Službeni glasnik BiH, broj 18/10

na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3006/07, rješavajući apelaciju Edina Nuhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

>Miodrag Simović, predsjednik>

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Edina Nuhića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, po hitnom postupku, donese konačnu odluku u predmetu povodom revizije izjavljene 11. decembra 2008. godine protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000645 od 6. novembra 2008. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Edin Nuhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju zbog nedonošenja oduke u postupku koji je apelant pokrenuo u Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Apelant je pokrenuo postupak radi reguliranja radnopravnog statusa.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 11. decembra 2007. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 22. jula 2009. godine da dostavi kompletan spis. Od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je 29. septembra 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju kao i kompletan spis.

3. Općinski sud je dostavio odgovor 17. decembra 2007. godine i 12. augusta 2009. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor i fotokopiju spisa 6. oktobra 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant se obratio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) radi reguliranja radnopravnog statusa. Kantonalna komisija je donijela Rješenje broj 10/2-34-25/00 od 20. augusta 2003. godine. Rješenjem je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 143. Zakona o radu, zatim da mu se prizna status radnika na čekanju kod poslodavca "Tvornica kablova" Tomislav-Grad (odnosno njezinog pravnog sljednika). Također je naloženo poslodavcu da apelantu u roku od 15 dana riješi radnopravni status. Apelantov status je i nakon dobivanja pravosnažnog rješenja Kantonalne komisije ostao neriješen.

7. Apelant je 15. marta 2005. godine pred Općinskim sudom pokrenuo postupak protiv d.o.o. "Kapis" Tvornica kabla Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete iz rada. Tužba je dostavljena tuženom na odgovor 17. juna 2005. godine. Nakon toga, Općinski sud je održao ročište 22. novembra 2005. godine i 13. januara 2006. godine. Općinski sud je proveo vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke, saslušao svjedoke i izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev 22. novembra 2005. godine, a zatim ponovo (u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke) i 13. januara 2006. godine.

8. Općinski sud je donio Presudu broj P-231/05 od 3. februara 2006. godine. Tom presudom Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je diskriminiran u ostvarivanju prava na rad. Također je odbijen i apelantov zahtjev da se vrati na posao i da mu se uspostave sva prava iz radnog odnosa, uključujući uplatu doprinosa za period od 31. jula 1993. godine, kao i da mu se naknadi plaća u iznosu preciziranom u dispozitivu presude.

9. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu 16. februara 2006. godine. Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Rješenje broj 010-0-Gž-06-000-089 od 14. aprila 2006. godine. Tim je rješenjem žalba uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, niti sadrži ocjenu dokaza. Zbog toga su nastale neotklonjive povrede odredaba Zakona o parničnom postupku.

10. Nakon odluke Kantonalnog suda apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, navodeći da se ne zakazuje pripremno ročište pred Općinskim sudom.

11. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 22. januar 2008. godine, koje nije održano jer je punomoćnik tuženog zatražio odgodu, a apelant se nije protivio. Novo ročište je zakazano za 24. januar 2008. godine. To je ročište održano, a naredno je zakazano za 6. mart 2008. godine. Apelant i tuženi su zbog snježne oluje i nemogućnosti svjedoka da pristupe na zakazano ročište tražili odgodu. Općinski sud je zakazao novo ročište za 27. mart 2008. godine. Općinski sud je dopunio vještačenje posredstvom vještaka finansijske struke. Na osnovu nalaza vještaka apelant je 27. marta 2008. godine precizirao tužbeni zahtjev. Istoga dana na ročištu sud je saslušao svjedoke. Sljedeće ročište je zakazano i održano 27. maja 2008. godine. Tada je sud zaključio glavnu raspravu.

12. Općinski sud je donio Presudu broj 068-2-P-07-000 332 od 25. juna 2008. godine, pa je naložio tuženom da isplati apelantu plaće od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 739,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu uplati doprinose za PIO od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. U tački dva dispozitiva presude Općinski sud je naveo da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Tačkom tri presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi diskriminaciju, da ga vrati na posao, uplati mu doprinose od 1993. godine i isplati plaće od 1993. godine.

13. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 30. juna 2008. godine, a tuženi 9. jula 2008. godine.

14. Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000645 od 6. novembra 2008. godine, kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

15. Apelant je 8. decembra 2008. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude. Postupak povodom revizije je u toku.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se žali i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se žali na to što je pokrenuo postupak, te je dobio odluku kojom je u cijelosti odbijen njegov zahtjev. Nakon drugostepene odluke, kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, prema navodima iz apelacije, Općinski sud nije zakazivao raspravu (iako je zakonski rok 30 dana), niti "ima namjeru završiti ovaj postupak".

b) Odgovor na apelaciju


17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je 26. januara 2009. godine primio apelantovu reviziju sa kompletnim spisom, koji još nije dat u rad zbog velikog broja priliva predmeta.

18. Općinski sud je naveo da je postupak povodom apelantove tužbe proveden zakonito i da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 228.

Prvostepeni sud je dužan odmah nakon prijema drugostepenog rješenja odrediti pripremno ročište ili ročište za glavnu raspravu, koje će se održati najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema drugostepenog rješenja, te izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostepeni sud u svom rješenju.

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što Općinski sud (u momentu podnošenja apelacije) nije u dužem vremenskom periodu zakazivao raspravu, niti odlučivao u ovom predmetu.

23. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelant žali na nemogućnost dobivanja konačne odluke u dužem vremenskom periodu, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelant se žali zbog nezakazivanja rasprave pred Općinskim sudom, odnosno zbog nedonošenja odluke u njegovom predmetu. Navodi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku


a) Relevantni principi


27. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

28. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

29. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18). Konkretan postupak je, također, prema zakonu hitan.

Period koji se uzima u obzir


30. Ustavni sud primjećuje da je apelant tužbom pokrenuo postupak 16. marta 2005. godine, a da je Kantonalni sud donio odluku o žalbi (pravosnažno odlučio) 6. novembra 2008. godine. Dakle, odluka je donesena tri godine i šest mjeseci nakon što je postupak pokrenut. Ipak, ne može se reći da je postupak još završen, jer je apelant izjavio reviziju i postupak je u toku pred Vrhovnim sudom. Dakle, postupak traje četiri godine i osam mjeseci i još nije okončan.

Složenost predmeta

31. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.

32. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem sud treba utvrditi da li apelant može ostvariti prava iz rada koja traži (povrat na posao i druga prava koja iz toga proizlaze). Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.

Analiza razumnosti trajanja postupka


33. U konkretnom slučaju se radi postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud primjećuje da se, s obzirom na apelantov tužbeni zahtjev da se vrati na posao i da mu se isplate plaće i ostala prava iz rada, radi o postupku koji je izuzetno važan za apelanta, zbog čega treba što hitnije i da se riješi. Dalje, kako je Ustavni sud utvrdio, ne radi se o naročito složenom predmetu. Ustavni sud ukazuje na to da sud nije ponudio relevantne razloge koji bi opravdali trajanje postupka u periodu od preko četiri godine i osam mjeseci i još nije okončan.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje preko četiri godine i osam mjeseci i još nije okončan.

35. Ustavni sud je na osnovu informacija iz spisa zaključio da je prvostepenom sudu trebalo 11 mjeseci da donese prvostepenu presudu, koju je Kantonalni sud ukinuo 14. aprila 2006. godine i vratio na ponovno odlučivanje. Nakon toga, prvostepenom sudu je trebala jedna godina i devet mjeseci da zakaže novo ročište. Prvostepeni sud je od zakazivanja prvog ročišta donio odluku u roku od pet mjeseci, koju je potvrdio Kantonalni sud odlukom od 6. novembra 2008. godine. Protiv odluke Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju i 10 mjeseci nakon što je revizija izjavljena Vrhovni sud je naveo da predmet još nije uzet u rad.

36. Ustavni sud smatra da je u odugovlačenju postupka najviše doprinio prvostepeni sud i to zbog činjenice da mu je trebala jedna godina i devet mjeseci da zakaže pripremno ročište nakon što je Kantonalni sud vratio predmet na ponovni postupak. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je Kantonalni sud odlukom od 14. aprila 2006. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, što, također, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud primjećuje da se predmet povodom apelantove revizije nalazi pred Vrhovnim sudom od januara 2009. godine. Ustavni sud ne smatra da je ovaj period od 10 mjeseci, sam po sebi, pretjerano dug. Međutim, s obzirom na prirodu spora, kao i na sveukupno trajanje postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, to što Vrhovni sud nije uzeo predmet u rad i u ovako relativno kratkom periodu ne može se smatrati opravdanim u predmetu koji bi u svakom slučaju morao biti tretiran kao hitan, odnosno u predmetu koji zahtijeva prioritetno rješavanje.

37. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju (10 mjeseci nakon što je primio predmet) naveo kao "opravdanje" veliki priliv predmeta i da zbog toga apelantova revizija još nije uzeta u rad. Ustavni sud napominje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; i Ustavni sud, odluke br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25. i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo s ciljem poboljšanja administriranja pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom prilivu predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema.

38. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudova, prvenstveno Općinskog suda, te se period odlučivanja u postupku povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada koji traje preko četiri godine i osam mjeseci i još nije okončan ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio nerazumnoj dužini postupka.

40. S obzirom na činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada traje duže od četiri godine i osam mjeseci i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim redovnim sudovima, pogotovo Općinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


41. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u vezi sa diskriminacijom.

VIII. Zaključak


42. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo u postupku povodom tužbe radi zaštite prava iz rada, koji je prema zakonu hitan, a koji traje duže od četiri godine i osam mjeseci i još nije završen. Ustavni sud, također, smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!