijela troškova smještaja korisnika penzija koji pravo na penziju ostvaruju u Fondu PIO BiH. Članom 10. je propisano da cijenu smještaja u Domu penzionera utvrđuje RO, a da Savjet apelantovog prednika daje saglasnost na cijenu smještaja, dok je članom 11. stav 2. propisano da Fond učestvuje u visini dijela troškova smještaja zavisno od visine penzije i drugih prihoda korisnika penzije. Zatim, članom 16. je propisano da prije prijema u Dom penzionera korisnik penzije i prednik tužitelja zaključuju Ugovor o korištenju Doma u kojem se utvrđuju uvjeti snošenja naknade dijela troškova smještaja, te da se učešće Fonda u troškovima smještaja obračunava i fakturiše mjesečno. Navedenom Odlukom je propisano da ugovori ostaju na snazi do 31. decembra 1992. godine.

11. Pored toga Općinski sud je istakao da je direktor tužitelja u svojoj izjavi na ročištu potvrdio da apelantov prednik u ranijem periodu nije prigovarao visini i cijeni fakturisanih usluga koje je tužitelj pružao penzionerima, niti je vršio povrat faktura. Osim toga, navedeno je da iz iskaza pomoćnika direktora za imovinsko-pravne poslove apelantovog prednika proizlazi da finansijskim planom apelantovog prednika za 1998. godinu nisu bila predviđena sredstva za subvencioniranje dijela smještaja troškova penzionera zbog toga što je Dom penzionera postao javna i profitabilna ustanova čiji je osnivač Skupština općine Tuzla. Navedeno je da je apelant istakao da nije u obavezi učestvovati u subvencioniranju troškova smještaja u Domu penzionera, jer finansijskim planom za 1997. i 1998. godinu nije imao planirana sredstva za subvencioniranje smještaja penzionera u Domu penzionera već samo planirana sredstva za isplatu penzija i rad službe.

12. U pogledu potraživanja po Računu broj 347/99 od 31. decembra 1999. godine, Općinski sud je istakao da je izvršio uvid u račun i utvrdio da je Dom penzionera 31. decembra 1999. godine ispostavio navedeni račun za usluge smještaja ishrane penzionera u Domu penzionera za period od 1. septembra 1997. do 31. jula 1998. godine u iznosu od 313.140,50 KM. U toku postupka, a na okolnost broja korisnika penzija koji su koristili usluge smještaja kod tužitelja u fakturisanom periodu njihove participacije i troškova smještaja i iznosa subvencije koju je trebao uplatiti apelant izvršio je i vještačenje vještak finansijske struke.

13. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da iz pozitivnih zakonskih propisa koji su bili na snazi u periodu osnivanja i postojanja apelantovog prednika, i to Zakona o PIO, Statuta apelantovog pravnog prednika, odluka apelantovog prednika, izjava svjedoka i nalaza vještaka proizilazi da je tužitelj uredno izvršavao svoju djelatnost smještaja korisnika penzije u utuženom periodu od 1. septembra 1997. do 31. jula 1998. godine, što ni apelant nije osporavao. Zaključenjem vansudskog poravnanja 8. maja 1998. godine između apelantovog prednika i tužitelja, te prihvatanjem apelanta da kompenzacijom izmiri svoje obaveze prema tužiocu u iznosu od 603.085,36 KM, apelantov prednik je na ime duga za subvencioniranje smještaja penzionera priznao i prihvatio dug u periodu od 1992. do 1996. godine. U pratećim dokumentima kojima je vršena realizacija vansudskog poravnanja izjavama o kompenzacijama, apelantov prednik je i sam unosio osnov svoje obaveze kao "subvencija" i "troškovi subvencije smještaja penzionera". Stoga, kako je istakao Općinski sud, nije osnovan apelantov navod da je njegov prednik iz humanitarnih razloga izmirio iznos od 603.085,36 KM po osnovu zaključene vansudske nagodbe. Navedena vansudska nagodba je zaključena 1998. godine, a apelant nije dokazao da je njegov prednik prihvatanjem vansudske nagodbe za dug po osnovu subvencije smještaja u periodu 1992-1996. godina navedena sredstva predvidio ni finansijskim planom za 1992, 1993, 1994, 1995. i 1996. godinu. Dalje, Općinski sud je, s obzirom na istaknuti prigovor zastare, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u visini od 1.381.592,00 KM na ime potraživanja po računima br. 245/97 i 246/97 od 27. oktobra 1997. godine, uz pozivanje na odredbe člana 374. ZOO-a.

14. Kantonalni sud je u svojoj odluci, između ostalog, istakao kako iz stanja spisa proizlazi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je tužitelj uredno izvršavao svoju djelatnost smještaja korisnika penzije u utuženom periodu od 1. septembra 1997. do 31. jula 1998. godine, zbog čega je apelantovom predniku (na ime učešća u troškovima smještaja) ispostavio Račun broj 317/99 od 31. decembra 1999. godine. Također je utvrđeno da je apelant vršio isplatu računa za obavljene usluge smještaja korisnika penzije u ranijem periodu, te da dug od 313.140,50 KM nije izmiren do zaključenja glavne rasprave. Stoga je, kako je zaključio i Kantonalni sud, pravilan zaključak Općinskog suda da je apelant, u smislu odredbe člana 17. ZOO-a, dužan izmiriti navedeni iznos. Također, kako je dalje istakao Kantonalni sud, iz stanja spisa proizlazi da je među parničnim strankama postignut sporazum o pružanju ovih usluga i obavezi apelanta da za ranije pružene usluge tužiocu izmiri dug, pa su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi da su u pitanju humanitarni razlozi o isplati određenih iznosa tužiocu na ime obezbjeđivanja smještaja korisnicima penzije.

15. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 014427 10 Pz od 5. juna 2012. godine, Vrhovni sud je donio Presudu 65 0 Ps 014427 12 Rev od 16. maja 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženu presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je istakao da su, i prema njegovom stavu, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su pozivom na odredbu člana 374. ZOO-a odbili tužbeni zahtjev po Računima broj 245/97 i 246/97 od 27. oktobra 1997. godine (zbog osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja), a usvojili tužbeni zahtjev po Računu broj 347/99 od 31. decembra 1999. godine i obavezali apelanta na isplatu iznosa od 313.140,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeno je da su, kroz obrazloženje svojih presuda, Općinski i Kantonalni sud dali pravilne i jasne razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Naime, i po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je osnovan tužbeni zahtjev po Računu broj 347/99 od 31. decembra 1999. godine, na ime subvencioniranja smještaja korisnika penzije u iznosu od 313.140,50 KM jer je to obaveza apelanta, tj. njegovog prednika, koja proizlazi iz zakonskih propisa koji su bili na snazi u vrijeme osnivanja apelantovog prednika, Zakona o PIO, Statuta Fonda kao i Odluke apelantovog prednika broj SF-39/92 od 21. februara 1992. godine. S tim u vezi je ponovljeno da je apelantov prednik osnovan Zakonom o PIO čijim su odredbama (110, 111, 113. i 114) utvrđeni njegovi poslovi i način rada. Statutom Fonda su propisani uvjeti za poboljšanje ličnog i društvenog standarda penzionera, te da se sredstva za poboljšanje standarda izdvajaju iz ukupnih prihoda Fonda. Savjet Fonda PIO BiH je donio Odluku o uvjetima korištenja objekata za smještaj penzionera korisnika, kojom je u članu 17. utvrđeno da se učešće Fonda obračunava i fakturiše mjesečno. Zatim, apelantov prednik je svoje obaveze izvršavao po ispostavljenim računima, a svoj dug za period od 1992. godine do 1996. godine je prihvatio vansudskim poravnanjem od 8. maja 1998. godine. Dalje je navedeno da je tužitelj, također, u navedenom periodu redovno izvršavao svoje obaveze prema korisnicima penzije (obezbjeđivao smještaj) što apelant nije osporio, ali je osporio svoju obavezu subvencioniranja u troškovima smještaja penzionera za utuženi period prema ispostavljenom Računu broj 317/99 od 31. decembra 1999. godine iz razloga što je tužitelj od 1993. godine drugačije osnovan kao JU "Dom penzionera" Tuzla pa je na taj način, po apelantovom stavu, jednostrano izdvojen iz sistema PIO. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, ovakav apelantov zaključak je pogrešan i bez osnova, jer je apelant i dalje, osnovom navedenog Sporazuma, ispunjavao svoje obaveze u vansudskom poravnanju kao "subvenciju", "odnosno troškove smještaja subvencije" pa je apelantovo pozivanje na humanitarne razloge ovog poravnanja bez ikakvog osnova.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Smatra da redovni sudovi nisu dovoljno brižljivo cijenili dokaze koje je predlagao, a koji su značajni za donošenje drugačije odluke. Zatim, apelant opisuje hronologiju postupka te ističe da prvostepena presuda nije sadržavala nikakve pravne osnove za dosuđujući dio tužbenog zahtjeva, a da potom ni Kantonalni sud u svojoj presudi nije odgovorio ni na jedan apelantov žalbeni navod, već je samo dao uopćenu konstataciju da je na "pouzdan način" utvrđen apelantov dug. Pri tome, apelant navodi da se odluka njegovog pravnog prednika o uvjetima smještaja korisnika penzija na koju su se pozvali sudovi odnosila isključivo za 1992. godinu, tj. na period dok je apelant još uvijek bio tužiočev osnivač i nikako se ne bi mogla primijeniti na druge periode. Smatra da su sudovi očigledno pogrešno primijenili odredbe Zakona o PIO, pozivajući se na odredbe samoupravnih općih akata tužitelja i apelanta koji su donošeni na osnovu tih zakona i snošenje dijela troškova smještaja i ishrane penzionera kod apelanta vezali za apelantove materijalne mogućnosti, a i takvi opći akti su prestali važiti istekom vremena na koje su doneseni ili statusnim promjenama učesnika. Smatra da su redovni sudovi povrijedili i princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer nisu s dužnom pažnjom cijenili dokaze i argumente koje je apelant iznosio tokom postupka, ili, kako dalje navodi, ako su ih cijenili nisu dali razloge sadržane u pozitivnim zakonskim propisima.

17. Apelant ističe da je tužitelj Općinskom sudu u Mostaru podnio prijedlog za dozvolu izvršenja pravomoćne Presude Općinskog suda broj 09 55 Ps 014427 03 Ps od 31. decembra 2009. godine, koje je dozvoljeno Rješenjem broj 58 0 Ip 124476 12 Ip od 9. maja 2013. godine. Apelant je istakao da je podnio prigovor protiv donesenog rješenja o izvršenju, ali i da je "pitanje dana kada će sredstva biti skinuta s apelantovog računa, što će ozbiljno ugroziti isplate penzija i redovno funkcioniranje apelantovog poslovanja." Stoga apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje osporenih presuda do donošenja odluke po apelaciji, a ukoliko ne donese privremenu mjeru da o apelaciji prioritetno rješava.

b) Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je u svom odgovoru istakao da je svoju odluku donio na osnovu odluka apelantovog prednika, Statuta Fonda, Zakona o PIO, zaključenog vansudskog poravnanja između parničnih stranaka i prihvatanja apelantovog prednika da kompenzacijom izmiri svoje obaveze prema tužiocu. Osim toga, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantov stav da je iz humanitarnih razloga tužiocu izmirivao iznose po osnovu zaključene vansudske nagodbe, jer iz stanja spisa proizlazi da je među parničnim strankama postignut sporazum o pružanju ovih usluga i apelantova obaveza da za pružene usluge tužiocu izmiri dug, te utvrđenog stanja u toku postupka da je tužitelj uredno izvršavao svoju djelatnost smještaja korisnika penzije u utuženom periodu od 1. septembra 1997. do 31. jula 1998. godine pa da je apelant, u smislu člana 17. ZOO-a, dužan izvršiti svoju obavezu plaćanja duga po ispostavljenom računu.

19. Kantonalni sud je istakao da su u toku postupka izvedeni svi dokazi koje su predložile parnične stranke, koje je prvostepeni sud pravilno cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, kako to propisuju odredbe člana 8. ZPP-a. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je istakao kako smatra da je nakon izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno izveo zaključke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, pa je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno i primijenio materijalno pravo.

20. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod obrazloženja datog u donesenoj presudi, te je predložio da se apelacija odbije jer u provedenom postupku nije bilo povreda prava na koja apelant ukazuje.

21. Tužitelj je u svom odgovoru istakao da bi bilo pretenciozno da dodaje bilo šta vezano za konkretni spor s obzirom na obrazloženja odluka redovnih sudova.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

(1) Sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje.

(2) Obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona.

23. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH" br. 38/90), koji se primjenjivao u relevantno vrijeme, relevantne odredbe glase:

Član 110.

U sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja Fond obavlja naročito slijedeće poslove:

-donosi planove razvoja, unapređivanja i sprovođenja penzijskog i invalidskog osiguranja;

[…]

Fond ima svojstvo pravnog lica.

[…]

Član 111.

Organizacija i način rada Fonda utvrđuje se ovim zakonom, statutom i drugim općim aktima Fonda, u skladu sa zakonom.

Organizacija i način rada Fonda utvrđuje se tako da se obezbjeđuje potpuno, efikasno, blagovremeno i racionalno obavljanje poslova utvrđenih zakonom, statutom i općim aktima Fonda.

Član 113.

Statutom Fonda uređuje se naročito: organizacija i način rada Fonda, predstavljanje i zastupanje Fonda, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja u skladu sa zakonom, način odlučivanja, prava, dužnosti i odgovornosti savjeta i direktora, vršenje upravnih, finansijskih, stručnih i administrativnih i drugih poslova u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i druga pitanja od značaja za rad Fonda.

24. U Statutu Društvenog Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje ("Službeni list SRBiH" broj 25/91) relevantne odredbe glase:

Član 60.

U Fondu se zavisno od materijalnih mogućnosti stvaraju uvjeti za poboljšanje ličnog i društvenog standarda korisnika penzija.

Poboljšanje ličnog standarda korisnika penzija vrši se:

[…]

-izgradnjom objekata za zajedničko stanovanje i smještaj.

-naknadom dijela troškova smještaja u objektima za zajedničko stanovanje i smještaj.

[…]

Član 66.

Savjet Fonda do kraja tekuće godine donosi finansijski plan za narednu godinu. Finansijskim planom vrši se raspored planiranih sredstava po namjeni i utvrđuje način izvršavanja finansijskog plana.

[…]

Član 68.

Sredstva za lični i društveni standard korisnika penzija izdvajaju se iz ukupnih prihoda Fonda primjenom procenta na isplaćene penzije [].

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 014427 12 Rev od 16. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 13. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Osim toga, u vezi s dopustivošću apelacije Ustavni sud prvenstveno, u odnosu na apelanta - Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, iako se apelant pozvao i na odredbe Evropske konvencije i Protokola broj 1, apelacione navode ispitati u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno zaključili da je apelant obavezan da plati dug po osnovu subvencioniranja smještaja penzionera, tvrdeći da ne postoji zakonski osnov za tu obavezu, da je u vezi s tim pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno pozitivno pravo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku.

33. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne ravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da ne postoji pravni osnov za njegovo obavezivanje na plaćanje duga u dosuđenom iznosu po osnovu subvencioniranja troškova smještaja penzionera u Domu penzionera (kod tužitelja). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da ta obaveza proizlazi iz odredbi Zakona o PIO (koji je bio na snazi do donošenja novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koji je objavljen u "Službenim novinama FBiH" 23. jula 1998. godine), zatim iz odredbi Statuta Fonda PIO i drugih odluka apelantovog prednika, te relevantnih odredbi ZOO.

37. Pri tome Ustani sud zapaža, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da su redovni sudovi na tri instance utvrdili da apelant, prije svega, nije dokazao da je troškove koje je imao na osnovu subvencija za smještaj penzionera kod tužitelja, u periodu od 1992. do 1996. godine u dogovorenom iznosu od 603.085,36 KM, platio iz "humanitarnih i moralnih" razloga, budući da je, kako je naglasio Vrhovni sud u svojoj odluci, na osnovu vansudskog poravnanja ispunjavao svoje obaveze uz naznaku da se radi o "subvenciji" ili "troškovima smještaja – subvencije". Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi istakli da apelant nije dokazao da je sredstva koja je uplatio po osnovu vansudske nagodbe predvidio finansijskim planom za godine na koje se odnosila vansudska nagodba, pa da je slijedom toga i njegov navod da finansijskim planom za 1998. godinu nisu bila predviđena sredstva za poboljšanje ličnog standarda korisnika penzija, neosnovan. Također, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da je tužitelj izvršio usluge povodom kojih je apelantu ispostavio račun te da nije, kako to proizlazi iz osporenih odluka, račune nakon prijema eventualno vratio tužitelju ili na drugi način osporio da je tužitelj izvršio svoju obavezu. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Dalje u odnosu na apelantove navode da su sudovi povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da sudovi nisu s dužnom pažnjom cijenili dokaze i argumente koje je iznosio tokom postupka, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činio, te su stoga, u tom smislu apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom po ocjeni Ustavnog suda neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji su primijenili materijalne propise redovni sudovi niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Također, Ustavni sud smatra da je apelant imao ravnopravan status u predmetnom postupku i da su redovni sudovi s jednakom pažnjom cijenili kako dokaze tužitelja tako i apelanta. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim.

Ostali navodi

40. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanta kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na temelju činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je apelant obavezan da plati dug po osnovu subvencije za smještaj penzionera, donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i Statuta Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, koji su se primjenjivali u relevantno vrijeme.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.