Službeni glasnik BiH, broj 98/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 3364/09, rješavajući apelaciju
Jasmina Latifića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Jasmina Latifića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 201 od 2. septembra 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasmin Latifić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 201 od 2. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-000 455 od 26. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-159/06 od 29. juna 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Instituta za zaštitu zdravlja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), učesnika u postupku, zatraženo je 24. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. aprila 2010. godine, Okružni sud 26. aprila 2010. godine, Osnovni sud 14. juna 2010. godine i tuženi 5. aprila 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 19. juna 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Djelimičnom presudom Osnovnog suda broj RS-522/01 od 25. oktobra 2001. godine poništene su kao nezakonite odluke tuženog od 30. novembra 1992. godine i 28. januara 1993. godine na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos i tuženom naloženo da apelanta vrati u radni odnos.
7. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva koji se tiče naknade štete zbog izgubljene zarade za period od prestanka radnog odnosa do povratka na posao, te uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, postupak je nastavljen nakon pravosnažnosti djelimične presude.
8. Osnovni sud je Presudom broj P-159/06 od 29. juna 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, obavezao tuženog da apelantu na ime naknade zbog neisplaćenih plaća za vremenski period od 1. decembra 1992. godine do 13. septembra 1994. godine na ime glavnog duga isplati iznos od 15.095,00 KM, na ime zakonske zatezne kamate od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa pa do 30. novembra 2006. godine (dan sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka) isplati iznos od 15.095,00 KM, te da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje počevši od 1. decembra 1992. godine do 30. juna 2002. godine, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U drugom stavu izreke presude, tuženi je obavezan da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 3.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđivanja do konačne isplate. U trećem stavu izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu neisplaćenih plaća za period od 13. septembra 1994. godine do 30. juna 2002. godine u iznosu od 63.240,00 KM koji se sastoji od glavnog duga i zakonske zatezne kamate, te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 93.430,00 KM počevši od 1. februara 2007. godine do konačne isplate i troškovima parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je nakon pravosnažnosti djelimične presude apelant vraćen na posao, te da je ostvario pravo na prijevremenu penziju. Nesporna je i činjenica da apelant od 13. septembra 1994. godine boravi u Švedskoj i da u Švedskoj ostvaruje naknadu od nadležne institucije socijalnog staranja po dva osnova i to po osnovu ličnih troškova i po osnovu zajedničkih kućanskih troškova. Među strankama je bilo sporno, kako je dalje obrazloženo, da li primanja koja apelant ostvaruje u Švedskoj počevši od 13. septembra 1994. godine isključuju pravo na naknadu plaće koju bi ostvario da je radio kod tuženog u spornom periodu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da apelant pored vraćanja na posao ima pravo na uspostavu potpune restitucije a to je pravo na naknadu štete koju je pretrpio usljed nezakonitog postupanja tuženog, u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri utvrđivanju visine štete Osnovni sud je istakao da se mora imati u vidu i da li je apelant u vrijeme dok je bio spriječen ostvarivati plaću kod tuženog ostvarivao prihode po drugom osnovu i na taj način umanjio stvarnu štetu (član 192. ZOO-a). Na okolnost visine štete izvedeno je vještačenje vještaka finansijske struke na čiji nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi. Vještak je u svom nalazu i mišljenju koji je pojasnio na ročištu utvrdio da bi apelant da je radio kod tuženog od vremena prestanka radnog odnosa pa do odlaska u Švedsku ostvario plaće u ukupnom iznosu od 15.095,00 KM, a za period od prestanka radnog odnosa pa do 30. juna 2002. godine ostvario bi na ime naknade plaće iznos od 46.715,00 KM. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelant ima pravo na naknadu štete za period od 1. decembra 1992. godine kada mu je nezakonito prestao radni odnos pa do odlaska u Švedsku 13. septembra 1994. godine, uz zakonsku zateznu kamatu od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate. Budući da kamata prema odredbi člana 4b. Zakona o dopuni Zakona o zateznoj kamati ne može preći glavnicu, to je apelantu na ime kamate dosuđen iznos od 15.095,00 KM, dakle iznos glavnog duga. U odnosu na period od 13. septembra 1994. godine od kada je apelant boravio u Švedskoj pa do 30. juna 2002. godine, utvrđeno je da je apelant primao dva vida pomoći i to na ime sredstava za život mu je isplaćeno 49.007,00 KM a na ime režijskih troškova 41,717,00 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da, bez obzira na vrstu naknade, dakle bez obzira na to da li se radi o socijalnoj pomoći ili plaći drugog poslodavca, koja imaju za cilj egzistenciju, apelant nije trpio štetu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa kod tuženog. Na osnovu navedenog, sud je apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa odbio.
10. Okružni sud je Presudom broj 011-0-07-000 455 od 26. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu (stav tri izreke) potvrdio. Okružni sud je zaključio da su stav i odlučivanje prvostepenog suda pravilni i da navodi žalbe ne dovode u pitanje pravilnost prvostepene presude. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je cilj naknade materijalne štete u tome da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazio da nije bilo nezakonitog postupanja štetnika. Nesporna je činjenica da apelant od 13. septembra 1994. godine boravi u Švedskoj, da od tog perioda ostvaruje socijalnu pomoć, te je nesporna i visina te socijalne pomoći. Prema ocjeni Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da se šteta koju je apelant trpio ima umanjiti za iznos primljene socijalne pomoći, jer je socijalna pomoć koju apelant prima od tog datuma uveliko premašila plaću koju bi apelant primao kod tuženog u istom periodu, u slučaju da mu nije nezakonito prestao radni odnos. Osim toga, prilikom utvrđivanja visine naknade štete zbog izgubljene zarade raspravlja se i činjenica da li je oštećeni smanjio štetu radom kod drugog poslodavca ili na drugi način, primjenom odredbe člana 192. ZOO-a. Princip odštetnog prava je da naknada ne može biti veća od iznosa štete pa se sve isplate u vezi s štetnim događajem uračunavaju u naknadu. To mogu biti različite isplate: iz fonda solidarnosti, socijalne pomoći ili socijalnog osiguranja, a da li će se uračunati u naknadu zavisi od njihove svrhe. Ukoliko je svrha isplate da se šteta smanjuje, onda u tom slučaju štetu treba i umanjiti, kako je prvostepeni sud u konkretnoj situaciji pravilno odlučio. Primanjima koja je u spornom periodu apelant ostvarivao u Švedskoj smanjio je štetu koju je trpio zbog tuženog, a ta primanja su nesporno mnogo veća od plaće koju bi ostvario radom kod tuženog, te je stoga pravilno utvrđeno da apelant u spornom periodu nije pretrpio štetu. Uzimajući u obzir odredbu člana 190. ZOO-a kojom je propisano da će se ocijeniti sve okolnosti nastale nakon prouzrokovanja štete i da će se dosuditi naknada u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, zaključeno je da je apelant trpio štetu u periodu kad je bio onemogućen da radi i stiče zaradu kod tuženog (decembar 1992. godine do 13. septembra 1994. godine), za koji period mu je dosuđena naknada. Nakon tog perioda, apelantova materijalna situacija je bila mnogo bolja nego ona u kojoj bi se nalazio da je ostvarivao zaradu kod tuženog, zbog čega je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.
11. Presudom broj 118-0-Rev-08-000 201 od 2. septembra 2009. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te je razloge iz presude prihvatio kao svoje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant ukazuje na to da su mu presudama redovnih sudova kojima je njegov tužbeni zahtjev djelimično odbijen povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da stanovište redovnih sudova nema uporište u principima prava. Istakao je da je obrazloženje presude Vrhovnog suda „nepojmljivo“ jer socijalna pomoć koju je ostvarivao u drugoj državi ne može imati status prihoda odnosno plaće koja mu je uskraćena zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, kako je pravosnažno utvrđeno u sudskom postupku. Smatra da je potpuno pogrešan stav redovnih sudova prema kojem je za sporni period obeštećen tim što je kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine primao socijalnu pomoć u državi Švedskoj. Osim toga, apelant je istakao da je bez ikakvog osnova odbijen njegov zahtjev za isplatu plaća i kamata za sporni period, dakle od septembra 1994. godine do juna 2002. godine. Predloženo je da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom odlukom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je u apelaciji ukazao.
14. Okružni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani i da su razlozi zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev samo djelimično usvojen navedeni u obrazloženju presude tog suda.
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepena presuda donesena na bazi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, zbog čega nema povreda na koje je apelant u apelaciji ukazao.
16. Tuženi je u odgovoru naveo da su sve tri presude koje apelant osporava u apelaciji donesene na potpuno pravilan i zakonit način i da su svi apelantovi navodi pravno neosnovani.
V. Relevantni propisi
17.
Zakon o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) u relevantnom dijelu glasi:
Plate i novčane naknade po osnovu rada
Član 34. stav 1.
Radnik ostvaruje platu i naknadu plate u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Materijalna odgovornost
Član 51.
Ako radnik pretrpi štetu na radu, preduzeće je dužno da mu štetu nadoknadi, u skladu sa propisima o obligacionim odnosima.
Posebne odredbe
Član 59.
Određena prava i obaveze radnika koji se stiču po osnovu rada, a koji nisu posebno uređeni ovim zakonom (plate i druga primanja radnika, zaštita na radu, zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje, pravo po osnovu nezaposlenosti i dr.) uređuju se odgovarajućim zakonima, drugim propisima i kolektivnim ugovorom.
18.
Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 41/00, 26/01 i 47/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 165.
Postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, okončaće se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, osim kod ostvarivanja i zaštite prava iz člana 152. stav 1. i člana 153. ovog zakona.
19.
Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Potpuna naknada
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Podijeljena odgovornost
Član 192. stav 1.
(1) Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.
20.
Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 211.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 201 od 2. septembra 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant osporava presude redovnih sudova u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen, tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj
AP 3687/08 od 18. januara 2012. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/12 od 28. maja 2012. godine) pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su redovni sudovi prilikom odlučivanja o pravu na isplatu plaće za vrijeme dok je apelanticin radni odnos bio prekinut nezakonitom odlukom poslodavca, arbitrarno primijenili materijalno pravo. U toj odluci, Ustavni sud je zaključio da je, s obzirom na postojanje pravosnažne presude o poništenju odluke o prestanku radnog odnosa i obaveze tuženog da apelanticu vrati na rad, apelantica došla u položaj kao da joj radni odnos nije ni prestao, te joj pripadaju prava koja bi ostvarila kao da ta odluka nije ni donesena, tj. pripadaju joj prava koja imaju i drugi radnici, pravo na isplatu plaća i ostalih primanja iz radnog odnosa. Osim toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelanticino potraživanje, u suštini, ima karakter naknade štete, odnosno odgovornosti za štetu, pa ga primjenom člana 192. stav 1. ZOO-a treba umanjiti za iznos koji je apelantica primala na ime socijalne pomoći od druge države dok je imala status izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a ne karakter potraživanja po osnovu radnog odnosa, tj. rada, koja se ostvaruju primjenom drugih relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa (zakona koji reguliraju oblast radnih odnosa i kolektivnim ugovorom). Naime, „primanja iz radnog odnosa“ i primanja po osnovu „socijalne pomoći“ koju je apelantica primila od druge države su dvije apsolutno različite kategorije, te da u domaćem pravu ne postoji odredba kojom je regulirana mogućnost tzv. prebijanja ovih potraživanja. Pri tome, Ustavni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju, suprotno zaključku Vrhovnog suda, ne radi o naknadi koju je apelantica ostvarila u zavodu za zapošljavanje u vrijeme privremene nezaposlenosti. Ustavni sud je zaključio da Vrhovni sud nije izvršio svoju obavezu da u konkretnom postupku primijeni relevantne materijalne i procesnopravne propise, budući da je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu usmjerenom na isplatu „neisplaćene plaće“ na arbitraran način primijenio odredbu člana 51. ZOR-a i člana 192. stav 1. ZOO-a, a time i odredbe ZPP koje reguliraju način postupanja Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o izjavljenoj reviziji, čime je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom predmetu odlukom Vrhovnog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci o dopustivosti i meritumu broj
AP 3687/08 od 18. januara 2012. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što su redovni sudovi prilikom odlučivanja o pravu na isplatu plaće za vrijeme dok je apelantov radni odnos bio prekinut nezakonitom odlukom tuženog (poslodavca) arbitrarno primijenili materijalno pravo odbijajući apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, jer je u tom periodu kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine ostvarivao socijalnu pomoć u drugoj državi.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.