Službeni glasnik BiH, broj 58/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2774/12, rješavajući apelaciju JP "Orašje trans" d.o.o. Orašje i "M-C-M" d.o.o. Ugljara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila i člana 62. stav (1) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JP "Orašje trans" d.o.o. Orašje i "M-C-M" d.o.o. Ugljara.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda revizijskog vijeća Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 024807 11 Rev od 26. aprila 2012. godine.

Predmet se vraća revizijskom vijeću Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se revizijskom vijeću Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. JP "Orašje trans" d.o.o. Orašje i "M-C-M" d.o.o. Ugljara (daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, koje zastupaju Adam Filipović i Satka Redžepagić, advokati iz Orašja, podnijeli su 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude revizijskog vijeća Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 024807 11 Rev od 26. aprila 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 7. augusta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od revizijskog vijeća Apelacionog suda, žalbenog vijeća Apelacionog suda i VP "Sava" a.d. Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. decembra 2014. godine i 24. aprila 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Apelacioni sud i tužitelj dostavili su odgovor na apelaciju 18. i 19. decembra 2014. godine i 6. maja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj P-532/04-I od 26. augusta 2005. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik refulernog bagera "GIG" plovni pristran, s daljnjim oznakama kako je navedeno u dispozitivu presude, te da se prvoapelant obaveže da preda u posjed tužitelju navedeni bager kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM. Protivtužbeni zahtjev prvoapelanta da mu tužitelj na ime nužnih ulaganja u predmetni plovni objekat-bager isplati iznos od 1.520.000,00 KM je odbijen.

6. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelanti. Žalbeno vijeće Apelacionog suda je Rješenjem broj Gž-507/05 od 4. augusta 2006. godine žalbe uvažilo, prvostepenu presudu ukinulo i odredilo ročište za glavnu raspravu pred drugostepenim sudom.

7. Nakon održane glavne rasprave žalbeno vijeće Apelacionog suda je Presudom broj 097-0-Pž-06-000088 od 6. marta 2008. godine odbilo tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik refulernog bagera, te da se prvoapelant obaveže da ga preda u posjed tužitelju (stav I). Također je odbijen protivtužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se tužitelj-protivtuženi obaveže da apelantu isplati na ime nužnih ulaganja u plovni objekat refulerni bager iznos od 1.520.000,00 KM (stav II). Određeno je da svaka stranka kao i drugoapelant (umješač na strani prvoapelanta) snosi svoje troškove postupka (stav III).

8. Protiv drugostepene presude tužitelj je podnio reviziju koju je revizijsko vijeće Apelacionog suda Rješenjem broj 097-0-Rev-08-000019 od 15. maja 2009. godine usvojilo, ukinulo drugostepenu presudu u stavovima I i III i predmet vratilo drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje s uputama da se u ponovnom postupku taj sud ograniči na raspravljanje o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva.

9. U ponovnom postupku žalbeno vijeće Apelacionog suda je Presudom broj 97 0 Ps 000064 09 Pžr od 11. oktobra 2010. godine odbilo tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on postao vlasnik refulernog bagera, te da se prvoapelant obaveže da ga preda u posjed tužitelju. Tužitelj je obavezan da prvoapelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 42.425,00 KM kao i drugoapelantu, kao umješaču na strani prvoapelanta, u iznosu od 42.425,00 KM u roku od 30 dana po dobijanju presude pod prijetnjom izvršenja.

10. U obrazloženju presude se navodi da je predmet konkretnog spora tužiteljev zahtjev za utvrđenje vlasništva (deklaratorna tužba) i zahtjev da se nametne obaveza prvoapelantu da refulerni bager "GIG", koji se pojavljuje pod nazivom "Filip", "Ivan Vekić", JPB "Europa" što su stranke učinile nespornim, preda u posjed tužitelju.

11. Istaknuto je da je u postupku, uvidom u spis Osnovnog suda Brčko R-366/83, utvrđeno da je rješenjem tog suda od 20. decembra 1983. godine dozvoljen prvi upis broda refulerni bager pod nazivom "GIG" u upisnik brodova unutrašnje plovidbe Kapetanije pristaništa Brčko. Iz dopisa Kapetanije pristaništa Brčko (koja posjeduje knjigu upisnika brodova unutrašnje plovidbe) od 19. oktobra 2006. godine utvrđeno je da u ulošku broj 6 na strani 21 u listu A glavne knjige i listu B nije izvršena a ni tražena promjena vlasništva samohodnog bagera-sisavca "GIG", pristanište Brčko, upisan u RO "Vodoprivreda" BiH s osnovnim organizacijama udruženog rada Sarajevo, OOUR Vodoprivredne djelatnosti "Sava" Bosanska Gradiška, na osnovu ugovora o gradnji od 25. jula 1978. godine niti je nosilac prava raspolaganja ispisan iz glavne knjige upisnika brodova unutrašnje plovidbe. Slijedom navedenog utvrđeno je da je neosnovan istaknuti prigovor mjesne nadležnosti suda.

12. Drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 27. stav 3. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisana isključiva nadležnost sudova u Brčkom u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na avionima i brodovima ako se na području Brčko distrikta vodi registar u koji je brod upisan.

13. Pored navedenog utvrđeno je da je u rješenju Kapetanije Slavonski Brod od 18. augusta 2004. godine utvrđeno da je za taj brod, tada pod nazivom "Filip", odobreno brisanje upisanog vlasništva iz upisnika brodova Kapetanije Slavonski Brod s konstatacijom u obrazloženju da brod može biti upisan u upisnik brodova pod uslovom da je vlasnik (sopstvenik) broda dao saglasnost kako propisuje odredba člana 175. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ("Službeni list SFRJ" broj 22/77). Pri tome su, po mišljenju suda, bez uticaja podaci iz brodskog svjedočanstva izdatog u Domaljevcu 4. februara 2005. godine jer, prema odredbi člana 99. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, brodsko svjedočanstvo sadrži podatke iz uloška glavne knjige upisnika brodova u koji je brod unutrašnje plovidbe upisan, dok prema odredbi člana 240. tog zakona rješenje o prenosu upisa broda iz jednog upisnika brodova u drugi upisnik brodova donosi stvarno nadležni sud. Uz navedeno svjedočanstvo nije dostavljeno rješenje o prenosu prvog upisa, odnosno promjena upisa u listu A, B i C uloška glavne knjige nadležne kapetanije.

14. Utvrđeno je da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navedeno je da je tužitelj pravni slijednik subjekta upisa "Sava" OOUR za vodoprivredne djelatnosti Bosanska Gradiška.

15. Ukazano je da je u vrijeme podnošenja tužbe 22. septembra 2004. godine prvoapelant bio u posjedu plovnog bagera, što tokom postupka nije dovedeno u sumnju. Drugoapelant (kao zakupac) je po ugovoru zaključenom s prvoapelantom (kao zakupodavcem) u posjedu bagera od 1. oktobra 2004. godine, što je utvrđeno uvidom u ugovor, te uvidom u aneks ugovora od 15. oktobra 2004. godine, pa među strankama nije sporno da je drugoapelant u posjedu bagera na osnovu ugovora o zakupu zaključenog s prvoapelantom. Istaknuto je da to što je prvoapelant predao u faktički posjed bager po osnovu zakupa ne isključuje pasivnu legitimaciju prvoapelanta jer je u vrijeme podnošenja tužbe prvoapelant bio posjednik, što ni stranke u postupku ne dovode u sumnju, te je u toku postupka drugoapelant kao umješač zatražio da pristupi kao umješač na strani prvoapelanta. Zbog toga mu je u postupku dato svojstvo umješača na strani prvoapelanta s položajem nužnog (jedinstvenog suparničara) pa se pravno djelovanje presude odnosi i na umješača (član 149. ZPP).

16. Na osnovu Odluke o utemeljenju Općinskog vijeća općine Orašje od 6. februara 1997. godine konstituisano je preduzeće pod nazivom JP za promet usluga "Orašje trans" kada je bager unesen u imovinu tog preduzeća. Iz potvrde Agencije za privatizaciju iz 2005. godine utvrđeno je da je prvoapelant u postupku privatizacije koja se vodi kod te Agencije. Iz pismene obavijesti Investicione razvojne banke Republike Srpske utvrđeno je da je tužitelj u programu privatizacije iskazao nekretnine, zemljište i građevinske objekte, dok oprema nije analitički iskazana.

17. Žalbeno vijeće Apelacionog suda se pozvalo na odredbu člana 189. Zakona o pomorskoj plovidbi kojom je propisano da su brod i brod u gradnji pokretne stvari, da se sporni plovni bager nalazi u posjedu pravnog subjekta sa sjedištem na području Federacije BiH dok tužitelj ima sjedište na području Republike Srpske. Dalje je odredbom člana 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH) propisano da se tim zakonom određuju sticanje, sadržaj, zaštita i prestanak stvarnih prava, posjed i prava stranih osoba na teritoriji Brčko distrikta BiH. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju suda, pitanje vlasništva se ne može razjasniti odvojeno od procesa privatizacije te da ga treba raspraviti primjenom odredaba Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98; u daljnjem tekstu: Okvirni zakon). Ukazano je da je pravni prednik tužitelja upisan samo kao nosilac prava raspolaganja na stvari društvene svojine (koja se transformisala u državnu) na kojoj se zbog režima svojine ne može steći pravo vlasništva dosjelošću u smislu tada važećih zakonskih propisa (član 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima "Službeni list SFRJ" broj 6/80).

18. Istaknuto je da je odredbom člana 2. Okvirnog zakona o privatizaciji izričito priznato pravo entitetima da privatizuju banke i preduzeća smještene na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, s tim što će se odluka o tome da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu donijeti prema propisima entiteta, dok se u smislu odredbe člana 3. stav 2. navedenog zakona priznaje sticanje prava vlasništva preduzećima na imovini koja se nalazi na teritoriji tog entiteta, odnosno propisano je da će se zakonima koje donose entiteti, koji provode privatizaciju, obuhvatiti samo ta imovina i potraživanje u vezi s tom imovinom.

19. Dalje je navedeno da je odredbom člana 4. Okvirnog zakona propisano da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet, dok će se potraživanje prema preduzećima i bankama koji se privatizuju smatrati odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju.

20. Navedeno je da nije sporno da je tužitelj (pravni prednik tužitelja) bilo preduzeće u društvenom vlasništvu i da je, u skladu s tada važećim zakonskim propisima, i sporni bager također bio društvena svojina na kojoj je tužitelj mogao steći pravo raspolaganja, pa se ni pitanje vlasništva ne može razriješiti odvojeno od procesa privatizacije, a taj postupak treba provesti u skladu s odredbama Okvirnog zakona, te tužitelj i dalje posluje s većinskim dijelom državnog kapitala (59,48%) dok je određeni procent prenesen na fondove, odnosno interne dionice i vaučere ponude. Okvirnim zakonom je dato isključivo pravo entitetima da privatizuju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji u pogledu dijela društvenog odnosno kasnije državnog kapitala. Sporni bager se u vrijeme stupanja na snagu navedenog Okvirnog zakona nalazio u Orašju, na teritoriji Federacije BiH, odnosno bio je u posjedu pravnog subjekta sa sjedištem u Federaciji BiH i unesen je kao osnivački ulog pri osnivanju tuženog. Stoga, po mišljenju drugostepenog suda, tužitelj nema osnova polagati pravo vlasništva na bager, bez obzira što je prije izbijanja rata pravo raspolaganja pripadalo tužitelju kao pravnom subjektu sa sjedištem na teritoriji Republike Srpske, bez obzira što je u poslovnim knjigama tužitelja i dalje evidentiran kao njegovo osnovno sredstvo.

21. Protiv drugostepene presude tužitelj je izjavio reviziju koju je revizijsko vijeće Apelacionog suda Presudom broj 96 0 P 024807 11 Rev od 26. aprila 2012. godine usvojilo i drugostepenu presudu preinačilo tako što je usvojilo tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrdilo da je tužitelj vlasnik refulernog bagera, te obavezao prvoapelanta da tužitelju sporni bager preda u posjed i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.424,00 KM.

22. U obrazloženju revizione presude je navedeno da tužitelj u ovom sporu traži da se utvrdi da je on vlasnik spornog bagera i da se prvoapelanta obaveže da mu preda bager, iz čega proizlazi da je u pitanju vlasnička tužba kada u postupku tužitelj mora dokazati da je refulerni bager, kao zahtijevana stvar, njegovo vlasništvo i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Dakle, tužitelj prije svega mora dokazati postojanje prve pretpostavke kao bitnog uslova rei vindicatione tužbe, odnosno tužbe za povrat i predaju vlasnikove stvari u njegov posjed.

23. Po mišljenju revizijskog vijeća tužitelj osnovano traži da se sporni odnos riješi primjenom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH. Razlog za to je što je navedeni bager, prema rješenju Općinskog suda Brčko od 20. decembra 1983. godine, upisan u Upisnik brodova unutrašnje plovidbe Kapetanije pristaništa Brčko, pa se prema tome na rješavanje spora u vezi s njim primjenjuje materijalno-pravni propis Brčko distrikta BiH, što proizlazi iz odredbe člana 1015 Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ("Službeni list SFRJ" broj 22/77). Prema tome, kod činjenice da o zahtjevu tužitelja valja odlučiti primjenom mjerodavnog materijalno-pravnog propisa Brčko distrikta BiH, revizijsko vijeće je ukazalo da je tužiteljev zahtjev zasnovan na odredbi člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH.

24. Revizijsko vijeće je istaklo da je u tom postupku utvrđena činjenica da je pravni prednik tužitelja bio upisan u evidencijama kao nosilac prava raspolaganja na spornom bageru (pravni prednik tužitelja je društveno pravno lice i bager je stvar iz fonda društvene imovine), te da je tužitelj kao pravni slijednik nosilac istog prava, odnosno prava raspolaganja. Kod takvog stanja stvari, prema prelaznim i završnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH, konkretno prema odredbi člana 205. stav 1. ovog zakona, to pravo tužitelja postalo je vlasništvo na konkretnoj stvari (kao dotadašnjeg nosioca prava raspolaganja na toj stvari - bageru) jer je bager predmet vlasništva i posebnim zakonom nije drugačije određeno.

25. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju revizijskog vijeća, irelevantno je što je odlukom Općinskog vijeća općine Orašje od 6. februara 1997. godine osnovano JP za promet i usluge "Orašje-trans" d.o.o. Orašje kojem osnivač osigurava sredstva za osnivanje i početak rada (član 6. Odluke), i što je kao oprema JP navedeni bager unesen u zapisnik o imovini koji je potpisala Komisija i koji je ovjeren pečatom Županije posavske.

26. Istaknuto je da činjenica da je bager zbog izbijanja ratnih dejstava ostao na području općine Orašje 1992. godine nije pretpostavka da bager postane imovina općine Orašje niti da po njenom nalogu, odnosno ustupanju, postane imovina novoosnovanog javnog preduzeća jer imovina mogu biti samo predmeti (stvari) na kojima postoji pravo svojine zasnovano na pravnom osnovu (pa da stvar kao imovina čini materijalni supstrat preduzeća) i da se dalje, saglasno odredbi člana 3. stav 2. Okvirnog zakona i po odredbama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka FBiH, takva imovina (koja se nalazi na teritoriji tog entiteta) privatizuje u postupku privatizacije preduzeća.

27. Ukazano je da je prvoapelant (koji je u vrijeme podnošenja tužbe bio u posjedu refulernog bagera) u toku ovog spora bager dao u zakup drugoapelantu, ali da ta činjenica ne ukazuje da nije ispunjena i druga pretpostavka za osnovanost zahtjeva tužitelja prema odredbi člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH. Istaknuto je da je tužitelj u ovom sporu zahtijevao da se utvrdi da je on vlasnik refulernog bagera i da mu se bager preda u posjed, te da je utvrđeno da je tužitelj vlasnik bagera. Stoga tužiteljevo pravo vlasništva isključuje pravo zakupca-drugoapelanta na upotrebu bagera, te je, po mišljenju revizijskog vijeća, ugovor o zakupu zaključen između prvoapelanta kao zakupodavca i drugoapelanta kao zakupca raskinut po sili zakona (član 580. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), pa je obavezu da preda bager u posjed tužitelju dužan ispuniti prvoapelant.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na to da je revizijsko vijeće Apelacionog suda proizvoljno primijenilo materijalno pravo. Smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Okvirnog zakona. Također, smatraju da je pravo tužitelja da potražuje povrat pokretne stvari (bagera) u smislu člana 360. ZOO zastarjelo, te da sud nije odlučio o zastari tužiteljevog potraživanja, jer da je o tome odlučivao morao bi odbiti tužitelja i po tom osnovu. Dakle, po mišljenju apelanata, revizioni sud je morao primijeniti u konkretnom slučaju Okvirni zakon jer je bager društvena imovina na kojoj se ne može steći pravo vlasništva (tužitelj nije imao pravo vlasništva nego pravo raspolaganja). Zatim, ta imovina se nalazila u posjedu pravnog subjekta s područja FBiH u trenutku donošenja Okvirnog zakona, te je navedeni zakon lex specialis i prinudan propis u odnosu na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH, i kao takav je u ovoj pravnoj stvari morao biti primijenjen. Smatraju da su povrijeđene i odredbe člana 360. ZOO jer sud nije riješio po prigovoru zastare, budući da je protekao rok od tri godine od kada je tužitelj imao pravo tražiti povrat pokretne stvari te je zastarom prestalo pravo tužitelja za povrat pokretne stvari. Također su povrijeđene i odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH o sticanju prava vlasništva. Ukazuju da je na osnovu Okvirnog zakona općina Orašje donijela Odluku o osnivanju apelanta i unosu u temeljni kapital spornog plovila, tako da takva odluka temeljem zakona predstavlja pravni osnov posjeda prvoapelanta a potom i drugoapelanta.

b) Odgovor na apelaciju

29. U svom odgovoru na apelaciju revizijsko vijeće Apelacionog suda je u suštini navelo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude. U odnosu na dosjelost ukazuje da apelant u apelaciji to prvi put ističe, te da pitanje dosjelosti nije bilo raspravljano u ovom postupku budući da se apelant na njega nije pozivao. U odnosu na zastaru potraživanja ukazano je da se Apelacioni sud u svojoj presudi od 6. marta 2008. godine očitovao u pogledu tog prvoapelantovog prigovora tako što je u obrazloženju presude naveo da je neosnovan, budući da prema odredbi člana 41. stav 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH pravo vlasnika na podnošenje tužbe za povrat individualno određene stvari ne zastarijeva, čime je u suštini prihvatio da se prema činjeničnim navodima tužitelja radi o vlasničkoj tužbi upravljenoj na povrat stvari.

30. U svom odgovoru na apelaciju žalbeno vijeće Apelacionog suda je navelo da ostaje kod pravnog stanovišta iznesenog u svojoj odluci.

31. U svom odgovoru na apelaciju tužitelj je naveo da u ovom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava. Smatra da je u postupku riješeno pitanje utvrđenja vlasništva nad spornim bagerom. Ističe da u pogledu posjeda bagera apelant u izvršnom postupku iznosi druge činjenice te predlaže da Ustavni sud prije nego što riješi o apelaciji zatraži izvršni spis od Osnovnog suda u Orašju. Navodi da prvoapelant nema namjeru da preda bager njegovom vlasniku - tužitelju.

V. Relevantni propisi

32. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
Oblast djelovanja zakona

1. U skladu GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991.

2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.

3. Nijedan proces restitucije, privatizacije preduzeća i banaka neće prejudicirati rješavanje po zahtjevima za restituciju koji se mogu podnijeti u skladu s važećim zakonima o restituciji; s tim, međutim, da svaki entitetski zakon o restituciji isključi preduzeća i banke koji su predmet privatizacije, kao i njihovu zemlju, imovinu i zgrade, iz naturalne restitucije, te predvidi da nadležni organi vlasti osiguraju pravičnu nadoknadu svim zakonskim podnosiocima zahtjeva.

Član 3. stav 2
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

Član 4.
Usmjeravanje sredstava i potraživanja

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

2. Potraživanja prema preduzećima i bankama koji se privatiziraju smatrat će se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju.

33. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH" br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom se uređuje sticanje, sadržaj, zaštita i prestanak stvarnih prava, posjed i prava stranih lica na teritoriji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt).

(2) Stvarna prava su: pravo vlasništva, pravo građenja, etažno vlasništvo, pravo zaloge, pravo stvarne i lične služnosti i pravo stvarnog tereta.

2. Zaštita prava vlasništva

Član 41.

(1) Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

(2) Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

(3) Vlasnik mora stvar čiji povraćaj traži opisati po njenim osobinama koje je razlikuju od istovrsnih stvari. Nije individualno određena stvar gotov novac pomiješan sa drugim gotovim novcem, vrijednosni papiri na donosioca pomiješani sa istim takvim papirima, ako ne postoje okolnosti na osnovu kojih tužilac može dokazati svoje pravo vlasništva.

(4) Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Član 205. stav 1.

(1) Pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom/državnom vlasništvu postaje stupanjem na snagu ovog zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nosioca prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna da bude predmet vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Na poljoprivrednom i šumskom zemljištu u društvenom/državnom vlasništvu ne može se steći pravo vlasništva u skladu sa ovim stavom.

34. Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi ("Službeni list SFRJ" broj 22/77) u relevantnom dijelu glasi:

Član 189.

Brod i brod u gradnji su pokretne stvari.

Član 241.

U upisnik brodova mogu se upisati samo: pravo raspolaganja brodom i ugovorno založno pravo na brodu, zakup broda i brodarski ugovor na vrijeme za cijeli brod, a na brodovima koji nisu u društvenoj svojini - stvarna prava, pravo zakupa broda, brodarski ugovor na vrijeme za cijeli brod i pravo preče kupovine.

Član 1015.

Na odnose s jugoslovenskim međurepubličkim odnosno republičko-pokrajinskim obilježjem (elementom) primjenjuje se pravo republike, odnosno autonomne pokrajine u kojoj je brod upisan u upisnik brodova.

VI. Dopustivost

35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 024807 11 Rev od 26. aprila 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelanti su primili 4. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

39. Apelanti navode da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava vlasništva i predaju u posjed spornog bagera, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

41. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02 i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud zapaža da je u ovom postupku tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornog bagera, te da mu se prema tome navedeni bager preda u posjed. Navedeni tužbeni zahtjev je utemeljio na odredbi člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH. Rješavajući tako postavljeni tužbeni zahtjev žalbeno vijeće Apelacionog suda je u suštini zauzelo stav da se ovaj pravni odnos, odnosno pitanje prava vlasništva na spornom bageru, ne može riješiti bez uzimanja u obzir propisa koji regulišu pitanje privatizacije (Okvirni zakon). S druge strane, za revizijsko vijeće Apelacionog suda je relevantna odredba člana 205. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj je tužitelj na spornom bageru stekao pravo vlasništva, budući da je tom odredbom propisano da donošenjem navedenog zakona pravo raspolaganja postaje pravo vlasništva i posebnim zakonom nije drugačije određeno.

44. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 2. Okvirnog zakona o privatizaciji entitetima izričito priznato pravo da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu. Odredbom člana 3. stav 2. Okvirnog zakona propisano je da će zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju biti obuhvaćena samo ona imovina i potraživanja u vezi s tom imovinom koja se nalaze na teritoriji tog entiteta. Odredbom člana 4. Okvirnog zakona je propisano da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koje se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili pravna lica koja su zakonom tog entiteta ovlaštena da ih prikupe, dok će se potraživanje prema preduzećima i bankama koje se privatizuju smatrati odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju. Dakle, navedenim Okvirnim zakonom daje se isključivo pravo entitetima da privatizuju društvena odnosno kasnije državna preduzeća koja su se u momentu donošenja tog zakona zatekla na njihovoj teritoriji. Zatim, navedeni zakon daje samo opće smjernice u pogledu privatizacije, dok se detaljnija razrada procesa privatizacije stavlja u nadležnost entiteta (Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka FBiH i Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS). Ustavni sud primjećuje da se Okvirnim zakonom ne propisuje pravo preduzeća na povrat imovine koja se nalazi na području drugog entiteta. Prema tome, proizlazi da državna preduzeća nemaju pravo da traže povrat imovine koja se nalazi na teritoriji drugog entiteta. Također, navedeni zakon je prinudni propis kojim su uspostavljeni opći modaliteti privatizacije i čija primjena se ne može izbjeći kada je u pitanju imovina državnih preduzeća.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se u vrijeme stupanja na snagu Okvirnog zakona (10. augusta 1999. godine) bager (pokretna stvar) nalazio na teritoriji Federacije BiH u posjedu prvoapelanta kao državnog preduzeća. Naime, sporni bager je unesen kao osnivački ulog pri osnivanju apelanta. S druge strane Ustavni sud zapaža da je tužitelj pravni subjekt koji se nalazi na teritoriji Republike Srpske, dakle radi se o preduzeću s većinskim državnim kapitalom (59,48%) čiji je pravni prednik na spornom bageru imao pravo raspolaganja. Prema tome, proizlazi da je u vrijeme kada je Okvirni zakon stupio na pravnu snagu pravni prednik tužitelja na spornom bageru imao upisano samo pravo raspolaganja, u smislu člana 241. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, a ne pravo vlasništva, koje je prenio i na tužitelja kao svoga pravnog slijednika.

46. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je neophodno da mutatis mutandis ukaže i na svoju praksu u rješavanju predmeta koji su se ticali privatizacije pravnih subjekata na osnovu Okvirnog zakona. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da se u tim predmetima radilo o utvrđivanju prava vlasništva nad poslovnim prostorima (nekretninama), kao i o utvrđivanju pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora koji su za predmet imali poslovne prostore koji su potpadali pod proces privatizacije. Dakle, ne radi se o identičnim pravnim situacijama kao što je konkretan slučaj već o sličnim pravnim pitanjima koja su, po mišljenju Ustavnog suda, od značaja i za konkretan predmet. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2157/08 (vidi Odluka Ustavnog suda broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 82/09 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji Republike Srpske, dakle nepokretnost, Ustavni sud utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci, u tački 49, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, kako je navedeno, arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Članom 20. ovog zakona reguliran je pravni osnov stjecanja prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj s apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora s apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Također, u navedenoj odluci, u tački 52, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke "arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti (Slavko Milojica i Dijana Milojica), u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenog kupoprodajnog ugovora sa apelantom - DOO Trgovina "Borac" Travnik), kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Ustavni sud je obrazložio da upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima). Ustavni sud, također, ukazuje na to da uknjižba prava vlasništva u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) djelovanja koji bi postojao samo između ugovornih strana […]. Ustavni sud je zaključio da su zanemarivanjem od strane Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju". Gotovo identičan stav Ustavni sud je usvojio i u Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 103/10 i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

47. Dakle, u ovom predmetu je prevagnuo upis prava vlasništva u zemljišne knjige, čime je naglašeno da uknjiženo pravo vlasništva ima značaj apsolutnog (erga omnes), a ne relativnog (inter partes) djelovanja. Također je ukazano da upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu, te da pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima o privatizaciji (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka FBiH i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS). Time se htjelo zaštititi i povjerenje koje ima upis prava vlasništva u zemljišne knjige sa stanovišta pravne sigurnosti u pravnom prometu.

48. Zatim, u svojoj Odluci broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je zaključio "da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na apelantovo ime, što u ovom slučaju nije". Osim toga, Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao i u predmetu broj AP 1506/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. marta 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da s obzirom da apelant u konkretnom slučaju također nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta, Ustavni sud smatra da se isti pravni stav koji je izražen u odluci Ustavnog suda broj AP 1164/10 odnosi i na konkretni slučaj.

49. Dakle, proizlazi da je Ustavni sud zauzeo stanovište da u predmetima u kojima ne postoji dokaz o upisu prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima apelacije nisu osnovane jer nema arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante, koji zbog činjenice da njihovo pravo vlasništva nije konstituirano na spornim poslovnim prostorima i ne mogu polagati pravo na te prostore, što je suštinska razlika u odnosu na činjeničnu i pravnu situaciju s predmetima iz skupine kojima je vodeća Odluka broj AP 2157/08 u kojoj je Ustavni sud utvrdio postojanje arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante.

50. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je prednik tužitelja na spornom bageru imao upisano samo pravo raspolaganja a ne pravo vlasništva, što bi u smislu navedene prakse Ustavnog suda imalo primat i u odnosu na Okvirni zakon. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud konkretan predmet može mutatis mutandis dovesti u vezu s predmetom AP 1164/10.

51. Prema tome, imajući u vidu pravni status tužitelja i prvoapelanta, kao i strukturu vlasništva kapitala u njihovim preduzećima (većinski državni kapital), proizlazi da se pitanje vlasništva na spornom bageru, što je bio predmet tužbenog zahtjeva tužitelja, ne može riješiti bez primjene Okvirnog zakona koji je entitetima dao isključivo pravo da privatizuju preduzeća na njihovoj teritoriji u pogledu dijela društvenog, odnosno kasnije državnog kapitala. Dakle, radi se o primjeni prinudnog propisa čija se primjena ne može izbjeći primjenom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da se oba pravna subjekta, odnosno tužitelj i prvoapelant, nalaze u postupku privatizacije. Stoga, budući da u konkretnom slučaju revizijsko vijeće Apelacionog suda nije primijenilo odredbe Okvirnog zakona već je predmetni pravni odnos riješilo isključivo primjenom odredbe člana 205. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima BDBiH, proizlazi da osporena odluka ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

53. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.