Službeni glasnik BiH, broj 96/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2826/09, rješavajući apelaciju Asmira Muhamedagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. i člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Asmira Muhamedagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-09-000011-1 od 24. juna 2009. godine u odnosu na čl. II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asmira Muhamedagića u odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Asmir Muhamedagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-09-000011-1 od 24. juna 2009. godine. Apelant je 8. marta 2010. godine, 20. jula 2011. godine i 26. augusta 2012. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 22. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalno tužilaštvo su 30. i 6. aprila 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. maja 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-08-000021 od 15. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije BiH. Kantonalni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 24. aprila 2008. godine pa nadalje. Istom presudom porodica oštećenog A. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućena je na parnicu, a apelant oslobođen plaćanja troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je optužba dokazala da je apelant u Pećigradu na području općine Cazin, u namjeri da izvrši krađu, zajedno sa S. K. i S. V., naoružan automatskom puškom došao do kruga bivše pekare „Agrokomerc“ koju koristi „Beganović limarija“ i rekao S. K. i S. V. da ga ostanu čekati izvan kruga pekare, pa se sam uputio prema glavnoj kapiji, gdje ga je zaustavio oštećeni koji je radio kao noćni čuvar. Apelant je u njega ispalio četrnaest metaka od kojih je devet pogodilo oštećenog koji je na licu mjesta preminuo. Kantonalni sud je istakao da su, između ostalog, pročitani iskazi svjedoka S. V. i S. K. koje su dali u istražnom postupku, zatim da je izvršio uvid u veći broj materijalnih dokaza, te da je saslušao veći broj svjedoka i vještaka nakon čega je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Svjedoci S. V. i S. K. saslušani su na glavnom pretresu, ali su svoje izjave potpuno izmijenili, tvrdeći da su izjave koje su dali u istražnom postupku dali pod prisilom, jer su pretučeni u policijskoj stanici i morali su priznati da su bili sa apelantom te noći, što nije tačno. Međutim, ovakve izjave suprotne su izjavama svjedoka policajaca, koji su saglasno izjavili da je M. H. kao viši inspektor rukovodio istragom, dok je K. M. ispitivao ove svjedoke, te da nije bilo nikakvog fizičkog zlostavljanja. Ovi svjedoci lišeni su slobode u aprilu 2008. godine, kada je izvršeno i ovo krivično djelo, zbog izvršenja drugih krivičnih djela, pa je svjedok S. V. imao povrede na glavi kada je doveden iz policijske stanice. Kantonalni sud je istakao da su ovi svjedoci promijenili iskaze jer im je prijetio svjedok A. H., što su oni i sami naveli u svojoj izjavi, a iskoristili su to što je svjedok S. V. imao modrice na oku da prikažu da ih je policija fizički zlostavljala kako bi potpuno opovrgli iskaz dat u istražnom postupku. Ovakav zaključak potvrđuje i izjava svjedokinje E. G. koja je jedno vrijeme živjela sa svjedokom S. K. i koja je čula da je svjedok A. H. govorio da će A. (apelantov nadimak) ubiti S. ako nešto prizna. Iskazi ovih svjedoka su toliko detaljni i jasni, tako da je malo vjerovatno da bi se mogla napraviti konstrukcija ovakvih izjava koje su potpuno saglasne.

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-09-000048 od 2. aprila 2009. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i presuda Kantonalnog suda ukinuta, te određeno održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, u skladu sa članom 253. stav 1. ZKPFBiH, predsjednik vijeća, članovi vijeća i zapisničar moraju neprekidno biti na glavnom pretresu, a sutkinja N. S. nije učestvovala na glavnim pretresima održanim 29. i 30. oktobra 2008. godine, a pretres održan 14. novembra 2008. godine nije počeo iznova. Zbog navedenog, prvostepena presuda je ukinuta, te se sud nije upuštao u razmatranje ostalih žalbenih prigovora. Vrhovni sud je istakao da će u novom postupku, koji će se održati u smislu člana 332. stav 2. ZKPFBiH, dokazi izvedeni na glavnom pretresu pred nižestepenim sudom biti preuzeti i prihvaćeni, izvršit će se uvid u fotodokumentacije, skice lica mjesta, a po potrebi će biti izvedeni i drugi dokazi.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000011-1 od 24. juna 2009. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) Krivičnog zakona Federacije BiH. Kantonalni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 24. aprila 2008. godine pa do stupanja na izdržavanje kazne. Istom presudom porodica oštećenog upućena je na parnicu, a apelant oslobođen plaćanja troškova postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su na glavnom pretresu prihvaćeni i preuzeti dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom i to: iskazi svjedoka S. V. i S. K. sa glavnih pretresa pred prvostepenim sudom, kao i njihovi iskazi koje su dali u istrazi, iskazi svjedoka M. H., K. M., E. G., R. K., J. R., M. M., E. B., E. B., I. B., E. A., S. N., A. H., D. M. i F. M., nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, zapisnik o izvršenoj obdukciji tijela oštećenog, nalaz i mišljenje vještaka za biološke tragove i mehanoskopska vještačenja, nalaz i mišljenje o vještačenju tragova barutnih ostataka, kao i iskazi ovih vještaka, zapisnik o uviđaju sa crtežom lica mjesta i fotodokumentacijom, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnik o djelimičnoj rekonstrukciji, fotokopija nalaza izvršene DNK analize spornih i nespornih tragova, izvod iz krivične evidencije, potvrda o apelantovom lišenju slobode, te medicinska dokumentacija koja se odnosi na apelantovo zdravstveno stanje. Vrhovni sud je istakao da su na glavnom pretresu saslušani V. M., apelantov otac, E. H., apelantova supruga i Š. M., te pregledan CD, tj. audio i videozapis o djelimičnoj rekonstrukciji lica mjesta. Vrhovni sud je naveo da je pozvao stranke da se izjasne na navedene dokaze. Nakon toga su stranke izjavile da nemaju novih dokaznih prijedloga, s tim što je optužba navela da nema primjedbi na izvedene dokaze, dok su apelant i njegov branilac u odnosu na preuzete i prihvaćene dokaze ostali pri primjedbama datim pred Kantonalnim sudom.

9. Vrhovni sud je naveo da su svjedoci S. V. i S. K. saslušani u istrazi potpuno identično opisali predmetni događaj i to od momenta njihovog međusobnog dogovora sa apelantom i svjedokom A. H., radi krađe otpadnog materijala, mesinga, bakra, nekih alata, brašna i dr., te da su opisali pripreme i odlazak na lice mjesta, odnosno da su se putničkim motornim vozilom dovezli do portirnice koja se nalazi u krugu bivše pekare „Agrokomerc“ koju koristi d.o.o. „Beganović limarija“, nakon čega se apelant s puškom uputio u krug pekare i ubrzo su se čuli povici oštećenog: „Stoj, pucat ću“, a potom i pucnji iz oružja, nakon čega su oni pobjegli. Te iskaze objektiviziraju navodi iz zapisnika o djelimičnoj rekonstrukciji, fotodokumentacija, a posebno sadržaj CD-a, audio i videozapisa o djelimičnoj rekonstrukciji, iz kojih je vidljivo da su ovi svjedoci na licu mjesta pojedinačno uz tonsko i videosnimanje pokazali i demonstrirali iz kojeg pravca su pristigli, kojim redoslijedom su se kretali, gdje su trebali sačekati apelanta, pokazujući u kojem pravcu se apelant udaljio sa skrivenom puškom ispod jakne. Dakle, ovi svjedoci su prilikom rekonstrukcije krajnje jasno i određeno ponovo opisali od kuda, kako i dokle su zajedno došli, pri tome detaljno navodeći redoslijed njihovog kretanja. Osim toga, svjedok S. V. je na glavnom pretresu prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ponovio cijeli događaj na isti način kao u istražnom postupku, uz neznatna odstupanja, dakle bez bilo kakvih pritisaka je iznio čitav niz krajnje uvjerljivih detalja koji su jedino mogli biti poznati licu koje je bilo na licu mjesta, tako da navedeno upućuje na istinitost i njegovog iskaza i iskaza svjedoka S. K. koje su dali u istrazi. Dalje, iz iskaza E. G. slijedi da je nju i svjedoka S. K. sa kojim je živjela u vanbračnoj zajednici vozio A. H., prijatelj svjedoka S. K., i da je tada čula da je A. H. govorio da će A. (apelantov nadimak) ubiti svjedoka S. K. ako nešto prizna. Također, iskaze svjedoka S. V. i S. K. objektivizira nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine u dijelu u kojem se tvrdi da su povrede kod oštećenog nastale tako što je u njega pucano sa udaljenosti od oko 1,5 m, što znači iz neposredne blizine i sa prednje strane, kako su to ovi svjedoci naveli opisujući apelantovo kretanje od momenta kada se udaljio od njih prema kapiji. Iz nalaza i mišljenja vještaka koji su vještačili čahure i zrna slijedi da čahure i zrna potiču od oružja duge cijevi, odnosno najvjerovatnije od poluautomatske puške ili puške zvane PAP-ovka. Iz nalaza i mišljenja vještaka koji je vršio vještačenje barutnih čestica slijedi da na apelantovim rukama nisu pronađene plave čestice koje bi mogle poticati od nesagorjelih ili djelimično sagorjelih barutnih ostataka, ali su na apelantovoj odjeći pronađene ove čestice. Vrhovni sud je istakao da je prihvatio u cijelosti ove nalaze i mišljenja jer su dati u skladu sa pravilima struke, te da ovi nalazi potvrđuju iskaze svjedoka S. V. i S. K., posebno ako se ima u vidu da i iz njihovih iskaza slijedi da je apelant imao rukavice, a vještak je isključio mogućnost na koju ukazuje odbrana da je prisutnost barutnih čestica na apelantovoj odjeći od bacanja petardi. Dalje, iz iskaza supruge oštećenog slijedi da je ona bila prisutna jedne prilike kada je apelant govorio oštećenom: „Šta se ti praviš frajer, zašto ti mene ne pozdravljaš, znaš li ti da ću ja tebe ubiti?“. Iz iskaza R. K., J. R., M. M. i S. N., radnika d.o.o. „Beganović limarija“, slijedi da su oni taj dan došli na posao i da su zatekli smrtno stradalog oštećenog, pojašnjavaju da su ga zatekli kako leži potrbuške s noćnom lampom, da je bio mrtav i da su se oko njega nalazile čahure, a ove iskaze potvrđuju zapisnik o uviđaju, skica lica mjesta i fotodokumentacija, što nedvojbeno upućuje na mjesto gdje se desilo ubistvo.

10. Vrhovni sud je naveo da iskazi svjedoka E. A., I. B. i Š. M. nisu bili predmet detaljne analize, jer je nesporno da ovi svjedoci nisu očevici događaja i izjašnjavali su se na okolnost druženja sa oštećenim. Ipak, iskazima ovih svjedoka potvrđeno je da je noć bila maglovita, da je u portirnici gorjela svijeća, te da su čuli lavež pasa, na koje okolnosti su ukazali i svjedoci S. V. i S. K. dok su se kretali prema licu mjesta. Činjenica jeste da su svjedoci S. V. i S. K. na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom potpuno izmijenili svoje iskaze iz istrage, a svjedok S. V. i svoj iskaz sa glavnog pretresa od 16. septembra 2008. godine i da su kao razlog naveli da ih je policija više dana zlostavljala i mučila. Međutim, to je osporeno iskazima svjedoka, inspektora M. H. i K. M. koji su provodili istragu i ispitivali ove svjedoke, koji su krajnje energično tvrdili da nije bilo nikakvog fizičkog zlostavljanja, a svjedok S. V. je priveden sa već postojećom modricom ispod oka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti izmijenjene iskaze kao istinite i realne upravo zbog analize tih iskaza iz istrage i njihovog dovođenja u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem. Osim toga, obrazloženje ovih svjedoka o fizičkom zlostavljanju je neuvjerljivo, bez konkretnih navođenja načina i lica koja su vršila pritisak na njih da lažno svjedoče.

11. Vrhovni sud je istakao da je odbio prijedlog odbrane da se obavi rekonstrukcija, zato što postoji zapisnik o uviđaju sa skicom lica mjesta i fotodokumentacijom. Osim toga, obavljena je djelimična rekonstrukcija, o čemu su sačinjeni zapisnik i fotodokumentacija i izvršeno tonsko i videosnimanje djelimične rekonstrukcije, o čemu postoji CD snimak. Imajući u vidu navedeno, na osnovu provedenih dokaza rasvijetljeno je i objektivizirano mjesto gdje se kritični događaj desio, tako da nije bilo potrebe provoditi rekonstrukciju. Vezano za iskaze apelantovog oca i supruge, Vrhovni sud je istakao da njihove iskaze koje su dali pred prvostepenim sudom nije mogao preuzeti jer se radi o licima koja mogu odbiti svjedočenje, te da je saslušao ove svjedoke. Iz njihovih iskaza slijedi da je apelant cijelu večer bio kod kuće. Međutim, navedene iskaze nije prihvatio, kao niti iskaz njegovog brata, jer su suprotni utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se radi o apelantovim najbližim srodnicima, očigledno je da su ovakve iskaze dali s ciljem da pomognu apelantu. Vrhovni sud je istakao da nije prihvatio niti iskaz svjedoka A. H. jer se radi o licu od kojeg je proistekla ideja o krađi i koje je pozvalo svjedoke S. V. i S. K. i apelanta svojoj kući radi planiranja i pripreme za otuđenje raznog materijala iz kruga bivše pekare. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nije prihvatio iskaz ovog svjedoka u dijelu u kojem je pokušao dati alibi svjedoku S. K. tako što je tvrdio da ga je neposredno prije događaja odvezao na Pag u Republici Hrvatskoj i da ga je vratio 27. januara 2009. godine, jer je vidljivo da je taj svjedok pokušao dovesti u sumnju iskaz svjedoka S. K. i S. V. kao i zato što je utvrđeno da je upravo on prijetio ovim svjedocima ili da je prenosio prijetnje ovim svjedocima koje su upućivane od apelanta.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


12. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije, čl. 1-3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni, jer ga je u izvršenju naredbe o odvođenju u pritvor sudski policajac pitao ima li kakvih povreda, a on mu je rekao da ga je policija silno zlostavljala i pretukla, imao je povrede na tijelu, a tokom suđenja policijski inspektori nisu isticali da su povrede nastale kao posljedica nezakonitih radnji, ali nisu isticali ni da su povrede rezultat samoozljeđivanja, zbog čega država mora dati logično objašnjenje i priznati kršenje člana 3. Evropske konvencije. Apelant navodi da presuda nije osnovana na njegovom priznanju, ali osim njega mučeni su i svjedoci S. K. i S. V. koji su držani u policiji pet dana, a prema zakonu moguć je „policijski“ pritvor u trajanju od 24 sata. Apelant navodi da su ovi svjedoci skloni vršenju krivičnih djela i zbog toga je policijski inspektor shvatio da su oni idealni kao svjedoci optužbe. Osim toga, njihove izjave su protivrječne, međutim, sud ih je olako prihvatio, iako su oni nepouzdani. Apelant ističe da su ovi dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i na njima se ne može zasnivati sudska odluka.

13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost lica, jer mu je Kantonalni sud Rješenjem broj 001-0-Kpp-08-000020 od 24. aprila 2008. godine odredio pritvor prije svega na osnovu iskaza svjedoka S. K., S. V. i A. H. Apelant navodi da je sasvim jasno da protiv apelanta u vrijeme određivanja pritvora nisu postojali nikakvi dokazi, odnosno da je nezakonito lišen slobode.

14. Apelant ističe da nije imao pravično suđenje, jer niti jedan svjedok nije bio očevidac događaja, a iskazi svjedoka S. K. i S. V. pribavljeni su povredama ljudskih prava. Apelant navodi da postupak nije bio kontradiktoran zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakopravnost strana u postupku, jer iskazi koji su dati u istrazi mogu se koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, ali se mora omogućiti licu da ospori svoj iskaz. Ovi svjedoci negirali su prethodni iskaz, međutim, sud vjeruje samo iskazima koje su dali u policiji. Apelant navodi da mu je uskraćeno pravo da ispituje svjedoke, jer tužilac nije izravno ispitivao svjedoke, odnosno samo ih je pitao jesu li očevici događaja i jesu li potpisali zapisnik o saslušanju u policiji, a odbrana je imala namjeru postaviti niz pitanja u unakrsnom ispitivanju, što joj nije bilo omogućeno. Osim toga, sud je odbio prijedlog odbrane za rekonstrukciju čime mu je povrijedio pravo na pravično suđenje i time mu onemogućio efikasnu odbranu. Apelant navodi i da nalaz vještaka potvrđuje da na parafinskoj rukavici nisu nađene barutne čestice jer je apelant nosio rukavice, međutim, postavlja se pitanje gdje su te rukavice i zašto nisu pronađene. Apelant ukazuje na to da je sud, vjerujući iskazima koje su svjedoci S. K. i S. V. dali u policiji, pokazao pristranost koja je za posljedicu imala ovakvu presudu.

15. U dopuni apelacije od 8. marta 2010. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je u toku istražni postupak u Kantonalnom tužilaštvu povodom njegove prijave zbog njegovog zlostavljanja i zlostavljanja svjedoka optužbe, te da će o rezultatima ovog postupka obavijestiti Ustavni sud (apelant nije dostavio bilo kakvu dokumentaciju u vezi sa navedenim, niti je obavijestio Ustavni sud o rezultatima ovog postupka).

16. U dopuni apelacije od 20. jula 2011. godine apelant je dostavio dokumentaciju odnosno istakao sljedeće: „U svrhu utvrđivanja pravnog i činjeničnog stanja moga slučaja dostavljam nove svježe dokaze.“ (potvrda o naredbi za pretres iz 2008. godine, potvrda o lišenju slobode, izjave svjedoka).

17. Podneskom koji je zaveden kao dopuna apelacije od 26. augusta 2012. godine, na traženje Ustavnog suda, apelant je dostavio rješenje Vrhovnog suda kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda i ukinutu presudu Kantonalnog suda.

b) Odgovor na apelaciju


18. Vrhovni sud je istakao da apelacija nije osnovana, odnosno da su svi navedeni prigovori isticani tokom postupka. Naime, iz obrazloženja presude vidljivo je da je ovaj sud nakon ukidanja prvostepene presude tokom pretresa preuzeo i prihvatio sve provedene dokaze pred nižestepenim sudom, u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza, tako da su apelantovi navodi neosnovani. U obrazloženju presude naznačena je, kako pojedinačna ocjena, tako i ocjena svih dokaza, posebno iskaza svjedoka S. V. i S. K., te međusobna veza svih ostalih dokaza i to dokaza koje je prihvatio te dokaza koje nije prihvatio, pa je tek onda izveo zaključak o dokazanosti određenih činjenica. Osim toga, presuda nije zasnovana isključivo i jedino na iskazima svjedoka S. V. i S. K. nego i na mnogobrojnim ostalim dokazima koji u potpunosti objektiviziraju iskaze tih svjedoka, kako u dijelu prethodnog dogovora, tako i u dijelu okolnosti pod kojim je djelo učinjeno. To se posebno odnosi na navode iz zapisnika o djelimičnoj rekonstrukciji, zbog čega je kao neosnovan odbijen prijedlog za novu rekonstrukciju. U odnosu na kršenje prava na slobodu i sigurnost, Vrhovni sud je naveo da je pritvor određivao i produžavao nižestepeni sud, kao i ovaj sud, u skladu sa uputstvima o pravnom lijeku.

19. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je apelantu određen pritvor počevši od 24. aprila 2008. godine i da je više puta produžavan, a da mu je rješenjem od 23. juna 2009. godine, pravosnažno 1. jula 2009. godine, produžen do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora izrečene u pravosnažnoj presudi, te da nije bilo kršenja člana 5. Evropske konvencije. U odnosu na kršenje člana 3. Evropske konvencije, Kantonalno tužilaštvo je navelo da apelant nije čak učinio vjerovatnim, a pogotovo nije dokazao da se prema njemu postupalo na jedan od tri zabranjena načina postupanja, a osim toga na njegovom iskazu nije zasnovana presuda. Kršenjem prava drugog ne krši se apelantovo pravo, odnosno navodno zlostavljanje i mučenje svjedoka S. K. i S. V. ne predstavlja kršenje člana 3. Evropske konvencije. Osim toga, u predmetnom postupku ničim nije dokazano odnosno utvrđeno da su izjave od ovih svjedoka koje su dali u istrazi iznuđene, tj. da su oni izjave dali usljed mučenja i zlostavljanja. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je postupak proveden u skladu sa odredbama člana 6. Evropske konvencije, te predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.
Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog Zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.
Jednakost u postupanju

Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 288.
Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza

(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Član 332.
Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja

(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. Ustavni sud prije analize dopustivosti u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost uočava da je apelant naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije i čl. 1-3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Međutim, navedeni članovi Protokola broj 4 propisuju zabranu dužničkog zatvora, slobodu kretanja i zabranu protjerivanja vlastitih državljana, tako da će Ustavni sud ocijeniti jesu li dopustivi apelantovi navodi da mu je u postupku određivanja pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

a) Dopustivost u odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije


24. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Pravila Ustavnog suda, te odredaba člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:


4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

4. protekao je rok za podnošenje apelacije;

[…]

25. U konkretnom slučaju, apelant navodi da mu je Kantonalni sud Rješenjem broj 001-0-Kpp-08-000020 od 24. aprila 2008. godine odredio pritvor, a da je sasvim jasno da protiv apelanta u vrijeme određivanja pritvora nisu postojali nikakvi dokazi, odnosno da je nezakonito lišen slobode.

26. Dakle, apelant osporava prvostepeno rješenje Kantonalnog suda od 24. aprila 2008. godine kojim mu je određen pritvor i koje nije dostavljeno uz apelaciju. Iz odgovora Kantonalnog tužilaštva slijedi da je apelantu određen pritvor rješenjem od 24. aprila 2008. godine i da mu je pritvor više puta produžavan, a da je rješenjem od 23. juna 2009. godine, koje je potvrđeno 1. jula 2009. godine, apelantu produžen pritvor do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora izrečene u pravosnažnoj presudi. Kako je očigledno da je rješenje povodom žalbe na rješenje od 24. aprila 2008. godine moralo biti doneseno mnogo prije nego što je rješenjem apelantu produžen pritvor do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora izrečene u pravosnažnoj presudi, proizlazi da je apelacija u odnosu na rješenje o određivanju pritvora podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

27. Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv rješenja kojim mu je određen pritvor najkasnije u roku od 60 dana od dana prijema svakog pojedinačnog rješenja. Imajući u vidu navedeno u prethodnoj tački ove odluke, te da navode o povredi prava na slobodu i sigurnost apelant ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan krivični postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 68/06; i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1394/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). U skladu sa navedenim, te imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na ostale navode iz apelacije


28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000011-1 od 24. juna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je dostavljena apelantovom braniocu 14. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


30. Apelant navodi da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na zabranu mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

33. U odnosu na primjenjivost člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

34. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da su iskazi svjedoka S. K. i S. V. nezakoniti dokazi jer su pribavljeni povredama ljudskih prava, te da mu je uskraćeno pravo da unakrsno ispituje svjedoke, jer tužilac nije direktno ispitivao svjedoke.

35. U vezi sa navodima iz apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja vezano za ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

36. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u smislu principa slobodne ocjene dokaza, analizirajući i ocjenjujući sve predložene i izvedene dokaze dao vrlo precizno, opširno, logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je apelant odgovoran za predmetno krivično djelo. Prije obrazlaganja razloga za ovu ocjenu Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 11. ZKPFBiH, koje propisuju: „Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu. Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog Zakona. Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana“. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je istakao da činjenica jeste da su svjedoci S. V. i S. K. na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom potpuno izmijenili svoje iskaze iz istrage, a svjedok S. V. i svoj iskaz sa glavnog pretresa i da su kao razlog naveli da ih je policija više dana zlostavljala i mučila. Međutim, to je osporeno iskazima svjedoka, inspektora M. H. i K. M. koji su provodili istragu i ispitivali ove svjedoke, koji su krajnje energično tvrdili da nije bilo nikakvog fizičkog zlostavljanja, a svjedok S. V. je priveden sa već postojećom modricom ispod oka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti izmijenjene iskaze kao istinite i realne upravo zbog analize tih iskaza iz istrage i njihovog dovođenja u vezu sa utvrđenim činjeničnim stanjem. Osim toga, obrazloženje ovih svjedoka o fizičkom zlostavljanju je neuvjerljivo, bez konkretnih navođenja načina i lica koja su vršila pritisak na njih da lažno svjedoče. Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u ocjeni iskaza svjedoka S. V. i S. K. u okviru Vrhovnog suda. Osim toga, obrazloženje presude Vrhovnog suda daje vrlo precizno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivična odgovornost, razloge zašto su prihvaćeni pojedini dokazi, a neki nisu. Preciznije, iskazi svjedoka S. V. i S. K. potpuno identično opisuju događaje koje objektiviziraju navodi iz zapisnika o djelimičnoj rekonstrukciji, fotodokumentacija, a posebno sadržaj CD-a, tj. audio i videozapisa o djelimičnoj rekonstrukciji. Osim toga, iskaze svjedoka S. V. i S. K. objektivizira nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, zatim nalaz i mišljenje vještaka koji su vještačili čahure i zrna, te nalaz i mišljenje vještaka koji je vršio vještačenje barutnih čestica. Također, iskazi radnika d.o.o. „Beganović limarija“, potvrđeni materijalnim dokazima, upućuju na mjesto gdje se desilo ubistvo. Također, presuda Vrhovnog suda sadrži i detaljno obrazloženje zašto pojedinim dokazima nije poklonjena vjera kada su se izjašnjavali o okolnostima koje nisu bitne za konkretni događaj i kada se radilo o apelantovim bliskim srodnicima, te zašto je odbijen prijedlog odbrane za rekonstrukciju. Ako se ima u vidu sve navedeno, nije osnovano apelantovo ukazivanje na to da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio dokaze, odnosno da su iskazi svjedoka S. K. i S. V. nezakoniti dokazi, te da je sud, vjerujući iskazima koje su svjedoci S. K. i S. V. dali u policiji, pokazao pristranost koja je za posljedicu imala ovakvu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa povredom člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

37. U odnosu na apelantove navode da mu je uskraćeno pravo da ispituje svjedoke S. V. i S. K, jer tužilac nije direktno ispitivao svjedoke, nego se suština njegovog ispitivanja svodila samo na pitanje je li potpis na zapisniku potpis ovih svjedoka, njihov potpis, tako da nije imao mogućnost unakrsno ih ispitati, Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji već objasnio da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva pravila koja su nezavisna jedno od drugog, i to: a) pravo optuženog da mu se omogući ispitivanje svjedoka optužbe i b) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe za svjedoka optužbe. S obzirom na to da su se u ranijim slučajevima pred Ustavnim sudom, kao i u ovom, apelanti pozivali na prvo pravilo člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud je naglasio da citirana odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, u vezi sa pozivanjem i ispitivanjem svjedoka. Međutim, Ustavni sud je naveo i da spomenuta odredba Evropske konvencije nema apsolutno djelovanje, tj. da prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena (npr., korištenje iskaza tzv. zaštićenih svjedoka kada se ne dopušta da optuženi direktno ispituje svjedoka). U situaciji kada nije postojala adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoka, presuda se ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na svjedočenju tog svjedoka. Korištenje kao dokaza izjave koju je u prethodnoj fazi postupka dalo lice koje kasnije, u skladu sa nacionalnim pravom, odbije ponuditi te dokaze u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu. Isto se odnosi na izjavu svjedoka koji je nestao i stoga ne može biti pozvan u sudnicu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 48/04, st. 24-26).

38. Ustavni sud ponavlja da se apelantovi navodi u ovom dijelu odnose na povredu njegovog prava da unakrsno ispita svjedoke S. V. i S. K., pa Ustavni sud ukazuje na to da odredbe člana 288. stav 1. ZKPFBiH propisuju: „Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz“. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 332. stav 2. ZKPFBiH koje propisuju: „Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati“. Dakle, navedene odredbe propisuju mogućnost korištenja iskaza iz istrage, te definiraju pravila postupanja, odnosno uvjete za prihvaćanje dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja osporene presude slijedi sljedeće: „Svjedok S. V. na glavnom pretresu prilikom izravnog i unakrsnog ispitivanja ponovio je na isti način kao u istražnom postupku […] na glavnom pretresu prihvaćeni su i preuzeti dokazi koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom i to: iskazi svjedoka S. V. i S. K. sa glavnih pretresa pred prvostupanjskim sudom, kao i njihovi iskazi koje su dali u istrazi […] Činjenica jeste da su svjedoci S. V. i S. K. na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom potpuno izmijenili svoje iskaze iz istrage, a svjedok S. V. i svoj iskaz sa glavnog pretresa od 16. rujna 2008. godine“. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da su na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedoka S. V. i S. K. koje su dali u istrazi, te da je Vrhovni sud na osnovu iskaza koje su ovi svjedoci dali u istrazi i koje je Vrhovni sud preuzeo i prihvatio, te drugih dokaza, donio presudu. Ustavni sud nalazi da su ovi svjedoci svoje iskaze izmijenili na glavnom pretresu tvrdeći da čak nisu ni bili na mjestu događaja, što ukazuje na to da su koristili mogućnost da ospore svoj iskaz. Pri činjenici da iz osporene presude slijedi da je na glavnim pretresima vršeno i direktno i unakrsno ispitivanje ovih svjedoka, te da apelant ne nudi dokaze za suprotno, i to što je sud, imajući na raspolaganju više iskaza i to iskaze iz istrage i više iskaza sa glavnih pretresa, prihvatio iskaze iz istrage što mu dopuštaju odredbe člana 288. ZKP i koji su pročitani na glavnom pretresu i koje su ovi svjedoci izmijenili na glavnom pretresu, ne može ukazivati na to da je apelantu uskraćena mogućnost da ispita svjedoke optužbe, iz čega dalje ne može slijediti da je povrijeđen princip da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem. Osim toga, apelant je imao na raspolaganju mogućnost da u tom smislu prigovara na prihvaćanje ovih dokaza, u smislu člana 332. ZKPFBiH, međutim, iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je apelant prigovarao, a da je sud o tome propustio da odluči. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa povredom člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

39. Ustavni sud zaključuje da odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

Zabrana mučenja i podvrgavanja neljudskom i ponižavajućem postupku ili kažnjavanju


Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:


Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

40. Apelant navodi da ga je policija silno zlostavljala i pretukla, te da su, osim njega, mučeni i svjedoci S. K. i S. V., zbog čega mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, neljudskom i ponižavajućem postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

41. Ustavni sud ističe da član 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju, štiti jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata.

42. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65. stav 162; u daljnjem tekstu: Evropski sud). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi sa događajem (vidi Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određena razina patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).

43. Apelant je u dopuni apelacije obavijestio Ustavni sud da je u toku postupak povodom njegove prijave radi zlostavljanja, međutim, iz dostavljene dokumentacije ne proizlaze bilo kakvi dokazi koji bi potvrdili ove navode, niti proizlazi da je apelant zatražio ljekarski pregled ili odgodu saslušanja. Ustavni sud ističe da je tvrdnja o ponižavajućem tretmanu ozbiljna tvrdnja i kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, ili se bar mora pokazati da se apelant na takav tretman žalio i da je tražio zaštitu, ali da mu je ispitivanje tih navoda ili zaštite uskraćeno. S obzirom na to da apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede prava da se ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje kao neosnovane. U odnosu na apelantove navode da su, osim njega, mučeni i svjedoci S. K. i S. V., Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu sudski postupak koji je vođen protiv apelanta i povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

44. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak


45. Nisu osnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada apelantova krivnja za predmetno krivično djelo nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, odnosno kada presuda sadrži jasno obrazloženje zašto je apelant proglašen krivično odgovornim, te kada apelantu nije uskraćena mogućnost da unakrsno ispita svjedoke. Također, nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom i ponižavajućem postupku ili kazni jer apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili ovu tvrdnju i kada nije moguće dovesti u vezu sudski postupak koji je vođen protiv apelanta i povrede prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni.

46. Ustavni sud zaključuje da je neblagovremena apelacija u dijelu u kojem apelant osporava određivanje pritvora tokom postupka.

47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!