Službeni glasnik BiH, broj 2/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2591/12, rješavajući apelaciju Jerka Čilića i Berislava Jozića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Djelimično se usvaja apelacija Jerka Čilića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004007 11 Uvp2 od 28. marta 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Jerko Čilić u ime Berislava Jozića protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004007 11 Uvp2 od 28. marta 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 004007 10 U od 27. aprila 2011. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. jula 2012. godine u svoje i u ime Berislava Jozića apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 004007 11 Uvp2 od 28. marta 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 004007 10 U od 27. aprila 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je 26. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. juna 2015. godine, a Kantonalni sud 23. jula 2015. godine.

4. Budući da uz predmetnu apelaciju nije dostavljena punomoć za zastupanje Berislava Jozića pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopisom od 21. jula 2015. godine je zatraženo od apelanta da u roku od pet dana od prijema dopisa otkloni navedeni nedostatak. Apelant je dostavio punomoć za zastupanje Berislava Jozića potpisanu tokom 2010. godine, dvije godine prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, kojom je dato ovlaštenje apelantu za zastupanje pred sudovima i državnim organima, te drugim organima i organizacijama, ali u punomoći nije navedeno izričito ovlaštenje za zastupanje Berislava Jozića pred Ustavnim sudom.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 U 004007 10 U od 27. aprila 2011. godine (koje je donio sudija pojedinac M.J.) u upravnom sporu tužitelja Berislava Jozića (u daljnjem tekstu: tužitelj ili Berislav Jozić) u predmetu broj 07 0 U 004007 10 U protiv Rješenja tuženog Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata apelant je, kao opunomoćenik tužitelja, kažnjen novčanom kaznom od 500,00 KM zbog vrijeđanja tog suda u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke od 21. aprila 2011. godine. Navedenim rješenjem određeno je da, ukoliko izrečenu kaznu apelant ne plati u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, izrečena kazna će se zamijeniti kaznom zatvora tako što će se za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja istakao da je u zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude tog suda broj 07 0 U 004007 10 U od 31. marta 2011. godine apelant u tački Ad.4. naveo: "…nijednom rečenicom sud se nije očitovao o navodima iz tužbe, pričajući priču osmišljenu u pogledu onemogućavanja u ostvarivanju prava tužitelja." U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je, prema njegovom mišljenju, proizvoljno i neargumentirano "spočitavanje" tom sudu da "priča priče" kako bi onemogućio tužitelja da ostvari svoja prava krajnje uvredljivo za sud i za sudiju pojedinca koji je vodio postupak, zbog toga što je ustavna i zakonska uloga suda da sudi i vodi postupke, te da na temelju zakona i po najboljem znanju donosi presude i druge odluke u rješavanju pravnih konflikata i sukoba među strankama u postupku, a nikako da, kako je navedeno, "Kantonalni sud je istakao da je pogotovo teška i uvrjedljiva insinuacija da je taj sud u konkretnom slučaju kroz 'pričanje priče' svjesno i namjerno onemogućio tužitelja da ostvari svoja prava". U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je donio predmetnu presudu na osnovu svestrane ocjene svih postojećih dokaza u spisu predmeta i u okviru navoda iz tužbe, te da se pozvao na određene pripadajuće materijalne i procesne odredbe primijenjenih zakona i da je dao razloge za svoje mišljenje, tako da predmetna presuda nije i ne može biti "pričanje priče", a da je pogotovo isključena bilo kakva mogućnost svjesnog protuzakonitog ili tendencioznog djelovanja suda s ciljem onemogućavanja tužitelja da ostvari svoja prava za koja smatra da mu pripadaju i koja je tražio zahtjevom u upravnom postupku.

8. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je za sud, također, uvredljiv i navod iz tačke Ad.5. istog zahtjeva u kojem je apelant naveo "da je sud izvršio uvid u cjelokupan spis, a ne čitao dopise tuženika, sasvim sigurno bi donio odluku koja je u korist tužitelja". U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je u svom radu sud dužan izvršiti uvid u sve dokaze koji se nalaze u spisu predmeta, kao i u cijeli spis predmeta tuženika, kao i dokaze ponuđene uz tužbu, a što je, svakako, uradio u konkretnom slučaju. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je "doista iznenađujuća" i potpuno nepotkrijepljena apelantova izjava da sud nije izvršio uvid u cjelokupan spis. Kantonalni sud je istakao da se iz navoda presude jasno vidi da je sud izvršio uvid u cijeli spis, a da je to što nije dao prioritet dokazima i činjenicama koje je prezentirao tužitelj kao dokaze osnovanosti svog zahtjeva stvar slobodne ocjene dokaza suda. Kantonalni sud je zaključio da je "spočitavanje" sudu da je "čitao dopise tuženika", a da nije izvršio uvid u cjelokupan spis predmeta "doista" uvredljivo u smislu člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Kantonalni sud je, zatim, naglasio da je apelantu zasigurno poznato da je svako vrijeđanje suda u podnescima zabranjeno i sankcionirano i da se stranke prema sudu, kao i sud prema strankama u postupku, treba da odnosi sa poštovanjem i uvažavanjem. Zaključio je da su citirani navodi iz predmetnog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke uvredljivi po sud i da predstavljaju "vrijeđanje suda preko kojeg sud ne može i ne smije preći", a da ne reagira izricanjem novčane kazne predviđene članom 407. stav 1. ZPP. Naveo je da je novčanu kaznu u iznosu od 500.00 KM izrekao budući da je ovo prvi put da apelant uvrijedi sud, ali ocjenjujući i količinu i težinu nanesenih uvreda, odnosno ocjenjujući da iznesene uvrede, ipak, neosnovano i neargumentirano zadiru u nepristranost suda i da neosnovano "nipodaštavaju" rad suda. Također, istakao je da je izricanje ove sankcije usmjereno ne samo na preventivno djelovanje sankcije prema apelantu već i u svrhu generalne prevencije na planu poštivanja suda i odnosa stranaka prema sudu. Pored toga, istakao je da se u konkretnom slučaju ne radi samo o ličnom osjećanju uvrijeđenosti sudije pojedinca koji je radio u ovom predmetu već da se "doista" radi o nepoštivanju i vrijeđenju suda kao institucije, a da okolnosti i način izvršenog vrijeđanja ispunjavaju sve uvjete za izricanje novčane kazne u smislu člana 407. stav 1. ZPP. Konstatirajući da Zakon o upravnim sporovima nema odredbe o nepoštivanju suda, Kantonalni sud je na osnovu člana 55. Zakona o upravnim sporovima supsidijarno primijenio navedene odredbe ZPP.

10. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje navedenog rješenja Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 07 0 U 004007 11 Uvp2 od 28. marta 2012. godine.

11. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je konstatirao da su razlozi koje je naveo prvostepeni sud u cijelosti osnovani i da je samim tim osporeno rješenje ispravno i zakonito. Dalje, istakao je da je odredbama čl. 205. (sadržaj žalbe) i 236. ZPP regulirano šta sve treba da sadrže "ovakvi" podnesci, kao i zbog kojih razloga se može podnijeti žalba, odnosno vanredni pravni lijek. Zatim je naveo da svi podnesci moraju da imaju određenu formu, sadržinu, smisao i razlog podnošenja. Također, naveo je da se podneskom ne smije vrijeđati sudija ni na koji način ne zbog toga što je sudija neprikosnoven ili iznad svih, već zbog toga što se, s jedne strane, vrijeđanjem ne ispunjavaju navedeni uvjeti za sadržinu takvih podnesaka, a, sa druge strane, ne vrijeđa se taj sudija, već pravosudni sistem u cjelini. S obzirom na to da, prema mišljenju Vrhovnog suda, riječi upotrijebljene u samom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nemaju nikakvog drugog cilja izuzev vrijeđanja sudije koji je donio negativnu odluku po stranku koju apelant zastupa, Vrhovni sud je ocijenio da je osporeno rješenje zakonito u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima i člana 407. stav 1. ZPP.

12. Vrhovni sud je istakao da je cilj žalbe, vanrednog pravnog sredstva ili bilo kojeg podneska strane u postupku, da razjasni određene činjenice, predloži eventualne dokaze, analizira materijalno pravo, ukaže na povrede postupka i tome slično, a ne da vrijeđa sud, jer to nije svrha niti jednog podneska, niti se njime može postići neki legitimni cilj. Dalje, istakao je da "cilj svakog građanina naše države, a posebno advokata i advokature, jeste očuvanje digniteta i dostojanstva suda, pravosuđa u cjelini, a to se može postići samo očuvanjem dostojanstva pojedinca, tj. sudije. Čuvajući njegovo dostojanstvo i integritet čuvaju se, u biti, i dostojanstvo i integritet cjelokupnog pravosuđa, pa i same advokature i advokata kao pojedinca". Shodno navedenom, Vrhovni sud je primjenom člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su sporni navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke osporenim odlukama neosnovano ocijenjeni kao vrijeđanje i grubo nepoštivanje suda, pa se, u vezi sa tim, poziva, prije svega, na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 840/06. Tvrdi da ga je na novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda osudio isti sud koji je, navodno, uvrijeđen navodima iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, što je sasvim dovoljno da se izraze opravdane sumnje u objektivnost i nepristrasnost tog suda. Dalje, smatra da iz obrazloženja osporenog rješenja Kantonalnog suda proizlazi da se zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke bez ikakvog razloga uvrijedio jedino sudija koji je pokušao da opravda svoju raniju odluku. Također, smatra da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da se Kantonalni sud, zapravo, ponovo "uplitao" u meritum svoje prethodne odluke, a i u meritum odluke koju je Vrhovni sud trebalo da donese povodom predmetnog zahtjeva za vanredno preispitivanje, odnosno da je prejudicirao tu odluku, što je u suprotnosti sa pozitivnim propisima. Apelant smatra da osporena rješenja predstavljaju svojevrsnu "prijetnju" opunomoćenicima da ne iznose svoje stavove i viđenja odluka sudova kako smatraju da je najbolje u interesu svoje stranke na što imaju pravo u skladu sa pozitivnim propisima, naročito odredbama čl. 6. i 26. Zakona o advokaturi. Osim toga, apelant tvrdi da ga je redovni sud prije izricanja novčane kazne trebalo prvo da opomene shodno odredbi člana 407. stav 2. ZPP, te da mu je novčana kazna izrečena a da prethodno nije saslušan, kao i da u izreci rješenja nije navedeno kome i na koji način treba uplatiti kaznu na koji način mu je onemogućeno da kaznu plati, a da je sama kazna previsoko određena. Apelant traži da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju, poništi osporene odluke i udovolji "tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti" i obaveže na povrat iznosa od 500 KM uplaćenih na ime kazne uz naknadu troškova postupka od 300 KM na ime sastava zahtjeva za vanredno preispitivanje uvećanih za sastav apelacije u iznosu od 300 KM plus PDV, te uz naknadu štete od 500 KM na ime "urušenog" ugleda i izgubljenog vremena na pisanje navedenih podnesaka.

b) Odgovori na apelaciju


14. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, a Kantonalni sud je naveo da smatra da osporenim rješenjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava.

V. Relevantni propisi


15. Zakon o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.


Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

16. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 407.


(1) Novčanom kaznom od 100 do 1.000 konvertibilnih maraka sud će kazniti lice koje u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku.

(2) Ako lice koje učestvuje u postupku ili lice koje je kao slušalac prisutno raspravi vrijeđa sud ili druge učesnike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će ga opomenuti. Ako opomena bude bezuspješna, sud će opomenuto lice udaljiti iz sudnice ili kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM, a može ga i udaljiti i kazniti novčanom kaznom.

[...]

Član 412.


Ako lice koje je novčano kažnjeno po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti zatvorom, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, ali koji ne može biti duži od petnaest dana.

VI. Dopustivost


17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

A. U odnosu na Berislava Jozića


19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

22. U pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na Berislava Jozića, Ustavni sud ukazuje da je apelant kao advokat podnio apelaciju u svoje i u ime Berislava Jozića, ali uz nju nije dostavio punomoć za zastupanje tog lica u postupku pred Ustavnim sudom. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je dostavio punomoć za zastupanje Berislava Jozića potpisanu tokom 2010. godine, dvije godine prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, kojom je dato ovlaštenje apelantu za zastupanje pred sudovima i državnim organima, te drugim organima i organizacijama, ali u punomoći nije navedeno izričito ovlaštenje za zastupanje Berislava Jozića pred Ustavnim sudom. Slijedeći to, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju u ime Berislava Jozića podnijelo neovlašteno lice (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP 1948/05 od 16. januara 2007. godine, tačka 12, i broj AP 4359/12 od 21. jula 2015. godine, tač. 6. i 7, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

B. U odnosu na apelanta


24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004007 11 Uvp2 od 28. marta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. maja 2012. godine a apelacija je podnesena 7. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodu izražavanja


27. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

28. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

29. Ustavni sud zapaža da konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj, a kojem je apelant bio opunomoćenik, te je u tom svojstvu 21. aprila 2011. godine dostavio sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, opravdano izrekli novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbe člana 55. Zakona o upravnim sporovima i člana 407. stav 1. ZPP, odnosno da li je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.

31. Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi, Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima, koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Skałka protiv Poljske, broj 43425/98, stav 32, 27. maja 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, npr., autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.

32. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristranosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristranost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristranosti sudskih organa.

33. Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih odluka vidljivo da su redovni sudovi izrekli apelantu novčanu kaznu od 500,00 KM, ocijenivši da određeni navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke predstavljaju vrijeđanje suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenom rješenju zaključio da navod iz predmetnog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke koji glasi: "nijednom rečenicom sud se nije očitovao o navodima iz tužbe, pričajući priču osmišljenu u pogledu onemogućavanja u ostvarivanju prava tužitelja", predstavlja vrijeđanje suda, odnosno, kako je to naveo u obrazloženju te presude, da je proizvoljno i neargumentirano "spočitavanje" tom sudu da "priča priče" kako bi onemogućio tužitelja da ostvari svoja prava, krajnje uvredljivo za sud i za sudiju pojedinca koji je vodio postupak, te da je pogotovo teška i uvredljiva insinuacija da je taj sud u konkretnom slučaju putem "pričanja priče" svjesno i namjerno onemogućio tužitelja da ostvari svoja prava. Također, Kantonalni sud je u osporenom rješenju ustanovio da je uvredljiv i navod iz zahtjeva za vanredno preispitivanje koji glasi: "da je sud izvršio uvid u cjelokupan spis, a ne čitao dopise tuženika, sasvim sigurno bi donio odluku koja je u korist tužitelja." Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi prihvatio razloge koje je dao Kantonalni sud u osporenom nižestepenom rješenju, dodatno obrazloživši da riječi upotrijebljene u samom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nemaju nikakvog drugog cilja izuzev vrijeđanja sudije koji je donio negativnu odluku po stranku koju apelant zastupa, a da je cilj žalbe, vanrednog pravnog sredstva ili bilo kojeg podneska strane u postupku, da razjasni određene činjenice, predloži eventualne dokaze, analizira materijalno pravo, ukaže na povrede postupka i tome slično, a ne da vrijeđa sud, jer to nije svrha nijednog podneska, niti se njime može postići neki legitimni cilj.

35. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, konstatira da se sporni apelantovi navodi u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, a koje su redovni sudovi u osporenim odlukama okarakterizirali kao vrijeđanje suda, zapravo, odnose na izražavanje sumnje u nepristrasnost i neprofesionalnost suda. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovi apelantovi navodi ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda, jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo i predstavljaju, prije svega, apelantov vrijednosni sud i mišljenje. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na svoju odluku u predmetu broj AP 840/06 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) u kojoj je već razmatrao slično pravno pitanje, dajući odgovore u pogledu narušavanja granica postavljenih stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, nakon čega je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristranost suda kvalificirali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta izricanjem novčane kazne.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelantovih navoda, jer se jezičkom i pravnom analizom teško može utvrditi da konkretni tekst, koji izražava sumnju u nepristrasnost i neprofesionalnost suda, zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja, čiji je bio cilj da se naruši autoritet suda. Isticanje navoda u zahtjevu za vanredno preispitivanje za koje apelant misli da su opravdani, jer sadrži sve elemente za pravno postupanje, makar dati i u ironičnom stilu, ne pružaju dovoljno osnova da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom povrijedio pravo na slobodu izražavanja i narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi osporenim odlukama prekoračili granice svojih ovlaštenja, utvrdivši da su predmetni navodi uvredljivi za sud, jer svoje odluke nisu zasnovali na prihvatljivoj analizi činjenica koje su relevantne i svih okolnosti koje su važne u konkretnom slučaju. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da je nesporno da član 407. stav 1. ZPP, koji je, shodno odredbi člana 55. Zakona o upravnim sporovima, primijenjen u konkretnom slučaju, propisuje da će sud kazniti lica koja u podnesku vrijeđaju sud. Međutim, Ustavni sud smatra, imajući u vidu sadržaj spornog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na arbitraran način primijenili predmetnu zakonsku odredbu, te da, u okolnostima konkretnog slučaja, miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo "u skladu sa zakonom" i da se razlozi koje su redovni sudovi naveli u svojim odlukama ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim da se to miješanje opravda.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi


38. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade štete i troškova postupka


39. U smislu člana 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na slobodu izražavanja, te predmet vraćen na ponovno odlučivanje Vrhovnom sudu u skladu sa standardima iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

40. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nema nadležnost za odlučivanje o naknadi materijalne štete i o troškovima postupka, pa nije mogao razmatrati ovaj apelantov zahtjev.

VIII. Zaključak


41. Apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije je povrijeđeno time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristrasnost i profesionalnost suda okvalificirali kao vrijeđanje suda za šta su mu izrekli novčanu kaznu, a da nisu u dovoljnoj mjeri objektivno, te u skladu sa standardima člana 10. Evropske konvencije, analizirali sadržaj spornog podneska, čime je došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka d), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezu


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!