Službeni glasnik BiH, broj 93/16
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1838/13, rješavajući apelaciju
Ivana Štrausa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 10. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija
Ivana Štrausa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 020828 11 od 5. februara 2013. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu
Ivanu Štrausu u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati
Ivanu Štrausu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ivana Štrausa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 020828 11 od 5. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 020828 10 Pz od 23. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 020828 00 Ps od 19. novembra 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivan Štraus (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Džemil Sabrihafizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 020828 11 od 5. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 020828 10 Pz od 23. maja 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 020828 00 Ps od 19. novembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, kao i od tuženog "Unitica" d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi ili "Unitic") zatraženo je 28. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 30. maja 2016. godine. Također, od Općinskog suda je zatražen na uvid spis broj 09 65 Ps 020828 00 Ps, koji je taj sud dostavio 30. maja 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelant je, kao zaposlenik RO "Arhitekt" Sarajevo, 1976. godine izgradio idejni, a zatim izvedbeni projekt Poslovno-tehničkog kompleksa "Unis" Sarajevo (u daljnjem tekstu: neboderi "Unisa" ili predmetni objekt) koji je izgrađen i "predat u upotrebu" 1986. godine.
6. Tokom rata u Bosni i Hercegovini predmetni objekt je devastiran, a posebno je oštećen fasadni dio koji je bio obložen staklom. Pravo raspolaganja na objektu u vrijeme nastanka oštećenja i nakon prestanka rata imalo je "Holding preduzeće Unis" d.d. Sarajevo. Rješenjem broj 07/A-ED-NM-364-1701/98 od 12. januara 1999. godine nadležna služba Općine Centar Sarajevo odobrila je sanaciju oštećenog objekta - nebodera "Unisa". "Holding Unis" je sa Kuwait Consulting & Investment Co.K.S.C. Kuwait, KCSI osnovao zajedničku firmu (tuženog) a kao svoj ulog od 50% osnovnog kapitala u tu firmu unio je nebodere "Unisa". Tuženi je preuzeo izvođenje sanacije predmetnog objekta, te je u tu svrhu, između ostalog, sa firmom "Unis inženjering" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: konsultant ili "Unis inženjering"), nakon obavljenih pregovora i dobijanja saglasnosti vlasnika udjela, 20. marta 1999. godine potpisao Ugovor o konsultantskim uslugama za sanaciju i rekonstrukciju poslovnog centra "Unis" u Sarajevu. Tim ugovorom konsultant se obavezao da će, između ostalog, investitoru naknaditi štetu i štititi investitora od svih žalbi, akcija, rasprava, zahtjeva i troškova, uključujući i [...] one nastale "svakim prekršajem zakona od konsultanta za vrijeme izvođenja usluga bilo kakvih autorskih prava [...]" (tačka 8. ugovora).
7. U međuvremenu, 11. januara 1999. godine, konsultant je sa apelantom zaključio Ugovor broj 2/99 o autorskom djelu. Tim ugovorom apelant se obavezao da će uraditi "autorsko-projektantske radove na sanaciji i rekonstrukciji predmetnog objekta" i dati neophodna idejna rješenja vanjske i unutrašnje arhitekture radi očuvanja autorskog projekta prema kojem je izveden objekt (član 1).
8. Upravni odbor tuženog je 24. septembra 1999. godine imenovao tim koji je imao ovlaštenja da izvrši izbor stakla za staklenu opnu nebodera "Unisa", te je na sjednici od 31. marta 2000. godine prihvatio prijedloge svog tima o izboru stakla kako u pogledu boje, tako i kvaliteta. Odlučeno je, bez apelantove saglasnosti, da se na predmetni objekt postavi staklo "super silver green". Nakon donošenja te odluke, 29. marta 2000. godine, apelant je Upravnom odboru tuženog podnio zahtjev za zaštitu autorskih prava, te pozvao tuženog da poštuje njegovo autorsko pravo, a u protivnom to će postati "predmet sudskih, društvenih, strukovnih, administrativnih i medijskih osuda i sporova, a na štetu tuženog". Nakon toga tuženi je za projektantske radove angažirao firmu "Puls".
Parnični postupak zbog "povrede autorskog prava i naknade štete"
9. Apelant je 16. maja 2000. godine Kantonalnom sudu podnio tužbu protiv tuženog zbog "povrede autorskog prava i naknade štete" u kojoj je bio i prijedlog za izdavanje privremene mjere - zabrane tuženom da nastavi poslove nabavke i ugradnje stakala na neboderima "Unisa" bez apelantove saglasnosti. Odlučujući u predmetnom postupku, Kantonalni sud je tokom 2000. godine održao devet ročišta (25. i 29. maja, 3, 17, 25. i 29. augusta, 22. septembra i 15. decembra, te 18. decembra 2000. godine izašao na lice mjesta) a tokom 2001. godine dva ročišta (3. i 31. januara).
10. Također, Kantonalni sud je u međuvremenu Rješenjem broj P-10/2000 od 16. juna 2000. godine odredio vještačenje vještaka Snježane Mutapčić, koja je trebalo da uradi nalaz i mišljenje, između ostalog, "da utvrdi da li izabrano staklo 'super silver green' narušava 'originalni likovni izraz apelanta'", koji su sačinjeni 11. jula 2000. godine. Osim toga, Kantonalni sud je na ročištu održanom 29. augusta 2000. godine odredio da će se provesti timsko vještačenje radi sačinjavanja nalaza i mišljenja na okolnosti komparacije između apelantovog prijedloga i prijedloga tuženog za ugradnju stakala na neboderima "Unisa". U međuvremenu Kantonalni sud je donio Rješenje broj P:10/00 od 28. decembra 2000. godine kojim je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, te je 14. februara 2001. godine cjelokupan spis proslijedio Vrhovnom sudu na odlučivanje o apelantovoj žalbi. Vrhovni sud je Rješenjem broj Gž-7/01 od 27. februara 2002. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio, te 5. marta 2002. godine vratio spis Kantonalnom sudu.
11. Nakon prijema spisa Kantonalni sud je u toku 2002. godine održao četiri ročišta (22. maja, 6. augusta, 8. oktobra i 4. decembra), te u toku 2003. godine tri ročišta (12. februara, 19. marta i 30. maja 2003. godine). Ročište zakazano za 12. septembar je odgođeno zbog spriječenosti opunomoćenika tuženog, a od 21. novembra 2003. godine zbog stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima kojim je izmijenjena dotadašnja stvarna nadležnost Kantonalnog suda za postupanje u predmetima koji pokreću pitanje autorskih prava. Slijedeći to, Kantonalni sud je 15. decembra 2003. godine predmetni spis dostavio Općinskom sudu na daljnje postupanje.
12. Općinski sud je, nakon prijema spisa, održao ročište 10. decembra 2004. godine, zatim, tokom 2005. godine pet ročišta (9. februara, 5. i 20. aprila, 11. i 12. oktobra), tokom 2006. godine dva ročišta (28. februara i 8. juna), 24. maja 2007. godine, 22. septembra 2008. godine, te 15. januara, 10. juna i 19. oktobra 2009. godine na kojem je zaključio glavnu raspravu.
13. Presudom broj 09 65 Ps 020828 00 PS od 19. novembra 2009. godine Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tuženi povrijedio njegova moralna autorska prava tako što je samovoljno, i pored izričitog apelantovog protivljenja, donio odluku da nebodere "Unisa" obloži staklom "super silver green", a zatim je to staklo počeo ugrađivati i ugradio na navedene objekte, čime je izmijenio bitne arhitektonske i likovne karakteristike arhitektonskog djela nebodera "Unisa", čiji je autor apelant (tačka 1. izreke presude), da se tuženom zabranjuje dalja povreda apelantovog autorskog prava koja bi se sastojala od samovoljnog i bez apelantove saglasnosti mijenjanja arhitektonsko-likovnih karakteristika nebodera "Unisa", te svako drugo postupanje kojim se krše apelantova autorska prava na tom arhitektonskom djelu (tačka 2. izreke presude), da je tuženi dužan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 24.000,00 KM od čega 12.000,00 KM zbog duševnih bolova, zbog povrede moralnih prava, i 12.000,00 KM zbog duševnih bolova, zbog povrede časti i ugleda sa zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate (tačka 3. izreke presude), da je tuženi dužan da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 44.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate (tačka 4. izreke presude) i da se tuženom naloži da o svom trošku objavi donesenu presudu u dnevnom listu "Oslobođenje", te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (tačka 5. izreke presude). Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 52.469,00 KM.
14. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo činjenice opisane u uvodnom dijelu ove odluke, te da je, nakon provedenih mnogobrojnih dokaza, utvrdio da u postupku nije bilo sporno da je apelant autor nebodera "Unisa", da je tuženi njihov vlasnik i da je općepoznato da su ti objekti ratnim djejstvima oštećeni a posebno fasadni dio koji je bio obložen staklom. Nije bilo sporno ni to da se staklo kojim je ranije bila obložena fasada predmetnog objekta više ne proizvodi. Dalje, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su, prema njegovoj ocjeni, neosnovani apelantovi navodi da je tuženi svojim odlukama, čije su posljedice deformacija projekta i druge promjene djela, onemogućio apelanta da vrši svoja autorska prava iz člana 27. Zakona o autorskim pravima, kao i da daje saglasnost na projekte rekonstrukcije, što je sve dovelo do toga da je tuženi svojim protivpravnim ponašanjem povrijedio kako imovinska, tako i moralna autorska prava. Naime, Općinski sud je istakao da je u predmetnom sporu bitno utvrditi da li je "Unitic", kao vlasnik djela arhitekture, mijenjao djelo bez apelantove saglasnosti, odnosno autora djela. Ukazano je da je članom 48. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima ("Službeni glasnik BiH" broj 7/02) kojim je propisano da je vlasnik građevine dužan da ponudi autoru preradu djela. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant, kao autor predmetnog arhitektonskog djela, zaključenjem ugovora o autorskom djelu sa "Unis inženjeringom", kao konsultantom, prihvatio da za potrebe tuženog uradi autorsko-projektantske radove na sanaciji i rekonstrukciji nebodera "Unisa", kao i da pruži idejna rješenja vanjske i unutrašnje arhitekture. Prema tome, kako je zaključio Općinski sud, tuženi je postupio shodno citiranoj zakonskoj odredbi, te apelantu, kao autoru, ponudio preradu djela arhitekture.
15. Dalje, Općinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka i vještaka, proizlazi da je apelant bio konsultant u konsultantskom timu koji je radio na sanaciji i obnovi staklene opne objekta u kom svojstvu je učestvovao u izboru stakla. Čitanjem pisama i protokola, odnosno zapisnika sa održanih sastanaka konsultantskog tima, utvrđeno je da su "Unis inženjering" i apelant predložili četiri komplementarne boje za fasadu sa jednakom nijansom boje prozora i stakala, te karakteristika i kvaliteta stakla prema tenderskoj dokumentaciji. Konačan izbor nijanse stakla trebalo je da izvrši apelant i vodeći projektant Saračević. Međutim, kako je dalje navedeno, ni nakon višemjesečne aktivnosti oko izbora nijanse stakla nije se postigla saglasnost konsultantskog tima i tuženog. Navedeno je da je na sastanku održanom 10. marta 2000. godine "Unis inženjering" predložio dvije nove opcije izbora nijanse stakla, i to "suzi dark blue" parapetno i prozorsko i "suzi ice blue" za prozorska okna koja se otvaraju, kao opcija jedan, i PB140 parapetno i prozorsko i KS 156 za prozorska okna koja se otvaraju, kao opcija dva, koje prijedloge nije prihvatio tuženi, te je tuženi, nakon toga, sam donio odluku o izboru stakla, i to "super silver green".
16. Općinski sud je naveo da je vještak Vinko Penezić u svom nalazu utvrdio da stakla "suzi dark blue", koje je predložio apelant, i "super silver green", koje je predložio tuženi, dolaze iz produkcijske linije reflektirajućeg stakla proizvođača "Glaverbel" komercijalnog naziva "stopsol super silver". Upoređivanje stakala vještak je izveo paralelnim posmatranjem i upoređivanjem uzoraka postavljenih jedan pored drugog na dnevnom svjetlu u eksterijeru, te je utvrdio da oba uzorka vjerno odražavaju sliku zrcalnog predmeta ili okolice s tim da, u smislu kolorita, odraz u staklu "super silver green", zavisno od intenziteta svjetla i ugla gledanja, poprima nijanse zelene boje, a pod istim kondikcijama odraz u staklu "suzi dark blue" poprima tonove plave boje. Dalje, vještak je uviđajem na licu mjesta i posmatranjem današnjeg stanja utvrdio da sadašnji izgled fasade, izvedene u reflektirajućem staklu zelene nijanse "super silver green", ne odgovara izvornoj autorskoj zamisli prema kojoj je fasada bila plave boje, te su time narušeni originalni likovni izraz i prepoznatljivost arhitekture predmetnog objekta. Dalje, Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka Snježane Mutapčić, također, proizlazi da boja predstavlja najznačajniju karakteristiku autorovog umjetničkog oblikovanja, te da termoreflektirajuće staklo, koje je odabrao apelant, odlikuju nijanse srebrnastoplave boje, a boja "super silver green", koju je izabrao tuženi, nije u skladu sa apelantovim originalnim likovnim izrazom. Dalje, iz nalaza vještaka Hamdije Mujkića proizlazi da je uvidom u raspoloživu dokumentaciju, između ostalog, utvrdio da su "Unis inženjering", kao konsultant, i apelant predložili sasvim novi likovni izgled fasade u četiri boje, a koje rješenje za investitora nije bilo prihvatljivo sa stanovišta ekonomičnosti izgradnje. Upoređivanjem fotometrijskih i tehničkih osobina predloženih stakala, te vizuelnim osmatranjem uzoraka stakla montiranih na fasadi u periodima intenzivne i smanjene prirodne svjetlosti vještak je utvrdio da stakla "stopsol super silver ice blue", koja je predložio apelant, i stakla "stopsol super silver green", koja je predložio investitor, ravnopravno mogu konkurirati u odabiru s tim da se daje prednost prvom staklu zbog toga što ono ima intenzivniju plavu boju, a prednost drugog stakla je potpuna ujednačenost fasade (parapeti i otvori). Obje boje stakla imaju istu refleksionu osnovu, odnosno srebrni oksid, u kojoj se reflektira prostor.
17. Dovođenjem u vezu iskaza svjedoka sa drugim izvedenim materijalnim dokazima, te sa nalazima vještaka Općinski sud je zaključio da je apelant aktivno učestvovao u izboru stakla, te da mu je, kao autoru, tuženi ponudio da preradi arhitektonsko djelo koje je oštećeno u ratu. Prema ocjeni suda, autor koji koristi svoje preče pravo na preradu djela mora prilikom rada na preradi poći od zahtjeva vlasnika tog djela, tj. mora uvažavati praktične razloge zbog kojih vlasnik namjerava da mijenja izgled djela. Ovo zbog toga što je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da se staklo kojim je bila obložena fasada predmetnih objekata više ne proizvodi i što je predmetni objekt oštećen u ratu za čiju obnovu tuženi kao vlasnik ima opravdani interes.
18. U konkretnom slučaju, kako je naveo Općinski sud, prilikom utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva pošao je od općih principa odmjeravanja opravdanosti interesa kako apelanta (da zaštiti autorsko pravo), tako i tuženog (pravo vlasništva i ekonomski interes), te davanje prednosti onoj strani čiji opravdani interes preteže. Navedeno je da se u pravnoj literaturi zastupa stav da vlasnik može popraviti zgradu ili novu sagraditi ne držeći se prvobitnog plana i bez autorove saglasnosti pogotovo ako je to posljedica ratnih razaranja. Prema tome, vlasnik može vršiti popravke i izmjene na zgradama a da se pri tome ne pridržava prvobitnog plana ako bi mu to zadavalo velike teškoće. U konkretnoj situaciji, prema ocjeni Općinskog suda, tuženi svojim radnjama, odnosno izborom stakla, nije doprinio narušavanju integriteta djela. Autor ima međunarodno priznato ovlaštenje da se suprotstavi narušavanju integriteta djela samo pod uvjetom da se tim narušavanjem šteti njegovoj časti i ugledu.
19. Općinski sud je zaključio da tuženi svojim radnjama nije deformirao, "osakatio" ili na drugi način mijenjao autorsko djelo, što bi kao posljedicu imalo povredu časti i ugleda autora djela. Prema mišljenju Općinskog suda, autor se ne može protiviti izmjenama njegovog arhitektonskog djela proizišlim iz ozbiljnih razloga kao što su ratna razaranja. Naime, autor djela koje je bilo potrebno obnoviti ne može se protiviti upotrebi materijala ako je onaj od kojeg je djelo napravljeno pokazalo nedostatke, ili ako taj materijal nije moguće nabaviti, ili ako ga je moguće nabaviti ali uz nerazmjerne troškove. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi nabavio staklo po povoljnijoj cijeni, a što je i apelant potvrdio u svom iskazu datom na zapisnik na ročištu održanom 18. decembra 2000. godine, kada je izjavio da je izbor stakla "super silver green" najjeftinija varijanta i da se to staklo ubraja u kategoriju najjeftinijih stakala. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je interes prerade djela izraženiji, odnosno pretežno na strani tuženog pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je tuženi, kao vlasnik građevine, uložio značajna novčana sredstva za sanaciju i rekonstrukciju građevine. Slijedeći to, prema ocjeni Općinskog suda, neosnovan je i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete, budući da apelant nije dokazao da je tuženi svojim radnjama štetu prouzrokovao. Dalje, navedeno je da je sud imao u vidu i Odluku Vrhovnog suda broj Gž-7/01 od 27. februara 2002. godine kojom je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o odbijanju privremene mjere u kojoj je Vrhovni sud konstatirao da se svako autorsko pravo mora ograničiti zabranom od bilo kakve eventualne zloupotrebe i ugrožavanja prava vlasništva.
20. Pošto apelant nije sa sigurnošću dokazao da je tuženi povrijedio imovinska prava autora, Općinski sud je nalaz vještaka finansijske struke Ibrahima Zečića ocijenio irelevantnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud je naveo da je imao u vidu i nalaz stalnog sudskog vještaka medicinske struke neuropsihijatra, ali i da iz tog nalaza nije sa sigurnošću mogao izvesti zaključak da je ovaj spor isključivo doprinio poremećaju apelantovog zdravstvenog stanja. Osim toga, u pravnoj teoriji se zastupa stav da autorsko pravo ne štiti autorovu preosjetljivost, već polazi od realnosti života i onog stepena tolerancije koji je neophodan da bi se uvažila tehnička i običajna ograničenja koja se nameću autoru u vršenju njegovih lično-pravnih ovlaštenja. Imajući u vidu navedeno, sud je ocijenio da je neosnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete. Zbog navedenih razloga, sud je primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i ocijenio da tužitelj izvođenjem svojih dokaza nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.
21. Općinski sud je, radi odlučivanja o apelantovoj žalbi, 15. aprila 2010. godine proslijedio predmetni spis Kantonalnom sudu.
22. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 020828 10 Pz od 23. maja 2011. godine prvostepena presuda je potvrđena izuzev u dijelu koji se odnosio na troškove postupka u kom dijelu je prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 47.471,60 KM. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno postupio kada je donio odluku i dao razloge koje kao valjane prihvata i taj sud.
23. U pogledu apelantovog pozivanja na odredbe čl. 27. i 28. Zakona o autorskom pravu, Kantonalni sud je istakao da je članom 27. tog zakona propisano da autorska imovinska prava čine pravo na iskorištavanje djela koje se vrši: objavljivanjem, prerađivanjem, reproduciranjem, umnožavanjem, obrađivanjem, prikazivanjem, izvođenjem, prenošenjem i prevođenjem. U konkretnom slučaju tuženi je sanirao objekt koji je znatno uništen u ratu, pa prema osnovu člana 27. tog zakona, apelant ne može biti oštećen, niti mu pripada bilo kakva naknada. Prema odredbi člana 28. istog zakona, autorska moralna prava čine: pravo autora da bude priznat i označen kao tvorac djela, da se usprotivi svakom deformiranju, "sakaćenju" ili drugom mijenjanju djela i da se usprotivi svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu čast ili ugled. U konkretnom slučaju predmetni objekti su gotovo uništeni ne radnjama tuženog, već ratnim djejstvima, što je općepoznata činjenica. Tuženi nije činio nikakvu prepravku objekta, već je uništenu fasadu obložio istom vrstom materijala – staklom, a ne nekom drugom masom kojom bi izmijenio izgled fasade.
24. Kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi da je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku na osnovu nalaza i mišljenja više vještaka koji su se izjašnjavali o činjenicama od kojih zavisi postojanje povrede autorskih moralnih prava i da, prema odredbama člana 149. stav 1. ZPP, u parničnom postupku vještačenje obavlja jedan vještak a, prema stavu 2. istog člana, sud može odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja, jer to ne proizlazi iz stanja spisa i provedenih dokaza. Naime, na pripremnom ročištu održanom 20. aprila 2005. godine apelantov opunomoćenik je izjavio da je saglasan sa prijedlogom tuženog da se za vještaka arhitektonske struke odredi vještak Nikola Bašić iz Zadra a u slučaju da taj vještak ne prihvati vještačenje, da se odredi Vinko Penezić, arhitekt iz Zagreba. S obzirom na to da vještak Nikola Bašić nije prihvatio da vještači zbog zdravstvenih razloga, prvostepeni sud je odredio vještaka Vinka Penezića iz Zagreba po prijedlogu parničnih stranaka. Također, iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud odredio vještačenje vještaka Hamdije Mujkića i Rajka Mandića na okolnost da se staklo koje je bilo ranije instalirano na objektu više ne proizvodi, pa su s obzirom na to da je ta činjenica bila nesporna, stranke odustale da se ti vještaci saslušaju na ročištu. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev i u odnosu na naknadu štete u cijelosti, pa je, stoga, imajući u vidu sve provedene dokaze, apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev o naknadi štete imajući u vidu odredbe člana 226. ZPP. Međutim, apelant u žalbi osnovano navodi da je prvostepeni sud pogrešno obračunao troškove postupka tuženom, pa je u tom dijelu odluka prvostepenog suda preinačena.
25. Kantonalni sud je vratio predmetni spis Općinskom sudu 13. jula 2011. godine. Nakon toga Općinski sud je 5. decembra 2011. godine taj spis proslijedio Vrhovnom sudu na odlučivanje o apelantovoj reviziji.
26. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude broj 65 0 Ps 020828 10 Pz od 23. maja 2011. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 020828 11 od 5. februara 2013. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje pred Općinskim sudom, te je istakao da su na temelju tog činjeničnog utvrđenja nižestepeni sudovi donijeli pravilne odluke zbog razloga koje su naveli, a koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud.
27. Kao neosnovani ocijenjeni su apelantovi prigovori da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, odnosno da nije, pored ostalog, odgovorio i da li je tuženi bitno izmijenio autorsko djelo, da li je apelant onemogućen da ostvari prava na preuređivanje djela, da li je apelant učestvovao i vršio izmjenu autorskog djela, da li su izmjene vršene bez saglasnosti ili uz apelantovo protivljenje, te kakav je bio efekt tih izmjena na autorsko djelo. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je utvrdio da je Kantonalni sud pravilno ocijenio odlučne žalbene navode, pa i one na koje apelant ukazuje u reviziji, i za svoju odluku dao vrlo detaljne i obrazložene razloge (strana 2. pasus 8. pa dalje drugostepene presude) koji nisu suprotni stanju spisa i činjeničnom utvrđenju koje Vrhovni sud prihvata, pa se na njih apelant upućuje, jer ih je, kako je navedeno, nepotrebno ponavljati.
28. Dalje, ocijenjen je kao neosnovan i apelantov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazano je na to da je na odredbe člana 95. Zakona o autorskom pravu (koji se kao preuzeti propis primjenjivao u vrijeme nastanka spornog odnosa) kojim je propisano da lice čije je autorsko imovinsko pravo ili autorsko moralno pravo povrijeđeno može zahtijevati zaštitu tog prava i naknadu štete koja mu je nanesena. Pravo na naknadu štete ostvaruje se prema općim principima obligacionog prava o naknadi štete. Odredbom člana 154. Zakonа o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao općom odredbom za ostvarivanje prava na naknadu štete, propisano je da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Iz relevantnog činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, kojim je Vrhovni sud vezan, u smislu člana 240. stav 2. ZPP, proizlazi da su predmetni neboderi (apelantovo autorsko djelo) uništeni ratnim djejstvima, a ne radnjama tuženog kao vlasnika objekta, da se staklo kojim su neboderi bili obloženi više ne proizvodi (nesporno), te se, stoga, ne može vratiti prvobitni izgled nebodera, uspostaviti autorsko djelo kakvo je bilo prije ratnih razaranja, da je apelant upoznat da će se vršiti obnova i rekonstrukcija nebodera i da je učestvovao u rekonstrukciji i sanaciji objekata i izboru stakala, da je bio angažiran kao konsultant i da je izradio idejni projekt rekonstrukcije i sanacije, da je tuženi izabrao stakla, da su ta stakla bila znatno jeftinija od stakala koje je predložio apelant, da obje vrste stakala (koja su predložili i apelant i tuženi) imaju istu refleksionu osnovu, odnosno srebreni oksid u kojem se reflektira prostor.
29. Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, konkretne činjenične i pravne situacije, citiranih zakonskih odredaba, te stava pravne teorije da u situaciji kada se iz objektivnih razloga prerada autorskog djela ne može izvesti, da se djelo dovede u prvobitno stanje, tada se daje prednost ekonomskim razlozima vlasnika autorskog djela, kakva je upravo situacija u ovom slučaju. Vrhovni sud je naveo da on, kao i nižestepeni sudovi, zaključuje da tuženi nije povrijedio apelantova prava iz čl. 27. i 28. Zakona o autorskim pravima, da apelant nije pretrpio niti jedan od vidova štete krivicom tuženog. Naime, u navedenoj činjeničnoj situaciji, kada tuženi nije uništio, niti oštetio apelantovo autorsko djelo, kada prerada i obnova tog djela na način i u smislu kakvo je bilo prije oštećenja nisu moguće, ne krivicom tuženog, te kada se pri tome ima u vidu da je apelant tokom cijelog postupka prerade, rekonstrukcije i sanacije bio uključen, jasno je, a što pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi, da nema odgovornosti tuženog u smislu općih pravila o odgovornosti za bilo koju vrstu štete.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Opisuje historijat predmetnog postupka, te ponavlja razloge koje su naveli redovni sudovi u svojim odlukama za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva. Smatra da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze slijedom čega je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su, zbog neutvrđivanja određenih činjenica, to stanje nepotpuno utvrdili. Ukazuje i na arbitrarnu primjenu materijalnog prava. U tom kontekstu citira odredbe čl. 27, 28, 31. i 38. Zakona o autorskom pravu, te navodi da je pravilna primjena tih odredaba uvjet da se zakonito i pravilno odluči o tužbenom zahtjevu. Navodi da u toku prvostepenog postupka nisu izvedeni ni ocijenjeni dokazi na osnovu kojih bi se moglo sa sigurnošću utvrditi za koliko je viša cijena stakla koje je predlagao apelant. Dalje, navodi da niti su izvođeni, niti ocijenjeni dokazi na osnovu kojih bi se moglo zaključiti u kojoj mjeri bi bio povrijeđen ukupni poslovni interes tuženog da je prilikom sanacije i rekonstrukcije nebodera "Unisa" uvažavao rješenja koja je predlagao apelant. Apelant smatra da je u toku prvostepenog sudskog postupka nesumnjivo utvrđeno da je tuženi fasadu nebodera "Unisa" obložio staklom koje se razlikuje od stakla koje je prije oštećenja činilo fasadu tog objekta, kao i da tuženi pri odabiru stakla nije prihvatio apelantova rješenja, nego je, suprotno apelantovim prijedlozima i njegovom izričitom protivljenju, izabrao i na fasadu postavio staklo "super silver green", koje činjenice tuženi nije ni sporio, te da je, radi zakonitog i pravilnog rješenja spora, bilo neophodno odgovoriti na pitanje da li je postavljanjem različitog stakla izmijenjeno autorsko djelo. Ističe da je pozitivan odgovor na to pitanje nesumnjivo proizlazio iz nalaza i mišljenja vještaka arhitektonske struke Vinka Penezića. Smatra da u ovom konkretnom slučaju nije dokazano nikakvo postojanje interesa tuženog zbog koga bi se moglo tolerirati njegovo nezakonito ponašanje. U tom kontekstu prigovara odluci redovnih sudova da su odluke zasnovali na nalazima i mišljenjima više vještaka. Smatra da okolnost što je autorsko djelo oštećeno uslijed ratnih djejstava ne opravdava postupanje tuženog, te da je "zakonodavac smatrao da na zaštitu autorskih prava ima utjecaja okolnost da je neko autorsko djelo oštećeno uslijed ratnih razaranja, ta okolnost bi bila posebno regulirana zakonom". Prigovara da su redovni sudovi neosnovano ocijenili suprotstavljene pravne interese apelanta i vlasnika objekta. Ističe da je predmetni spor trebalo razriješiti i uz primjenu odredaba ZOO, posebno odredaba čl. 154, 155, 189. i 200. toga zakona. Smatra da tuženi nije prekinuo saradnju sa njim i zabranio konsultantu da dalje angažira apelanta, da bi nastavio rad na poslovima projektiranja, a naročito na poslovima u vezi sa izradom idejnog i glavnog projekta, te slijedom toga ima pravo na naknadu materijalne štete u smislu odredaba člana 189. ZOO, i to iz osnova izmakle dobiti. Navodi da je u konkretnom sporu trebalo primijeniti i odredbe člana 200. ZOO, jer je tuženi povrijedio apelantova autorska moralna prava, što je apelantu prouzrokovalo duševne bolove, kao i zbog povrede profesionalnog i općeg ugleda, te zbog povrede njegove časti, što proizlazi i iz nalaza vještaka neuropsihijatra. Dalje, apelant navodi da Kantonalni sud nije dao odgovarajuću ocjenu apelantovih žalbenih navoda. Ističe da osporene presude Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda predstavljaju "miješanje" u njegovu imovinu i lišavanje prava na mirno uživanje imovine, te da su redovni sudovi odlučivali o apelantovim zahtjevima za zaštitu moralnih i imovinskih autorskih prava i zahtjevima za naknadu štete uz zanemarivanje odredaba čl. 27, 28, 31. i 38. Zakona o autorskom pravu, kao i odredaba čl. 154, 155, 189. i 200. ZOO. U okviru prava na pravično suđenje, apelant je, također, naveo da je predmetni postupak, iako nije ni činjenično ni pravno kompleksan, neopravdano trajao duže od 12 godina i osam mjeseci, a da tome on nije doprinio svojim postupcima, te je stoga tražio pravičnu satisfakciju u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
31. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u kratkim odgovorima istakli da ostaju u cijelosti pri svojim odlukama i da smatraju da nije došlo do povrede prava na koja je apelant ukazao.
32. Tuženi je istakao da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke čija obrazloženja nisu proizvoljna, te da je pravilan zaključak redovnih sudova da rekonstrukcija oštećenog objekta uslijed ratnih razaranja ne predstavlja kršenje čl. 27. ili 28. Zakona o autorskim pravima. Na osnovu dokaza izvedenih u prvostepenom postupku, nesporno je da je tuženi omogućio apelantu da učestvuje u preradi djela arhitekture, odnosno u rekonstrukciji staklene fasade i da je apelant bio konsultant u konsultantskom timu koji je radio na sanaciji i obnovi staklene opne (fasade) objekta. Dalje, istakao je da stakla koja je izabrao vlasnik djela arhitekture ni u kom slučaju nisu predstavljala povredu apelantovih autorskih prava, te da su neosnovani apelantovi navodi da su izbor i postavljanje stakala "super silver green" narušavanje originalnog likovnog izraza i prepoznatljivosti arhitekture nebodera "Unisa". Naime, tokom prvostepenog postupka iz izvedenih dokaza, tačnije pisama i protokola, utvrđeno je da je apelant, također, predlagao četiri komplementarne boje iz čega, dalje, proizlazi da apelant nije insistirao na samo jednom tipu stakla ili na samo jednom tipu boje. Iz navedenog, dalje, proizlazi da je apelant u cijelosti bio uključen u proces sanacije i rekonstrukcije, te da apelant
de facto insistira na tome da postoji povreda njegovog autorskog prava tek u situaciji kada je vlasnik djela arhitekture, vodeći se objektivnim okolnostima, ekonomskim interesima i izvodljivosti ponuđenih rješenja, od ponuđenih rješenja izabrao boju koju nije preferirao apelant. Dalje, dodatni apelantov prijedlog je bio da se postave stakla "suzi dark blue", dok se vlasnik djela odlučio za staklo "super silver green". Iz nalaza i mišljenja vještaka Vinka Penezića nesporno je utvrđeno da obje ove vrste stakala dolaze iz produkcijske linije reflektirajućeg stakla čiji je proizvođač "Glaverbel", te da obje vrste stakala vjerno odražavaju sliku zrcalnog predmeta ili okolice iz čega jasno proizlazi da je likovni izraz obje vrste stakala isti jer obje vrste stakala imaju istu refleksionu osnovu, pa likovni izraz objekta nije ni mogao biti povrijeđen upotrebom i postavljanjem stakla "super silver green". Dalje, ukazano je da u konkretnom slučaju eventualno ograničenje apelantovog prava u vidu postavljanja drugačije boje stakala na njegovo arhitektonsko djelo nesporno predstavlja materijalizaciju pravila da je miješanje u pravo opravdano, jer je imalo legitiman cilj od javnog interesa koji se ogleda u neophodnosti da se rekonstruira objekt razoren u ratu. Apelantov navod da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na pretrpljenu štetu u cijelosti je neosnovan s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno ocijenio, a drugostepeni i revizijski sud pravilno potvrdili, da apelant nije dokazao da je za njega nastala šteta koju je prouzrokovao tuženi. Dalje, ukazano je da su i apelantovi navodi u odnosu na nematerijalnu štetu neosnovani, jer apelant nije dokazao da je njegov eventualni duševni bol uzrokovan radnjama tuženog, jer se ne može staviti na teret tuženom činjenica da je objekt u velikoj mjeri oštećen zbog ratnih razaranja. Ukazano je da su i apelantovi navodi u odnosu na trajanje postupka neosnovani, jer je u konkretnom slučaju nesporno da je trajanje postupka primarno uvjetovano činjeničnom i pravnom složenošću, a potom i objektivnim okolnostima koje se ogledaju u stupanju na snagu novog ZPP, promjeni uredujućeg sudije, kao i parničnim radnjama koje je preduzeo sam apelant.
V. Relevantni propisi
33.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
34.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
35.
Zakon o autorskim pravima ("Službeni list SFRJ" br. 19/98, 24/86, 21/90, preuzet Uredbom RBiH, "Službeni list RBiH" br. 2/93, 3/93,13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 27.
Autorska imovinska prava sačinjavaju prava autora na iskorišćavanje dela.
Iskorišćavanje autorskog dela vrši se naročito objavljivanjem, prerađivanjem, reprodukovanjem, umnožavanjem, obrađivanjem, prikazivanjem, izvođenjem, prenošenjem i prevođenjem dela.
Autorsko delo može drugo lice iskorišćavati samo po dozvoli autora, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Za svako iskorišćavanje autorskog dela od strane drugog lica autoru pripada naknada, ako ovim zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno.
Član 28.
Autorska moralna prava sačinjavaju: pravo autora da bude priznat i označen kao tvorac dela, pravo autora da se usprotivi svakom deformisanju, sakaćenju ili drugom menjaju dela i pravo autora da se usprotivi svakoj upotrebi dela koja bi vređala njegovu čast ili ugled.
Član 31.
Autor ima isključivo pravo da svoje delo objavi, reprodukuje, umnoži, preradi, obradi, prikazuje i da ga u ma kom drugom vidu iskorišćava.
Član 38.
Autor ima isključivo pravo da daje dozvolu za prilagođavanje, obrađivanje ili druga preinačavanja svog dela.
36.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist
Član 189. st. 1, 2. i 3.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
Novčana naknada
Član 200. stav 1.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020828 11 od 5. februara 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelant je osporenu presudu primio 4. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno
(prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u "razumnom roku", kao segmentu navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na osporene presude
44. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode na to da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, da nisu adekvatno ocijenili provedene dokaze usljed čega su arbitrarno primijenili pravo.
45. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
46. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i,
mutatis mutandis,
Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
47. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su navodi apelacije, faktički, ponovljeni navodi iz žalbe i revizije, te da su na sve te navode Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud odgovorili u svojim odlukama. Dalje, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o povredi njegovih autorskih prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni spor nastao zbog toga što je tuženi, kao vlasnik nebodera "Unisa", prilikom rekonstrukcije i sanacije tog objekta i izbora stakala za staklenu opnu nebodera, bez apelantove saglasnosti, izabrao i postavio staklo "super silver green". Naime, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi da li je "Unitic", kao vlasnik djela arhitekture, mijenjao djelo bez apelantove saglasnosti, tj. bez saglasnosti autora djela. Redovni sudovi su, u vezi s tim, utvrdili da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant bio konsultant u konsultantskom timu koji je radio na sanaciji i obnovi staklene opne objekta (fasade), pa je i učestvovao u izboru stakala iako je u ovom slučaju konačnu odluku o izboru stakala donio tuženi kao vlasnik objekta. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da sadašnja nijansa stakla ne odgovara nijansi stakla kojim je bila obložena fasada objekta prije njegovog oštećenja. Međutim, u postupku je bilo nesporno da se ta vrsta stakala više ne proizvodi, pa tuženi kao vlasnik objekta nije prihvatio ugradnju stakala po apelantovom izboru, jer taj izbor stakala nije ni razmatrao konsultantski tim, a radilo se o vrsti stakаla koja su znatno skuplja od stakala koja su ušla u uži izbor, a posebno od vrste stakala koje je izabrao tuženi. Ukazano je da su apelant i "Unis inženjering" predložili četiri boje za fasadu, te pošto nije postignuta saglasnost o izboru stakala, tuženi je donio odluku o izboru stakala, i to stakala "super silver green". Redovni sudovi su zaključili da, uzimajući u obzir okolnost da je predmetni objekt znatno oštećen u ratu, a posebno da je stakleni dio fasade uništen i da je tuženi morao uložiti znatna materijalna sredstva za sanaciju i rekonstrukciju građevine, te da je nakon sanacije objekt počeo da funkcionira i da je omogućeno obavljanje djelatnosti i zapošljavanje većeg broja radnika, kao i obavljanje drugih privrednih aktivnosti, što je i općepoznato, da apelant nije dokazao da mu je tuženi svojim radnjama prouzrokovao štetu.
48. Polazeći od navedenih činjenica i apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud donijeli identične odluke kojim su apelantov zahtjev odbili, jer su utvrdili da nije osnovan. Pri tome Ustavni sud zapaža da su ti sudovi, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, dali razloge zašto apelacioni prigovori ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacijskim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi dali svoj zaključak u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je postupanjem tuženog došlo do povrede njegovih autorskih prava. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Osim toga, redovni sudovi su, također, u sve tri osporene odluke dali iscrpna obrazloženja o tome zašto su zaključili da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući nalaze vještaka, utvrdili da sadašnja nijansa stakala ne odgovara nijansi stakala kojim je bila obložena fasada objekta prije njegovog oštećenja. Međutim, redovni sudovi su istakli da je nesporno da se staklo koje je izvorno bilo postavljeno na predmetni objekt više ne proizvodi. Dovođenjem u vezu iskaze svjedoka sa drugim izvedenim materijalnim dokazima, te sa nalazima vještaka, sud je zaključio da je apelant aktivno učestvovao u izboru stakala, odnosno da mu je, kao autoru, tuženi ponudio da se preradi arhitektonsko djelo koje je oštećeno u ratu. Prema ocjeni suda, autor koji koristi svoje preče pravo na preradu djela mora prilikom rada na preradi poći od zahtjeva vlasnika tog djela, tj. uvažavati praktične razloge zbog kojih vlasnik namjerava da mijenja izgled djela. Ovo zbog toga što je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da se staklo kojim je bila obložena fasada predmetnih objekata više ne proizvodi i što je predmetni objekt oštećen u ratu za čiju obnovu tuženi, kao vlasnik, ima opravdani interes. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
50. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP ocijenio da apelant izvođenjem svojih dokaza nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, te u vezi sa tim dokazima dao detaljno i jasno obrazloženje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, te je stoga i odlučio kao u izreci svoje presude. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.
51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, svojim navodima apelant nije ni na koji način doveo u pitanje poštovanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u "razumnom roku"
52. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.
Relevantna načela
53. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
54. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
55. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud,
Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
56. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni parnični postupak pokrenuo 16. maja 2000. godine, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda od 5. februara 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 12 godina i više od osam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
57. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi utvrđenja povrede autorskih prava i naknade štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu.
58. Potom, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao duže od 12 godina, što je neprihvatljivo dug period. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni postupak trajao oko devet i po godina (od 16. maja 2000. do 19. novembra 2009. godina), te da je potom drugostepenom i trećestepenom sudu bilo potrebno relativno kratko vrijeme da odluče o apelantovoj žalbi i reviziji. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je kao prvostepeni sud u predmetnom slučaju prvobitno postupao Kantonalni sud, ali, također, primjećuje da promjena stvarne nadležnosti nije u velikoj mjeri utjecala na ukupnu dužinu postupka, jer je prilikom održavanja glavne rasprave Općinski sud, uz saglasnost stranaka, prihvatio sve ranije provedene dokaze. Dalje, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud, kada je postupao kao prvostepeni sud, za vrijeme ZPP koji je ranije važio ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) nije donio prvostepenu odluku, te da je, nakon stupanja na snagu novog ZPP ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06), Općinski sud preduzimao radnje kako bi donio odluku, te da je konačno prvostepeni postupak, što pred Kantonalnim, što pred Općinskim sudom, trajao duže od devet godina. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljivo da se u predmetnom postupku odlučuje o tužbenom zahtjevu toliko dugo, mada je predmetni spis samo u jednom navratu bio proslijeđen Vrhovnom sudu na odlučivanje o apelantovoj žalbi na rješenje o odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere. Pored toga, Ustavni sud zapaža da nijedan od redovnih sudova u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo obrazloženje za toliko trajanje postupka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda (vidi, Evropski sud,
Uljar i ostali protiv Hrvatske, presuda od 8. marta 2007. godine, stav 37), gdje je zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je period od 12 godina i osam mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak
a priori izvan razumnog roka. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
60. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud smatra da, zbog utvrđene povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
61. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
62. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se radi o predmetu koji ne zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati je 2.450,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao 16 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište Općinskog suda i Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
63. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
64. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao 12 godina i osam mjeseci za šta snose odgovornost redovni sudovi, jer nisu iskazali primjerenu ažurnost u vođenju i okončanju tog postupka.
66. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u ocjeni dokaza i u primjeni prava.
67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.