Službeni glasnik BiH, broj 101/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3744/10, rješavajući apelaciju Zehrine Mušanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. novembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zehrine Mušanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000318 od 28. juna 2010. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Zehrina Mušanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Mevludin Glavinić, advokat iz Živinica, podnijela je 30. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000318 od 28. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Pr-07-002479 od 20. novembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona – Policijska stanica Živinice (u daljnjem tekstu: PS Živinice) zatraženo je 23. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. novembra 2012. godine, Općinski sud 23. novembra 2012. godine i PS Živinice 12. novembra 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelanticinom opunomoćeniku 28. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Pr-07-002479 od 20. novembra 2008. godine, donesenom u prekršajnom postupku protiv apelantice i još troje okrivljenih lica, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, apelantici je za prekršaje iz člana 3. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 9/01) izrečena novčana kazna u iznosima od po 150,00 KM. Na osnovu člana 13. stav 2. Zakona o prekršajima Federacije BiH ("Službene novine FBiH" broj 31/06, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima FBiH), izrečena joj je jedinstvena novčana kazna u ukupnom iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je PS Živinice zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka od 22. oktobra 2007. godine apelantici stavila na teret počinjenje prekršaja iz člana 3. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona, da je apelantica na usmenom i javnom pretresu održanom 12. novembra 2008. godine negirala odgovornost za prekršaje opisane u zahtjevu, predlažući da sud obustavi postupak zbog nedostatka dokaza da je počinila predmetni prekršaj, te da je sud, radi utvrđenja činjeničnog stanja, izveo predložene dokaze. S tim u vezi, kako dalje proizlazi iz obrazloženja rješenja, Općinski sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u prekršajnu prijavu, medicinsku dokumentaciju i ostale materijalne dokaze, te je saslušao svjedoke S.B. i M.K. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio apelanticinu prekršajnu odgovornost proglasivši je krivom za prekršaje iz izreke rješenja za koje joj je izrekao sankciju – novčanu kaznu u ukupnom iznosu od 200,00 KM.

7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Pžp-09-000318 od 28. juna 2010. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Obrazlažući rješenje, Kantonalni sud je naveo da je apelantica izjavila žalbu zbog povrede materijalnog propisa o prekršaju s prijedlogom da se prvostepeno rješenje preinači i da se postupak obustavi. Zatim je prvostepeno rješenje ispitano u onom dijelu u kojem se ono pobija žalbom, te je, s tim u vezi, Kantonalni sud zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, jer su se u apelanticinim radnjama stekla sva obilježja prekršaja za koji joj je izrečena sankcija. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da se žalbom neosnovano pobija prvostepeno rješenje zbog povreda materijalnog propisa. U vezi sa odlukom o sankciji, Kantonalni sud je ocijenio da je apelantici pravilno izrečena kazna u granicama propisane kazne kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

8. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelanticini navodi se svode na povredu materijalnopravnih odredaba Zakona o prekršajima FBiH, kojima je propisana zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka. S tim u vezi, apelantica je ukazala na odredbe iz čl. 13. stav 3, 29. stav 1. i 31. navedenog zakona. S obzirom na ove materijalnopravne odredbe i vrijeme navodnog počinjenja prekršaja, a to je 12. oktobar 2007. godine, prema apelanticinom mišljenju, proizlazi da je 13. oktobra 2009. godine nastupila apsolutna zastarjelost prekršajnog postupka poslije kojeg se on više nije mogao voditi. Osim toga, apelantica je navela da je Kantonalnom sudu u žalbi ukazala da je neophodno obustaviti postupak, a budući da je taj sud svoju odluku donio 28. juna 2010. godine, dakle, izvan zakonskog roka, pobijano rješenje je, prema njenom mišljenju, nezakonito zbog čega je predložila da se ukine.

b) Odgovor na apelaciju

9. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri navodima i stavovima iznesenim u rješenju koje je doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U pogledu navoda iz apelacije da je došlo do zastare vođenja prekršajnog postupka, te da je zbog tog razloga postupak trebalo obustaviti, Kantonalni sud je istakao da na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti.

10. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom u potpunosti proveden u skladu sa zakonom.

11. PS Živinice je navela da u apelanticinom predmetu nije bilo kršenja njenih prava.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 13/99, 10/00, 14/02, 6/04 i 10/04) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1. tač. 2. i 3.

Prekršaj javnog reda i mira čini:

2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog;

3. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir naročito drskim ponašanjem, grubim vrijeđanjem drugog lica ili drugim bezobzirnim ponašanjem ugrožava sigurnost građana ili izaziva osjećanje fizičke ugroženosti, uznemeirenosti ili negodovanje građana.

Član 7. tačka 2.

Učinilac će se kazniti:

2. za prekršaj iz člana 3. stav 1. tač. od 2. do 7. i od 9. do 11. ovog Zakona novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM.

13. Zakon o prekršajima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.
Sticaj

Ukoliko okrivljeni, jednom ili sa više radnji, počini više prekršaja, novčana kazna utvrdit će se za svaki pojedini prekršaj, a onda će se izreći jedinstvena novčana kazna na osnovu tako utvrđenih novčanih kazni.

Izrečena jedinstvena novčana kazna iz stava 1. ovog člana mora biti veća od svake pojedine utvrđene novčane kazne, ali ne smije preći zbir utvrđenih novčanih kazni.

Član 29. stav 1.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka

(1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi za:

1) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen;

2) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kad prođu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen;

Član 31.
Tok i prekid zastarjelosti

1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera izrečena.

2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak, odnosno za izvršenje preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. ovog Zakona.

Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju

Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:

[…]

3. nastupa zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena; […]

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000318 od 28. juna 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 6. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 30. augusta 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelantica pobija rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj" optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).

22. U konkretnom slučaju apelantica smatra da nije imala pravično suđenje, jer su redovni sudovi u postupku rješavanja prekršajne prijave koja je protiv nje pokrenuta bili dužni postupiti u skladu sa odredbama čl. 29. i 31. važećeg Zakona o prekršajima FBiH i predmetni postupak, zbog nastupanja zastare vođenja postupka, obustaviti po službenoj dužnosti.

23. Ustavni sud naglašava da je u svojim brojnim odlukama razmatrao slična pravna pitanja u vezi sa zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3317/09 od 19. jula 2012. godine, AP 3672/09 od 13. novembra 2012. godine i AP 1729/10 od 12. juna 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da je u tim predmetima utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, konkretno odredbe kojima je regulirana zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, te tok i prekid zastarjelosti, uključujući i odredbe o apsolutnoj zastari. Apelantica u apelaciji ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o prekršajima FBiH koje se, također, odnose na zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.

24. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u već citiranoj Odluci broj AP 3672/09 od 13. novembra 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 101/12 od 18. decembra 2012. godine) razmatrao identično činjenično i pravno pitanje, pa se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je naglasio da je odredbom člana 29. Zakona o prekršajima FBiH utvrđena zastarjelost pokretanja i vođenja postupka i navedeno da se prekršajni postupak ne može pokrenuti, ni voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen. Također je naglašeno da su u odredbi člana 31. istog zakona utvrđeni tok i prekid zastarjelosti, pa je tako precizirano da zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera, izrečena. Također je propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom organa ovlaštenog za postupak, odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

25. S obzirom na sadržaj navedenih odredaba, te dovodeći ih u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, bez obzira na to što je apelantica u žalbi ukazala na obustavu postupka (a ne na zastarjelost, kako je navedeno u odgovoru na apelaciju), morao paziti na zastaru postupka predviđenu odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima FBiH. S obzirom na konstataciju u pogledu obima prekršajne norme i svrhe sankcije, te da se, shodno tome, u konkretnom slučaju radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelantice, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 806/08 od 23. septembra 2011. godine, stav 43) prema kojem drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali mora uvijek, po službenoj dužnosti, ispitati da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon […] a povreda krivičnog zakona postoji ako ima okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Iako je u navedenom predmetu Ustavni sud razmatrao odluke redovnih sudova donesene u krivičnom postupku, Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi, s obzirom na stipulaciju i sadržaj Zakona o prekršajima (u kontekstu sličnog sadržaja odredaba člana 313. Zakona o krivičnom postupku i odredbe člana 63. Zakona o prekršajima), mogu analogno primijeniti i na predmetni prekšajni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prekršaj počinjen 12. oktobra 2007. godine, da je prvostepeno rješenje doneseno 20. novembra 2008. godine na koje je apelantica izjavila žalbu zbog povrede materijalnog propisa ukazujući na primjenu odredaba o obustavi postupka, a da je povodom žalbe drugostepeni sud donio rješenje 28. juna 2010. godine. Slijedi da su od počinjenja prekršaja do donošenja odluke Kantonalnog suda o žalbi protekle više od dvije godine. S obzirom na to da je za prekršaje za koje je apelantica proglašena krivom iz člana 3. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona zaprijećena kazna od 100 KM do 1.000 KM, očigledno je da je u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu odredbu člana 31. stav 3. u vezi sa članom 29. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH, nastupila apsolutna zastara vođenja predmetnog prekršajnog postupka, zbog čega Ustavni sud smatra da je apelacija osnovana. Ovo osobito imajući u vidu da je apelantica žalbu izjavila zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima u štа, prema članu 63. Zakona o prekršajima, spada i zastarjelost vođenja prekršajnog postupka.

26. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu (ibid., AP 3672/09), Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u toj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog čega je Ustavni sud iz istih razloga zaključio da način na koji je Kantonalni sud tumačio pozitivnopravne propise može smatrati proizvoljnim i da predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravičan postupak.

27. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa prekršio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene važećeg Zakona o prekršajima FBiH kojim je reguliran institut zastare pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.