Službeni glasnik BiH, broj 8/21

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2050/19, rješavajući apelaciju M. Đ. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. d) i h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija M. Đ., D. B., B. N., V. S., M. P. i S. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 185558 17 Rev od 12. februara 2019. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Đ., D. B., B. N., V. S., M. P. i S. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 185558 17 Rev od 12. februara 2019. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lj. P. i V. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 185558 17 Rev od 12. februara 2019. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. M. Đ., D. B., B. N., V. S., M. P. i S. Đ. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 185558 17 Rev od 12. februara 2019. godine.

2. Istog dana, posredstvom istog punomoćnika, apelaciju su zajedno s ostalim apelantima podnijele i Lj. P. i V. P. (u daljnjem tekstu apelantice Lj. P. i V. P.) protiv iste presude Vrhovnog suda. Apelantice Lj. P. i V. P su apelaciju podnijele u svojstvu zakonskih nasljednica iza umrlog M. P., koji je bio učesnik parničnog postupka koji se predmetnom apelacijom osporava.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Općine Stari Grad u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužena općina) zatraženo je 23. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena općina su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 29. jula do 4. septembra 2020. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65-0-P-185558-11-P od 13. augusta 2012. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje da imaju pravo na otkup stana koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Talirevića 8, prizemlje, površine 39 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), što je tužena dužna priznati i zaključiti s apelantima ugovor o kupoprodaji stana u zakonskom roku, uz naknadu troškova postupka.

7. Na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio da je predmetni stan rješenjem SO Centar Sarajevo iz 1965. godine nacionaliziran (vlasnik zgrade i predmetnog stana je N. Š.), da je stanarsko pravo na predmetnom stanu ostvarila pravna prednica apelanata V. S. B. (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava ili pravna prednica apelanata) na osnovu ugovora o korištenju od 11. aprila 1989. godine, da je pravna prednica apelanata umrla 2004. godine prije nego što je zakonom bio omogućen otkup nacionaliziranih stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Tokom postupka je utvrđeno da su apelanti, osim apelantice S. Đ., proglašeni zakonskim nasljednicima drugog nasljednog reda iza umrle nositeljice stanarskog prava, a da je apelantica S. Đ. 2001. godine s nositeljicom stanarskog prava zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, te da je 2003. prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana (do 2003. apelantica S. Đ. je bila prijavljena na adresi u Tuzli). Tokom postupka nije utvrđeno da su ostali apelanti živjeli na adresi predmetnog stana, niti je apelantica S. Đ. dokazala da je s nositeljicom stanarskog prava na adresi predmetnog stana živjela pet godina prije 2003. godine, a teret dokazivanja je na onoj strani koja nešto tvrdi, kako to određuje član 7. stav 1. ZPP.

8. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i citirao odredbe Zakona o stambenim odnosima (čl. 6, 19. i 22) i čl. 7. i 9. Zakona prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).

9. Imajući u vidu citirane odredbe, prvostepeni sud je naglasio da je apelantica S. Đ. propustila tražiti prenos stanarskog prava na svoje ime, pri čemu ona u predmetnom postupku nije ni pružila dokaze da ima pravo na prenos stanarskog prava, niti pravo na otkup predmetnog stana, jer nije dokazala da je po ugovoru o doživotnom izdržavanju živjela duže od pet godina s nositeljicom stanarskog prava, odnosno da je s njom živjela duže od deset godina u ekonomskoj zajednici. U takvim okolnostima tužbeni zahtjev apelantice S. Đ. se ukazuje neosnovanim.

10. U odnosu na ostale apelante koji su proglašeni zakonskim nasljednicima iza umrle nositeljice stanarskog prava Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev i u odnosu na njih neosnovan. Općinski sud je naveo da navedeni apelanti i sami tvrde da nemaju zakonski osnov za postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva, ali se pozivaju na odluke Ustavnog suda u kojima je zauzet stav da je stanarsko pravo imovina sui generis i da je kao takva zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te se pozivaju na Odluku Ustavnog suda FBiH broj U-28/06 u kojoj je utvrđeno da su odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), kojima je nosiocima stanarskog prava na nacionaliziranim stanovima onemogućen otkup, diskriminatorske u odnosu na ostale nosioce stanarskog prava, a da je nakon te odluke zakonskim izmjenama omogućen otkup i takvih stanova. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je činjenica da je Ustavni sud u svojim odlukama iznio takvu konstataciju, kao što je i činjenica da je nakon Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-28/06 Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova iz 2006. godine omogućen otkup i nacionaliziranih stanova. Međutim, kako je naglasio Općinski sud, stanarsko pravo kao sui generis imovina i diskriminatorske zakonske odredbe odnose se na nosioce stanarskog prava, a ne na eventualne i buduće nasljednike, koji, prema ocjeni tog suda, nemaju aktivnu legitimaciju za otkup stana. U vezi s tim Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova koje su lex specialis i kojima je decidirano određeno na koji način se stječe stanarsko pravo i ko su lica koja mogu otkupiti stanove, te ne postoji način da se stan, koji nije otkupljen za vrijeme života nosioca stanarskog prava, otkupi od strane nasljednika, izuzev od strane članova porodičnog domaćinstva i lica koja su živjela u zajednici s nosiocem stanarskog prava. Apelanti, koji su proglašeni zakonskim nasljednicima, ne navode, niti dokazuju da su bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, odnosno da su živjeli u zajednici s njom, a jedino u tom slučaju bi imali pravo na otkup predmetnog stana, što nije nikakva diskriminatorska odredba, već odredba koja važi za sve – kako za nacionalizirane tako i za stanove koji to nisu.

11. Općinski sud je još naveo da se apelanti koji su proglašeni zakonskim nasljednicima ne mogu s pravom pozivati na podnošenje zahtjeva nositeljice stanarskog prava iz 1999. godine na otkup predmetnog stana jer se pravo nasljednika utvrđuje u momentu smrti prednika, a u konkretnom slučaju prednica apelanata je za života zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju i na taj način već za života preduzela radnje koje pokazuju da njihovo pravo nije stečeno kao bezuvjetno i bezrezervno pravo nasljednika, kako pozitivnim zakonodavstvom, tako ni Evropskom konvencijom, niti protokolima uz Evropsku konvenciju.

12. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 18558 12 Gž od 13. jula 2017. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

13. Apelanti su žalbu podnijeli zbog povrede odredbi parničnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši sudu da Ustavnom sudu podnese zahtjev za odlučivanje o ustavnosti novelirane odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prodaji stanova. U žalbi tvrde da je njihova pravna prednica podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana još 1999. godine, da tužena općina njihovu prednicu nije obavijestila o nemogućnosti otkupa nacionaliziranog stana, te da je na taj način došlo do povrede prava na imovinu.

14. Nakon što je ispitao žalbene prigovore, Kantonalni sud je zaključio da su oni potpuno neosnovani jer je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo – Zakon o stambenim odnosima, odnosno Zakon o prodaji stanova.

15. Kantonalni sud je, između ostalog, podsjetio da su apelanti, osim apelantice S. Đ., proglašeni nasljednicima drugog zakonskog reda, te da je izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova nasljednicima prvog nasljednog reda dato pravo na kupovinu stana, ali pod kumulativnim uvjetima propisanim članom 9. stav 3. tog zakona. Citirani član propisuje da nasljednik prvog nasljednog reda može otkupiti stan ako su kumulativno ispunjeni uvjeti, i to da nosilac stanarskog prava nema užeg člana porodičnog domaćinstva, da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor o otkupu stana i da nasljednik nije otkupio drugi stan prema odredbama navedenog zakona. Budući da apelanti ne ispunjavaju uvjete za otkup stana shodno Zakonu o prodaji stanova, neosnovano se pozivaju na odredbe Evropske konvencije i kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Neosnovano je pozivanje apelanata na povredu odredbi parničnog postupka jer je prvostepeni sud u pogledu bitnih činjenica cijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te je za takvu ocjenu dao valjane razloge u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu presudu i u obrazloženju svoje presude dao iscrpne i potpune razloge koje u svemu prihvaća i taj sud.

17. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 65 0 P 185558 17 Rev od 12. februara 2019. godine kojom je reviziju odbio jer je taj sud zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Revizioni sud se, prije svega, pozvao na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, i to na član 9. stav 3. i član 47. stav 2. koje je citirao, shodno kojima se ukazuju neosnovanim prigovori apelanata kojima se dovodi u pitanje zakonitost drugostepene odluke u odnosu na primjenu materijalnog prava koja je, prema tvrdnjama apelanata, protivrječna Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji.

18. Shodno relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova apelanti, koji u trenutku smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu nisu bili nasljednici prvog nasljednog reda, kao ni apelantica S. Đ., koja u trenutku smrti nositeljice stanarskog prava nije ispunjavala uvjete za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, nisu mogli imati ni legitimno očekivanje da će otkupiti predmetni stan i na taj način steći imovinu, a takva očekivanja, koja nemaju uporište u zakonskom okviru, nisu zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zatim je Vrhovni sud naveo da odredba člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova nije protivna Ustavu Bosne i Hercegovine samo zato što je od prava na otkup isključila neke nasljednike, niti je diskriminatorna zato što je odredila krug ovlaštenika prava na otkup stana i isključila druge nasljedne redove. Ustavni sud je u svojoj odluci naglasio da zakonodavac uživa široko polje slobode prilikom donošenja zakonskih rješenja o pitanjima u vezi s isključivanjem određenih kategorija lica iz dodjeljivanja određenih prava (Odluka Ustavnog suda broj AP 1099/13 od 12. januara 2016. godine, tačka 40).

19. Prema tome, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu primjenjive odredbe člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova koje se, kako to eksplicitno proizlazi iz sadržaja zakonskih odredbi, odnose isključivo na nasljednike prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, a ni odredbe člana 9. st. 1. i 2. istog zakona koje reguliraju da pravo na otkup stana imaju članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti, a članovima užeg porodičnog domaćinstva smatraju se lica u smislu Zakona o stambenim odnosima.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


20. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju i na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 3056/14 u kojoj je utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, a stavovi iz citirane odluke su, prema tvrdnjama apelanata, primjenjivi i u konkretnom slučaju. U vezi s tom odlukom apelanti navode da je uprkos diskriminatorskoj odredbi člana 47. Zakona o prodaji stanova njihova pravna prednica imala legitimno očekivanje da će steći pravo vlasništva na predmetnom stanu, a samim tim i apelanti da će steći pravo na imovinu. Navedeno stoga što ne postoji niti jedan razuman razlog da se nasljednici drugog i daljnjih redova diskriminiraju u odnosu na nasljednike prvog nasljednog reda s obzirom na Zakon o nasljeđivanju FBiH. Navedeno posebno zato što je apelant iz predmeta broj AP 3056/14 tražio zaštitu ustavnih prava u vezi s imovinom koja je nacionalizirana od njegovih pravnih prednika i na kojoj on nema pravo vlasništva jer još uvijek nije donesen propis o restituciji, pa je stoga jasno da su njegova nasljedna prava koja će crpiti tek po donošenju propisa o restituciji uspostavljanjem prava vlasništva od strane Ustavnog suda smatrana "legitimnim očekivanjem". Apelanti, s druge strane, pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 1099/13 smatraju neprimjenjivim u njihovom slučaju. Apelanti u navodima apelacije iscrpno obrazlažu relevantne činjenične okolnosti konkretnog slučaja, i to da je njihova pravna prednica 11. aprila 1989. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, da je ona umrla 7. februara 2004. godine, a da su apelanti 22. novembra 2004. godine rješenjem o nasljeđivanju proglašeni njenim nasljednicima. Zatim navode da je apelantica S. Đ. s njihovom pravnom prednicom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 12. januara 2001. godine. Zatim posebno ukazuju da je njihova pravna prednica zahtjev za otkup stana podnijela 1999. godine, ali da za života nije uspjela da zaključi ugovor o otkupu stana jer su odredbe Zakona o prodaji stanova izmijenjene 2006. godine nakon njene smrti, koje su omogućile otkup stana koji je nacionaliziran, i to nosiocima stanarskog prava, ali i nasljednicima prvog nasljednog reda u slučaju smrti nosioca stanarskog prava. Budući da apelanti nisu nasljednici prvog nasljednog reda nisu bili u mogućnosti da otkupe stan, pa su zbog toga pokrenuli predmetni parnični postupak. Apelanti ističu da je apelantica S. Đ. u posjedu predmetnog stana, koja je s pravnom prednicom živjela po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, od čijeg zaključenja pa do smrti nositeljice stanarskog prava nije prošao vremenski period od pet godina.

21. Apelanti naglašavaju da su u tužbi naveli da su svjesni da oni prema Zakonu o prodaji stanova nisu u mogućnosti da otkupe predmetni stan, ali su tražili da redovni sudovi u postupku tužbeni zahtjev riješe direktnom primjenom Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije argumentirajući to činjenicom da je njihova pravna prednica kao nositeljica stanarskog prava na nacionaliziranom stanu bila diskriminirana Zakonom o prodaji stanova u vrijeme podnošenja zahtjeva za otkup stana, a da je zakonska diskriminacija otklonjena samo nekoliko mjeseci nakon njene smrti početkom primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Službene novine FBiH" broj 36/06). U tom pravcu apelanti se pozivaju i citiraju odredbe člana 47. Zakona o prodaji stanova koje su važile ranije i nakon izmjena i dopuna. U odnosu na njihovo pravo na otkup stana, odnosno legitimno očekivanje da će naslijediti pravo na otkup stana apelanti suštinski problematiziraju zakonsku odredbu koja samo nasljednicima prvog nasljednog reda omogućava pravo na otkup, te nije jasno zbog čega su nasljednici preostalih nasljednih redova diskriminirani. Zakonodavac je na ovaj način suzio krug nasljednika na otkup kako bi, u skladu sa Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova u FBiH, mogao ovakve stanove dodjeljivati najčešće zaposlenicima općina i drugih oblika javne vlasti, ali je, prema mišljenju apelanata, takva intencija suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine jer ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između zahtjeva javnog interesa, s jedne strane, i zaštite prava nasljednika iz preostalih nasljednih redova da otkupe stan.

22. Uz apelaciju je, između, ostalog, dostavljeno rješenje o nasljeđivanju od 10. juna 2015. godina iza umrlog pravnog prednika apelantica Lj. P. i V. P., iz kojeg je vidljivo da je njihov pravni prednik umro 14. februara 2015. godine.

b) Odgovori na apelaciju


23. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da odlukama navedenih sudova nisu prekršena prava apelanata na koja se neosnovano pozivaju predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužena općina je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da su redovni sudovi pravilno utvrdili da predmetni stan nije mogao biti predmet otkupa stana iz više razloga. Prvi je taj što se radi o nacionaliziranom stanu koji po zakonu nije mogao biti predmet otkupa u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava. Zatim je apelantica S. Đ. zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju s nositeljicom stanarskog prava, ali se na adresu predmetnog stana prijavila 2003. godine, godinu dana prije smrti nositeljice stanarskog prva, dok ostali apelanti kao nasljednici drugog nasljednog reda nemaju pravo na otkup stana po Zakonu o prodaji stanova. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


25. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.


Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 19.


Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 22.


Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

26. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH i 16/13 – rješenje USBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04 i 36/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.


Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

II - PRAVO NA KUPNJU STANA

Član 7.


Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.

Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.

Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

Član 9.


Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.

Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.

Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

- nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;

- istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i

- nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.

Član 47.


Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.

Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, nosioci stanarskog prava na stanovima čiji su bivši vlasnici vakufi (legati, zadužbine) ne mogu otkupiti te stanove bez prethodne pisane saglasnosti vlasnika stana.

Nosiocima stanarskog prava iz stava (3) ovog člana dodijelit će se odgovarajući stanovi vodeći računa o lokaciji, uvjetovanosti i njegovoj veličini, ili vlasniku stana sa pravom uknjižbe, ako je dao saglasnost nosiocu stanarskog prava za njegov otkup.

VI. Dopustivost


27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na navode o kršenju člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju


29. Prije ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredbi člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

30. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

31. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, smatrajući da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štite samo postojeće vlasništvo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A-31, stav 50), a ne i pravo na stjecanje vlasništva (vidi Slivenko i drugi protiv Latvije (dec.) [GC] broj 48321/99, ECHR 2002-II, stav 121. i Kopecký protiv Slovačke [GC], 44912/98, ECHR 2004-IX, stav 35(b)). Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke čiji je predmet spora imovina, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na stjecanje imovine (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3477/12 od 14. oktobra 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju predmetnim tužbenim zahtjevom apelanti traže utvrđenje da imaju pravo na otkup predmetnog stana na kojem je nositeljica stanarskog prava bila njihova pravna prednica. Shodno navedenom, stan o kojem je riječ i na kojem je nositeljica stanarskog prava bila prednica apelanata ne predstavlja postojeću imovinu apelanata. Zatim, tvrdnje apelanata da su imali "legitimno očekivanje" da će ostvariti pravo na otkup stana, odnosno da će dobiti učinkovito uživanje prava vlasništva nemaju nezavisno postojanje jer "legitimno očekivanje" mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dovoljan pravni osnov u nacionalnom pravu (op. cit., Kopecký, st. 35. i 45–53). Shodno tome, apelanti na osnovu relevantnih propisa Zakona o prodaji stanova zbog neispunjavanja uvjeta za otkup stana nisu mogli imati ni "legitimno očekivanje" da će ga steći. U vezi s navodima apelanata da oni svoje pravo na otkup predmetnog stana zapravo crpe iz prava njihove pravne prednice kao nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, koje sui generis predstavlja imovinsko pravo, Ustavni sud smatra da ni u tom smislu apelanti nisu mogli imati "legitimno očekivanje" u vezi s imovinom svoje pravne prednice. Naime, shodno utvrđenju redovnih sudova da apelanti nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, niti je apelantica S. Đ. tokom postupka dokazala da je imala uvjete za prenos stanarskog prava, shodno zaključenom ugovoru o doživotnom izdržavanju, apelanti ni po tom osnovu ne spadaju u krug lica koja bi po zakonu imala pravo na otkup stana, a samim tim i zakonom utemeljeno "legitimno očekivanje" da će ga steći. U okolnostima konkretnog slučaja pravo na otkup stana koje traže nasljednici nosioca stanarskog prava, a koji po zakonu ne spadaju u krug lica koja mogu otkupiti stan, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se tim članom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

32. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je apelaciju u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbacio kao nedopuštenu jer je inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na apelantice Lj. P i V. P.


33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

34. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

36. Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije odlučivalo o građanskim pravima apelantica Lj. P. i V. P., već o osnovanosti tužbenih, žalbenih i revizionih navoda tužioca u tom postupku M. P., supruga i oca apelantica, koji je umro 14. februara 2015. godine u toku trajanja žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom. S obzirom na to da apelantice nisu bile učesnice u postupku pred redovnim sudovima jer nisu nikada preduzele bilo koju parničnu radnju u konkretnom parničnom postupku, niti su na bilo koji način postale procesni sukcesori M. P. u predmetnom parničnom postupku, proizlazi da apelantice Lj. P. i V. P. nisu lica koja, u konkretnom slučaju, imaju pravo da pokrenu postupak pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2338/10 od 25. oktobra 2011. godine, tačka 8, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

37. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostale prigovore


38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 18558 17 Rev od 12. februara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 22. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


40. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

43. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zapaža da apelanti suštinski problematiziraju zakonsko rješenje kojim je nasljednicima drugog nasljednog reda onemogućen otkup predmetnog stana, te se pozivaju na Odluku broj AP 3056/14 koju smatraju primjenjivom u njihovom slučaju.

45. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u Odluci broj AP 1099/13 (u citiranom predmetu radilo se apelanticinom zahtjevu za dodjelu zamjenskog stana na ime nacionalizirane imovine apelanticinog djeda koji je pravomoćno odbijen jer apelantica nije ispunjavala uvjete za dodjelu stana shodno Zakonu o prodaji stanova), između ostalog, navedeno: "Zakonodavac uživa široko polje slobode prilikom donošenja zakonskih rješenja o pitanjima u vezi s isključivanjem određenih kategorija lica iz dodjeljivanja određenih prava. U konkretnom slučaju zakonodavac je odredbama člana 47a. Zakona propisao niz ograničenja koja vlasnicima nacionaliziranih stanova ne dozvoljavaju dodjelu zamjenskog stana, a jedno od tih ograničenja jeste vezano za državljanstvo Bosne i Hercegovine. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud smatra da je zakonodavac prilikom donošenja ovakvog zakonskog ograničenja imao legitimni cilj da zamjenski stan, pod određenim uvjetima, osigura isključivo za državljane Bosne i Hercegovine i u tom segmentu Ustavni sud ne uočava ništa neprihvatljivo" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1099/13 od 12. januara 2016. godine, tačka 41, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, ispitujući opravdanost apelanticinog prigovora, zaključio da je apelanticino pozivanje na kršenje prava na imovinu ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine (zahtjev nije imao uporište u domaćem zakonu), a da je neosnovan u odnosu na pravo na pravično suđenje (op. cit. AP 1099/13, tač. 26, 27, 37–43).

46. Zatim, u vezi s pozivanjem apelanata na Odluku Ustavnog suda broj AP 3056/14 (u citiranom predmetu apelant je tražio dodjelu zamjenskih stanova za nacionalizirane stanove njegovih prednika u skladu sa Zakonom o prodaji stanova, koji je pravomoćno odbijen primjenom člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova), Ustavni sud zapaža da je u citiranoj odluci utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje (predmetna apelacija nije ni razmatrana s aspekta prava na imovinu, kako to apelanti tvrde) jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je od strane organa uprave i sudova ostala nedovoljno razjašnjena primjena materijalnog prava, konkretno odredba člana 47a. stav (6) Zakona o prodaji stanova u pogledu dodjele zamjenskih stanova apelantu koji, pored državljanstva Urugvaja, posjeduje i državljanstvo BiH. Dovodeći takav zaključak Ustavnog suda i okolnosti iz citiranog predmeta u vezu s relevantnim okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ništa ne upućuje na zaključak da bi se stavovi iz citiranog predmeta mogli primijeniti u konkretnom slučaju. Posebno u okolnostima kada apelanti i ne ukazuju da je od strane redovnih sudova bilo proizvoljnosti u primjeni i tumačenju Zakona o prodaji stanova, osim što problematiziraju zakonsko rješenje zakonodavca da se iz otkupa stana isključe nasljednici drugog nasljednog reda, što smatraju diskriminatorskim.

47. Ustavni sud ponovo ukazuje da zakonodavac uživa široko polje slobode prilikom donošenja zakonskih rješenja o pitanjima u vezi s isključivanjem određenih kategorija lica iz dodjeljivanja određenih prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o pravu na otkup nacionaliziranog stana na kojem je pravna prednica apelanata imala konstituirano stanarsko pravo. Ustavni sud primjećuje da pravna prednica apelanata za života nije mogla otkupiti predmetni stan jer zakon u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava, koja je umrla 2004. godine, nije omogućavao otkup takvih stanova. Izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova iz 2006. godine, članom 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, omogućen je otkup i nacionaliziranih stanova na kojima postoji stanarsko pravo, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, niti je apelantica S. Đ., koja je s nositeljicom stanarskog prava zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 2001. godine, dokazala da je imala pravo na prenos stanarskog prava.

48. Ustavni sud zapaža da je tokom 2006. godine izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, članom 9. stav 3, proširen krug lica koja mogu otkupiti stan na kojem postoji stanarsko pravo. Dakle, pored užeg člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, pravo na otkup stana omogućeno je i nasljedniku prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava pod uvjetima koji su kumulativno propisani tim članom (vidi Relevantne propise). Dakle, zakonskim rješenjem nasljednici prvog nasljednog reda ne stječu pravo na otkup samim tim što su nasljednici prvog nasljednog reda, već uz ispunjavanje zakonom propisanih uvjeta koji su kumulativno propisani. Ustavni sud smatra da takvo zakonsko rješenje nije diskriminatorsko u odnosu na nasljednike drugog nasljednog reda jer se ono odnosi na sve nasljednike drugog, odnosno nižih nasljednih redova, bez izuzetaka, ali i na nasljednike prvog nasljednog reda koji ne ispunjavaju dodatne uvjete propisane zakonom. Imajući u vidu da javna vlast uživa široko polje slobodne procjene prilikom isključivanja određenih kategorija lica iz dodjeljivanja određenih prava, prema mišljenju Ustavnog suda, konkretno ograničenje kojim se pravo na otkup stana, pored užeg člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, omogućava i nasljedniku prvog nasljednog reda, uz ispunjavanje zakonom propisanih uvjeta, legitimno je i proporcionalno cilju kojem se težilo.

49. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili utvrđivanje prava na otkup nacionaliziranog stana na kojem je njihova pravna prednica imala stanarsko pravo zbog neispunjavanja uvjeta za otkup po Zakonu o prodaji stanova nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija


50. Apelanti smatraju da su u predmetnom postupku diskriminirani zbog zakonskog rješenja kojim su, kao nasljednici drugog nasljednog reda, isključeni iz kruga lica koja imaju pravo na otkup stana. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u okviru prava na pravično suđenje utvrdio da odredba člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova nije diskriminatorska jer se ona odnosi na sve nasljednike drugog i nižih redova, ali i na nasljednike prvog nasljednog reda koji ne ispunjavaju zakonske uvjete. Stoga, Ustavni sud i prigovore u vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak


51. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđivanje prava na otkup predmetnog stana zbog neispunjavanja uvjeta propisanih Zakonom o prodaji stanova, koje je zakonodavac propisao u okviru svog širokog polja slobodne procjene u izboru mjera i ograničenja kojima nastoji postići legitiman cilj, a kojima su nasljednici drugog nasljednog reda, ali i prvog nasljednog reda koji ne ispunjavaju sve zakonske uvjete isključeni iz kruga lica koja mogu otkupiti stan, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, legitimno i proporcionalno cilju koji se želio postići.

52. Konačno, nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer odredba Zakona o prodaji stanova koja isključuje nasljednike drugog nasljednog reda nije diskriminatorska jer se odnosi na sve nasljednike drugog i nižih redova, ali i na nasljednike prvog nasljednog reda koji ne ispunjavaju zakonske uvjete.

53. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. d) i h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!