Službeni glasnik BiH, broj 90/17
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 1608/15, rješavajući apelaciju
Mirze Ustamujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 6. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Mirze Ustamujića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070420 12 Gž od 6. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 070420 09 P od 24. oktobra 2011. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mirza Ustamujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Haznadarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 070420 12 Gž od 6. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 070420 09 P od 24. oktobra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Stari Grad Sarajevo, koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 10. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 27. oktobra do 2. novembra 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 070420 09 P od 24. oktobra 2011. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant prije 6. decembra 2000. godine stekao status nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici Petrakijina broj 2/II u Sarajevu, preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), "čiji je nosilac prava raspolaganja tužena Općina Stari Grad Sarajevo", tako da apelant na osnovu predmetne presude ima sva prava i obaveze koji pripadaju nosiocima stanarskog prava, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da predmetni stan koristi kontinuirano i neometano od maja 1992. godine bez pravnog osnova, pa je predložio da sud u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila Dževada Džindo, koja je umrla tokom 1993. godine, te da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 14/10372-5344/96 od 11. juna 1997. godine predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje apelantovom ocu Hajrudinu Ustamujiću.
7. Također je nesporno utvrđeno da je apelantov otac Hajrudin Ustamujić kao nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat stana u Ulici Oslobodilaca broj 18 u Sarajevu, te da mu je Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-274/02 od 30. maja 2003. godine potvrđen status nosioca stanarskog prava i dozvoljeno vraćanje tog stana u posjed u kojem je stanovao 30. aprila 1991. godine. Također je utvrđeno da je apelantov otac 4. marta 2000. godine podnio zahtjev za otkup vlasniku tog stana (preduzeće "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo). Pored toga, utvrđeno je da je Rješenjem Uprave broj 23-04/1-23-49/05 od 29. augusta 2006. godine potvrđeno da je vlasnik predmetnog stana također preduzeće "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo kojem se dozvoljava vraćanje predmetnog stana na raspolaganje. Istim rješenjem apelantovom ocu je utvrđen prestanak privremenog korištenja predmetnog stana koji je dužan napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, slobodan od lica i stvari. Općinski sud je također naveo da je potvrdom-izjavom o zajedničkom domaćinstvu od 10. oktobra 2006. godine nesporno utvrđeno da je apelant bio član domaćinstva svog oca Hajrudina Ustamujića u periodu korištenja predmetnog stana.
8. Općinski sud je nadalje konstatirao da je među parničnim strankama bilo sporno ko je vlasnik predmetnog stana i ko ima pravo raspolaganja na predmetnom stanu. Općinski sud je u vezi s tim obrazložio da je odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, a na osnovu dokaza u spisu, i to rješenja Uprave od 29. augusta 2006. godine kojim je potvrđeno da je preduzeće "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo vlasnik predmetnog stana i kojem je stan vraćen na raspolaganje u skladu s odredbom člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, te akta Agencije za privatizaciju broj 03-19-597-1/10 od 15. aprila 2010. godine kojim je potvrđeno da preduzeće "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo nije privatizirano i da ima pravo raspolaganja sa stanom, zaključio da tužena nije vlasnik predmetnog stana, te da ne može biti učesnik u predmetnom postupku. Stoga je Općinski sud istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene ocijenio osnovanim, te je u cijelosti odbio apelanta s postavljenim tužbenim zahtjevom.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 070420 12 Gž od 6. februara 2015. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama navoda iz apelantove žalbe i po službenoj dužnosti, sve u skladu s odredbom člana 221. ZPP, zaključio da apelantova žalba nije osnovana tako da je u cijelosti podržao stav prvostepenog suda. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, rješavajući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, na osnovu provedenih dokaza, i to podataka koje je dostavila Agencija za privatizaciju broj 03-19-597-1/10 od 15. aprila 2010. godine koji se odnose na vlasničku strukturu kapitala "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo, utvrdio da dio kapitala u iznosu od 67% od ukupnog kapitala navedenog preduzeća predstavlja državni kapital koji će biti privatiziran metodom tendera. Kantonalni sud je zaključio da iz dostavljenih podataka nesporno proizlazi da je rješenjem navedene agencije odobren program privatizacije i početnog bilansa preduzeća "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo kao vlasnika predmetnog stana, ali je istovremeno, kako navodi Kantonalni sud, jasno potvrđeno da navedeno preduzeće nije privatizirano do podnošenja tužbe, niti do dana kada su podaci dostavljeni, te da kao vlasnik raspolaže predmetnim stanom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio prigovor o nedostatku pasivne legitimacije koji je istakla tužena jer u predmetnom postupku na strani tuženog kao pasivno legitimiranog učesnika u postupku može biti vlasnik predmetnog stana, tj. "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno postupio kada nije izvodio dokaze radi utvrđenja da je apelant od maja 1992. godine predmetni stan neometano koristio bez pravnog osnova, te da li u vezi s predmetnim stanom ispunjava uvjete iz člana 30. st. 1, 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, već je pravilnom primjenom odredaba Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova odbio apelanta s postavljenim tužbenim zahtjevom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni procesnih i materijalnih prava. Smatra da je proizvoljan stav redovnih sudova kada su prihvatili prigovor pasivne legitimacije te, pozivajući se na rješenje Agencije za privatizaciju u FBiH, zaključuje da predmetni stan nije mogao biti vraćen na raspolaganje preduzeću "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo. Apelant smatra da ima pravo na predmetni stan jer je stanovao s nosiocem stanarskog prava Dževadom Džindo, a kasnije poslije njene smrti predmetni stan je nastavio koristiti kao svoj dom neometano od tužene i vlasnika stana. Navodi da sudovi u postupku nisu utvrđivali da je apelant nakon smrti nosioca stanarskog prava predmetni stan nesmetano koristio, te da je "bio legalni korisnik predmetnog stana više od 18 godina". Smatra da ispunjava uvjete za stjecanje stanarskog prava u skladu s odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima jer do 6. decembra 2000. godine niko nije pokrenuo postupak pred nadležnim organima za njegovo iseljenje.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju svoje odluke, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelant pozivao u apelaciji.
12. Općinski sud je naveo da je odluka tog suda pravilna i zakonita, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
13.
Zakon o parničnom postupku FBiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
14.
Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
(1) Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
(2) Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
(…)
(7) Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
15. U
Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje organu nadležnom za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.
Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari.
Član 7.
Davalac stana na korištenje stanovima vraćenim rješenjem nadležnog organa raspolaže na način da stanove dodijeli po sljedećem prioritetu:
- porodicama svojih radnika poginulih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu;
- svojim radnicima - ratnim vojnim invalidima i invalidima rada;
(…)
Dodjela stanova vrši se na osnovu rang-liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, a u skladu sa važećim pravilnikom odnosno općim aktom.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 070420 12 Gž od 6. februara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu osporenim presudama donesenim u parničnom postupku prekršena prava iz čl. II/3.e), f) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom (…).
23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelantov zahtjev za utvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu odredaba ZSO pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 340/06 od 5. aprila 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 70/07, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. U vezi s apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom prema tuženoj, saglasno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan, pri čemu je dato obrazloženje koje u okolnostima konkretnog slučaja ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i tužbenog zahtjeva usmjerenog prema tuženoj zaključili da u postupku na strani pasivno legitimiranog tuženog može biti samo vlasnik predmetnog stana, dakle "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo. Stoga, imajući u vidu istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene koji je materijalnopravne prirode, redovni sudovi su zaključili da je navedeni prigovor osnovan s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da tužena nije vlasnik, niti davalac predmetnog stana na korištenje i da samim tim ne može biti učesnik u postupku, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev i odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da su redovni sudovi imali jedinstven stav zasnovan na rješenju Uprave od 29. augusta 2006. godine i aktu Agencije za privatizaciju od 15. aprila 2010. godine iz kojih proizlazi da je predmetni stan shodno odredbama člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova vraćen "Šipad Export Import" d.d. Sarajevo kao vlasniku i nosiocu prava raspolaganja na predmetnom stanu.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, kroz osporene odluke, zadovoljili standarde prava na pravično suđenje. Redovni sudovi su, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu u granicama kako ga je apelant postavio prema tuženoj, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava koje se odnosi na stranačku sposobnost, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZPP, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, naveli jasne i argumentirane razloge u vezi s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim.
28. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu i pravo na dom
29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
30. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu neosnovani.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada redovni sudovi u osporenim odlukama nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije na strani tužene, o čemu su dali detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu jer apelant nije ponudio dokaze i argumente koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je apelant bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.