Službeni glasnik BiH, broj 82/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4407/11, rješavajući apelaciju H.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 013426 11 Kž od 26. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 013426 10 K od 7. juna 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, koga zastupa Senad Biščević, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 11. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 013426 11 Kž od 26. septembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 013426 10 K od 7. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju 12,13. i 19. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 22 0 K 013426 11 Kž od 26. septembra 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 K 013426 11 Kž od 26. septembra 2011. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o građenju ("Službeni glasnik USK" br. 6/05 i 22/07), počinjenog na način opisan u izreci presude, te mu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine i šest mjeseci po pravomoćnosti presude ne izvrši novo krivično djelo. Apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u paušalnom iznosu od 100 KM, koje je dužan platiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Oštećeni A.J. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno da apelant kao direktor i odgovorno lice u DOO "Emir Comerc Kurbegović" nije imao pravomoćno odobrenje za građenje po osnovu kog bi mogao pristupiti izgradnji objekta u Banjalučkoj ulici u Sanskom Mostu na parceli označenoj kao k.č. broj 709 k.o. Sanski Most. Uzimajući u obzir relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku, Općinski sud je utvrdio da rješenje općinskog načelnika Sanski Most od 25. aprila 2010. godine nije konačno, pravomoćno, a niti je izvršno, pa se po njemu nije moglo ni postupati, odnosno nije se moglo pristupiti gradnji objekta. Međutim, apelant kao odgovorno lice je pristupio izvođenju radova na terenu, i to počevši od uređenja terena, kopanja temelja, izlijevanja ABA ploče, zidanja, ponovnog izlijevanja ploče, pa sve do završetka objekta. Istaknuto je da navedeno nije bilo sporno u postupku, budući da to proizlazi iz materijalnih dokaza, odnosno rješenja, zapisnika Općinske službe za privredno-komunalne djelatnosti i ekologiju, Odsjeka za inspekcijski nadzor - građevinska inspekcija Sanski Most, rješenja navedenog organa o obustavi bespravne gradnje, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka, prije svega, građevinskog inspektora F.R. a potom i A.J. i A.J.

7. Istaknuto je da iz zapisnika građevinske inspekcije, te iskaza svjedoka F.R., građevinskog inspektora, proizlazi da je on u okviru redovnih zadataka, a po prijavi oštećenog A.J. i njegovog opunomoćenika A.J., u više navrata izlazio na lice mjesta i konstatirao da apelant kao odgovorno lice sa svojom firmom DOO "Emir Comerc" izvodi građevinske radove na stambenom objektu a prije pravomoćnosti rješenja o odobrenju za građenje. Inspektor je, dalje, između ostalog, naveo da je tokom inspekcijskog nadzora apelantu izdavao i prekršajne naloge.

8. Prema mišljenju suda, apsolutno je nesporno da apelant nije imao pravomoćno odobrenje za građenje, te da je započeo i nastavio da izvodi građevinske radove i pored čestih zabrana građevinske inspekcije da radove odmah prekine, ili da ih odmah obustavi.

9. Na osnovu navoda odbrane i na osnovu iskaza svjedoka F.R. Općinski sud je zaključio da apelant nije htio obustaviti dalje izvođenje radova zbog toga što je on za gradnju objekta podigao kredit, te da je bio vezan rokovima prema strankama koje je morao ispoštovati. Iz navedenog Općinski sud nalazi da je nesporno da je apelant odgovorno lice u pravnom licu koje ima svojstvo investitora.

10. Općinski sud je naveo da je dokazano da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu koje ima svojstvo investitora pristupio izgradnji nove građevine bez odobrenja za građenje, te da se u njegovom ponašanju ostvaruju sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o građenju.

11. Istaknuto je da je odbrana tokom postupka, a naročito u završnoj riječi, ukazivala na zakonom proklamirani princip ne bis in idem, odnosno na činjenicu da niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka. U tom smislu odbrana je isticala da su apelantu izdavani prekršajni nalozi, da ih je on plaćao, te da je po tom osnovu već kažnjen zbog čega se predmetni krivični postupak protiv njega ne može voditi. Istaknuto je da za navedene tvrdnje odbrana sudu nije ponudila niti jedan dokaz. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, čak i da su navodi odbrane tačni i da je apelant zaista prekršajno odgovarao, sud je potpuno uvjeren da plaćanjem novčanih kazni po prekršajnoj odgovornosti njegova krivična odgovornost "ovdje" nije upitna. Istaknuto je da iz činjeničnih navoda optužbe proizlazi da je apelantu čak 11 puta izdavan nalog da obustavi bespravnu izgradnju nove građevine. Prema mišljenju suda, to znači da je on svakom novom radnjom nanovo činio krivično djelo, te da se radi o istom optuženom, o njegovom istom umišljaju i o više istih krivičnih djela koja su, s obzirom na način izvršenja, vremensku povezanost i druge objektivne okolnosti, jedinstvena cjelina. Stoga je Općinski sud naveo da je apelant počinio produženo krivično djelo iz člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o građenju a u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona FBiH. Prema tome, sud je ukazao da spomenuta činjenica kao nesporna govori da se u konkretnom slučaju ne radi o principu ne bis in idem, odnosno da se apelantu ponovo ne sudi za djelo za koje je već osuđen.

12. U odnosu na apelantov umišljaj, prema mišljenju suda, nema ništa sporno, budući da je apelant bio potpuno svjestan da odobrenje za građenje, odnosno rješenje o građevinskoj dozvoli u vrijeme započinjanja izvođenja radova nije bilo pravomoćno, odnosno da faktički nije imao odobrenje za građenje a na šta mu je u više navrata ukazao i građevinski inspektor. Međutim, apelant je, i pored toga, započeo i nastavljao da izvodi radove, postupajući po tome sa direktnim umišljajem. Također, ukazano je da sud na apelantovoj strani nije našao bilo kakve okolnosti koje bi eventualno isključile njegovu krivičnu odgovornost, te ga je proglasio krivim za počinjeno krivično djelo.

13. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u službenoj zabilješci od 28. juna 2011. godine, očitujući se o prigovoru bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH, naveo da je na usmenom pretresu rješenjem prihvatio prijedlog odbrane da se pročitaju dokazi odbrane koje je taksativno pobrojao branilac, ali da branilac tokom izvođenja dokaza odbrane navedene dokaze nije pročitao i uložio u spis.

14. Istaknuto je da, prema sadržini pretresnog zapisnika, prvostepeni sud je na ročištu od 9. maja 2011. godine rješenjem prihvatio prijedlog odbrane da se izvedu dokazi odbrane, saslušanje svjedoka O.T., te da se pročitaju Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o provođenju prostornog plana Općine i urbanističkog plana grada Sanskog Mosta, pravomoćno rješenje o urbanističkoj saglasnosti od 18. januara 2010. godine, mišljenje nosioca izrade regulacionog plana Centra desna obala koje je dao Urbanistički zavod BiH Sarajevo, dostava prekršajnog naloga od 19. augusta 2010. godine, rješenje o odbijanju kao neosnovane žalbe A.J. kojim je građevinska dozvola u odnosu na apelanta postala konačna i odluka o legalizaciji bespravno započetih i izgrađenih građevinskih dijelova građevina na području Općine Sanski Most. U nastavku glavnog pretresa 7. juna 2011. godine branilac je pročitao i priložio u spis dokaze navedene u zapisniku, ali ne i dokaze predložene 9. maja 2011. godine.

15. Prema ocjeni Kantonalnog suda, s obzirom na to da predložene dokaze odbrana nije izvela, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je presudu primjenom člana 296. stav 1. ZKP zasnovao na dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

16. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja ocijenio zasebno, te u međusobnoj povezanosti izvedene dokaze o čemu je dao jasne i razumljive razloge, te pravilno zaključio da apelant u vrijeme navedeno u optužnici nije imao važeću građevinsku dozvolu i da je postupao sa direktnim umišljajem, a da je dozvolu, iako je branilac nije uveo u spis kao dokaz, ishodio nakon podizanja optužnice.

17. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod o povredi načela ne bis in idem, budući da prvostepeni sud nije povrijedio načelo zabrane dvostrukog suđenja, jer se navedena zabrana odnosi na lice protiv kojeg je već bio vođen krivični postupak za isto krivično djelo za koje je donesena pravosnažna sudska odluka bilo da se radi o presudi ili rješenju. Kantonalni sud je, također, naveo da su neosnovani i apelantovi navodi koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da je odbrana na glavnom pretresu održanom 9. maja 2011. godine predložila da se kao dokaz pročita prekršajni nalog iz kojeg je vidljivo da je apelant već odgovarao po istom osnovu a što je potvrdio i saslušani svjedok građevinski inspektor. Smatra da redovni sudovi nisu dali odgovore na pitanja koja su od suštinske važnosti za ishod postupka. Ističe da se Kantonalni sud nije upuštao u ozbiljnost navoda o povredi krivičnog zakona, o bitnim povredama krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ukazuje da Kantonalni sud smatra da apelant nije imao građevinsku dozvolu, te da je, slijedeći to, postupao sa umišljajem. Ukazuje da Kantonalni sud tvrdi da prvostepeni sud nije povrijedio načelo zabrane dvostrukog suđenja, navodeći da se ta zabrana isključivo odnosi na lica protiv kojih je već bio vođen krivični postupak.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je uputio na obrazloženje svoje odluke.

20. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava a što proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude.

21. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da apelant u toku prvostepenog postupka a, također, ni u postupku po žalbi nije predočio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je apelant, zaista, prekršajno odgovarao za isto djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i za koje je kasnije osuđen. Tužilaštvo je istaklo da je tačno da je odbrana u toku glavnog pretresa, kao i u žalbi iznosila navode da su apelantu u toku gradnje izdavani prekršajni nalozi koje je ovaj i prihvatio, te ih plaćao, što je djelimično potvrdio i svjedok F.R. Međutim, spomenuti prekršajni nalozi nisu izvođeni kao dokaz pred sudom. Stoga, sud prilikom ocjenjivanja dokaza pred sobom nije imao prekršajne naloge iz kojih bi bilo tačno vidljivo kada i zbog kojeg događaja (koje činjenične radnje) je apelant bio prekršajno kažnjen. Prema tome, prema mišljenju Tužilaštva, navedenu tvrdnju odbrane sud nije mogao uzeti kao dokazanu a što je navedeno u dijelu obrazloženja prvostepene presude. Navedeno posebno ako se ima u vidu da je optužnica obuhvatila više različitih vremenski odvojenih situacija (ukupno 10) u kojima je apelant povrijedio odredbe Zakona o građenju i time počinio krivično djelo iz člana 82. stav 2. tačka 1. spomenutog zakona. Zbog toga, prema mišljenju Tužilaštva, redovni sudovi na osnovu prezentiranih dokaza nisu bili u mogućnosti ocijeniti da li se u konkretnom slučaju radi o istom djelu za koje je apelant prethodno proglašen krivim u prekršajnom postupku.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o građenju Unsko-sanskog kantona ("Službeni glasnik USK" br. 6/05 i 22/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 82. stav 2. tačka 1.

Odgovorno lice u pravnom licu koje ima svojstvo investitora kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do tri godine ako bez odobrenja za građenje pristupi:

1) izgradnji nove građevine,

Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.
Ne bis in idem

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Član 313.
Povrede Krivičnog zakona

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito je li nastupila zastara krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 22 0 K 013426 11 Kž od 26. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

27. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je, stoga, član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

28. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

30. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali su na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

31. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi odbrane i optužbe. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka u kojem je prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz zasebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti utvrđeno je da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu, koje ima svojstvo investitora, pristupio izgradnji nove građevine bez odobrenja za građenje zbog čega su se u njegovom ponašanju ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 82. stav 1. tačka 1. Zakona o građenju. U odnosu na apelantov umišljaj, utvrđeno je da je apelant bio potpuno svjestan da odobrenje za građenje, odnosno rješenje o građevinskoj dozvoli u vrijeme započinjanja izvođenja radova nije bilo pravomoćno, odnosno da faktički nije imao odobrenje za građenje a na šta mu je u više navrata ukazivao i građevinski inspektor, ali je apelant, i pored toga, započeo i nastavljao da izvodi radove, postupajući pri tome sa direktnim umišljajem. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi, kao i da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

32. Dakle, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim na glavnom pretresu. Pri tome Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoje zaključke u odnosu na relevantne apelantove žalbene navode.

33. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, te mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Dakle, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka primijenili relevantne zakonske odredbe, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane.

34. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, u vezi s tim, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani.

35. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i izvrši ocjenu dokaza u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, a što je potvrdio Kantonalni sud, za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze doveo u međusobnu vezu zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

b) Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kog je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.

3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.

37. U konkretnom slučaju apelant ističe da je povodom istog činjeničnog događaja za koji je proglašen krivim u predmetnom krivičnom postupku prethodno odgovarao u prekršajnom postupku na način da su ovlašteni organi protiv njega izdali prekršajne naloge na osnovu kojih je platio novčane kazne.

38. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi odlučivao u predmetima u kojima su aplikanti ukazivali da su im izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka (prekršajni i krivični postupak) a koji su vođeni povodom istog inkriminiranog događaja (vidi, Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine, i Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine). O identičnim pravnim pitanjima odlučivao je i Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi slijedeći praksu Evropskog suda usvojenu u predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, Odluka broj 381/11 od 24. aprila 2014. godine i Odluka broj 2028/11 od 8. maja 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

39. Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 4. Protokola broj 7 zabrana ponavljanja postupka koji je okončan "pravosnažnom odlukom". Odluka je pravosnažna u smislu ove odredbe ukoliko je stekla status res judicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav redovan pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove, ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ga nisu iskoristile (vidi, Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine, i Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine).

40. Evropski sud u spomenutim predmetima usvojio je stav da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna, b) da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem), te c) da li je postojala dvostrukost postupka (bis).

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant u toku krivičnog postupka pozvao na princip ne bis in idem. U tom smislu apelant je naveo da su njemu povodom istog događaja zbog kojeg je podnesena optužnica protiv njega u prethodnom prekršajnom postupku izdavani prekršajni nalozi koje je on plaćao, te da se, stoga, ne može voditi predmetni krivični postupak protiv njega. Navedeno je u svojoj izjavi potvrdio i građevinski inspektor F.R., koji je saslušan u predmetnom krivičnom postupku kao svjedok Tužilaštva i koji je izjavio da je u više navrata zbog bespravne gradnje apelantu izdavao prekršajne naloge.

42. U prilog svojoj tvrdnji apelant je na glavnom pretresu od 9. maja 2011. godine predložio da se kao materijalni dokaz pročita dopis građevinskog inspektora od 19. augusta 2010. godine iz kojeg proizlazi da građevinski inspektor navedenim dopisom dostavlja primjerak prekršajnog naloga za pravno lice DOO "Emir Comerc Kurbegović" i apelantu kao odgovornom licu, kao i uplatnice na iznose od 500,00 KM, 50,00 KM, 1.500,00 KM i 500,00 KM na ime mandatne kazne koju je apelant dužan uplatiti u roku od osam dana od dana prijema. Navedeni dopis apelant je dostavio Ustavnom sudu u prilogu apelacije.

43. Razmatrajući navode odbrane u predmetnom postupku, redovni sudovi su naveli da apelant nije dokazao da je za radnje koje su bile obuhvaćene optužnicom odgovarao u prekršajnom postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da je optužnicom bilo obuhvaćeno više različitih vremenski odvojenih situacija u kojima je apelant povrijedio odredbe Zakona o građenju zbog čega je počinio krivično djelo iz člana 82. stav 2. tačka 1. spomenutog zakona. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju presude ukazao da je apelantu čak 11 puta izdavan nalog da obustavi bespravnu gradnju na šta se on oglušio.

44. Međutim, apelant u prilog svojoj tvrdnji o povredi principa ne bis in idem sadržanog u članu 4. Protokola broj 7 nije redovnom sudu ponudio kao dokaz prekršajne naloge na osnovu kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrdili kada je i zbog kojeg činjeničnog događaja apelant bio prekršajno kažnjen i da li su te iste radnje bile obuhvaćene optužnicom povodom koje je vođen predmetni krivični postupak u kojem je apelant proglašen krivim. Prema mišljenju Ustavnog suda, jedino je na taj način, odnosno uvidom redovnog suda u prekršajne naloge bilo moguće utvrditi da li su apelantovi navodi o povredi principa ne bis in idem tačni, a u smislu garancija koje pruža član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

45. Ustavni sud ponovo podsjeća da je u predmetnom postupku građevinski inspektor F.R. naveo da je protiv apelanta izdavao prekršajne naloge, kao i da je apelant kao dokaz sudu ponudio dopis građevinskog inspektora od 19. augusta 2010. godine kojim se vrši dostava prekršajnih naloga. Međutim, navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bilo dovoljno redovnom sudu kako bi utvrdio da li je došlo do povrede principa ne bis in idem. Ustavni sud smatra da je na apelantu bila obaveza da dokaže svoje navode na način da sudu prezentira prekršajne naloge, a što on nije učinio. Stoga, proizlazi da su neosnovani apelantovi navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja njegovog prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da apelant u krivičnom postupku nije dokazao da je za iste radnje koje su bile obuhvaćene optužnicom već ranije odgovarao u prekršajnom postupku. Dakle, apelant u predmetnom postupku nije dokazao dvostrukost kažnjavanja u smislu garancija iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

46. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj presudi naveo da se zabrana dvostrukog kažnjavanja odnosi samo na lice protiv kojeg je već bio vođen krivični postupak za isto krivično djelo za koje je donesena pravosnažna sudska odluka bilo da se radi o presudi ili rješenju. Ustavni sud zapaža da je ovakav stav Kantonalnog suda suprotan praksi Evropskog suda usvojenog u predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine, koju i Ustavni sud podržava u svojim kasnijim odlukama. Naime, u tom predmetu Evropski sud je ukazao na autonomno značenje termina "osuđen" u prekršajnom postupku koji se, prema Evropskoj konvenciji, izjednačava sa "krivičnim postupkom". Dalje je u tom predmetu Evropski sud naveo da apelant ne može biti u krivičnom postupku proglašen krivim za krivično djelo koje se odnosilo na isto ponašanje za koje je kažnjen u prekršajnom postupku i koje je, u biti, obuhvatalo iste činjenice. Navedene stavove Evropskog suda u svojim kasnijim odlukama prihvatio je i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj 381/11 od 24. aprila 2014. godine i Odluka broj 2028/11 od 8. maja 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da su i redovni sudovi obavezni da prate i primjenjuju praksu Evropskog suda i Ustavnog suda na način da je inkorporiraju u svoje odluke kako bi one bile u skladu sa garancijama koje pruža Evropska konvencija pogotovo kada se radi o krivičnim predmetima.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku.

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada apelant u predmetnom krivičnom postupku nije redovnim sudovima predočio prekršajne naloge na osnovu kojih je platio novčane kazne i na taj način dokazao dvostrukost kažnjavanja.

49. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.