Službeni glasnik BiH, broj 7/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 3408/10, rješavajući apelaciju Sadika Muratovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadika Muratovića, Amira Muratovića i Jasne Krasnić-Muratović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-001 153 od 17. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 649 od 8. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-917/2005 od 4. jula 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Sadik Muratović, Amir Muratović i Jasna Krasnić-Muratović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Švajcarske, koje zastupa Bakir Pašić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-001 153 od 17. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 649 od 8. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-917/2005 od 4. jula 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Općine Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. juna 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 27. juna 2012. godine, Osnovni sud i Vrhovni sud 29. juna 2012. godine, a Općina Bijeljina 9. jula 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 13. jula 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelanti su 10. oktobra 2005. godine podnijeli tužbu protiv tužene kojom su naveli da su prilikom terorističkog akta rušenja džamije u Bijeljini srušeni i njihova kuća, pomoćni objekti i garaža koji su se nalazili u blizini džamije, kao i da su uništene i pokretne stvari koje su se nalazile u kući, te su tražili da zbog toga sud obaveže tuženu da im naknadi štetu u iznosu od 167.679,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-917/2005 od 4. jula 2007. godine odbijen je kao neosnovan navedeni tužbeni zahtjev apelanata. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelantima 13. na 14. mart 1993. godine prilikom rušenja džamije u Bijeljini, na lokaciji preciziranoj u presudi, srušena kuća s pomoćnim objektima i uništene pokretne stvari koje su se nalazile u kući. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor tužene da u konkretnoj pravnoj stvari nije nadležan sud jer je, kako je navela tužena, članom 3. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da pravo na naknadu materijalne štete nastale u tom periodu imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovama mobilisanih ili oduzetih materijalno-fizičkih sredstava i opreme, te isporuke materijala, proizvoda i robe kao i izvršenih usluga za potrebe odbrane. Osnovni sud je naveo da je predmet konkretne tužbe naknada materijalne štete nastale rušenjem objekata, pa imajući u vidu navedene odredbe člana 3. Zakona i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) taj sud smatra da u konkretnom slučaju postoji sudska nadležnost te je odbio kao neosnovan navedeni prigovor tužene.

8. Osnovni sud je obrazložio da je, međutim, osnovan prigovor zastare potraživanja koji je također istakla tužena. Kako je naveo Osnovni sud, članom 376. ZOO je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu pričinilo, odnosno da to potraživanje zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od dana kada je šteta nastala. Kako je šteta nastala 13. na 14. mart 1993. godine rušenjem džamije u čijoj su se neposrednoj blizini nalazili objekti apelanata, a kako su apelanti tužbu podnijeli 10. oktobra 2005. godine to je, prema obrazloženju Osnovnog suda, to potraživanje zastarjelo. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio odluku kao u izreci.

9. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 012-0-Gž-07-000 649 od 8. septembra 2009. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti, prihvatajući pravne stavove prvostepenog suda. Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori da je u konkretnom slučaju zastarni rok trebalo računati od dana stupanja na snagu Zakona budući da je, prema mišljenju Okružnog suda, nesporno da vid štete koju apelanti potražuju od tužene ne potpada pod odredbe Zakona, zbog čega se zastarjelost ne može ni vezati za datum stupanja na snagu tog zakona već isključivo za odredbe ZOO. Također je navedeno da je neosnovan žalbeni prigovor apelanata da u predmetima drugih tužitelja, kojima su također porušeni objekti prilikom rušenja džamije, sud nije smatrao tužbene zahtjeve zastarjelim iako su podnesene u isto vrijeme kao i konkretna tužba. Kako je naveo Okružni sud, u navedenim predmetima na koje su se apelanti pozivali, tužena nije isticala prigovor zastare potraživanja pa, kako sud ne pazi po službenoj dužnosti na pitanje zastare već isključivo je uzima u obzir ako stranke ističu takav prigovor, tu su tužbeni zahtjevi drugih tužitelja i usvojeni.

10. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-09-001 153 od 17. juna 2010. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da su apelanti tužbu podnijeli devet godina nakon prestanka ratne opasnosti i više od 12 godina od dana kad je šteta nastala, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom člana 376. ZOO zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo zbog pasivnog postupanja apelanata "prema štetom događaju, jer rokovi za potraživanje (putem suda) naknade štete, nisu neograničeni". S obzirom da, prema navodima Vrhovnog suda, pobijana presuda nema nedostataka na koje ukazuje revizija apelanata a ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je reviziju odbio kao neosnovanu a sve temeljem odredbi člana 248. Zakona o parničnom postupku.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da su sudovi pogriješili jer su se bavili samo prigovorom zastare, a da pri tom nisu proveli druge dokaze bitne za predmet iako su apelanti štetu pretrpjeli krivicom drugog a ne svojom iako, suprotno mišljenju sudova, i šteta koja je njima nastala potpada pod odredbe Zakona. Zbog toga smatraju i da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbe Zakona a ne ZOO, pogotovo da su sudovi trebali voditi računa da apelanti žive u inozemstvu i da zbog toga nisu bili u mogućnosti podnijeti svoju tužbu u rokovima u kojim su sudovi smatrali da je tužba trebala biti podnesena.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanata, njihova tužba odbijena zbog pasivnog odnosa apelanata prema nastaloj šteti i podnošenja tužbe nakon zakonski propisanog roka za podnošenje tužbi vezanih za nastanak materijalne štete. Vrhovni sud je naveo da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je treba odbiti budući da nije bilo kršenja prava apelanata na imovinu i pravično suđenje.

14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da je apelacija neosnovana budući da su i Okružni i Vrhovni sud cijenili sve žalbene i revizione navode apelanata i potvrdili prvostepenu presudu.

15. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik RS broj 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi i kriterijumi za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjeve za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskih poravnanja na navedenu štetu.

Lica po čijim tužbenim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete mogu svoje pravo ostvariti u skladu sa ovim zakonom, a u suprotnom njihov predmet će se ustupiti mjesno i stvarno nadležnom sudu.

Član 3.

Pravo na naknadu materijalne štete, nastale u periodu iz člana 1. ovog zakona, imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovama:

-mobilisanih ili oduzetih materijalno-fizičkih sredstava i opreme,

- isporuke materijala, proizvoda i robe, kao i izvršenih usluga za potrebe odbrane.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001 153 od 17. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

25. Ustavni sud prije svega podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu ustavnih prava apelanata zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obavezu u smislu provođenja istrage o događajima u kojim je došlo do rušenja kuće apelanata. Naime, u navedenom slučaju je utvrđeno da je apelantima 1993. godine miniranjem uništena imovina koja se nalazila u neposrednoj blizini policijske stanice, odnosno pored njenog ulaza; da su se apelanti u više navrata obraćali policijskoj upravi tražeći informacije da li je u vezi s navedenim događajima pokrenuta istraga, navodeći i imena svjedoka koji su mogli svjedočiti na navedene okolnosti, ali da nikada nikakvu informaciju u tom pogledu nisu dobili niti je istraga pokrenuta; da su apelanti i u tužbi, kao i u apelaciji, istakli da traže naknadu štete u smislu odredbi člana 377. stav 1. ZOO zbog toga što je šteta nastala izvršenjem krivičnog djela, ali da je njihova tužba odbijena zbog zastare potraživanja u smislu odredbi člana 376. stav 1. ZOO, te da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za primjenu člana 377. ZOO budući da pravosnažnom presudom u krivičnom postupku nije utvrđeno da je šteta nastala učinjenjem krivičnog djela. Imajući u vidu specifične okolnosti navedenog predmeta, iz kojih proizlazi da su se apelanti obraćali nadležnim organima tražeći pokretanje istrage, Ustavni sud je u Odluci AP 2763/09 utvrdio da je postojala pozitivna obaveza RS da pokrene istragu zbog sumnje da je izvršeno krivično djelo u kojem je apelantima uništena imovina, te da je nepostupanje u ovom smislu dovelo do kršenja prava apelanata na imovinu i obaveze RS za naknadu štete apelantima.

26. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi Evropski sud, Ante Baničević i Marija Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev navodeći, između ostalog (stav 35. odluke Evropskog suda), da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi stavke 3. i 5.). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u kaznenom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda kaznenog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod kaznenog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu.

27. Evropski sud je u stavu 36. navedene odluke ukazao da iako članak 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu.

28. Dovodeći u kontekst navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u predmetu ovog suda broj AP 2763/09 već stav Evropskog suda iz odluke Baničević protiv Hrvatske. Naime, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom predmetu apelanti u tužbi istakli da im je imovina porušena u toku rata zbog terorističkog akta, ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da su apelanti tražili pokretanje istrage u vezi s rušenjem njihovih objekata niti da su se u tom smislu obraćali bilo kojoj instituciji vlasti niti da su predložili bilo kakve dokaze u tom pravcu. Naprotiv, iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti niti u žalbenom niti u revizionom postupku nisu istrajali u navodima iznesenim u tužbi već da su žalbene i revizione navode bazirali na tvrdnji da im naknada štete pripada po osnovu odredbi člana 3. Zakona. Naime apelanti su tvrdili da njihovo potraživanje spada u ratnu štetu pa da s tim u vezi njihovo potraživanje nije zastarjelo jer smatraju da je u njihovom slučaju zastarni rok trebalo računati počevši od dana stupanja na snagu Zakona. Navedena činjenica u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta AP 2763/09. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelanti niti u apelaciji ne iznose navode niti dokaze u smislu da su se obraćali institucijama vlasti u vezi s pokretanjem istrage u njihovom slučaju, već su apelacioni navodi istovjetni žalbenim i revizionim navodima.

29. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra kako okolnost da je šteta nastala u ratu i da su apelanti bili pripadnici manjinskog naroda na teritoriji RS, ne može sama po sebi voditi kršenju prava apelanata na koje se pozivaju. Pri tom Ustavni sud ističe da utvrđivanje kršenja prava apelanata i postojanja pozitivne obaveze državnih organa za postupanje u smislu zaključaka iz predmeta AP 2763/09 zavisi od specifičnih okolnosti karakterističnih za svaki predmet posebno. Ustavni sud smatra da takve specifične okolnosti u konkretnom predmetu nisu pronađene, te da nema osnova za primjenu stavova iz predmeta AP 2763/09. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je članom 32. Pravila Ustavnog suda propisano da Ustavni sud prilikom odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu ili apelaciji, odnosno da se Ustavni sud ne može prilikom odlučivanja kretati izvan okvira apelacionih navoda. S obzirom na navedeno, te okolnost da apelanti suštinu apelacionih navoda zasnivaju isključivo na tvrdnji da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon a ne ZOO, i kad apelanti tvrde da zbog toga što žive u inozemstvu tužbu nisu mogli podnijeti u zakonom propisanim rokovima, proizlazi da stavovi iz navedene odluke Ustavnog suda nisu relevantni za konkretan slučaj.

30. Nasuprot tome, i u konkretnom predmetu apelanti su tužbu podnijeli četiri godine nakon što je istekao opći zastarni rok, pri tome temeljeći svoje potraživanje na odredbama člana 3. Zakona, iako je u tom zakonu decidno navedeno da se pod ratnom štetom podrazumijeva šteta nastala na mobiliziranim sredstvima ili oduzetim materijalno-fizičkim sredstvima i opremi, isporuci materijala, proizvoda i robe, kao i izvršenih usluga za potrebe odbrane. Dakle, i u konkretnom predmetu, kao i u citiranom predmetu Evropskog suda, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku apelanti su se stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti da će nastupiti zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu, a što se u konkretnom slučaju i dogodilo. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 376. ZOO propisan zakonski rok za podnošenje tužbe za naknadu štete, te da je takav rok strogi rok koji se kao takav ne može produžavati i da se njegovim propuštanjem ne gubi samo pravo na podnošenje tužbe nego i samo pravo povjerioca da zahtijeva prinudnim putem ispunjenje obaveze dužnika. Dakle, uzimajući u obzir navedeno i stavove Evropskog suda iz odluke Baničević protiv Hrvatske, opći zastarni rok od pet godina propisan odredbama ZOO, zatim da je u konkretnom slučaju šteta nastala i apelanti su za nju saznali u martu 1993. godine a tužbu su podnijeli 10. oktobra 2005. godine, uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, Ustavni sud smatra da je neosnovan navod apelanata da u njihovom slučaju rok za podnošenje tužbe nije protekao.

31. Zatim, Ustavni sud zapaža da je članom 3. Zakona na kojima apelanti temelje apelacione navode, propisano da pravo na naknadu materijalne štete nastale u ratnom periodu, imaju pravna i fizička lica čija su potraživanja nastala po osnovama mobilisanih ili oduzetih materijalno-fizičkih sredstava i opreme, isporuke materijala, proizvoda i robe, kao i izvršenih usluga za potrebe odbrane. Iz navedene odredbe proizlazi da pravo na naknadu materijalne štete imaju samo lica čija je imovina bila mobilisana ili oduzeta za potrebe odbrane. S obzirom da u konkretnom slučaju apelantima materijalna štetа nije nastala u vezi s potrebama odbrane, u prilog čemu niti apelanti ne nude nikakve dokaze ili argumente, Ustavni sud smatra da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti odredbe Zakona te da su iz tog razloga navodi apelanata vezani za primjenu člana 3. Zakona, neosnovani.

32. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelanti kršenje ovog prava u suštini vežu za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, te kako u prethodnim tačkama ove odluke nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje ovog prava.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada materijalna šteta, čiju naknadu apelanti traže po osnovu člana 3. Zakona, ne potpada pod odredbe iz navedenog člana budući da uništena imovina nije mobilisana ili oduzeta u vezi s pitanjima odbrane u toku rata, te kad je njihov tužbeni zahtjev odbijen primjenom člana 376. ZOO zbog zastare potraživanja budući da su apelanti podnijeli tužbu za naknadu štete nakon proteka zakonom propisanog roka.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.