Službeni glasnik BiH, broj 74/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 1942/11, rješavajući apelaciju
Stojanke Radonić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Stojanke Radonić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-001221 od 23. novembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-105/03 od 26. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-369/00 od 6. novembra 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Stojanka Radonić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 2. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-001221 od 23. novembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-105/03 od 26. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-369/00 od 6. novembra 2002. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1942/11.
2. Nakon toga, apelantica je 4. maja 2011. godine ponovno podnijela identičnu apelaciju Ustavnom sudu koja je registrirana pod brojem AP 1957/11.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije identične apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 1942/11 i AP 1957/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1942/11.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja radnji, od Vrhovnog i Kantonalnog suda te od tužitelja "10. oktobar" d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Općine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općina) zatraženo je 7. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelacije.
5. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelacije 14. i 19. februara 2014. godine, Općinsko pravobranilaštvo koje je zastupalo Općinu je dostavilo odgovor 19. februara 2014. godine, dok tužitelj nije odgovorio na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Općinski sud u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, odlučujući u ponovnom postupku o podnesenoj tužbi kao i protivtužbi koju su apelantica i njen suprug, koji je u međuvremenu preminuo (u daljnjem tekstu, ovisno od konteksta: apelantica i njen suprug) u toku trajanja ponovnog postupka (4. aprila 2001. godine) podnijeli protiv tužioca-protivtuženog je 6. novembra 2002. godine donio Presudu broj P-369/00. Tom presudom je odlučeno da se (stav I izreke) raskidaju predugovori br. 8836/89 od 30. oktobra 1989. godine i 1630/91 od 4. aprila 1991. godine (u daljnjem tekstu: predmetni predugovori) o kupoprodaji poslovnog prostora (u izgradnji) u Sanskom Mostu, u objektu "A" zanatskog centra (bivše gimnazije) u površini od 43,55 m² i terase površine od 8,46 m² (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), koje su zaključili tužitelj kao prodavac, s jedne strane, i apelantica i njen suprug, kao kupci, s druge strane. Zatim, istom presudom (stav II) su obavezani tužitelj i Općina da apelantici i njenom suprugu, kao kupcima, solidarno isplate iznose ugovorene i u cijelosti isplaćene kupoprodajne cijene, i to iznos od 52.141.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. oktobra 1989. godine pa do isplate, iznos od 9.702.20 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 4. aprila 1991. godine pa do isplate, i iznos od 56.929,15 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. augusta 1991. godine pa do isplate, te da im naknade troškove spora u iznosu od 8.464,00 KM.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužitelj (njegov pravni prednik DP "20. oktobar" iz Sanskog Mosta), kao prodavac, s jedne strane i apelantica i njen suprug, kao kupci, s druge strane, zaključili predmetne predugovore o kupoprodaji spornog poslovnog prostora (u izgradnji) i da su isplatili kupoprodajnu cijenu. Dalje je navedeno da je, u ranijem postupku, Općinski sud odlučujući o tužbi koju je tužitelj podnio protiv apelantice i njenog supruga, kao kupaca, radi raskida ugovora o kupovini spornog poslovnog prostora, donio Presudu na osnovu priznanja broj P-60/96 od 9. jula 1996. godine kojom je raskinuo Ugovor broj 1630/91 od 14. aprila 1991. godine, te je tužitelj "stekao pravo da slobodno raspolaže poslovnim prostorom". Navedeno je da je potom, odlučujući o prijedlogu apelantice i njenog supruga kao kupaca od 29. marta 2000. godine, Općinski sud donio Rješenje broj P Z 60/96 od 24. aprila 2000. godine kojim je dopustio ponavljanje postupka, te je u cijelosti ukinuo Presudu tog suda broj P-60/96 od 9. jula 1996. godine. Također je navedeno da je, u međuvremenu, Općina na osnovu Odluke o preuzimanju stambenih i stambeno-poslovnih objekata broj 01-023-199/96 od 5. septembra 1996. godine koja je objavljena u "Službenom glasniku Općine Sanski Most" broj 4/96, preuzela na upravljanje i raspolaganje, između ostalih, i sporni poslovni prostor, te ga prodala trećim licima, koji su se upisali kao vlasnici u javnim knjigama.
9. Također, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti u protivtužbi postavili protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da sud obaveže tužitelja i Općinu da, kao prodavci s apelantima, kao kupcima, zaključe pravno valjan kupoprodajni ugovor i da im sporni poslovni prostor predaju u posjed s odgovarajućim tabularnim ispravama ili da im solidarno isplate iznos koji su oni uplatili po osnovu predmetnih predugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora. Navedeno je da su apelanti precizirali svoj tužbeni zahtjev na raspravi od 26. septembra 2002. godine, tako što su tražili da sud obaveže tužitelja i Općinu, kao prodavce, da s apelantima, kao kupcima, zaključe pravno valjan kupoprodajni ugovor kojim će im prodati sporni poslovni prostor, kojeg su apelanti isplatili, te taj prostor predati u posjed apelantima s odgovarajućim tabularnim ispravama. Dalje je navedeno da su apelanti postavili i tužbeni zahtjev kojim su tražili da sud donese presudu kojom se raskidaju sporni predugovori o kupoprodaji, te da se obavezuju tužitelj i Općina da apelantima solidarno plate iznos koji su apelanti platili po osnovu tih predugovora sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od isplate kupoprodajne cijene do isplate, te da im naknade troškove postupka.
10. Nakon toga, kako je navedeno u presudi Općinskog suda, apelanti su na raspravi održanoj 6. decembra 2002. godine precizirali svoj tužbeni zahtjev koji je isključio ranije postavljeni alternativni zahtjev kojim je traženo da sud naloži parničnim strankama da zaključe pravno valjan ugovor i da sporni poslovni prostor predaju u posjed apelantima ili da im isplati uplaćenu kupoprodajnu cijenu sa pripadajućim zateznim kamatama od dana uplaćenih uplata. Dakle, apelanti su ostali kod drugog postavljenog tužbenog zahtjeva (raskid ugovora i isplata kupoprodajne cijene i zateznih kamata i troškova spora).
11. Općinski sud je dalje naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj i apelantica i njen suprug kao kupci zaključili ugovor o građenju iz člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno ugovor o djelu iz člana 500. navedenog zakona i da su apelantica i njen suprug, kao kupci iz tog obligacionog odnosa, u cijelosti ispunili svoje obaveze (plaćanje ugovorene cijene), a tužitelj nije ispunio svoju obavezu da zaključi pravno valjan kupoprodajni ugovor na osnovu kojeg bi se kupci mogli upisati u javne knjige kao vlasnici spornog poslovnog prostora a niti im je predat u posjed poslovni prostor. Iz navedenih razloga, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelantice i njenog supruga za raskid predmetnih predugovora kao i za vraćanje datog, odnosno kupoprodajne cijene u smislu odredbi člana 132. stav 3. ZOO-a koju su kupci platili tužitelju za sporni poslovni prostor.
12. Također, Općinski sud je naveo da je obavezao i Općinu da s tužiteljem solidarno isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu apelantici i njenom suprugu, kao kupcima, zbog toga što je Općina sporni poslovni prostor prodala trećim licima i na taj način, kako je istakao Općinski sud, osujetila ispunjenje ugovorenih obaveza između tužitelja i kupaca i naplatila kupoprodajnu cijenu za taj poslovni prostor.
13. Osim toga, Općinski sud je naveo da je obavezao tužitelja i Općinu da apelantici i njenom suprugu kao kupcima isplate zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od dana kada su oni izvršili plaćanje ugovorene cijene shodno relevantnim odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate. Općinski sud je dalje naveo da je obavezao tužitelja i Općinu da kupcima naknade troškove spora koji se odnose na advokatske troškove, troškove uviđaja te taksi na tužbu i presudu.
14. Odlučujući o žalbama tužitelja i Općine protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-105/03 od 26. januara 2010. godine kojom je žalbu Općine uvažio, te prvostepenu presudu u odnosu na nju preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Zatim, Kantonalni sud je žalbu tužioca - protivtuženog djelomično uvažio u odnosu na dosuđenu zateznu kamatu na iznos glavnog duga, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio protivtužbeni zahtjev apelantice i njenog supruga, kao kupaca za dosuđenu kamatu za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine i u pogledu odluke o troškovima postupka te je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U preostalom dijelu, Kantonalni sud je prvostepenu presudu potvrdio.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te na osnovu člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio iznesena činjenična utvrđenja prvostepenog suda na osnovu kojih je izveo drugačiji pravni zaključak kod odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu. Naime, po ocjeni Kantonalnog suda ne postoji solidarna odgovornost tužitelja s Općinom jer ona nije ugovorna strana u predugovorima na kojima se protivtužbeni zahtjev zasniva, pa je u odnosu na nju protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Naime, kako je dalje istakao Kantonalni sud, Općinski sud je, odlučujući kao u st. 1. i 2. izreke prvostepene presude, pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 45. ZOO-a, te pogrešno obavezao Općinu na isplatu kupoprodajne cijene kao i na naknadu troškova parničnog postupka, zbog toga što apelantica i njen suprug nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu s Općinom, niti su joj uplaćivali sredstva po predmetnim predugovorima.
16. Zatim, Kantonalni sud je ponovio da je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da su pravni prednik tužitelja - protivtuženoga i tuženi - protivtužitelji apelantica i njen suprug zaključili predmetne predugovore o kupoprodaji budućeg poslovnog prostora, te da su se u članu 1. tog ugovora obavezali da će zaključiti kupoprodajni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora. U toku postupka je utvrđeno da se radi o spornom poslovnom prostoru, koji je u međuvremenu izgrađen i nije apelantici i njenom suprugu predat u posjed, iako su za njega isplatili kupoprodajnu cijenu po predugovoru, a sada se nalazi u posjedu trećih lica, jer je Općina preuzela sporni prostor i tim poslovnim prostorom je raspolagala tako da ga je prodala trećim licima. Osim toga je utvrđeno da su apelantica i njen suprug, kao kupci, u cijelosti ispunili svoje obaveze po zaključenim predugovorima zbog čega je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita u st. 1. i 2. izreke prvostepene presude, osim u dijelu u kojem je preinačena presudom. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da su navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na tok dosuđenih zateznih kamata na iznose koji treba da se isplate apelantici i njenom suprugu osnovani, te je prvostepena odluka u tom dijelu donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 1. i člana 2. stav 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja.
17. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantice i njenog supruga protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-10-001221 od 23. novembra 2010. godine kojom je reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamatama na iznos glavnog duga i odluke o troškovima postupka, tako da je žalba tužitelja odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena (stav 2. izreke prvostepene presude). U preostalom dijelu (stav 1. izreke drugostepene presude) revizija je odbijena. Tužitelj je obavezan da apelantici i njenom suprugu na ime troškova revizionog postupka isplati iznos od 1.050,00 KM.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio odluke Općinskog i Kantonalnog suda, razloge koje su naveli ti sudovi za donesene odluke i pravne osnove na kojima su odluke zasnovane, te navode revizije. Zatim, Vrhovni sud je naveo da, nasuprot pravnom rezonovanju apelantice i njenog supruga, predugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora ne obavezuju Općinu jer u tim predugovorima ona nije ugovorna strana. Naglašeno je da se ugovorni odnos između dva lica ne proteže na ugovorni odnos sa jednog od njih na treća lica. Naime, u smislu odredbe člana 148. ZOO ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane. Općina nije ugovorna strana u predugovorima zaključenim 30. oktobra 1989. i 4. aprila 1991. godine, niti su apelantica i njen suprug tokom postupka dokazali (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP) da je Općina dala saglasnost na proširenje tog ugovora u odnosu na nju. Stoga je, kakao je zaključio Vrhovni sud, pravilan zaključak Kantonalnog suda kada je zaključio da nije osnovan protivtužbeni zahtjev apelantice i njenog supruga u odnosu na Općinu.
19. Nasuprot tome, i prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelanticu i njenog supruga, kao kupce, u dijelu dosuđenih zateznih kamata za period ratnog stanja od 18. septembra 1991. do 23. novembra 1995. godine. Po ocjeni Vrhovnog suda, odluka Općinskog suda je u ovom dijelu pravilno donesena. O troškovima revizionog postupka Vrhovni sud je odlučio na osnovu odredaba člana 396. stav 1, člana 397. i člana 386. stav 3. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što su Kantonalni i Vrhovni sud odbili njen tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu i time Općini "omogućili da na štetu apelantice stekne bez osnova njen poslovni prostor", a istodobno su je obavezali na plaćanje sudskih taksi i troškova postupka. Apelantica opisuje istorijat postupka, te ističe da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebao da primijeni odredbu člana 630. ZOO-a jer sporni predugovori imaju sve elemente ugovora o građenju i oni su isplatom cijene radova u momentu izgradnje objekta postali izvorni vlasnici spornog prostora pa su se tužitelj i Općina ponašali protivno odredbama člana 1. stav 1. tada važećeg Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, a pravni odnos prema Općini se morao cijeniti primjenom odredbi člana 210. ZOO-a. Ističe da Vrhovni sud u svojoj odluci "negira načelo morala društva i načela zabrane zloupotrebe prava", pogrešno navodeći da oni nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu s Općinom, zanemarujući činjenicu da "sud prilikom raskida predugovora nije odlučio o restituciji", a što je Općina znala. Naglašava da Općina na osnovu Odluke o preuzimanju stambenih i stambeno-poslovnih objekata broj 01-023-199/96 od 5. septembra 1996. godine nije postala vlasnikom, zanemarujući istovremeno činjenicu da tužitelj nije vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik poslovnog objekta, pa se takvo raspolaganje ne može smatrati zakonitim kao ni prodaja spornog prostora koju je učinila Općina koja je, prodajući prostor i naplaćujući kupoprodajnu cijenu, te omogućivši kupcima da se uknjiže u javnu knjigu na štetu apelantice, neosnovano obogatila. Zatim, apelantica naglašava da je "nezakonito i preinačenje odluke o parničnim troškovima da svaka stranka snosi svoje troškove". Ističe da je jasno da su oni u potpunosti uspjeli u parnici, a da su tužilac-protivtuženi i Općina izgubili spor.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da apelantici nisu povrijeđena istaknuta prava.
22. Kantonalni sud je naveo, s obzirom da je Vrhovni sud u postupku po reviziji djelomično preinačio njegovu presudu, da prepušta ocjenu navoda iz apelacije Ustavnom sudu.
23. Općina je navela da ostaje kod navoda istaknutih tokom postupka i naglasila da s kupcima nije bila ni u kakvom pravnom odnosu, te da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pravilno primijenili odredbu člana 148. ZOO-a. Zatim, Općina je istakla da nije jasno zašto apelantica insistira na njenoj solidarnoj odgovornosti, ako je u cijelosti uspjela u sporu prema tužitelju.
V. Relevantni propisi
24. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Predugovor
Član 45.
(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
(4) Na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.
(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključivanje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.
(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključivanja toliko izmjenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme.
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu
Dejstvo raskida
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja obavljaju se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sljedbenicima
Član 148.
(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz prirode samog ugovora.
(3) Ugovorom se može ustanoviti pravo u korist trećeg lica.
Pojam
Član 630.
(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
25. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 3. stav 1.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka. One se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-001221 od 23. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. marta 2011. godine, a apelacije je podnijela 2. i 4. maja 2011. godine. Slijedom toga proizlazi da su obje apelacije podnijete u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Apelantica smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno zaključili da Općina nije dužna da njoj i njenom suprugu, skupa s tužiteljem, solidarno plati (vrati) iznos kupoprodajne cijene koji su oni platili tužitelju po osnovu predmetnih predugovora, dakle da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Također, apelantica povredu istaknutih prava vidi i zbog odluke o troškovima postupka.
34. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da su u ovom sudskom postupku kao stranke učestvovali "10. oktobar" d.o.o. iz Sanskog Mosta u svojstvu tužitelja – protivtuženog, apelantica i njen suprug u svojstvu tuženih – protivtužitelja, te Općina kao protivtužena, te da su redovni sudovi na sve tri instance utvrdili, što nije bilo sporno ni među svim strankama, da su apelantica i njen suprug, kao kupci, s tužiteljem kao prodavcem zaključili predugovore o kupoprodaji spornog poslovnog prostora. Nadalje, Ustavni sud zapaža da među strankama, odnosno tužiteljem i tuženim, nije sporno da su apelantica i njen suprug, kao kupci, cjelokupan iznos ugovorene kupoprodajne cijene spornog poslovnog prostora uplatili tužitelju nakon zaključenja predugovora, dakle tokom 1989. i 1991. godine. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance jednako odlučili da se predugovori raskidaju i da je tužitelj dužan da apelantici i njenom suprugu vrati iznos koji je primio po osnovu navedenih predugovora, sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana uplate, dakle od 1989. i 1991. godine do dana plaćanja, a to odlučenje ni apelantica ne osporava.
37. Ono što apelantica osporava, kako dalje Ustavni sud zapaža, jesu odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev da se skupa s tužiteljem obaveže i Općina da im solidarno vrati uplaćeni iznos kupoprodajne cijene. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja u ovom dijelu zahtjeva, odnosno u odnosu na Općinu kao protivtuženu, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da apelantica i njen suprug nisu zaključili predugovore o kupoprodaji spornog poslovnog prostora s Općinom, te da stoga ne postoji solidarna odgovornost tužitelja s Općinom jer ona nije ugovorna strana u predugovorima na kojima se protivtužbeni zahtjev zasniva, pa je u odnosu na nju protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Pri tome se, kako proizlazi iz njegove presude, Kantonalni sud pozvao na odredbe člana 45. ZOO-a. Tim odredbama je, između ostalog, propisano da je predugovor takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor. Dakle, iz ove odredbe proizlazi da se njegovim zaključenjem između ugovornih strana koje su ga zaključile preuzima obaveza za zaključenje kasnijeg glavnog ugovora između tih stranaka. Budući da je u prvostepenom postupku utvrđeno da Općina nije zaključila predugovore s kupcima to je Kantonalni sud, kako je naveo, odbio tužbeni zahtjev u odnosu na Općinu jer apelantica i njen suprug nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu s Općinom, niti su joj uplaćivali sredstva po predugovorima.
38. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potom potvrdio izneseni pravni stav Kantonalnog suda u odnosu na Općinu, te da je i on zaključio da je protivtužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud naglasio da predugovori ne obavezuju Općinu, jer u tim predugovorima ona nije ugovorna strana. Naglašeno je da se ugovorni odnos između dva lica ne proteže na ugovorni odnos s jednog od njih na treća lica. Naime, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 148. ZOO. Tim odredbama je propisano da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane (stav 1), da ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, osim ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizlazi iz prirode samog ugovora (stav 2), te da se ugovorom može ustanoviti pravo u korist trećeg lica (stav 3). Budući da je, dakle, u redovnom postupku utvrđeno da Općina nije bila ugovorna strana u predmetnim predugovorima niti da je ustanovljeno pravo iz tih ugovora u njenu korist, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se na odredbe člana 148. ZOO-a, odbio protivtužbeni zahtjev apelantice i njenog supruga u odnosu na Općinu. Imajući u vidu da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu činjenično utvrđenje prvostepenog suda s odredbama člana 148. ZOO-a, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
39. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih presuda proizlazi da su apelantica i njen suprug, nakon zaključenja spornih predugovora s tužiteljem, izvršili svoju obavezu koja se sastojala od isplate cjelokupne kupoprodajne cijene, te su, dakle, izvršavanjem svoje cjelokupne obaveze, prema mišljenju Ustavnog suda, stekli pravo da postavljaju stvarno-pravne zahtjeve vezane za sporni poslovni prostor. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti prvobitno postavili svoj tužbeni zahtjev koji se, između ostalog, sastojao i od stvarno-pravnog zahtjeva (dakle predaje u posjed spornog poslovnog prostora) i od obligaciono-pravnog zahtjeva, koji su crpili iz zaključenih predugovora, odnosno raskida ugovora koji su zaključili apelantica i njen suprug s jedne strane i tužitelj s druge strane, te slijedom toga povrata uplaćene kupoprodajne cijene po tom osnovu. Međutim, apelanti su u toku postupka, kako to proizlazi iz presude Općinskog suda, na ročištu održanom 6. decembra 2002. godine precizirali svoj tužbeni zahtjev tako da je ostao da egzistira samo obligaciono-pravni zahtjev koji se ticao raskida zaključenih predugovora te povrata datog po tom osnovu, a ne zahtjeva u smislu naknade štete zbog eventualnog nezakonitog postupanja Općine zbog njenog postupanja sa spornim poslovnim prostorom.
40. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 2. ZPP-a propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u toku postupka, a odredbama člana 3. stav 1. da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka. Dakle, iz ovih odredbi proizlazi da je sud u konkretnom slučaju bio dužan da odluči o osnovanosti tužbenog zahtjeva koji se ticao raskida predugovora i povrata datog po tom osnovu. Budući da su, dakle, apelanti postavili tužbeni zahtjev na osnovu odredbi ZOO-a a ne zakona kojima su regulisana stvarna prava, na taj način su postavili i okvir odlučivanja redovnih sudova. Naime, iz citiranih odredbi jasno proizlazi da sud u pravilu odlučuje na inicijativu stranaka a ne po službenoj dužnosti –
nemo iudex sine actore. Samim tim, proizlazi da sud ne smije suditi izvan i preko postavljenog tužbenog zahtjeva koji ne smije prekoračiti –
ne eat iudex ultra et ektra petita partium. Stoga, budući da su i Kantonalni i Vrhovni sud u postupku odlučili o zahtjevu apelantice i njenog supruga da se raskinu predugovori i da im se vrati cjelokupni novčani iznos (od tužitelja) koji su oni po tom osnovu i uplatili tužitelju, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odlučivanju. Također, budući da su Kantonalni i Vrhovni sud jasno i logično obrazložili svoj stav vezan za odbijanje konačno postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata u odnosu na obavezivanje Općine da im (apelantima) solidarno s tužiteljem vrati isplaćenu kupoprodajnu cijenu, zaključivši da Općina nije bila strana koja je zaključila predugovore pa da, samim tim, po tom osnovu ne može biti obavezana da skupa s tužiteljem apelantima vrati uplaćeno po tom osnovu.
41. Također, s obzirom na apelanticine navode da predugovore treba tretirati kao ugovore o građenju, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 630. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu. Iz navedenih odredbi proizlazi, kako smatra Ustavni sud, da se prava i obaveze koje proizlaze iz njih, također, odnose samo na ugovorne strane koje su takav ugovor zaključile. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, ne može ispitati koja su sve prava proizašla iz predugovora koje su zaključili apelantica i njen suprug s jedne strane, te tužitelj s druge strane. Stoga, Ustavni sud zaključuje da sе apelanticini navodi izneseni i u tom pravcu pokazuju kao neosnovani.
42. Pored toga, u pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog odluke o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svojom odlukom preinačio odluku Kantonalnog suda kojom je bilo određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka te da je u tom dijelu potvrdio presudu Općinskog sud u dijelu kojim su apelantici i njenom suprugu određeni troškovi postupka u iznosu od 8.464,00 KM. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud apelantici i njenom suprugu odredio i troškove revizionog postupka u iznosu od 1.050,00 KM. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom segmentu naročito neosnovani, budući da je, nasuprot apelanticinim navodima, u odluci Vrhovnog suda odlučeno o troškovima postupka u korist apelantice.
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
44. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene odredaba člana 148. Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
46. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.