Službeni glasnik BiH, broj 23/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine, u predmetu broj AP 1757/18, rješavajući apelaciju Džemala Mandžića i advokata Vedrana Eterovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Mandžića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 010279 18 Kž 5 od 17. januara 2018. godine i S1 2 K 010279 12 K od 27. decembra 2017. godine zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

Odbacuje se apelacija advokata Vedrana Eterovića podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 010279 18 Kž 5 od 17. januara 2018. godine i S1 2 K 010279 12 K od 27. decembra 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

1. Džemal Mandžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Tuzle i advokat Vedran Eterović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sarajeva, koje zastupa Advokatsko društvo "Eterović" d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 010279 18 Kž 5 od 17. januara 2018. godine i S1 2 K 010279 12 K od 27. decembra 2017. godine.

2. U krivičnom predmetu koji se vodio pred Sudom BiH protiv Muhameda Marića i ostalih (uključujući i prvoapelanta) zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s produženim krivičnim djelom pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, tada optuženog prvoapelanta je zastupao drugoapelant kao izabrani branilac.

3. Predmetni postupak je okončan donošenjem Presude Suda BiH broj S1 2 K 010279 17 Kž 4 od 11. oktobra 2017. godine, koja je postala pravosnažna danom donošenja, kojom se prvoapelant oslobađa od optužbe. Na osnovu odredbe člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), određeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

4. Drugoapelant je 8. decembra 2017. godine podnio Sudu BiH zahtjev na ime naknade troškova krivičnog postupka u kojem je priložio troškovnik, potražujući ukupan iznos od 73.616,40 KM.

5. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 010279 12 K od 27. decembra 2017. godine odobrena je isplata nagrade i naknade troškova krivičnog postupka drugoapelantu kao prvoapelantovom izabranom braniocu u iznosu od 24.991,20 KM, te određeno da se navedeni iznos ima uplatiti na označeni žiroračun.

6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je drugoapelantov zahtjev djelimično osnovan u smislu Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema ZKPBiH (u daljnjem tekstu: odluka o naknadi troškova). U vezi s tim je Sud BiH ukazao (pobliže navedeno na str. 3. i 4. rješenja) na novčane iznose na ime pojedinačnih procesnih radnji koje je drugoapelant preduzeo prilikom zastupanja prvoapelanta (tokom trajanja cjelokupnog krivičnog postupka), ali i na ukupan iznos nagrade koja mu se ima isplatiti uvećana za iznos porezne stope (PDV). Nadalje je Sud BiH istakao da je drugoapelant preduzete radnje obračunavao po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa FBiH), dok Sud BiH primjenjuje odluku o naknadi troškova koju je donijelo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, slijedom čega je odlučeno da je drugoapelantov zahtjev u prekomjernom dijelu odbijen kao neosnovan.

7. Rješenjem Suda BiH u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 010279 18 Kž 5 od 17. januara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba drugoapelanta kao branioca prvoapelanta koji je oslobođen od optužbe, izjavljena protiv prvostepenog rješenja Suda BiH.

8. U obrazloženju rješenja apelaciono vijeće je navelo da je, suprotno drugoapelantovim žalbenim prigovorima, pravilan stav iz prvostepenog rješenja da se, u slučaju kada troškovi odbrane padaju na teret budžetskih sredstava, za određivanje nagrade i nužnih izdataka izabranog branioca optuženog nastalih u postupku pred Sudom BiH primjenjuje navedena odluka, a ne Advokatska tarifa FBiH. U tom smislu je ukazano na član 192. ZKPBiH kojim je propisano da detaljnije propise o naknadi troškova krivičnog postupka i visini paušalnog iznosa donosi Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, a na osnovu koje zakonske odredbe je i donesena predmetna odluka, kojom su obuhvaćeni i detaljnije regulirani troškovi krivičnog postupka, a što je predmet zakonske regulative u odredbama Glave XVI regulirano ZKPBiH. Zbog toga je apelaciono vijeće ukazalo da je jasno da se odredbe predmetne odluke primjenjuju i u slučajevima propisanim u članu 189. ZKPBiH, odnosno u slučaju kada je prvoapelant kao optuženi, kako je to riječ u konkretnom slučaju, oslobođen od optužbe, slijedom čega prigovori branioca u pogledu proizvoljne primjene prava i navodne povrede Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ostaju bez osnova.

9. Nadalje je apelaciono vijeće istaklo da je drugoapelantov formalistički stav, odnosno prigovor iz žalbe da mu je trebalo odrediti nagradu za odbranu na pretresu bez umanjenja za sve one dane u kojima je zbog proteka zakonskog roka od trideset dana glavni pretres trebao početi iznova, bez obzira na to da li je pretres i suštinski iznova započet. U vezi s tim je apelaciono vijeće navelo da, suprotno stavu iz žalbe, prema odredbi člana 260. ZKPBiH, pretres počinje "čitanjem optužnice", a potom se otvara dokazni postupak u kojem stranke i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze, pa se, u situaciji kada glavni pretres nije de facto počinjao iznova i kada je postojala saglasnost stranaka i branilaca da se ne izvode već provedeni dokazi, predmetna ročišta ne mogu smatrati početkom pretresa u zakonskom smislu.

10. U predmetnoj apelaciji prvoapelant i drugoapelant se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su redovni sudovi u predmetnoj pravnoj stvari primijenili relevantne pozitivnopravne propise kod odlučivanja. U vezi s tim se ukazuje da je predmetnom odlukom propisana visina nagrade za branioce po službenoj dužnosti, a ne za izabrane branioce, posljedično čemu je u konkretnom slučaju trebala biti primijenjena Advokatska tarifa FBiH. Također, apelacijom se problematizira i način na koji je apelaciono vijeće tumačilo odredbu člana 260. ZKPBiH u kontekstu odmjeravanja troškova, navodeći u tom smislu da drugostepeni sud "sam dopušta da drugačije tumači jasnu odredbu člana 251. stav 2. ZKPBiH".

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na prvoapelanta

13. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

14. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da su osporene odluke rezultat postupka koji je pokrenuo drugoapelant nakon okončanja krivičnog postupka, a koji se vodio protiv prvoapelanta i u kojem je on oslobođen od optužbe da je počinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dakle, u konkretnom slučaju drugoapelant je kao prvoapelantov izabrani branilac u svoje ime i za svoj račun podnio Sudu BiH zahtjev za naknadu svojih troškova, a potom i izjavio žalbu apelacionom vijeću protiv osporenog prvostepenog rješenja o troškovima budući da nije bio zadovoljan načinom na koji su oni obračunati. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju prvoapelant nije ovlašten da u svoje ime podnese apelaciju Ustavnom sudu zbog navodne povrede navedenih prava njegovog branioca, tj. drugoapelanta, jer redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu odlučivali o krivičnoj optužbi protiv prvoapelanta, niti o njegovim građanskim pravima i obavezama, odnosno imovinskim pravima, već o pravima na nagradu i naknadu njegovog izabranog branioca – drugoapelanta. Iz navedenog proizlazi da prvoapelant nije lice koje ima pravo da u konkretnom slučaju pokrene postupak pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1732/16 od 22. marta 2017. godine, stav 6, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da prvoapelant u okolnostima konkretnog slučaja ne uživa status ovlaštenog lica za podnošenje predmetne apelacije.

Dopustivost u odnosu na drugoapelanta

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iz stava 14. ove odluke, Ustavni sud u odnosu na navode koji se tiču drugoapelanta, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se drugoapelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da drugoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da drugoapelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da drugoapelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je navedeni zaključak prethodno zauzeo i u svojoj praksi u predmetu u kojem je, također, bila problematizirana primjena prava (predmetna odluka ili advokatska tarifa) u postupku isplate nagrade i naknade troškova krivičnog postupka izabranom braniocu pred Sudom BiH (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 5556/17 od 23. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka d) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.