Službeni glasnik BiH, broj 48/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U 20/14, rješavajući zahtjev
Suda Bosne i Hercegovine (sudija Anđelko Marjanović), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Constance Grewe, sutkinja
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 26. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se zahtjev
Suda Bosne i Hercegovine (sudije Anđelka Marjanovića) za ocjenu kompatibilnosti člana 11. Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07).
Utvrđuje se da je član 11. Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sud Bosne i Hercegovine (sudija Anđelko Marjanović) u predmetu povodom tužbe tužitelja (tužitelj Tužiteljstva Bosne i Hercegovine) radi utvrđivanja prava na isplatu otpremnine prilikom odlaska u penziju u visini šest ostvarenih neto plaća pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), podnio je 9. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i drugim naknadama sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH) s odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. st. 1. i 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te određenim međunarodnim instrumentima.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma i Doma naroda, zatraženo je 1. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na zahtjev.
3. Parlamentarna skupština, Dom naroda, je dostavio odgovor 5. marta 2015. godine. Predstavnički dom do dana donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na zahtjev.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
4. Podnositelj zahtjeva je naveo kako je pred Sudom BiH pokrenut parnični postupak povodom tužbe tužitelja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) protiv tužene Bosne i Hercegovine – Tužiteljstva BiH radi utvrđivanja da tužitelj ima pravo da mu tužena prilikom odlaska u penziju na ime otpremnine isplati iznos u visini šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci (vsp. 28.320,00 KM).
5. U tužbi je navedeno kako su plaće i druge naknade koje nemaju karakter plaće i određena materijalna prava tužitelja Tužiteljstva BiH, regulirani Zakonom o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH. Članom 11. ovog zakona je regulirano da sudije i tužitelji imaju pravo na jednu osnovnu mjesečnu plaću kao naknadu prilikom odlaska u penziju, a prema članu 2. odnosno 3. i 4. ovog zakona. Suprotno tome, članom 46. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12 i 50/12, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama u institucijama BiH) propisano je da zaposleni u institucijama BiH imaju pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih neto plaća iz prethodne godine u BiH, ako je to za njega povoljnije. Prema tome, na državnom nivou u BiH, u skladu s navedenim Zakonom, državni službenici, namještenici, izabrani dužnosnici i svi ostali zaposlenici u institucijama uživaju sva prava iz radnog odnosa, pa tako i pravo na ovu naknadu koja je šest puta veća u odnosu na pravo tužitelja.
6. Tužitelji, odnosno sudije, odnosno stručno osoblje zaposleno u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine, su jedina kategorija zaposlenika na teritoriji Bosne i Hercegovine koja ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini samo jedne neto plaće, za razliku od svih drugih korisnika budžeta BiH koji imaju pravo na otpremninu u visini od šest neto plaća, što predstavlja diskriminaciju koja se ne može opravdati bilo kakvim "objektivnim i razumnim" postupanjem zakonodavca.
7. Dalje, istaknuto je kako tužitelj smatra da su reduciranjem obima naknada iz radnog odnosa na svega tri u odnosu na devet, koliko ih uživaju svi ostali zaposlenici u BiH, odnosno propisivanjem otpremnine kod odlaska u penziju u visini samo jedne osnovne plaće, nositelji pravosudnih funkcija diskriminirani u odnosu na zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, kao i u odnosu na izabrane dužnosnike, državne službenike i namještenike. Navedenim postupanjem zakonodavne vlasti krši se načelo podjele vlasti, a ukoliko sudska vlast nije dovoljno finansirana ili je finansirana zavisno od volje druge vlasti, utoliko je nezavisnost i djelotvornost sudske vlasti manja, a materijalni status sudija ne samo da nije zaštićen od nepovoljnih ekonomskih kretanja nego je u potpunosti zavisan od izvršne i zakonodavne vlasti, što je suprotno međunarodnim načelima sadržanim u sljedećim dokumentima: Osnovna načela UN-a o nezavisnosti sudova iz novembra 1995. godine, Preporuka 94 (12) Odbora ministara Vijeća Evrope od 13. oktobra 1994. godine, Zaključak pod tačkom 4. multilateralnog sastanka predstavnica članica Vijeća Evrope o garancijama nezavisnosti sudstva, Budimpešta, maj 1998. godine, Evropska povelja o zakonima za sudije, Strasbourg 1998, te Opća povelja sudija iz Taipeia (Tajvan), novembar 1999. godine. Prema tim dokumentima, svrha svih posebnosti materije plaća sudija je snažno i efikasno osiguranje sudske nezavisnosti i autonomije sudstva, potom osiguranje efikasnog obavljanja sudske dužnosti, zaštita dostojanstva, integriteta i materijalne nezavisnosti sudija, osiguranje objektivne nepotkupljivosti sudija u očima stranaka i opće javnosti, iz čega nesporno proizlazi kako su tužitelji neposredno diskriminirani po osnovu izbora zanimanja i radnog mjesta, što je izričito zabranjeno odredbama člana 2. stav 2, u vezi s članom 6. stav 1.a) Zakona o zabrani diskriminacije.
8. Podnositelj zahtjeva podsjeća i na Presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine kojom je utvrđeno kako Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine, u dijelu koji se odnosi na naknade (uključujući i otpremninu za odlazak u penziju) sudija, tužitelja i stručnih saradnika, nije u saglasnosti s Ustavom FBiH.
b) Odgovor na zahtjev
9. Dom naroda je u odgovoru na zahtjev ukazao da je Ustavnopravna komisija konstatirala da je Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH donio Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, da je on stupio na snagu 1. januara 2006. godine, da je Ustavni sud primio zahtjev za ocjenu njegove ustavnosti, te da je jednoglasno zaključila da s ovim činjenicama upozna Ustavni sud koji će, u skladu sa svojim nadležnostima, odlučiti o usuglašenosti ovog zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine.
IV. Relevantni propisi
10.
Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 49/09 - prečišćeni tekst i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Osnivanje)
(1) Da bi se osiguralo efikasno ostvarivanje nadležnosti države Bosne i Hercegovine i poštivanje ljudskih prava i vladavine zakona na njenoj teritoriji, osniva se Sud Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud).
Član 5.
(Budžet Suda)
(1) Sud ima svoj budžet, koji je sastavni dio budžeta Bosne i Hercegovine. Prije početka svake budžetske godine, predsjednik Suda Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine podnosi prijedlog budžeta. Predsjednik Suda ima pravo prisustvovati i zastupati prijedlog Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća na sjednicama Parlamentarne skupštine i odgovarajućih komisija Parlamentarne skupštine BiH kad god se vodi rasprava i odlučuje o pitanjima budžeta koja se odnose na Sud.
(...)
11.
Zakon o Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 49/09 - prečišćeni tekst i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Osnivanje)
(1) Da bi se osiguralo efikasno ostvarivanje nadležnosti države Bosne i Hercegovine i poštovanje ljudskih prava i zakonitosti na njenoj teritoriji, ovim zakonom osniva se Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo).
Član 2.
(Nezavisnost)
Tužiteljstvo djeluje samostalno kao poseban organ Bosne i Hercegovine.
Član 9.
(Budžet Tužiteljstva)
(1) Tužiteljstvo ima svoj budžet koji je sastavni dio budžeta Bosne i Hercegovine. Prije početka budžetske godine glavni tužitelj podnosi prijedlog budžeta Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine. Glavni tužitelj ima pravo prisustvovati i zastupati prijedlog Visokog sudskog i tužiteljskoga vijeća Bosne i Hercegovine na sjednicama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i odgovarajućih komisija Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine kad god se vodi rasprava i odlučuje o pitanjima budžeta koja se odnose na Tužiteljstvo
(…)
12.
Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Okvir Zakona
Ovim Zakonom utvrđuju se plaće, naknade i određena materijalna prava sudija i tužitelja i određenih kategorija stručnog osoblja u pravosudnim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine.
Član 3.
Osnovna mjesečna plaća sudija Suda Bosne i Hercegovine
Osnovna mjesečna plaća sudija iznosi:
a) Za sudije Suda Bosne i Hercegovine: 3.800 KM
b) Za šefove odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine: 4.000 KM
c) Za predsjednika Suda Bosne i Hercegovine: 4.400 KM.
Član 4.
Osnovna mjesečna plaća tužitelja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine
Osnovna mjesečna plaća tužitelja iznosi:
a) Za tužitelje Tužiteljstva Bosne i Hercegovine: 3.800 KM
b) Za šefove odsjeka Tužiteljstva Bosne i Hercegovine: 4.000 KM
c) Za glavnog tužitelja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine: 4.400 KM.
Član 5.
Dodatak na radni staž
Osnovna mjesečna plaća svakog sudije i tužitelja iz člana 2. odnosno 3. i 4. ovog Zakona povećava se za 0,5% za svaku punu godinu radnog staža, najviše do 40 godina.
Član 6.
Regulisanje osnovne mjesečne plaće
1. Plaće propisane članom 2., 3. i 4. ovog Zakona neće se povećavati sve dok prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne ili ne pređe iznos od 800 KM.
2. Počevši od godine koja uslijedi nakon godine u kojoj prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu po prvi put dostigne ili pređe iznos od 800 KM, osnovna mjesečna plaća sudija i tužitelja propisana članom 2. odnosno 3. i 4. će se godišnje korigovati za procenat povećanja prosječne mjesečne neto plaće u Bosni i Hercegovini.
3. Procenat povećanja iz stava 2. ovog člana izračunat će se tako što će se uporediti prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini za kalendarsku godinu sa prosječnom mjesečnom neto plaćom u Bosni i Hercegovini iz prethodne kalendarske godine.
4. U slučaju da se u nekoj godini prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu smanji, osnovna mjesečna plaća sudija i tužitelja ostaje ista i neće se ponovo povećavati sve dok prosječna mjesečna neto plaća u Bosni i Hercegovini izračunata za kalendarsku godinu ne dostigne najviši nivo od prvog povećanja plaća u skladu sa stavom 2. ovog člana. Nakon toga, plaće sudija i tužitelja se povećavaju u skladu sa stavom 2. ovog člana.
5. Prosječna mjesečna neto plaća je ona plaća koju objavi Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine.
Član 8.
Plaćeni godišnji odmor i odsustvo za zadovoljavanje vjerskih potreba
1. Sudije i tužitelji imaju pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od 30 radnih dana.
2. Pored prava na godišnji odmor definisanog u stavu 1. ovog člana, sudije i tužitelji imaju pravo na dva plaćena i dva neplaćena dana odmora godišnje za zadovoljenje vjerskih potreba.
3. Svi sudije i tužitelji imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% osnovne mjesečne plaće iz tačke a) člana 2 ovog Zakona.
Član 11.
Naknada prilikom odlaska u penziju
Sudije i tužitelji imaju pravo na jednu osnovnu mjesečnu plaću kao naknadu prilikom odlaska u penziju, kao što je to propisano u članu 2. odnosno 3. i 4. ovog zakona.
Član 14.
Naknada za putne troškove
Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće u saradnji sa Ministarstvom pravde Bosne i Hercegovine donosi propise u vezi sa okolnostima pod kojim sudija odnosno tužitelj ima pravo na naknadu za putne troškove nastale tokom obavljanja službenih dužnosti (dnevnice, prevoz i smještaj) i iznosu te naknade. [...]
Član 16.
Naknada za upućivanje u drugi sud sa ili bez pristanka sudije
U slučaju upućivanja sudije da vrši dužnost sudije u drugom sudu u skladu sa članom 50. ili 51. Zakona o visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, taj sudija ima pravo na naknadu za troškove u skladu sa odredbama koje donese Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće u saradnji sa Ministarstvom pravde Bosne i Hercegovine.
Član 17.
Osnovna mjesečna plaća
Osnovna mjesečna plaća sljedećeg stručnog osoblja iznosi:
a) (...) i direktora Sekretarijata Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine: 3.800 KM.
b) Za (...) registrara Suda Bosne i Hercegovine i zamjenika direktora Sekretarijata Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine: 3.400 KM.
c) Za generalnog sekretara Suda Bosne i Hercegovine i sekretara Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, te disciplinskog tužitelja Sekretarijata Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine: 3.000 KM.
(...)
e) Za (...) šefove odjela i više pravne savjetnike Sekretarijata Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine: od 2.400 do 2.600 KM.
f) Za (…) pomoćnika generalnog sekretara Suda Bosne i Hercegovine, pravne savjetnike Suda Bosne i Hercegovine i pravne savjetnike i zamjenike šefova odjelâ Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine: od 1.900 do 2.400 KM.
g) Za (…) stručne saradnike i sekretare odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, stručne saradnike/pomoćnike tužitelja u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine, pravnike/stručno osoblje Sekretarijata Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine: od 1.200 do 1.800 KM.
2. Kriteriji za utvrđivanje plaća u rasponima propisanim u stavu 1 (e), 1(f) i 1(g) ovog člana uređuju se internim propisima institucija.
Član 18.
Druge naknade i materijalna prava
1. Članovi 5. do 7., član 8. stavovi 2., 4., i 5., član 9. i članovi 11. do 15. ovog Zakona primjenjuju se na sve kategorije osoblja iz člana 17. ovog Zakona.
2. Kategorije osoblja iz stavova 1(a) do 1(e) člana 17. ovog Zakona imaju pravo na 30 dana plaćenog godišnjeg odmora.
3. Kategorije osoblja iz stavova 1(f) i 1(g) člana 17. ovog Zakona imaju pravo na 25 dana plaćenog godišnjeg odmora.
4. Sve kategorije osoblja iz člana 17. imaju pravo na neto naknadu za godišnji odmor u iznosu od 50% od njihove osnovne mjesečne plaće utvrđene u članu 17.
13.
Zakon o plaća i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12 i 50/12, 32/13 i 87/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Pojmovi)
Pojmovi korišteni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a) Institucija Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, predstavlja budžetskog korisnika koji se finansira iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine u skladu sa Zakonom o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine;
b) Budžet je budžet institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
Član 4.
(Osiguravanje sredstava za plaće)
Sredstva za plaće i naknade zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine osiguravaju se isključivo iz budžeta.
Član 5.
(Plaća)
(1) Plaća zaposlenih utvrđuje se u bruto i neto iznosu.
(…)
(3) Plaća u netoiznosu sastoji se od osnovne plaće, dodatka na plaću i nagrade.
Član 6.
(Utvrđivanje osnovne plaće)
Osnovna plaća utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaće i pripadajućeg koeficijenta.
Član 7.
(Osnovica za obračun plaća)
(1) Osnovicu za obračun plaće utvrđuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine podzakonskim aktom, s tim da ona ne može biti manja od 50% prosječne mjesečne neto plaće u Bosni i Hercegovini iskazane na godišnjem nivou za kalendarsku godinu koja dvije fiskalne godine prethodi godini u kojoj će se osnovica primjenjivati. Osnovicu za obračun plaće Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrđuje do 30. juna tekuće godine za narednu godinu.
(2) Podatke o visini prosječne netoplaće u Bosni i Hercegovini objavljuje Agencija za statistiku BiH.
Član 27.
(Novčana nagrada)
(1) Novčana nagrada je stimulacija koja se može isplaćivati zaposlenom u institucijama Bosne i Hercegovine za izvanredne rezultate rada.
(2) Fond za nagrade može iznositi maksimalno do 2,50% od ukupnih godišnjih netoplaća zaposlenih koji imaju pravo na isplatu stimulacije u instituciji Bosne i Hercegovine.
(3) Iznos pojedinačne godišnje stimulacije zaposlenom u institucijama Bosne i Hercegovine, po osnovu navedenom u stavu (1) ovog člana, može iznositi maksimalno do 20% njegove godišnje osnovne plaće.
Član 30.
(Vrste naknada)
(1) Ovim zakonom utvrđuju se sljedeće naknade za:
a) godišnji odmor i plaćeno odsustvo;
b) ishranu u toku rada;
c) regres za godišnji odmor;
d) bolovanje;
e) porodiljsko i roditeljsko odsustvo;
f) prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika;
g) pravo na troškove smještaja, naknada za odvojeni život i naknada za privremeno raspoređivanje;
h) obavljanje poslova drugog radnog mjesta;
i) rad u upravnim odborima, nadzornim i drugim radnim tijelima;
j) službeno putovanje;
k) prevoz na posao i prevoz s posla;
l) slučaj teške povrede na radu zaposlenog, teške bolesti i invalidnosti zaposlenog ili člana njegove uže porodice i smrti člana uže porodice zaposlenog;
m) slučaj smrti zaposlenog;
n) obrazovanje i stručno usavršavanje;
o) jubilarne nagrade;
p) otpremninu za odlazak u penziju;
r) slučaj prekobrojnosti;
s) vrijeme produženja radno pravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika.
(…)
Član 39a.
(Naknade u vezi s obavljanjem poslaničkog i delegatskog mandata)
Naknade u vezi s obavljanjem poslaničkog i delegatskog mandata u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, a koje nisu regulirane odredbama čl. 30.-48. ovog zakona, posebnim aktom regulira Zajednička komisija za administrativne poslove Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Član 45.
(Jubilarne nagrade)
(1) Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na novčanu naknadu po osnovu jubilarnih nagrada za vrijeme provedeno na radu.
(2) Visina jubilarne nagrade utvrđuje se posebnim aktom Vijeća ministara, na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH, s tim da se kao kriterij za utvrđivanje visine naknade uzima prosječna plaća u Bosni i Hercegovini i dužina efektivnog radnog staža u institucijama Bosne i Hercegovine.
Član 46.
(Otpremnina za odlazak u penziju)
Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih netoplaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije.
Član 47.
(Naknada za prekobrojnost)
(1) U slučaju razrješenja državnog službenika zbog prekobrojnosti, državni službenik ima pravo na otpremninu u iznosu od šest netoplaća, a državni službenik s radnim stažom od najmanje 15 godina na otpremninu u iznosu od 12 svojih netoplaća.
(2) Zaposleni koji je stavljen na raspolaganje u smislu člana 87. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine ostvaruje pravo na isplatu plaće na način i u rokovima utvrđenim članom 88. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
Član 49.
(Ostala prava)
(1) Pravo na korištenje službenih i privatnih vozila, troškovi fiksnih i mobilnih telefona i reprezentacije regulišu se podzakonskim aktom koji donosi Vijeće ministara, na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH, uvažavajući specifičnosti pojedinih institucija Bosne i Hercegovine i vodeći računa o primjeni principa transparentnosti.
(2) Izuzetno od odredbi stava (1) ovog člana, a uvažavajući specifičnost Parlamentarne skupštine BiH, nadležna komisija Parlamentarne skupštine BiH svojim podzakonskim aktom utvrđuje pravo na korištenje službenih i privatnih vozila, troškove fiksnih i mobilnih telefona i reprezentacije.
Član 52.
(Obračun i isplata)
(1) Obračun i isplatu plaća za institucije Bosne i Hercegovine vrši Ministarstvo finansija i trezora BiH korištenjem sistema centralizovane isplate plaća.
(…)
Član 61.
(Plaće i naknade u institucijama BiH koje se ne finansiraju iz budžeta)
Institucije Bosne i Hercegovine koje se ne finansiraju iz budžeta dužne su uskladiti akte o plaćama i naknadama s odgovarajućim odredbama ovog zakona najkasnije do 31. decembra 2009., poštujući principe utvrđene članom 3. stav (1) tač. a) i b) ovog zakona i kriterije utvrđene metodologijom iz člana 54. stav (5) ovog zakona.
14.
Odluka o visini osnovice za obračun plaće zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine za 2014. godinu ("Službeni glasnik BiH" broj 62/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet Odluke)
Ovom Odlukom utvrđuje se visina osnovice za obračun plaće zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine za 2014. godinu u skladu sa članom 7. stav (1) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.
Član 2.
(Visina osnovice)
Osnovica za obračun plaće zaposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine za 2014. godinu utvrđuje se u iznosu od 475,69 KM.
Član 4.
(Stupanje na snagu)
Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH" a primjenjivaće se od 1. 01. 2014. godine do 31. 12. 2014. godine.
15.
Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 58/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(Visina naknade)
Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, izuzimajući novčanu nagradu i naknadu za obavljanje poslova drugog radnog mjesta, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih neto plaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini ako je to za njega povoljnije.
V. Dopustivost
16. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
17. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud BiH (sudija Anđelko Marjanović), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
VI. Meritum
18. Podnositelj zahtjeva, sudija Anđelko Marjanović, zatražio je odgovor na pitanje jesu li sudije i tužitelji diskriminirani zbog činjenice da visina otpremnine prilikom odlaska u penziju iznosi jednu osnovnu plaću. Osim toga, zahtjevom se traži ocjena krši li se zbog navedenog i načelo nezavisnosti pravosuđa koje je sastavni dio načela vladavine prava, proklamovanog u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
19.
Član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Sve osobe su jednake pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da osigura svim osobama podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.
20. Ustavni sud podsjeća da je razmatrao zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH u Odluci broj
U 7/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 7/12 od 31. januara 2013. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 17/13). U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio kako osporeni zakon nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prevoza, toplog obroka i odvojenog života.
21. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je razmatrao zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH u Odluci broj
U 29/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 29/13 od 28. marta 2014. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 40/14). U citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da osporeni Zakon nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer ne sadrži odredbe o naknadama na ime troškova smještaja u toku rada. Međutim, u istoj odluci Ustavni sud je utvrdio da je Zakon u skladu s navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije i njenim protokolima, te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, iako ne sadrži odredbe o naknadama za posebne uvjete rada za pojedine kategorije zaposlenika u Tužiteljstvu BiH.
22. Ustavni sud ukazuje da je u oba slučaja zaključak da su povrijeđeni principi nezavisnosti pravosuđa i princip zabrane diskriminacije temeljio na činjenici da Zakon o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH ne sadrži odredbe kojim bi bilo regulisano pravo na specifične naknade po osnovu rada (naknada za topli obrok, naknada za prevoz, naknada za odvojeni život, naknada za troškove smještaja). U tom smislu, konkretni zahtjev se razlikuje od prethodnih situacija. Naime, ovim zahtjevom se ne problematizira nepostojanje prava, s obzirom da je osporenim članom 11. Zakona otpremnina za odlazak u penziju kao pravo izričito propisana, već obim ustanovljenog prava odnosno iznos u kojem se ovo pravo realizuje.
23. Ustavni sud podsjeća da je u odlukama broj
U 7/12 i
U 29/13 ukazao na neophodnost osiguranja nezavisnosti sudova koja podrazumijeva nezavisnost sudstva kao institucije, ali i svakog pojedinog sudije. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je individualna sudijska nezavisnost nesporno konstitutivni element institucionalne nezavisnosti sudova i manifestuje se u: sudijskom statusu, nezavisnosti u primjeni prava i garancijama nezavisnosti sudije. Pri tom, jedna od garancija nezavisnosti sudija je i njihov materijalni položaj. Tako, Komitet ministara Vijeća Evrope Preporukom R(94)12 ukazuje na potrebu da države obezbijede takav status i plaće sudija koje će odgovarati dostojanstvu sudijske dužnosti i teretu odgovornosti. Evropska povelja o zakonu za sudije predviđa da visina plaće, na koju sudije imaju pravo za obavljanje svojih profesionalnih sudijskih dužnosti, mora biti postavljena tako da ih štiti od pritisaka kojima je cilj uticati na sudijske odluke, kao i na njihovu nezavisnost i nepristranost. Povelja također predviđa i da se zakonom profesionalnim sudijama garantuje zaštita od socijalnih rizika, kao što su bolest, materinstvo, invalidnost, starost i smrt. U ovom kontekstu Povelja navodi da sudije koje su dostigle starost za penziju, nakon određenog vremena provedenog u sudstvu, moraju uživati penziju čiji iznos mora biti što približniji iznosu njihove posljednje sudijske plaće.
24. Ustavni sud ukazuje da Komitet ministara Vijeća Evrope u Preporuci Rec(2000)19 - Uloga tužitelja u krivičnopravnom sistemu, ukazuje da javne vlasti trebaju preduzeti mjere kako bi javni tužitelji imali odgovarajuće uvjete službe kao što su plaće, trajanje mandata i penzije koji su srazmjerni njihovoj ulozi. Tom preporukom ukazano je i da, u zemljama u kojim je tužiteljstvo nezavisno od izvršne vlasti, trebaju biti preduzete mjere da karakter i obim nezavisnosti tužitelja budu određeni zakonom. U Smjernicama UN o ulozi tužitelja, usvojenim na osmom Kongresu u Havani, 1990. godine, pored ostalog, je također ukazano da je potrebno obezbijediti odgovarajuće uvjete službe, odgovarajuće plaće i, tamo gdje je to primjenjivo, trajanje službe, penzije i godine za penzionisanje tako što će oni biti propisani zakonom ili propisom koji se objavljuje. Najzad, Evropska komisija za demokratizaciju putem prava (Venecijanska komisija) u Izvještaju o evropskim standardima koji se tiču pravosudnog sistema, Dio II – Tužiteljska funkcija,[1] također ukazuje (vidi tačku 69) da, kao i za sudije, i za tužitelje mora biti osigurana adekvatna naknada u skladu s važnošću zadataka koji obavljaju, a što je od suštinskog značaja za efikasan i pravičan krivično-pravni sistem, odnosno da adekvatna naknada smanjuje opasnost od korupcije tužitelja.
25. Ustavni sud podsjeća da je nezavisnost pravosuđa pokazatelj vladavine prava u pravno uređenim demokratskim zemljama, zasnovanim na garancijama zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tom smislu je za ocjenu dostignutog stepena nezavisnosti od posebnog značaja pitanje radi li se o proklamovanoj nezavisnosti (kroz najviše pravne akte jedne države), ili pak o suštinskoj, stvarnoj nezavisnosti (koja je obezbijeđena garancijama najviših međunarodnih standarda i postojanjem institucija koje obezbjeđuju te standarde nezavisnosti). Pri tom, nezavisnost pravosuđa nije ustanovljena u svrhu i ne služi pravosuđu već ustavnom pravu prema kojem svako ima pravo da o njegovom građanskom pravu ili postojanju krivične optužbe protiv njega odluku donosi zakonom ustanovljeni nezavisni i nepristrasni sud. Zatim, iako nezavisnost tužiteljstva nije bezuvjetna za vladavinu prava kao što je to slučaj sa sudovima, "očigledno je da sistem u kojem sudije i tužitelji djeluju u skladu s najvišim standardima integriteta i nepristranosti predstavlja veću garanciju za zaštitu ljudskih prava nego sistem koji se oslanja samo na sudije" (vidi naprijed citirani Izvještaj Venecijanske komisije, tačka 19).
26. Ustavi sud naglašava da pojam "adekvatne naknade u skladu s važnošću zadataka koje obavljaju" koji se spominje u međunarodnim instrumentima kada su u pitanju sudije i tužitelji, zbog različitosti pravnih sistema, tradicije, specifičnih okolnosti u svakoj državi, te diskrecije koje u ovom pogledu imaju države, kao jednom od elemenata socijalne politike, ne podrazumijeva jedino pravo na plaću kao naknadu za rad koji obavljaju sudije i tužitelji, već i pravo na druge naknade po osnovu rada koje su u određenom pravnom sistemu kao takve prepoznate. Polazeći od ovakvog shvatanja navedenog pojma Ustavni sud je, pored ostalog, u odlukama broj
U 7/12 i
U 29/13, utvrdio da nepropisivanje prava na specifične naknade po osnovu rada u Zakonu o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH, krši princip nezavisnog pravosuđa koji je neodvojivi element principa vladavine prava, te princip zabrane diskriminacije jer su u isto vrijeme prava na navedene naknade osigurana za izabrane i imenovane dužnosnike, državne službenike i zaposlenike, odnosno sve kategorije zaposlenih u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Pri tom, Ustavni sud se nije bavio i iznosom samih naknada, odnosno obimom u kojem bi ova prava trebala da budu osigurana.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li iznos koji je određen zakonom u kojem se pravo na otpremnine za odlazak u penziju ostvaruje dovodi u pitanje princip nezavisnosti pravosuđa i princip zabrane nediskriminacije.
28. Ustavni sud najprije ukazuje da јe u teoriji kao i u uporednom pravu, tamo gdje postoji, otpremnina odnosno sistem otpremnina jedan od najuobičajenijih i najzastupljenijih pojmova socijalnog prava. Otpremnina je preteča socijalne zaštite za slučaj nezaposlenosti i penzionisanja, koja se održala do danas i koja se vezuje, uglavnom, za slučaj otkaza, prekobrojnosti, propasti poslodavca (bankrot, stečaj, likvidacija), nesposobnosti za rad, penzionisanja i kraj službe. Otpremnina predstavlja sumu novca koja se isplaćuje u gotovom, najčešće u jednokratnom iznosu, čija visina se utvrđuje, najčešće, s obzirom na godine rada i iznos plaće, odnosno samo iznos plaće, prije nastupanja nekog od naprijed navedenih slučajeva. Iako je izvorno zamišljena kao nagrada za vjernost poslodavcu, smisao otpremnine svakako jeste i ublažavanje štetnih posljedica koje nastaju u nekom od navedenih slučajeva i osiguranje prihoda, odnosno zamjene za dohodak, koji sadrži i elemente socijalne sigurnosti.
29. U pozitivnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini otpremnine su zastupljene u naprijed navedenim slučajevima i regulirane su zakonom i kroz sistem kolektivnog ugovaranja. Dalje, iako je osnov za određivanje otpremnine za odlazak u penziju plaća, u postojećim rješenjima su prisutni različiti modaliteti, kako u pogledu samog definiranja ovog osnova (osnovna plaća, neto plaća, prosječna plaća), tako i u pogledu određivanja iznosa (jedan, tri, pet, šest nekog od navedenih oblika plaće). Također, prema postojećim zakonskim rješenjima za ostvarivanje ovog prava irelevantne su i godine provedene na radu kod poslodavca, odnosno u obavljanju povjerene funkcije u trenutku kada se steknu uvjeti za ostvarivanje ovog prava. Naime, uvjet za sticanje ovog prava je ispunjenje zakonom propisanih uvjeta za odlazak u penziju, a što je, u domaćem pravnom sistemu, jedan od zakonom određenih uvjeta za prestanak radnog angažmana. Pri tome, sticanje uvjeta za odlazak u penziju vezuje se za godine provedene u obaveznom osiguranju a ne godine radnog staža. Prema navedenom, proizlazi da otpremnina za odlazak u penziju u BiH ima karakter socijalnog davanja, odnosno ublažavanja posljedica koje nastaju okončanjem radnog vijeka u kojem je bilo osigurano kontinuirano primanje u vidu plaće za rad a do, najčešće, uspostavljanja prava po osnovu penzijskog osiguranja odnosno kontinuiranog plaćanja penzije. U tom smislu, otpremnina za odlazak u penziju u BiH ne uživa karakter naknade po osnovu rada i ne predstavlja, kao što je to slučaj s nekim drugim pravnim sistemima u kojim postoji, nagradu za vjernost poslodavcu s obzirom na dužinu radnog staža. Prema pozitivnom zakonodavstvu u BiH, vjernost poslodavcu je nagrađena kroz sistem jubilarnih nagrada koji se temelji na broju godina ostvarenog rada kod poslodavca, te koji je također uređen zakonom odnosno kroz sistem kolektivnog ugovaranja.
30. Ustavni sud primjećuje da je osporenim članom 11. Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH propisano da sudije i tužitelji kod odlaska u penziju imaju pravo na otpremninu za odlazak u penziju u visini jedne osnovne plaće. U skladu s članom 18. navedenog Zakona isto rješenje se dosljedno primjenjuje i na pojedino stručno osoblje pobrojano u članu 17. navedenog Zakona. Zatim, iz navedenog zakonskog rješenja proizlazi da pravo na ovu naknadu po svojoj prirodi predstavlja socijalno davanje koje se vezuje za nastupanje određenog uvjeta - odlazak u penziju, što je jedan od zakonom propisanih uvjeta za prestanak rada. U tom smislu, pravo na otpremninu za odlazak u penziju, kao i iznos – jedna osnovna plaća, nije u službi obezbjeđenja finansijske sigurnosti kao elementa individualne nezavisnosti nositelja pravosudnih funkcija, jer je skopčana upravo s prestankom obavljanja povjerenih zadataka. Stoga, ovaj vid naknade ne potpada pod pojam "adekvatne naknade u skladu s važnošću zadataka koje obavljaju" koja se spominje u međunarodnim instrumentima. Na drugoj strani, u odlukama broj
U 7/12 i
U 29/13 predmet razmatranja su bila prava na naknade po osnovu rada, tj. obavljanja pravosudnih funkcija, koje su kao takve u službi obezbjeđenja finansijske sigurnosti kao elementa individualne nezavisnosti nositelja pravosudnih funkcija, odnosno kao takve potpadaju pod pojam "adekvatne naknade u skladu s važnošću zadataka koje obavljaju", a zbog čega je njihov izostanak i ocijenjen kao povreda principa nezavisnosti pravosuđa kao elementa principa vladavine prava.
31. Prema navedenom, kod nesporne činjenice da pravo na otpremninu za odlazak u penziju kao takvo postoji i da je njegovo uživanje osigurano, što ne dovodi u pitanje ni podnositelj zahtjeva, sam iznos u kojem je ono i utvrđeno – jedna osnovna plaća, s obzirom da se radi o pravu koje se stiče po okončanju rada, a ne o pravu koje se stiče i ostvaruje po osnovu rada, zbog čega i ne ulazi u pojam "adekvatne naknade u skladu s važnošću zadataka koje obavljaju" koja je garant finansijske sigurnosti i individualne nezavisnosti nositelja pravosudnih funkcija, po mišljenju Ustavnog suda ne dovodi u pitanje princip nezavisnosti pravosuđa kao element principa vladavine prava.
32. Dalje, podnositelj zahtjeva tvrdi da su sudije, tužitelji i pojedine kategorije zaposlenih jedini u BiH koji pravo na naknadu za odlazak u penziju ostvaruju u iznosu jedne osnovne plaće, te ukazuje da pripadnici zakonodavne i izvršene vlasti ostvaruju ovo pravo u iznosu šest isplaćenih neto plaća, odnosno šest prosječnih neto plaća isplaćenih u BiH zavisno šta je povoljnije za lice koje je u pitanju. Pri tom, podnositelj zahtjeva ukazuje i na Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine, prema kojoj sudije, tužitelji i stručni saradnici na "federalnom nivou" naknadu za odlazak u penziju imaju u istom iznosu kao i ostali budžetski korisnici.
33. Ustavni sud najprije ukazuje da se u odlukama broj
U 7/12 i
29/13 nije bavio pitanjem u kojem iznosu bi pravo na naknade koje su bile predmet razmatranja trebalo i da bude osigurano. Naime, u obje odluke Ustavni sud je ukazao da poštuje diskreciono pravo zakonodavca da uredi pojedine oblasti na način kako smatra da je to najprikladnije, rukovodeći se, pored ostalog, stavom Evropskog suda da države uživaju široko polje procjene kada su u pitanju generalne mjere koje se tiču ekonomske i socijalne politike. U tom smislu, kod činjenice da je pravo na specifične naknade po osnovu rada ustanovljeno za pripadnike zakonodavne i izvršne vlasti Ustavni sud, ne baveći se i iznosom samih naknada, nije mogao naći razumno i objektivno opravdanje zbog kojeg ista prava po osnovu rada ne bi imali i nositelji pravosudnih funkcija, te pojedine kategorije zaposlenih koje su definirane Zakonom o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH. Pri tome Ustavni sud je, pored ostalog, ukazao da primanja nositelja pravosudnih funkcija moraju biti na odgovarajućem nivou kako bi se osigurala efikasnost i nezavisnost pravosuđa, imajući u vidu da je finansijska sigurnost element individualne nezavisnosti nositelja pravosudnih funkcija, pa da im kao takva mora biti osigurana dok te funkcije i obnašaju.
34. Podnositelj zahtjeva smatra da se različit tretman koji rezultira diskriminacijom ogleda u činjenici da je visina ove naknade različito određena u navedenim zakonskim rješenjima.
35. Ustavni sud podsjeća da svako različito postupanje ne podrazumijeva i diskriminaciju ukoliko za takvo razlikovanje postoji razumno i objektivno opravdanje. Dalje, da bi različit tretman bio objektivno i razumno opravdan, moraju biti ispunjena dva uvjeta: a) princip različitog tretmana se može primijeniti u svrhu postizanja legitimnog cilja, i b) mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju teži.
36. Ustavni sud podsjeća da je u odlukama broj
U 7/12 i
U 29/13 već zaključio da je sporni Zakon služio legitimnom cilju, tj. da je
ratio zakonodavca bio da se donošenjem spornog zakona poboljša situacija u pravosuđu u BiH, te na taj način osigura najviši stepen nezavisnosti i efikasnosti pravosudnog sistema na nivou BiH. Intencija zakonodavca je bila da zbog zakonom propisane "odgovarajuće nagrađenosti pravosudnih organa" nositelji pravosudne funkcije na nivou BiH nemaju pravo na specifične naknade po osnovu rada. Stoga, Ustavni sud smatra da je isti princip, tj. "odgovarajuća nagrađenost pravosudnih organa" s obzirom na visinu plaće, zakonodavca opredijelila da utvrdi i visinu naknada za odlazak u penziju sudijama, tužiteljima i pojedinim zakonom određenim kategorijama stručnog osoblja u visini jedne osnovne mjesečne plaće, iako se ne radi o naknadi po osnovu rada.
37. Sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste je li ovakvim rješenjem postignut razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem ostvarenju se teži.
38. S tim u vezi Ustavni sud najprije ukazuje da se radi o pravu koje je zakonom osigurano za nositelje pravosudnih funkcija i zakonom određenih kategorija stručnog osoblja, a što nije bio slučaj sa pravom na naknade koje su bile predmet razmatranja u prethodnim odlukama. Dalje, a kako je već ukazano u ovoj odluci, radi se o pravu na naknadu koja ne ulazi u krug prava po osnovu rada i koja, kao takva, ne čini element finansijske sigurnosti koji je neophodan za osiguranje individualne nezavisnosti nositelja pravosudnih funkcija, kao što je to bio slučaj s pravima na naknade koje su bile predmet razmatranja u prethodnim odlukama. Zatim, pravo na konkretnu naknadu je socijalnog karaktera, a u ovoj oblasti države uživaju široko polje procjene u izboru mjera i načina na koji će je urediti, kao najbolji poznavaoci općih i ekonomskih prilika u zemlji. Pri tome, iako se radi o pravu socijalnog karaktera, proizlazi da su sudije i tužitelji, te zakonom određena kategorija stručnog osoblja, jedine kategorije u odnosu na koje obim ostvarivanja ovog prava nije uvjetovan ekonomskim prilikama u zemlji. Naime, visina naknade je određena kao jedna osnovna plaća. Prema postojećim zakonskim rješenjima osnovna plaća za sudije, tužitelje i zakonom navedene kategorije stručnog osoblja određena je samim zakonom, te se na godišnjem nivou mora usklađivati s rastom prosječne mjesečne neto plaće isplaćene na godišnjem nivou u BiH. U slučaju da u određenoj godini ne bude zabilježen rast prosječne neto plaće, plaća sudija, tužitelja i zakonom navedenih kategorija zaposlenih ne može se smanjiti već ostaje na dostignutom nivou i povećat će se s narednim povećanjem prosječne neto plaće. Nasuprot tome, plaća imenovanih i izabranih zvaničnika, te državnih službenika, namještenika i ostalih kategorija čija plaća je određena Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH je promjenjiva kategorija i direktno je uvjetovana ekonomskim prilikama u zemlji. Zavisno od toga, ona može rasti ali isto tako se i smanjivati. Pri tom, smanjenje plaće može biti i ispod nivoa plaće dostignutog prije nastupanja okolnosti koje uzrokuju smanjenje. U tom smislu i naknada za odlazak u penziju koja za osnovicu ima plaću, za razliku od istovjetne naknade za sudije i tužitelje i zakonom navedene kategorije stručnog osoblja, zavisi od ekonomskih kretanja od kojih će zavisiti i njena visina, odnosno ona se može povećavati ili smanjivati.
39. Dakle, plaća, kao osnovica za utvrđivanje obima prava na naknadu za odlazak u penziju, kada su u pitanju sudije, tužitelji i pojedine kategorije stručnog osoblja, uživa zakonsku zaštitu i u toku radnog vijeka se ne može smanjivati, odnosno u odnosu na dostignuti nivo može se samo povećavati za svo vrijeme rada. Nasuprot tome, plaća, kao osnovica za određivanje naknade za odlazak u penziju, kad su u pitanju sve kategorije koje pravo na plaću kao i ovu naknadu ostvaruju u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH, ovakve garancije ne uživa, odnosno u toku radnog vijeka neće samo rasti već se može i smanjivati bez obzira na nivo koji je dostigla. U tom smislu, Ustavni sud smatra da nije izostalo razumno i objektivno opravdanje za različito određivanje obima prava na naknadu za odlazak u penziju, odnosno da određivanje da se pravo na naknadu za odlazak u penziju ostvaruje u visini jedne osnovne plaće kad su u pitanju sudije, tužitelji i pojedino stručno osoblje, predstavlja različit tretman koji nema objektivno i razumno opravdanje bez kojeg bi rezultirao diskriminacijom navedenih kategorija.
40. Ustavni sud zaključuje da je član 11. Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou BiH kojim je određeno pravo na naknadu za odlazak u penziju u iznosu jedne osnovne plaće u skladu s članom I/2. i članom II/4. Ustava BiH, te članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Ostali navodi
41. S obzirom na zaključak u vezi s članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju koji sadrži opći princip zabrane diskriminacije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode podnositelja zahtjeva i u vezi s članom 14. Evropske konvencije, te Zakonom o zabrani diskriminacije.
VII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da je član 11. Zakona o plaćama i drugim naknadama u sudskim i tužilačkim institucijama na nivou Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 90/05 i 32/07) koji propisuje pravo na naknadu za odlazak u penziju za sudije i tužitelje u iznosu jedne osnovne plaće u skladu s članom I/2. i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
