Službeni glasnik BiH, broj 40/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1319/11, rješavajući apelaciju Udruge "Akcija građana" Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Udruge "Akcija građana" Sarajevo podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Pr 016920 10 Pžp od 11. januara 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 PR 016920 10 PR od 8. decembra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Udruga "Akcija građana" (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Edina Jahić i Tanja Hadžagić iz Sarajeva, podnijela je 21. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Pr 016920 10 Pžp od 11. januara 2011. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 PR 016920 10 PR od 8. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 27. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Policijske stanice za bezbjednost saobraćaja Istočno Sarajevo zatraženo je 17. marta 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud dostavio je odgovor na apelaciju 11. februara, a Osnovni sud 10. februara 2014. godine.

4. Odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 6. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 1 PR 016920 10 PR od 8. decembra 2010. godine, donesenom u prekršajnom postupku protiv apelantice kao okrivljene, utvrđena je apelanticina odgovornost što kao organizator mirnog okupljanja 9. oktobra 2009. godine nije podnijela nadležnom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP) prijavu za održavanje mirnog okupljanja u Aerodromskoj ulici, Općina Istočna Ilidža, ispred baze EUFOR-a Butmir, za vrijeme održavanja sastanka visokih političkih zvaničnika SAD, EU, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, čime je počinila prekršaj iz člana 9. stav 1. Zakona o javnom okupljanju, zbog čega joj je primjenom člana 13. Zakona o prekršajima izrečena uvjetna osuda i utvrđena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te određeno da se ona neće izvršiti ako apelantica u roku od 12 mjeseci od pravosnažnosti ne učini novi prekršaj.

7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su se u apelanticinim radnjama stekla sva obilježja prekršaja iz člana 9. stav 1. Zakona o javnom okupljanju. Osnovni sud je naveo je da ovakvo činjenično stanje utvrdio na osnovu iskaza svjedoka i drugih dokaza, te je sud utvrdio da je apelantica počinila prekršaj opisan u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Prema mišljenju suda, bit prekršaja iz člana 9. Zakona o javnom okupljanju je dužnost podnošenja prijave za održavanje mirnog okupljanja bez obzira na to da li će se mirno okupljanje održati ili ne. Također, sud je naveo da je članom 8. istog zakona regulirano da je mirno okupljanje svako organizirano okupljanje građana koje se održava radi javnog izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa. Osnovni sud je naveo da je činjenični opis iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka potvrđen iskazima svjedoka kako optužbe, tako i odbrane, jer iz iskaza nedvojbeno proizlazi da apelantica nije podnijela zahtjev za održavanje mirnog okupljanja nadležnom organu, a to je MUP (a ne EUFOR, kako je to apelantica u odbrani prezentirala). Prema stavu Osnovnog suda, Zakonom o javnom okupljanju građanima nije oduzeto pravo na izražavanje mišljenja i na okupljanje, te slobodu udruživanja, kako je odbrana tvrdila, jer zakon uređuje javno okupljanje građana radi javnih izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa, te način na koji se organiziraju mirna okupljanja i javni protesti upravo radi izražavanja navedenih uvjerenja i interesa. Osnovni sud je naveo da nije mogao osloboditi od odgovornosti apelanticu, jer nije ispoštovala "prvi korak" koji je bila dužna poduzeti, a što je u toku postupka dokazano.

8. Rješavajući po apelanticinoj žalbi, Okružni sud donio je Rješenje broj 89 1 Pr 016920 10 Pžp od 11. januara 2011. godine kojim je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba neosnovana. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da su se u predmetnoj pravnoj stvari ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz člana 9. stav 1. Zakona o javnom okupljanju. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje i okrivljenu apelanticu proglasio odgovornom. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, ocijenivši pri tome sve dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te je na osnovu njih i donio pobijano rješenje. Ispitujuću apelanticine žalbene navode, a nakon uvida u kompletan prvostepeni spis, Okružni sud je utvrdio da je apelantica postupila suprotno odredbama Zakona o javnom okupljanju koji kaže da su organizator, odnosno njegov zastupnik dužni da podnesu prijavu za održavanje mirnog okupljanja, i to najkasnije pet dana prije početka održavanja mirnog protesta i to organizacionoj jedinici MUP-a na čijem području namjerava održati okupljanje. Prilikom donošenja ove odluke sud je uzeo u obzir i činjenicu da je apelantica prijavila Policijskoj stanici Istočno Sarajevo skup koji je održan sedam dana kasnije na istom mjestu, što je potvrđeno i izjavama svjedoka na održanom pretresu. Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je, poštujući odredbe Zakona o prekršajima, u svemu pravilno postupio zbog čega je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica ukazuje da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i na slobodu na mirno okupljanje iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije. Apelantica je najprije iznijela u čemu se sastoji njeno djelovanje kao udruženja, te opisala u čemu je trebalo da se sastoji njihov performans spornog dana - devet maski bosanskohercegovačkih vladajućih političkih i vjerskih lidera sa nošenjem transparenata "Nama je i ovako dobro" u bazi EUFOR-a. Apelantica je navela da desetak ljudi nije moglo biti smetnja za odvijanje normalnog saobraćaja, kao i da su imali saglasnost iz baze UEFOR-a za izvođenje predstave. Također, apelantica je istakla da im policija nije spriječila put do baze dok nisu izvadili maske, te da su nakon pet minuta razgovora uhapšeni. Apelantica se pozvala na relevantne odredbe Zakona o javnom okupljanju, te je navela da su redovni sudovi na apelanticu stavili prevelik teret koji se ogleda u činjenici da je devet ljudi-poreznih obveznika trebalo ostaviti svoj posao, "propustiti" nabrojanim likovima sa maski (političarima) da uplate još novca za njihove plaće i naknade i propustiti da zarade porodici najskuplju hranu, kako bi napisali silne podatke koje, prema članu 10. Zakona o javnom okupljanju, treba da sadrži prijava, i osigurati ostale uvjete koji se traže zakonom. Apelantica smatra da je, postavljajući ovako "nerazumne" uvjete, Bosna i Hercegovina oduzela građanima slobodu udruživanja, mirnog okupljanja i izražavanja mišljenja. Apelantica smatra da je zakon suprotan čl. 10. i 11. Evropske konvencije. Prema apelanticinom mišljenju, država mora imati mehanizme za zaštitu interesa nacionalne ili javne sigurnosti radi sprečavanja nemira i zločina, zaštite zdravlja ili morala i zaštite prava i sloboda drugih, u skladu sa stavom 2. člana 11. Evropske konvencije. Međutim, apelantica navodi da niti podnosilac prekršajne prijave (Policijska stanica za javnu bezbjednost saobraćaja Istočno Sarajevo), niti svjedok koji je saslušan - policajac nisu tvrdili da je devet članova apelantice koji su trebali održati performans predstavljalo prijetnju nacionalnoj ili javnoj sigurnosti i drugom, pa se opisani performans "ne može tretirati sa aspekta Zakona o javnom okupljanju čija je intencija da spriječi akte ugrožavanja, a ne da onemogući građane da izraze svoje mišljenje". Apelantica se pozvala na slučaj Ezelin protiv Francuske pred Evropskim sudom.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelantica postupila suprotno Zakonu o javnom okupljanju, te da u cijelosti ostaje pri svom obrazloženju iz odluke. Okružni sud je istakao da ni na koji način nije došlo do povrede apelanticinih prava.

12. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri obrazloženju koje je dao u svojoj odluci, te da smatra da apelanticina prava na koja se poziva nisu povrijeđena. S tim u vezi, Okružni sud posebno ističe da je apelantica sedam dana nakon spornog događaja prijavila okupljanje u skladu sa Zakonom o mirnom okupljanju i na istom mjestu održala skup.

V. Relevantni propisi

II - MIRNA OKUPLJANJA I JAVNI PROTESTI

Član 9.

(1) Organizator, odnosno njegov zastupnik, dužan je da podnese prijavu za održavanje mirnog okupljanja kada je to ovim zakonom određeno.

(2) Prijava iz stava 1. ovog člana podnosi se najkasnije pet dana prije početka održavanja mirnog okupljanja.

(3) Prijava se podnosi Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske - organizacionoj jedinici na čijem području se namjerava održati mirno okupljanje (u daljem tekstu: nadležni organ).

(4) Izuzetno od stava 2. ovog člana, iz naročito opravdanih razloga, prijava se može podnijeti najkasnije 48 časova prije početka održavanja mirnog okupljanja, uz obrazloženje neprijavljivanja u roku iz stava 2. ovog člana.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 98 1 Pr 016920 10 Pžp od 11. januara 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 21. januara 2011. godine a apelacija je podnesena 18. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.g), h) i i) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 9, 10. i 11. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

i) Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima.

20. Član 11. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugima, uključujući i pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa.

2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. Ovim članom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije.

21. Apelantica tvrdi da se radilo o mirnom okupljanju i da nije postojala namjera da se izazovu nemiri, već da se skrene pažnja na ozbiljne probleme u državi, te da je sprečavanjem države da se održi okupljanje, zbog činjenice da nisu pribavili odobrenje, na apelanticu stavljen prevelik teret, te joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu okupljanja, kao i pravo na slobodu govora osnova demokratskog društva kao takvog. Zbog toga se ne treba tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud, G. protiv Njemačke, aplikacija broj 13079/87, odluka Komisije od 6. marta 1989, DR 60, str. 256, Rai i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 25522/94, odluka Komisije od 6. aprila 1995. godine, DR 81-A, str. 146). Pravo na slobodu okupljanja obuhvata i privatna i javna okupljanja, okupljanja na jednom mjestu i javne procesije, te skupove pojedinaca, kao i skupove koje organiziraju asocijacije (vidi, Evropski sud, Christians against Racism and Fascism protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 8440/78, odluka Komisije od 16. jula 1980. godine, DR 21, str. 138. do 148).

23. U skladu sa članom 11. Evropske konvencije, obaveza države jeste ne samo da osigura pravo na mirno okupljanje već da se uzdrži od primjene neopravdanih indirektnih ograničenja u odnosu na ovo pravo (vidi, Evropski sud, Ezelin protiv Francuske, presuda od 26. aprila 1991, Serija A broj 202, str. 20). Mada je suština člana 11. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja javnih vlasti u uživanju ovog prava, postoji i pozitivna obaveza da se osigura efektivno izvršenje ovog prava (vidi već citiranu odluku Christians against Racism and Facism, str.148).

24. Dalje, pojam "ograničenja" u smislu stava 2. člana 11. Evropske konvencije nije ograničen samo na mjere preduzete prije ili u toku okupljanja već uključuje i mjere preduzete nakon okupljanja kao što su krivične mjere (vidi već citiranu odluku Ezelin, stav 39).

25. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj skorijoj praksi analizirao pravo na slobodu mirnog okupljanja u situaciji kad je apelant kao predsjednik udruženja u tom predmetu proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 22. Zakona o javnom redu i miru, jer su apelant i okupljeni građani - članovi Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH izašli na magistralni put i blokirali ga iako je rješenjem nadležne PS izričito bilo zabranjeno održavanje javnog skupa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3552/09, 31. januara 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci apelant je ukazivao da je protiv njega pokrenut prekršajni postupak zbog organiziranja i učešća u okupljanju za koje prethodno nije dobijeno odobrenje, te je osporenim rješenjima apelantu izrečena novčana kazna. Ustavni sud je zaključio da ne postoji povreda prava na slobodu mirnog okupljanja kada je, zbog organiziranja i učestvovanja u okupljanju koje je prethodno zabranjeno i koje je izgubilo karakter mirnog okupljanja i radnjama samog apelanta, upotrijebljena fizička sila kako bi se osigurao javni red i mir i zaštitila prava drugih na način koji ne ukazuje da je u okolnostima konkretnog slučaja bila pretjerana, te kada je apelantu izrečena novčana sankcija koja se ne može smatrati pretjeranim teretom u uživanju prava na mirno okupljanje.

26. Dovodeći u vezu činjenice apelantovog predmeta sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na povredu prava na slobodu udruživanja, jer joj je utvrđena odgovornost u prekršajnom postupku zbog činjenice da nije tražila prethodno odobrenje, čime je na apelanticu stavljen pretjeran teret pogotovo što apelantica (njeni članovi) nije predstavljala prijetnju nacionalnoj ili javnoj sigurnosti, zdravlju ljudi, moralu, pravima i slobodama drugih. Ustavni sud primjećuje da je protiv apelantice pokrenut prekršajni postupak zbog organiziranja mirnog okupljanja za koje prethodno nije dobijeno odobrenje, te je osporenim rješenjima apelantici izrečena uvjetna kazna. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da osporena rješenja, u smislu garancija člana 11. Evropske konvencije, nesporno predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na slobodu okupljanja.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud treba, kako bi procijenio osnovanost apelanticinih navoda, u smislu garancija člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelanticino pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima bilo propisano zakonom, da li miješanje teži legitimnom cilju i da li je ono bilo nužno u demokratskom društvu, odnosno da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju kojem se teži.

28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantica proglašena odgovornom i da joj je izrečena uvjetna osuda i u skladu sa članom 9. Zakona o javnom okupljanju. Naime, apelantica ne osporava da za održavanje "performansa" nije dobila odobrenje, čime je postupila suprotno članu 9. navedenog zakona kojim je propisano da je organizator dužan da podnese prijavu za održavanje mirnog okupljanja pet dana prije početka održavanja mirnog okupljanja. Shodno navedenom, a pošto apelantica i ne spori da nije tražila odobrenje, evidentno je da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu mirnog okupljanja zasnovano na zakonu.

29. Dalje, u vezi sa postojanjem legitimnog cilja, Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o javnom okupljanju utvrđeno da su okupljanja građana slobodna, ali da se ostvaruju na način propisan ovim zakonom na prostoru koji je primjeren za održavanje javnog skupa na kome okupljanje građana ne dovodi do ometanja javnog saobraćaja, ugrožavanja zdravlja, javnog morala ili sigurnosti ljudi i imovine. Također, prostorom primjerenim za javni skup smatra se i prostor na kome se odvija javni saobraćaj prevoznim sredstvima kad je moguće dodatnim mjerama osigurati privremenu izmjenu režima saobraćaja, kao i zaštitu zdravlja i sigurnost ljudi i imovine za šta se osiguravaju sredstva u skladu s navedenim zakonom. Dakle, nepostupanje u skladu sa članom 9. Zakona o javnom okupljanju, odnosno nedobijanje dozvole može dovesti u opasnost život i zdravlje ljudi, sigurnost imovine, ometanje javnog saobraćaja i drugo zbog čega dobijanje prethodne dozvole kako bi država na adekvatan način zaštitila ljude i imovinu, kao i spriječila nerede i haos u svakom slučaju ima legitiman cilj.

30. Najzad, potrebno je odgovoriti na pitanje da li miješanje u apelanticino pravo na slobodu mirnog okupljanja zadovoljava i standard proporcionalnosti. U konkretnom slučaju nesporno je da se radilo o skupu koji nije dobio prethodno odobrenje i da je apelantici ova činjenica bila poznata. Osim toga, apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna od 3.000 KM, koja se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od 12 mjeseci ne učini novi prekršaj. Svrha održavanja skupa, prema apelanticinim tvrdnjama, bila je da se skrene pažnja na goruće društveno-političke i socijalne probleme bez namjere da se izazovu neredi ili nemiri. Međutim, Ustavni sud smatra da legitimni cilj, u smislu osiguravanja svih neophodnih pretpostavki za održavanje javnih skupova na miran i demokratski način i sa adekvatnim instrumentima, kako bi se izbjegla svaka eventualna opasnost koju takvo okupljanje može imati u pogledu ometanja javnog saobraćaja, ugrožavanja zdravlja, javnog morala ili sigurnosti ljudi i imovine (kako je to definirano u Zakonu o javnom okupljanju), u svakom slučaju preteže nad apelanticinim pravom, odnosno ne stavlja na nju pretjeran teret time što je uvjetuje da prije organiziranja takvog skupa ispuni zakonom propisane uvjete za njegovo održavanje. Ovo osobito imajući u vidu da se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može zaključiti zašto je za održavanje ovakvog skupa bilo neophodno da to bude konkretnog dana, bez prethodno pribavljenog odobrenja, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je sedam dana nakon toga (kako proizlazi iz osporenih rješenja) na istom mjestu najavljeno i održano okupljanje apelanticinih članova.

31. Osim toga, imajući u vidu da apelantica smatra da je na njoj bio prevelik teret da traži odobrenje, iako navedeno nije ničim potkrijepila, Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, posebno podsjeća da je, u skladu sa praksom Evropskog suda, utvrđeno da okupljanja javnog karaktera iziskuju nalaženje mnogih praktičnih rešenja zbog čega su potrebni makar minimalni dogovori sa vlastima o vremenu, lokaciji, režimu saobraćaja i drugim faktorima. Ova pitanja mogu obuhvatiti sigurnost, sve neprijatnosti do kojih može doći prilikom okupljanja, pa čak i problem eventualnog ekonomskog gubitka onih na koje se skup odnosi. Stoga, određena propisana forma, kao što je obaveza da se dostavi prethodno obavještenje, ili da se dobije odobrenje, odnosno dozvola za okupljanje, ne predstavlja miješanje u pravo na slobodno okupljanje. Prema mišljenju Evropskog suda, razlog se nalazi u činjenici da su vlasti dužne da garantiraju neometano održavanje skupa, te blagovremeno obavještavanje vlasti o planiranim demonstracijama jeste preduvjet da država osigura prisustvo policije koja će omogućiti mirni karakter okupljanja (vidi, Evropsku sud, Rassemblement jurassien and Unite Jurassienne protiv Švajcarske, odluka broj 8191/78, od 10. oktobra 1979. godine). Pošto država ima pravo da zahtijeva da se pribavi odobrenje, ona mora biti u stanju da primjenjuje i sankcije prema onima koji ne postupaju u skladu s tim zahtjevom, inače bi pravo države da kontrolira javno okupljanje bilo iluzorno (vidi, Evropski sud, Ziliberberg protiv Moldove, presuda od 1. maja 2005. godine).

32. Imajući u vidu činjenicu da se apelantica poziva na predmet Ezelin, koji je i Ustavni sud u određenim dijelovima navodio u prethodnim tačkama odluke, u kojem je Evropski sud utvrdio povredu prava iz člana 11. Evropske konvencije, Ustavni sud samo upućuje na činjenicu da je u predmetu Ezelin postojalo odobrenje za održavanje demonstracija, što je ključna činjenica koja taj predmet razlikuje od apelanticinog slučaja.

33. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu mirnog okupljanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žalila i na povredu prava iz člana II/3.g) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 9. i 10. Evropske konvencije, a iz apelacije proistječe da se apelantica poziva na navedena prava iz identičnih razloga zbog kojih smatra da joj je povrijeđeno pravo na slobodu mirnog okupljanja. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa pravom na slobodu mirnog okupljanja u okolnostima konkretnog slučaja, nema potrebe da se posebno analiziraju prava iz člana II/3.g) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 9. i 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu mirnog okupljanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije kada je apelantica, u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, kažnjena u prekršajnom postupku zbog činjenice da nije prethodno dobila odobrenje od nadležnih organa za mirno okupljanje.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.