Službeni glasnik BiH, broj 16/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 666/14, rješavajući apelaciju Aleme Memić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleme Memić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 010178 12 Rev od 19. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 010178 11 Gž od 29. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 0010178 09 P od 30. maja 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alema Memić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnijela je 12. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 010178 12 Rev od 19. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 010178 11 Gž od 29. februara 2012. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 010178 09 P od 30. maja 2011. godine. Apelantica je 5. maja 2014. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi "Ustavni sud odgodio izvršenje zaključka Općinskog suda broj 46 0 Ip 009964 14 Ip od 14. aprila 2014. godine do donošenja odluke o apelaciji".

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 666/14 od 26. februara 2015. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog, Općinskog suda, te Mehe Memića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Sparkasse Bank Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 27. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. augusta 2016. godine, Kantonalni sud 26. augusta 2016. godine, Općinski sud 23. augusta 2016. godine, dok prvotuženi i drugotužena nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 010178 09 P od 30. maja 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 010178 11 Gž od 29. februara 2012. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi ništavost Ugovora o zasnivanju hipoteke broj OPU 984/07 od 23. jula 2007. godine na nekretninama bliže navedenim u dispozitivu presude a koji su zaključili prvotuženi i drugotužena (a ne, kako je u dispozitivu očiglednom greškom napisano, "prvotuženog i tužiteljice"). Također je odbijen kao neosnovan i apelanticin eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav dio odredbe člana 3. ugovora a kako je to bliže navedeno u dispozitivu presude.

7. Nakon provedenog postupka Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je apelanticin suprug, prvotuženi Meho Memić upisan kao vlasnik 1/1 nekretnina koje su predmet ugovora o zasnivanju hipoteke, kao i da je osnivač preduzeća "Memix" d.o.o. prema rješenju o njegovom osnivanju od 3. decembra 1999. godine, odnosno da su i preduzeće i nekretnine stečeni u toku trajanja braka apelantice i prvotuženog koji je zaključen 14. juna 1982. godine. Također je Općinski sud kao nesporno utvrdio da je firmi "Memix" d.o.o., koju zastupa prvotuženi kao direktor i korisnik kredita, odobren kredit za period od 23. jula 2007. godine do 23. jula 2017. godine na iznos do maksimalno 1.500.000,00 KM i da je na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 23. jula 2007. godine između prvotuženog, kao direktora firme "Memix" d.o.o., i ABS banke (čiji je pravni sljednik drugotužena) uspostavljena hipoteka na nekretninama čiji je vlasnik 1/1 prvotuženi, kao i da apelantica, kao supruga prvotuženog, nije prisustvovala zaključenju ugovora o zasnivanju hipoteke i nije dala svoju pismenu saglasnost.

8. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li je ugovor o zasnivanju hipoteke ništav u skladu sa odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno da li je protivan odredbama Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) koje se tiču bračne stečevine i saglasnosti bračnog druga prilikom preduzimanja poslova koji prevazilaze okvire redovnog upravljanja nekretninama, odnosno da li je ništav dio odredbe člana 3. ugovora o zasnivanju hipoteke zbog navedenih razloga (eventualni tužbeni zahtjev), odnosno da li odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na bračnu stečevinu imaju jaču snagu od odredaba Zakona o zemljišnim knjigama koje se odnose na načelo povjerenja u zemljišne knjige.

9. Općinski sud, dalje, navodi da je apelantica imala mogućnost da zahtijeva ispravku upisa u zemljišnim knjigama, u smislu člana 252. stav 3. Porodičnog zakona, te da se kao vlasnica ½ svoje bračne stečevine upiše u zemljišne knjige a što je dugi niz godina propustila da učini, pa je na taj način dala prešutnu saglasnost na ugovor o zasnivanju hipoteke kojom su obuhvaćene i nekretnine koje spadaju u njenu bračnu stečevinu iako je kao vlasnik i posjednik upisan samo njen suprug, odnosno njegova firma. Pored navedenog, taj sud ističe da je tužbu za poništenje ugovora o zasnivanju hipoteke apelantica podnijela tek 15. juna 2009. godine, dakle, dvije godine od njegovog sačinjavanja, da je u okviru svoje bračne zajednice trošila sredstva iz ugovora o okvirnom plasmanu, te zaključuje da je svrha apelanticine tužbe da zloupotrijebi prava i na taj način onemogući izvršenje hipoteke. Apelantica nije iskoristila mogućnost da ospori upis hipoteke u zemljišnoj knjizi, niti je na bilo koji način dokazala da je drugotužena postupala nesavjesno prilikom potpisivanja ugovora o hipoteci, budući da je prvotuženi u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine koja se opterećuje hipotekom, a sâm ugovor je sačinjen pred notarom, koji treba imati visoko pravno znanje i iskustvo u ovoj oblasti i koji nije sugerirao drugotuženoj da postoji potreba da apelantica kao bračni drug dâ saglasnost. Općinski sud je zaključio da je, radi osiguranja pravnog prometa, načelo povjerenja u zemljišne knjige jače od odredaba Porodičnog zakona kojim je regulirana bračna stečevina, posebno imajući u vidu da apelantica ničim nije dokazala da nije dala svoju konkludentnu saglasnost na opterećenje hipotekom nekretnina koje ulaze u njenu bračnu stečevinu. Upravo suprotno, prema ocjeni Općinskog suda, proizlazi iz analize dužine vremena u kojem apelantica nije, od dana stjecanja nekretnine na ime njenog muža-prvotuženog, tražila izmjenu upisa u zemljišne knjige, odnosno iz analize proteka vremena od momenta sklapanja ugovora o hipoteci do momenta podnošenja tužbe. Na kraju, taj sud ističe da, imajući u vidu odredbe člana 103. ZOO, člana 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), te čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, apelantica nije dokazala da nije dala saglasnost za zasnivanje hipoteke na nekretninama koje čine njenu bračnu stečevinu, odnosno da nije dokazala da je drugotužena banka bila nesavjesna prilikom sačinjavanja ugovora o zasnivanju hipoteke, pa je tužbeni zahtjev, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbijen kao neosnovan.

10. U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev, Općinski sud je istakao da, shodno odredbi člana 105. stav 1. ZOO, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, pa smatra da su tačni navodi drugotužene da, čak i kada bi sud usvojio tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o hipoteci zbog apelanticine nesaglasnosti da se raspolaže ½ njene bračne stečevine, ostala bi jedna polovina nekretnina kojom slobodno može raspolagati prvotuženi.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvata odlučenje i obrazloženje prvostepenog suda koji je oba tužbena zahtjeva odbio kao neosnovana, jer nije sporno da je prvotuženi upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama, te se u toj situaciji primjenjuje Zakon o zemljišnim knjigama, i to čl. 5. i 9, a apelantica nije iskoristila mogućnost da ospori upis hipoteke u zemljišnim knjigama, niti na bilo koji način dokazala da je drugotužena postupala nesavjesno prilikom potpisivanja ugovora o zasnivanju hipoteke. Kantonalni sud, dalje, pojašnjava neosnovanost apelanticinih žalbenih navoda kojim tvrdi da je prvostepeni sud, odlučujući o eventualnom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenio odredbe ZPP s obzirom na to da je o njemu odlučio istovremeno kao i o prvom tužbenom zahtjevu. Naime, pravilnim tumačenjem člana 55. stav 4. ZPP, kako dalje navodi sud, proizlazi da tužilac u jednoj tužbi može istaći više tužbenih zahtjeva o kojima sud odlučuje istovremeno svojom odlukom-presudom, te smatra da je neosnovano apelanticino pozivanje na sudsku praksu koja se odnosila na član 173. stav 2. ranije važećeg ZPP u kojem je bio reguliran način odlučivanja o eventualnom tužbenom zahtjevu.

12. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 46 0 P 010178 12 Rev od 19. novembra 2013. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je opširno interpretirao činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te pravnu ocjenu prvostepenog i drugostepenog suda. Smatra da je drugostepeni sud svoje uvjerenje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju uporište i u odredbama materijalnog prava. Vrhovni sud ističe da je prvostepeni sud, u smislu člana 55. ZPP, pravilno raspravio prvo o primarnom, a potom i eventualnom tužbenom zahtjevu, ne čekajući pravomoćnost odluke o primarnom zahtjevu u kom pravcu je i drugostepeni sud dao jasne i potpune razloge.

13. Dalje, Vrhovni sud pojašnjava da su apelantica i prvotuženi na dan stjecanja predmetnih nekretnina bili u bračnoj zajednici tokom koje su svojim radom stekli predmetne nekretnine, te one predstavljaju njihovu zajedničku imovinu u smislu čl. 263. i 264. stav 2. tada važećeg Porodičnog zakona ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89, kao i "Službeni list RBiH" br. 6/94 i 13/94). Na dan zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke, 23. jula 2007. godine, nakon stupanja na snagu (27. juna 2005. godine sa početkom primjene 1. januara 2006. godine), važio je Porodični zakon ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05) čijom odredbom člana 251. stav 1. je propisano da "bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine". Vrhovni sud je, dalje, citirao odredbu člana 252. stav 1. Porodičnog zakona kojom je određeno da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili, a odredbama stava (3) navedenog člana da, ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. Dalje, odredbom člana 253. ovoga zakona je određeno da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obaveznog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Vrhovni sud ističe da su citirane odredbe prisilne naravi, pa ukoliko bi se za vrijeme važenja tog zakona utvrdilo da je prvotuženi bez apelanticine saglasnosti založio predmetne nekretnine, ugovor o hipoteci na tim nekretninama bi bio ništav u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO a i u smislu člana 21. u vezi sa čl. 17. i 69. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH, prema kojima proizlazi da, u slučaju kada je stvar koja se zalaže u vlasništvu više zajedničkih vlasnika, svi suvlasnici saglasno određuju davanje u zalog te stvari.

14. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, kako iz navedenih odredaba proizlazi, čini neprihvatljivom apelanticina tvrdnja da je njen suprug, prvotuženi u ovoj pravnoj stvari, bez njenog znanja založio njezin suvlasnički dio od 1/2 na predmetnoj nekretnini, kao osiguranje kredita koji je podigao za svoju firmu kod drugotužene, kako to zaključuju i niži sudovi. Svoj zaključak niži sudovi su zasnovali na utvrđenju da su apelantica i prvotuženi bračni partneri tokom čije bračne zajednice je prvotuženi podigao navedeni kredit, što potvrđuje i okolnost da apelantica nije postupila na način da je zahtijevala ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama, a pri čemu je drugotužena postupila u cijelosti pouzdajući se u izvršeni upis u zemljišnim knjigama. Dalje, Vrhovni sud ističe da je apelantica predmetne nekretnine stekla kao zajedničku imovinu na osnovu stjecanja u bračnoj zajednici sa tuženim još 11. septembra 1998. godine, da je prvotuženi tom imovinom raspolagao 23. jula 2007. godine na način da je nekretnine opteretio hipotekom, a da je apelantica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 15. juna 2009. godine.

15. Pošto se, u smislu odredaba člana 253. Porodičnog zakona, na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno, Vrhovni sud je, na kraju, zaključio da je zaključenju ugovora o hipoteci prethodio sporazum apelantice i prvotuženog, kao bračnih partnera, o zalaganju predmetnih nekretnina, koji, doduše, nije bio formalan, ali je u konkretnoj pravnoj stvari proizveo pravne učinke, jer apelanticino znanje o podizanju kredita i njegovog osiguranja hipotekom na zajedničkoj imovini, uz sve njeno nepostupanje s ciljem upisa svoga suvlasničkog dijela na zajedničkoj bračnoj stečevini, predstavlja, u suštini, njenu prešutnu saglasnost na zaključenje ugovora. S obzirom na to da je drugotužena prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupala saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, time je kao treće savjesno lice stekla pravo zaloga na predmetnim nekretninama.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

17. Apelantica je istakla da su redovni sudovi prvenstveno povrijedili odredbu člana 55. ZPP kojom je predviđeno isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi. Smatra da sudovi nisu mogli "odlučiti istovremeno i o prvobitnom i o narednom eventualnom tužbenom zahtjevu". Prema apelanticinom mišljenju, logično je da o "sljedećem zahtjevu sud može raspravljati tek kada prethodni zahtjev bude pravosnažno odbijen". Navedenu povredu procesnih pravila, kako navodi apelantica, redovni sudovi nisu uopće razmatrali.

18. Dalje navodi da su redovni sudovi prihvatili nelogičan stav u odnosu na osnovno pravno pitanje i kao osnovnu dilemu postavili pitanje: Da li odredbe Porodičnog zakona imaju jaču snagu od odredaba Zakona o zemljišnim knjigama koje se odnose na načelo povjerenja u zemljišne knjige? Apelantica smatra da je "vaganje pravne snage između dvaju zakona apsolutno neutemeljeno, nejasno, nelogično i nemoguće, jer kada se radi o pravnim aktima istog ranga, a samim tim i iste pravne snage, ne može se govoriti o tome koji zakon ima jaču pravnu snagu".

19. Dalje ističe da su odluke redovnih sudova nezakonite, te da su rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i nepravilno i nepotpuno provedenog dokaznog postupka iz kojeg sud izvlači zaključak da je apelantica dala prešutnu saglasnost na ugovor o zasnivanju hipoteke. Ovakvim kontradiktornim i neutemeljenim stavom, prema apelanticinom mišljenju, "povrijeđeni su pozitivnopravni propisi i ozakonjeno nestručno, štetno, nesavjesno i nemarno poslovanje drugotužene na apelanticinu štetu". Naime, odredbom člana 252. st. 1. i 2. Porodičnog zakona regulirani su suvlasnički odnosi bračnih partnera i ostavljena je mogućnost, a ne obaveza, drugom bračnom partneru da izvrši promjenu upisa, i to u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. Apelantica je istakla da je, imajući u vidu bračnu zajednicu i održavanje skladnih bračnih odnosa, postupila "po tradiciji", te nije zahtijevala ispravku upisa, a sve u dobroj vjeri da prvotuženi, kao dobar domaćin, neće dovesti u pitanje egzistenciju i opstanak bračne zajednice.

20. Postupajući sudovi su, prema apelanticinom mišljenju, također, povrijedili i odredbu člana 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama, koja propisuje da se sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim za treća lica koja u dobroj vjeri u postojanje prava na nekoj nekretnini putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, te da se sadržaj zemljišne knjige smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora, ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige, ili zbog grube nepažnje, nije poznata. Smatra da je drugotužena prilikom zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke, s obzirom na njenu prirodu kao pravnog posla, te visinu iznosa postupila očito nesavjesno, nemarno i nestručno, ne ispunivši sve uvjete predviđene zakonom, što se kvalificira kao "gruba nepažnja".

21. Apelantica, dalje, ističe da su redovni sudovi povrijedili materijalno pravo kada su priznanje prvotuženog ocijenili u smislu člana 182. stav 2. ZPP. Naime, prvostepeni sud je paušalno odredio, a drugostepeni potvrdio, da priznanje prvotuženog ide za raspolaganjem zahtjevom kojim sâm prvotuženi ne može raspolagati a da za to nije ponudio obrazloženje, što revizijski sud nije sankcionirao. Zaključivanje ugovora o zasnivanju hipoteke na nekretninama kojim je prvotuženi raspolagao bez njene saglasnosti, prema apelanticinom mišljenju, predstavlja povredu prava na imovinu. Apelantica je, na kraju, istakla da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvorni pravni lijek, jer je njeno pravo na žalbu samo formalno zadovoljeno s obzirom na to da je nadležni sud o njoj odlučivao, ali je očito izostalo efektivno i djelotvorno odlučivanje suda o svim razlozima i navodima koji su izneseni, kao i o onima o kojim je dužan paziti po službenoj dužnosti. Apelantica predlaže da se njena apelacija usvoji, utvrdi povreda ustavnih prava, ukinu osporene presude i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima datim u obrazloženju presude i, suprotno apelanticinom stavu, smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

23. Kantonalni sud je, odgovarajući na apelaciju, istakao da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu navedenom u odluci u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelanticinim žalbenim navodima. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena ustavna prava na koja se poziva apelantica.

24. Općinski sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude, smatrajući da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek, niti je primjena prava u presudi bila "zasnovana na irelevantnoj sudskoj praksi".

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03,73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuje te činjenice.

(..)

Član 55. stav 4.

(4) Tužilac može u jednoj tužbi istaknuti dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i tražiti da sud usvoji slijedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89,

"Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan [...] prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(…)

27. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 17.

Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvari potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari.

Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari,otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.

Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana, ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

Član 21.

Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi. Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 69.

Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona.

Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.

Na osnovu zakona hipoteka se stječe kada se ispune uvjeti određeni zakonom.

28. U Porodičnom zakonu ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

1. Bračna stečevina i posebna imovina

Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

a) Bračna stečevina

Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

(2) Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

(3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina.

(4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

b) Upravljanje bračnom stečevinom

Član 253.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obaveznog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

29. U Zakonu o zemljišnim knjigama FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 1.
Konstitutivno djejstvo

(1)Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišne knjige, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog Zakona.

Član 9.
Javno povjerenje

(1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 46 0 P 010178 12 Rev od 19. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelantica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...].

37. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu i jeste slučaj. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice koja je tražila da se utvrdi ništavost ugovora o zasnivanju hipoteke na nekretninama bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude a koji je zaključen između prvotuženog i drugotužene, te osnovanost eventualnog tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi ništavost dijela odredbe člana 3. ugovora o zasnivanju hipoteke između prvotuženog i drugotužene. Ustavni sud smatra da apelantica u postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

39. U vezi sa istaknutim navodima u apelaciji da su redovni sudovi povrijedili odredbu člana 55. stav 4. ZPP, jer nisu mogli "odlučiti istovremeno i o prvobitnom i o narednom eventualnom tužbenom zahtjevu a što je isticano i u žalbi i u reviziji, a što sudovi nisu razmatrali", Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o apelanticinoj žalbi i reviziji, dovoljno jasno obrazložili navode koji se odnose na primjenu člana 55. stav 4. ZPP a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, članom 55. stav 4. ZPP propisano je da tužilac može istaći dva ili više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi i tražiti da prihvati sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je odbio oba apelanticina tužbena zahtjeva kao neosnovana, a Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, istakao da se pravilnim tumačenjem navedene odredbe zaključuje da sud svojom odlukom odlučuje istovremeno o svim tužbenim zahtjevima, te da se smatra neosnovanim žalbeni navod da se "o eventualnom tužbenom zahtjevu odlučuje tek kada je prvi tužbeni zahtjev pravosnažno odbijen", kao i apelanticino pozivanje na sudsku praksu koja se odnosila na član 173. stav 2. ranije važećeg ZPP u kojem je bio reguliran način odlučivanja o eventualnom tužbenom zahtjevu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je i Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji, zaključio da su neosnovane tvrdnje o pravilima postupanja po tužbenim zahtjevima istaknutim u smislu člana 55. stav 4. ZPP smatrajući da je ispravno postupanje prvostepenog suda koji je prvo raspravio o primarnom, a potom o eventualnom tužbenom zahtjevu, ne čekajući pravomoćnost odluke o primarnom zahtjevu i navodeći da u cijelosti prihvata obrazloženje koje je dao Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni člana 55. stav 4. ZPP, kao i navodi da redovni sudovi nisu u tom pravcu razmatrali njene žalbene, odnosno revizione navode neosnovani.

40. U vezi sa apelacionim navodima da su redovni sudovi osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su kao neosnovan odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosila u postupku pred redovnim sudovima, i to na tri sudske instance, koje su redovni sudovi detaljno razmotrili, te dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnih zakona (Porodičnog zakona, Zakona o zemljišnim knjigama, Zakona o vlasničkopravnim odnosima) dali detaljne razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

41. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su prilikom odlučivanja redovni sudovi ocijenili kao nespornu činjenicu da su apelantica i prvotuženi na dan stjecanja predmetnih nekretnina bili u bračnoj zajednici tokom koje su i stekli predmetne nekretnine koje predstavljaju njihovu zajedničku imovinu. Također su redovni sudovi ocijenili činjenicu da su apelantica i prvotuženi bili u braku i u vrijeme kada je prvotuženi zaključio sa drugotuženom ugovor o zasnivanju hipoteke (23. jula 2007. godine) u prisutnosti notara, kojem nije bila prisutna apelantica, niti je tražena njena saglasnost. Redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 252. stav (1) Porodičnog zakona kojim je određeno da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili, a odredbama stava (3) navedenog člana da, ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. Dakle, kako su zaključili redovni sudovi, apelantica je, u skladu sa navedenom odredbom, imala mogućnost da zahtijeva ispravku upisa u zemljišnim knjigama i da se kao vlasnik ½ svoje bračne stečevine upiše u zemljišne knjige, što je propustila da učini.

42. Pored navedenog, redovni sudovi su podsjetili da, prema Zakonu o zemljišnim knjigama, vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek upisom u zemljišne knjige (član 5), a prema članu 9. istog zakona za treća lica koja u dobroj vjeri u postojanje prava na nekoj nekretnini putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora, ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige, ili zbog grube nepažnje, nije poznata. U konkretnom slučaju, kako su zaključili redovni sudovi, apelantica nije dokazala da je drugotužena - banka postupala nesavjesno prilikom potpisivanja ugovora o hipoteci, budući da je prvotuženi u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine koja se opterećuje hipotekom a sâm ugovor je sačinjen pred notarom koji ni na koji način nije sugerirao drugotuženoj da je potrebna saglasnost apelantice kao bračnog druga. Redovni sudovi smatraju da je u konkretnom slučaju, radi osiguranja pravnog prometa, načelo povjerenja u zemljišne knjige jače od odredaba Porodičnog zakona koje se tiču bračne stečevine.

43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao nekoliko apelacija kojima su osporavane odluke redovnih sudova donesene povodom tužbi radi poništenja pravnih poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja zajedničkom imovinom (otuđenje, zasnivanje hipoteke itd.) koje je zaključio jedan supružnik sa trećim licem na zajedničkoj imovini, bez saglasnosti drugog supružnika, i tom prilikom razmatrao da li odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na bračnu stečevinu imaju jaču snagu od odredaba Zakona o zemljišnim knjigama koje se odnose na načelo povjerenja u zemljišne knjige.

44. Ustavni sud ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3394/12 od 16. septembra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj se kao apelant pojavljuje Nova banka a.d. Banja Luka, koja je osporavala odluku redovnog suda u postupku u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice i utvrđena ništavost sporazuma o zasnivanju založnog prava između Nove banke a.d. Banja Luka i J.M. Ustavni sud je zaključio da u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelacija nije osnovana. U spomenutoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, istakao da je "svoju odluku Vrhovni sud obrazložio činjenicom da je tužiteljica izdjejstvovala pravosnažnu presudu u kojoj je utvrđeno da su predmetne nekretnine (koje su opterećene založnim pravom) bračna stečevina, kojim je bez saglasnosti tužiteljice raspolagao J.M., te da su sporazumi o založnom pravu na nekretninama između J.M. i apelanta zaključeni suprotno odredbi člana 265. Porodičnog zakona. Dalje, Vrhovni sud je jasno istakao da je sadržaj ove norme prinudnog karaktera čiju primjenu stranke (u vrijeme važenja ranijeg zakona) nisu mogle isključiti, odnosno promijeniti, te je, u skladu sa članom 103. ZOO, utvrdio ništavost sporazuma o založnom pravu, koji su zaključeni protivno prinudnim propisima". Obrazlažući navedenu odluku, Ustavni sud je podsjetio "da je već ranije u svojoj praksi rješavao gotovo identično pravno pitanje (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2000/09, dostupnu na www.ustavnisud.ba) u apelaciji u kojoj je apelantica (UniCredit Bank d.d. Mostar) osporila odluke redovnih sudova u postupku u kojem je, također, utvrđeno da je tužiteljica (u predmetu broj AP 2000/09) dokazala da založene nekretnine čine zajedničku bračnu imovinu u pogledu kojih ima ½ dijela, a da u postupku zasnivanja založnog prava (hipoteke), koji je proveo njen suprug, kao založni dužnik, i apelantica, kao založni povjerilac, tužiteljica nije učestvovala, te je Vrhovni sud, pozivanjem na član 265. stav 2. Porodičnog zakona FBiH, utvrdio da pravna radnja kojom je suprug tužiteljice bez njene saglasnosti opteretio predmetne nekretnine založnim pravom ne proizvodi pravno djejstvo. U predmetu broj AP 2000/09 Ustavni sud je zaključio da je u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 6. i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelacija, prima facie, neosnovana".

45. Dalje, Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 15/04 od 20. aprila 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelanticinu apelaciju i utvrdio povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud je u konkretnom slučaju podsjetio da je "odredbama člana 51. Zakona o izvršnom postupku, između ostalog, propisano da lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja, tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem, te da se takav prigovor može podnijeti sve do okončanja izvršnog postupka". S tim u vezi, Ustavni sud je zapazio "da je apelantica prigovorom u svojstvu trećeg lica osporavala odluke donesene u izvršnom postupku povodom zahtjeva tražioca izvršenja za namirenje neizmirenog kredita koji je izvršenik (koji je, kako je već rečeno, apelanticin suprug) podigao kod tražioca izvršenja na ime privatnog preduzeća, čiji je vlasnik izvršenik i koji je osiguran založnim pravom - hipotekom na predmetnim nekretninama, tvrdeći da su te nekretnine bračna stečevina za čije raspolaganje ona nije znala, niti je dala saglasnost izvršeniku, te da su predmetne nekretnine njen dom u kojem živi sa djecom (i izvršenikom) i da bi njihovim napuštanjem ostala bez doma".

46. Ustavni sud je, dalje, u navedenoj odluci istakao da izvršni sud prilikom odlučivanja o apelanticinom prigovoru nije imao u vidu odredbe čl. 251. i 252. Porodičnog zakona, te zapazio "da izvršni sud nije imao u vidu ni relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, među kojima odredbe člana 21. kojima je propisano da zajedničko vlasništvo postoji u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvama ili više lica (zajedničari), tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi, te da se na zajedničko vlasništvo shodno primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu ako zakonom nije drugačije određeno. Također, proizlazi da je izvršni sud, propustivši da apelanticin prigovor sagleda u svjetlu prethodno navedenih relevantnih odredaba relevantnih zakona, propustio da dovede činjenice konkretnog predmeta i navedene odredbe relevantnih zakona u vezu i sa članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama (...). Dakle, izvršni sud nije utvrdio da li je tražilac izvršenja postupao u dobroj vjeri prilikom zasnivanja založnog prava, da li mu je moglo da bude nepoznato da je zemljišna knjiga eventualno netačna s obzirom na to da apelantica tvrdi da je predmetna nekretnina bračna stečevina i da su i u vrijeme zasnivanja založnog prava izvršenik i apelantica bili u bračnoj zajednici, te da li je tražiocu izvršenja, zbog grube nepažnje, ostao nepoznat podatak da je zemljišna knjiga eventualno netačna".

47. Pored navedenih, Ustavni sud ukazuje i na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 804/13 od 20. aprila 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena apelanticina apelacija koja je osporavala odluke redovnih sudova u postupku poništenja ugovora o kupoprodaji i javnoj prodaji nekretnina za koje je tvrdila da predstavljaju bračnu stečevinu. Ustavni sud je utvrdio da odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i pravo na imovinu.

48. Interpretirajući obrazloženje odluke redovnog suda, Ustavni sud je naveo da je "Općinski sud u obrazloženju svoje presude istakao da je u praksi čest slučaj da je kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi upisan samo jedan bračni partner iako se radi o bračnoj stečevini. Ukazao je da, shodno odredbama člana 275. Porodičnog zakona ('Službeni list SRBiH' br. 21/79 i 44/89), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zalogu - hipoteci, bračni partneri sporazumno raspolažu zajedničkom imovinom, odnosno svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni partner nije mogao samostalno raspolagati, što znači da bi suprotno raspolaganje bilo ništavo. Međutim, ukazao je da je članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da lice koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini putem pravnog posla stekne takvo jedno pravo sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora, ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige, ili zbog grube nepažnje, nije poznata. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je, sve i kad bi prihvatio apelanticine navode da prvotuženi nije bio vlasnik predmetnih nekretnina s dijelom 1/1, banka kao savjesni povjerilac upisala hipoteku na predmetnim nekretninama prvotuženog, a zatim je u izvršnom postupku drugotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Shodno tome, te uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, Općinski sud je ocijenio da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis".

49. Dalje, u tački 36. odluke Ustavni sud je primijetio "da iz obrazloženja osporene presude Općinskog suda, s kojim su se praktično saglasili Kantonalni sud i Vrhovni sud, proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu odredbe člana 275. Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zalogu - hipoteci na predmetnim nekretninama (koji je prvotuženi nesporno za vrijeme trajanja bračne zajednice sa apelanticom kao jamac zaključio s bankom, te koji, prema dostavljenoj dokumentaciji, apelantica nije ni osporavala u postupku pred redovnim sudovima), a kojima je propisano da bračni drugovi zajedno posjeduju, upravljaju i koriste zajedničku imovinu, ali da su, isto tako, imali u vidu i načelo javnog povjerenja iz člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama i odredbe člana 262. važećeg Porodičnog zakona". U vezi s tim, Ustavni sud je zapazio "da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ocijenili okolnost da su predmetne nekretnine izgrađene u toku trajanja bračne zajednice apelantice i prvotuženog, te da su i ugovor o kreditu i ugovor o zalogu - hipoteci na predmetnim nekretninama zaključeni u vrijeme trajanja te bračne zajednice, a da je prvotuženi u vrijeme zaključenja tog ugovora upisan kao vlasnik s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je ocijenjena okolnost da je kredit uzet za izgradnju stambeno-poslovne zgrade, pa su, u vezi s tim, obrazložili da je banka kao savjesni povjerilac upisala hipoteku na predmetnim nekretninama, a zatim je u izvršnom postupku drugotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama".

50. Ustavni sud je, također, u navedenoj odluci primijetio da su "zbog toga redovni sudovi, uzimajući u obzir primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige, ocijenili da na valjanost stečenog prava vlasništva ne bi imalo utjecaja to što je prvotuženi raspolagao zajedničkom imovinom bračnih partnera, smatrajući da u takvim slučajevima prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama kao lex specialis. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su, u pogledu apelanticinih navoda da je prvotuženi uknjižio hipoteku na cjelokupnu nekretninu iako je znao da je samo formalni zemljišnoknjižni vlasnik s dijelom 1/1, a da se, u stvari, radi o zajedničkoj nekretnini - bračnoj stečevini u kojoj i apelantica ima svoj udio, redovni sudovi ocijenili da ti navodi ne utječu na stečeno pravo vlasništva drugotuženog, već joj samo daju pravo da potražuje naknadu štete od prvotuženog. Imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir odredbe Porodičnog zakona koje su važile u vrijeme zasnivanja hipoteke, odnosno donošenja osporenih odluka, te odredbe Zakona o zemljišnim knjigama i ZIP-a, na koje su redovni sudovi ukazali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na apelanticine navode da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog, odnosno njihovu zajedničku imovinu kojom prvotuženi nije mogao samostalno raspolagati".

51. Konačno, Ustavni sud podsjeća i na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3738/12 od 8. decembra 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, također, razmatrano pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je primijetio "da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je kao pravilan ocijenjen zaključak prvostepenog suda da ugovor o jamstvu nije ništav u smislu člana 103. ZOO s obzirom na to da je zaključen u skladu sa članom 251c. ZIP-a. U prilog ovom stavu Vrhovni sud je ukazao da je u postupku bilo nesporno da je u vrijeme zaključenja ugovora o jamstvu kao vlasnik predmetnog stana u javnoj knjizi bio upisan drugotuženi, te da je predmetni stan bio i u njegovom posjedu. Dalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da, shodno ovako utvrđenom nespornom činjeničnom stanju, prvotužena nije znala, niti je mogla znati da drugotuženi nije vlasnik predmetne nekretnine, odnosno da u konkretnom slučaju nije postojalo ništa što bi uputilo na zaključak da postoji i vanknjižni vlasnik, a zbog čega je zaključeno da je prvotužena u vrijeme zaključenja ugovora o jamstvu bila savjesna. Najzad, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da u situaciji kada se postavi pitanje primjene načela da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ih sâm ima, ili načela povjerenja u javne knjige, treba primijeniti načelo povjerenja u javne knjige. U prilog navedenom Vrhovni sud je ukazao da se u okolnostima konkretnog slučaja, kada u vrijeme stavljanja predmetnog stana pod hipoteku apelant nije bio ni u njegovom posjedu, a drugotuženi je bio i zemljišnoknjižni vlasnik i posjednik, te kada je od dana kada je apelant stekao osnov za upis u zemljišne knjige protekao dug vremenski period, da se apelant prema predmetom stanu odnosio nemarno i s nedovoljno brige i pažnje, a za šta ga ne mogu opravdati ni ratne okolnosti, treba primijeniti načelo povjerenja u zemljišne knjige. Slijedeći navedeno, Vrhovni sud je usvojio stav da je u interesu pravnog prometa da onaj ko savjesno, urednim upisom u zemljišne knjige kao javne, pribavi pravo zaloga na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige stječe to zemljišnoknjižno pravo iako se stanje van zemljišnih knjiga ne slaže sa stanjem u zemljišnim knjigama. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da osporena presuda Vrhovnog suda rezultira miješanjem u apelantovo pravo na imovinu koje nije u skladu sa zakonom s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je ugovor o jamstvu zaključen u skladu sa članom 251c. ZIP-a".

52. Razmatrajući konkretan predmet, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na jedno od osnovnih načela zemljišnoknjižnog prava a to je načelo upisa koje je sadržano u članu 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama prema kojem se vlasništvo i druga prava na nekretninama stječu upisom u zemljišne knjige. Upis se odnosi na uknjižbu (konačan upis prava na nekretninama kojim se bezuvjetno stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama) kao način pribavljanja stvarnih prava na nekretninama. Uknjižba predstavlja trenutak u kome stjecalac pribavlja pravo vlasništva i drugo stvarno pravo na nekretninama i tek uknjižbom stječe se (konstituira) pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na nekretninama. Ustavni sud, također, ukazuje na načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano u odredbama člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama a koje znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit) i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige a pri tome je savjesno (postupa u dobroj vjeri), pribavit će pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna ili ako netačno izražava pravo stanje. Postoje dva aspekta povjerenja u zemljišne knjige. Pozitivni smisao povjerenja u zemljišne knjige ogleda se u tome što savjesni pribavilac stvarnog prava na nekretnini (savjesno treće lice) može da se pouzda da sve što je u zemljišnim knjigama upisano zaista i postoji, pa i kada stanje u zemljišnoj knjizi ne odgovara stvarnom stanju. U negativnom smislu načelo povjerenja u zemljišne knjige odnosi se na potpunost zemljišne knjige. Naime, ako je stanje u zemljišnoj knjizi ažurno, sadržaj knjige je ne samo tačan već i potpun, što znači da stvarna prava koja u njoj nisu upisana, odnosno koja su brisana ne postoje. Ono što nije upisano smatra se da ne postoji (vidi, Zemljišne knjige, Enver Zečević, Sarajevo, 2008. godina, strana 8).

53. Dalje, Ustavni sud ukazuje na stav 2. člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, koji normira situaciju kada se smatra da se treće lice ne može pouzdati u tačnost podataka iz zemljišne knjige. To će biti u slučaju ako je evidentno da je ispravnost zemljišne knjige osporena prigovorom, kao i ako treće lice zna da je zemljišna knjiga neispravna, ne može se smatrati savjesnim (npr., poznato mu je da je određeni upis prava vlasništva proveden na osnovu ništavog ugovora, ili ako kupuje nekretninu za koju zna da ju je isti prodavac prodao prije toga drugom licu itd.). Zakon o zemljišnim knjigama propisuje da je nesavjesno i ono treće lice kome, zbog grube nepažnje, nije poznata neispravnost zemljišne knjige.

54. Ustavni sud, dalje, podsjeća na opće načelo prava da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sâm ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). Međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu sa drugim općim načelima prava u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovoga načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla, jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Ustavni sud smatra da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu.

55. Primjenjujući navedeni stav na konkretan slučaj, znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu ne može ograničiti samo na drugotuženog (da li je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige) već i na apelanticu koja nije iskoristila mogućnost da izvrši ispravku upisa u zemljišnim knjigama a koja joj je data odredbom člana 252. stav (3) Porodičnog zakona. Također, apelantica nije ni na koji način dokazala da je drugotužena postupala nesavjesno prilikom potpisivanja ugovora o hipoteci, budući da je samo prvotuženi u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnine koja se opterećuje hipotekom, a sâm ugovor je sačinjen pred stručnim licem (notarom), niti je dokazala da nije dala svoju konkludentnu saglasnost na opterećenje hipotekom nekretnina koje ulaze u njenu bračnu stečevinu. Dakle, apelantica je imala mogućnost da zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer je isključivo od njene inicijative zavisilo da li će se preduzeti odgovarajuće pravne radnje. Međutim, apelantica nije preduzela nijednu pravnu radnju, već je tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci (koji su prvotuženi i drugotužena zaključili 23. jula 2007. godine) podnijela tek 13. juna 2009. godine a prvotuženi, njezin suprug, u tom parničnom postupku priznao je tužbeni zahtjev. Redovni sudovi su obrazložili da je zaključenju ugovora o hipoteci prethodio sporazum apelantice i prvotuženog, kao bračnih partnera, o zalaganju predmetnih nekretnina koji, doduše, nije bio formalan, ali je u konkretnoj pravnoj stvari proizveo pravne učinke, jer apelanticino znanje o tome da je podignut kredit i da je osiguran hipotekom na zajedničkoj imovini, uz sve njeno nepostupanje s ciljem upisa svoga suvlasničkog dijela na zajedničkoj bračnoj stečevini, predstavlja, u suštini, njenu prešutnu saglasnost da se zaključi ugovor o hipoteci. S obzirom na to da je drugotužena prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupala saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, time je kao treće savjesno lice stekla pravo zaloga na predmetnim nekretninama. Osim toga, Ustavni sud smatra da u času kada bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže tom nekretninom u korist trećeg lica (u konkretnom slučaju zaključenje ugovora o zasnivanju hipoteke između prvotuženog i drugotužene), zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno, pa u korist trećeg lica (drugotužene) nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišne knjige.

56. Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu na arbitraran način primijenili odgovarajuće pozitivne zakonske propise i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. U presudama su navedeni potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja odluka za koja Ustavni sud ne nalazi da su proizvoljna.

57. U skladu sa utvrđenjima u prethodnim tačkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa.

58. U kontekstu navedenog zaključka Ustavni sud želi ukazati i da je "novim" Zakonom o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13 i 100/139) u članu 55 (zaštita povjerenja u zemljišne knjige) u stavu 3. propisano: " Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje." Dakle, stjecalac nije dužan provjeravati vanknjižno stanje prije pravnog posla, što znači i posjedovno stanje nekretnina koje će biti predmet pravnog posla.

59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

60. U vezi sa apelanticinim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud apelanticino pozivanje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, smatra neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

61. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelantica nije navela u odnosu na koje pravo joj je, navodno, uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica imala i da je koristila mogućnost da izjavi propisani pravni lijek (žalba i revizija) a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za nju bio pozitivan, ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni, ili da su apelantici na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih zakonskih odredaba odbili apelanticin tužbeni zahtjev a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

63. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelantica imala i koristila mogućnost da izjavi propisane pravne lijekove (žalba i revizija) a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za nju bio pozitivan, ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni, ili da su apelantici na bilo koji način bili uskraćeni.

65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.