Službeni glasnik BiH, broj 35/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2958/14, rješavajući apelaciju Senada Dautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Dautovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Senad Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Refik Serdarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. godine kojom je apelanta (i još dva lica) proglasio krivim da su tokom rata u Bosni i Hercegovini i u vrijeme oružanog sukoba međunarodnog karaktera, zbog djelovanja Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO), za račun Republike Hrvatske, pod koji je potpadao i oružani sukob Armije BiH i HVO-a u Bugojnu, u periodu od 18. jula 1993. do 19. marta 1994. godine, apelant u salonu namještaja "Slavonija drvna industrija" u Bugojnu, prostorijama Gimnazije u Bugojnu, Domu zdravlja - Ratnoj bolnici Bugojno i prostorijama Stanice javne bezbjednosti Bugojno, u periodu od 18. jula 1993. do 13. novembra 1993. godine, u svojstvu načelnika Stanice javne bezbjednosti Bugojno, po osnovu koje funkcije je bio i član Ratnog predsjedništva Bugojno, postupajući suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe zajedničkog člana 3. stav 1. tač. a) i c) Ženevskih konvencija od 12. augusta 1949. godine, te čl. 23, od 25. do 39, od 49. do 52. i 130. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine i člana 75. Dopunskog protokola broj I uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, tako što je dozvolio da se pripadnici HVO-a zatvaraju i drže zarobljenim u neadekvatnom smještaju i u neuvjetnim prostorijama, te da se od zatvorenika prisilno vadi krv, odnosno da se prema njima nečovječno postupa, te je kao nadređeno i odgovorno lice po funkcijama koje je obavljao u navedenom periodu propustio da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi mučenje i nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima, apelant: (pod tačkom 1) u preciziranom vremenu naredio premlaćivanje Stipice Zelića na opisani način; pod (tač. 2. i 4) u preciziranom periodu dozvolio pripadnicima SJB Bugojno da u prostorije SJB Bugojno, i to prostorije za zadržavanje - pritvor koji se nalazio u podrumu SJB Bugojno i zgradi Gimnazije, zatvaraju i drže zatvorene zarobljene pripadnike civilne policije Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: HZHB), ali i zarobljene pripadnike HVO-a koji su položili oružje i predali se pripadnicima SJB Bugojno, a apelant nečovječno postupio dozvolivši zatvaranje ovih lica u prostorije SJB Bugojno iako je znao da se radi o neuvjetnim prostorima za toliki broj zarobljenika; (tač. 3. i 10) u preciziranom periodu, a nakon što je na sjednici Ratnog predsjedništva Općine Bugojno, kojoj je prisustvovao ili o kojoj je obaviješten, razmatran nedostatak krvi u Ratnoj bolnici u Bugojnu i odlučeno da se potrebna krv pribavi, naoružani pripadnici Armije RBiH, Štaba odbrane Bugojno i SJB Bugojno su iz neuvjetnih podrumskih prostorija SJB Bugojno izvodili zarobljenike i odvodili ih u prostorije Doma zdravlja Bugojno, za čije osiguranje je bila odgovorna SJB Bugojno, gdje su nečovječno postupali prema zarobljenicima prisiljavajući ih da daju krv za potrebe ranjenih pripadnika Armije RBiH Bugojno, SJB Bugojno i Štaba odbrane Bugojno, nakon čega su zarobljenici ponovno vraćeni u iste prostorije i zatvarani, a apelant, znajući da se od zarobljenika uzima krv na navedeni način, svojim nečinjenjem odnosno nepreduzimanjem mjera koje bi spriječile nečovječno postupanje prema zatvorenim licima značajno doprinosio nečovječnom postupanju prema ovim licima; (pod tač. 5, 6, 7, 8, 9. i 11) u preciziranom periodu pripadnici PS Centar - SJB Bugojno i drugi pripadnici SJB Bugojno kojima je u tom momentu apelant bio neposredno nadređeni su na opisani način, samo zato što su hrvatske nacionalnosti, znači na diskriminatornom osnovu, na detaljno opisan način navedena lica udarali, tukli i drugo, namjerno im na taj način nanoseći snažan tjelesni i duševni bol i patnje, a apelant, znajući da se zarobljenici prilikom privođenja u Policijsku stanicu Centar Bugojno i u Gimnaziji u Bugojnu muče, svojim nečinjenjem odnosno nepreduzimanjem mjera koje bi spriječile mogućnost mučenja zarobljenika prilikom privođenja značajno doprinosio mučenju; čime je apelant pod tačkom 1. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika mučenje iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ, pod tač. 2. i 4. izreke presude počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nečovječno postupanje iz člana 144. KZSFRJ, te pod tač. 3. i 10. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nečovječno postupanje nečinjenjem iz člana 144. u vezi sa čl. 22. i 30. stav 2. KZSFRJ, pod tač. 5, 6, 7, 8, 9. i 11. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika - mučenje nečinjenjem iz člana 144. u vezi sa čl. 22. i 30. stav 2. KZSFRJ, pa ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

6. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je počinio radnje precizirane u presudi, čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i krivično djelo ratni zločin protiv civilnih lica.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, odnosno da je prvostepenom presudom Suda BiH apelant osuđen da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, dok je oslobođen optužbi za opisane radnje kojima bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo i odbrana su izjavili žalbu, pa je Sud BiH ukinuo prvostepenu presudu (osim u tač. 13. i 14.b) u kojima je odbijena žalba Tužilaštva) i odredio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom. Nadalje, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta 7. decembra 2007. godine, da je 29. juna 2011. godine izmijenilo optužnicu, a izmjene su se odnosile na činjenični supstrat optužnice i pravnu kvalifikaciju u pogledu odgovornosti optuženih. Dana 24. aprila 2013. godine Tužilaštvo je dostavilo novu, izmijenjenu optužnicu, a izmjene su se odnosile na izmjene u činjeničnom supstratu, te je Tužilaštvo odustalo od tač. VII i 9i. Dana 2. oktobra 2013. godine Tužilaštvo je podnijelo "drugu izmijenjenu optužnicu", a izmjene su se odnosile na preciziranje pravnih kvalifikacija u pojedinim tačkama i podtačkama optuženja, karakterizaciju sukoba i dopunu općih elemenata krivičnog djela - povrede međunarodnog prava. Sud BiH je također naveo da se u najvećem dijelu izmjena optužnice odnosila na apelanta. Odbrane su osporavale zakonitost izmjene optužnice ističući da su optuženima dodate nove inkriminacije, odnosno da je optužnica proširena na štetu optuženih. Odbrane su smatrale da je na ovaj način povrijeđeno pravo optuženih na odbranu jer se optuženi nisu mogli odbraniti od onoga što im je "drugom izmijenjenom optužnicom" stavljeno na teret. Sud BiH se pozvao na odredbu člana 275. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te zaključio da u konkretnom slučaju izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo na odbranu, niti je optužnica proširena na štetu optuženih. Prema stavu Suda BiH radi se o izmjenama koje samo preciziraju ono za šta se optuženi već terete, bez uvođenja novih činjenica, radnji ili načina izvršenja. Suštinski, izmjenom optužnice nije došlo ni do kakve značajnije izmjene, osim u onom dijelu koji se odnosi na karakter sukoba. Najveći dio izmjena optužnice odnosi se na preciziranje činjeničnog opisa oko navodnog apelantovog postupanja u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Sud BiH je u odnosu na konačno definiranje sukoba kao međunarodnog naveo da je upravo odbrana cijelo vrijeme postupka insistirala na tome da se oružani sukob između Armije BiH i HVO-a okarakterizira kao međunarodni, te je upravo apelantova odbrana uvela brojne dokaze u postupku na tu okolnost. Sud BiH navodi da je i u ranijim optužnicama apelantu stavljeno na teret da je bio član udruženog zločinačkog poduhvata i da je postupao u namjeri izvršenja zločinačkog plana i cilja. Međutim, iako nije postojala zakonska prepreka da se optužnica izmijeni na ovakav način, kako je Tužilaštvo učinilo, Sud BiH nije našao dokazanim da je apelant postupao kao član udruženog zločinačkog poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji za koje se apelant proglašava krivim ispustio sve ono što je izmijenjenom optužnicom obuhvaćeno.

8. U okviru općih elemenata krivičnog djela koje je apelantu i ostalim stavljano na teret, Sud BiH je analizirao karakter sukoba. Dakle, Sud BiH je naveo da je drugom izmijenjenom optužnicom Tužilaštvo okarakteriziralo sukob između Armije BiH i HVO-a kao međunarodni zbog djelovanja HVO-a za račun Republike Hrvatske, a pod koji je potpadao i sukob u vremenu od 18. jula 1993. do 19. marta 1994. godine. Sud BiH je naveo da je odbrana već u prvostepenom postupku, kao i na pretresu pred Apelacionim vijećem zauzela stav da se na području Bugojna radilo o međunarodnom sukobu, te je u tom smislu uveden cijeli niz dokaza odbrane. Na osnovu provedenih materijalnih dokaza, saslušanih svjedoka, te utvrđenih činjenica, dovodeći ih u vezu s kriterijem uspostavljenim odlukama MKSJ, Sud BiH je zaključio da su inkriminirane radnje preduzete u toku međunarodnog oružanog sukoba između Armije BiH s jedne i HVO-a i Hrvatske vojske s druge strane.

9. Nadalje, Sud BiH je utvrdio status žrtava, te je zaključio da radi o licima koja su imala status ratnih zarobljenika.

10. U odnosu na povezanost radnji počinioca/apelanta sa oružanim sukobom, Sud BiH je istakao da se optuženi terete da su u opisanim inkriminacijama učestvovali u svojstvima i službenim dužnostima, u okviru kojih ovlaštenja su oštećeni bili u njihovoj ingerenciji, pa je od (prethodno nabrojanih od strane suda) faktora povezanosti djela optuženih sa sukobom bilo ispunjeno nekoliko, na osnovu kojih se ta povezanost mogla nedvosmisleno utvrditi. Sud BiH je naveo da se apelantu stavlja na teret da je krivična djela počinio od 18. jula do 27. jula u svojstvu načelnika SJB Bugojno, do polovine novembra 1993. godine, a u kojem svojstvu je bio i član Ratnog predsjedništva Općine Bugojno. Sud BiH je našao da je dokazano da je apelant bio na funkciji načelnika SJB Bugojno na način opisan izmijenjenom optužnicom. Sud BiH je naveo da je rješenjem ministra unutrašnjih poslova CSB Zenica od 25. marta 1993. godine apelant raspoređen na mjesto načelnika, a za šta je saglasnost dao predsjednik Ratnog predsjedništva Dževad Mlaćo (upućujući na dokaze T-613, T-615 i T-600). Sud BiH se pozvao na nalaz vještaka u vezi sa obavezama, odgovornostima i nadležnostima apelanta kao načelnika SJB. Sud BiH je citirao navod vještaka, te je imao u vidu ono što je vještak utvrdio kada je određivao postojanje obaveze apelanta kao načelnika da djeluje u određenom momentu i svojim radnjama spriječi nastupanje posljedice. Nadalje, apelant je imao svojstvo pomoćnika komandanta za bezbjednost OG Zapad od 13. novembra 1993. do 19. marta 1994. godine. Sud BiH navodi da apelantova odbrana nije sporila apelantovu poziciju, ali je navodila da je na tu poziciju stupio 7. decembra 1993. godine. Suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Suda BiH, iz dokaza Tužilaštva proizlazi da je apelant postavljen naredbom o postavljenju, koju je donijela Komanda Operativne grupe Zapad, te imenovan na dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost od 13. novembra 1993. godine, a što je utvrđeno uvidom u dokaz T 600 - personalni karton, gdje se navodi da je apelant na navedenoj dužnosti od 13. novembra 1993. do 13. aprila 1994. godine. Apelant je i preuzeo dužnost navedenog dana kada je izdao naredbu od 16. novembra 1993. godine u svojstvu načelnika Službe bezbjednosti "OG Zapad" i naređenje o puštanju zatvorenika iz pritvora (dokazi odbrane jednog od suoptuženih).

11. Sud je također zaključio da je i funkcija apelanta kao člana Ratnog predsjedništva nesumnjivo dokazana. U vezi s navedenim, Sud BiH se pozvao na iskaz Dževada Mlaće, predsjednika Ratnog predsjedništva i drugih svjedoka koji su svjedočili u predmetu.

12. Sud BiH je dalje analizirao konkretne radnje počinjenja koje su optuženim stavljene na teret, te je nakon analize dokaza dao svoj zaključak u odnosu na optužene. U vezi sa apelantom, Sud BiH je zaključio da je apelant naredio premlaćivanje Stipice Zelića. Sud BiH je u tom pravcu naveo kazivanja svjedoka da je Stipica Zelić bio na ispitivanju kod apelanta, da se vratio pretučen, da je izgovarao apelantovo ime. Odbrana je isticala da ovi iskazi nisu dovoljni da se van razumne sumnje zaključi da je apelant naredio premlaćivanje, dok samo premlaćivanje nije osporavala. Međutim, Sud BiH je našao relevantnim upravo činjenicu da svjedoci spominju apelanta kao direktnog naredbodavca premlaćivanja ovog oštećenog. Apelant se u tom kontekstu ne spominje ni u jednoj drugoj tački. Iako su brojni drugi svjedoci svjedočili o svojim i premlaćivanju drugih oštećenih, optuženog apelanta nikad nisu ni spomenuli. Odbrana nije vijeću ukazala na bilo koji način zašto bi navedeni svjedoci imali specifičan motiv da inkriminiraju apelanta za ove radnje, osim ako se to zaista i nije desilo upravo na način kako su i opisali.

13. U odnosu na tač. 2. i 4, odnosno zatvaranje zarobljenika hrvatske nacionalnosti u SJB Bugojno i zgradi Gimnazije koje se stavlja na teret apelantu, apelantova odbrana je navodila da apelant nije imao nikakva ovlaštenja u odnosu na zarobljena lica i da su smještanje izvršili pripadnici Armije BiH. Sud BiH je na okolnost zatvaranja saslušao svjedoke (oštećeni), te je ispitao, odnosno utvrdio uvjete u kojima su zatvorenici smješteni. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza, van svake sumnje, utvrdio da bez saglasnosti i dozvole apelanta kao načelnika SJB Bugojno zatvaranje i zadržavanje zarobljenika u prostorijama SJB nije bilo moguće. Naime, u postupku nije ni bilo sporno da je apelant u inkriminirano vrijeme obavljao funkciju načelnika SJB Bugojno, te je u tom svojstvu bio član Ratnog predsjedništva Općine Bugojno. Obje ove funkcije su mu omogućavale da bude upoznat s dešavanjima u gradu, s borbenim dejstvima i njihovim rezultatima, pa tako i sa činjenicom da je došlo do predaje većeg broja pripadnika civilne policije HZHB i HVO-a, kao i da postoji potreba da se oni negdje smjeste. Odbrana, također, nije sporila da je apelant lično učestvovao u predaji velikog dijela vojnika HVO-a, o čemu su svjedočili i svjedoci. Dakle, činjenica da je apelant uzeo učešće u pregovorima oko predaje nesumnjivo govori i da je znao i bio svjestan da se ova lica negdje moraju smjestiti, kao i da je apelant, kao načelnik, znao i o kakvim se prostorijama radi, odnosno kapacitete tih prostorija u zgradi SJB. Sud BiH je naveo i dokaze iz kojih je zaključio da je Gimnazija bila pod kontrolom SJB, odnosno da se u Gimnaziji nije odvijala nastava. Nadalje, Sud BiH je, imajući u vidu odgovornost apelanta kao načelnika SJB, o čemu je nalaz i mišljenje dao vještak, naveo da je iluzorno i pretpostaviti da je bilo koja odluka, poput odluke o smještaju zarobljenika, mogla biti donijeta i realizirana bez apelantove dozvole. Apelant je bio odgovoran "za zakonito poslovanje" SJB u cjelini, svih sektora, kao i ovlašten da donosi odluke koje se tiču funkcioniranja i obavljanja poslova iz svih nadležnosti SJB, pa tako i o mogućnosti da se internirana lica drže u prostorijama u zgradi SJB i zgradi Gimnazije. Da je apelant bio svjestan o kakvim se uvjetima radi jasno govori činjenica da je svakodnevno dolazio na posao u prostorije SJB, da su mu se pojedini zarobljenici obraćali i informirali ga o uvjetima u kojima borave, kao i da su ga podređeni svakodnevno izvještavali o svemu što se dešava u SJB. Sud BiH se pozvao i na iskaz svjedoka koji navodi da je apelant bio "zapovjednik zatvora", te je tražio od apelanta da ga pusti, pa je sljedeći dan pušten kući, gdje ga je odveo apelantov vozač. Svjedok je naveo da je odranije bio prijatelj sa apelantom.

14. Sud BiH je apelantove radnje u odnosu na ove tačke izreke presude kvalificirao kao izvršilačke. Sud je zaključio da je apelant svjesno, znajući da su pripadnici HVO-a i MUPHZHB zarobljeni i da trebaju biti smješteni, dozvolio da se zatvore i drže zatvorenim u prostorijama za zadržavanje u SJB Bugojno, odnosno podrumskim prostorijama, kao i u zgradi Gimnazije, a koje nisu adekvatne za prihvat i smještaj tolikog broja ljudi. Uvjeti u kojima su zarobljenici bili držani su bili poznati apelantu, te je o uvjetima (i od strane zarobljenika i podređenih) bio upoznat. Apelant je, dozvolivši da se zarobljenici drže u uvjetima za koje je znao da ne ispunjavaju minimum standarda, preduzeo radnju izvršenja nečovječnog postupanja. Bez apelantove dozvole da se zarobljenici zatvore i drže u neuvjetnim prostorijama ne bi moglo doći do izvršenja djela.

15. U odnosu na nečovječno postupanje, odnosno vađenje krvi zarobljenicima za potrebe Ratne bolnice (tač. 3. i 10. izreke presude) Sud BiH je najprije naveo da ne može prihvatiti razloge da su zarobljenici krv davali dobrovoljno zbog uvjeta u kojima su se nalazili, te se pozvao na iskaze svjedoka koji su opisali događaj. Sud BiH je naveo već (u prethodnim tačkama odluke) opisane uvjete u kojima su se zarobljenici nalazili, kao i funkciju koju je apelant imao u inkriminiranom periodu i da je dozvolio zatvaranje zarobljenika, kao i da je bio svjestan u kojim se prostorijama drže. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant bio upoznat s činjenicom nedostatka krvi u Ratnoj bolnici (na sjednici Ratnog predsjedništva). Nadalje, Sud BiH zaključuje kako je apelant, kao načelnik SJB, upoznat sa svim dešavanjima, te da iz provedenih dokaza proizlazi da zatvorenici u SJB i Gimnaziji nisu mogli bez dozvole stražara napustiti prostorije, te je očigledno da se izvođenje zatvorenika radi uzimanja krvi nije moglo vršiti bez dozvole čuvara ili drugog odgovornog lica. Osim toga, uzimanje krvi se dešavalo u više navrata, i to u bolnici koja je u blizini SJB. Sud BiH je zaključio da ove aktivnosti nisu bile nepoznanica apelantu i da on zna da se zarobljenici izvode radi uzimanja krvi, ali ništa ne preduzima da to spriječi. Njegova pasivnost, prema ocjeni Suda BiH, upravo je u skladu s nastojanjima da se osiguraju dodatne količine krvi za bolnicu, a sa kojom potrebom je upoznat apelant. Sud BiH nadalje navodi da je apelant imao obavezu da spriječi postupanje prema zarobljenicima koje prelazi granice humanog, kojima se povređuje njihov tjelesni integritet i nanose velike psihičke patnje, ali svjesno ništa ne preduzima da spriječi nezakonito ponašanje koje je trajalo duže vrijeme. Ove apelantove radnje Sud BiH je kvalificirao kao saizvršilaštvo budući da apelant, nepreduzimanjem nužnih mjera da spriječi uzimanje krvi od zatvorenika, zapravo doprinosi da se ova praksa neometano provodi.

16. U odnosu na tač. 5, 6, 7, 8, 9. i 11. izreke presude, a kojima je apelantu stavljeno na teret da je počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika mučenje, i to nečinjenjem, Sud BiH je za svaku pojedinačnu tačku opisao radnje mučenja u odnosu na oštećene o kojima su svjedočili svjedoci (oštećeni lično i ostali svjedoci). Apelantova odbrana je osporavala da jedinica policije u Gimnaziji nije pripadala civilnoj policiji, ali Sud BiH je, pozivajući se na iskaze svjedoka, odbio da prihvati ovaj navod odbrane. Odbrana je također navodila da isključuje svaku mogućnost da je apelant znao za dešavanja i da ne može biti odgovoran po bilo kom osnovu. Ispitujući apelantovu odgovornost, Sud BiH je najprije utvrdio da su radnjama opisanim za svaku tačku, kršenjem međunarodnih normi humanitarnog prava, ostvarena obilježja krivičnog djela iz člana 144. KZSFRJ. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da su sve žrtve, odnosno oštećeni hrvatske nacionalnosti i da su upravo samo zbog toga podvrgnuti maltretiranju od strane pripadnika SJB Bugojno kao "javnih službenika" koji su u navedeno vrijeme predstavljali državnu vlast. Svi svjedoci su naveli premlaćivanja od strane policajaca, pripadnika SJB, neke od njih jasno imenujući i identificirajući. Apelant je u navedenom periodu bio načelnik SJB Bugojno, te je snosio odgovornost za zakonito postupanje svih pripadnika SJB Bugojno, ali i za "dobrobit zarobljenika" koji su bili pod kontrolom njegove jedinice. Sud BiH se pozvao na zakon i podzakonske akte prema kojima je apelant bio dužan da postupa, kao i na nalaz vještaka. Dakle, apelant je bio u obavezi da preduzme sve potrebne mjere kako bi osigurao neometan i zakonit rad SJB i svih zaposlenika. Također, činjenica da su zarobljenici bili smješteni u SJB Bugojno i Gimnaziji, odnosno da su bili pod ingerencijom policije govori i da je apelant imao obaveze i odgovornosti spram tih lica i njihove sigurnosti. Sud BiH, također, navodi da je apelant bio svjestan cjelokupne situacije u Bugojnu, međunacionalnih napetosti i netrpeljivosti, bio je svjedok događaja u kojima je takva napetost kulminirala i morao je znati i da postoji opasnost da do takve eskalacije netrpeljivosti dođe i u odnosu na zarobljenike u zgradi Gimnazije. Sud je dalje ukazao na brojnost ovakvih dešavanja i brojnost lica koja su učestvovala u mučenju. Imajući u vidu da je apelant svakodnevno dolazio u zgradu SJB u kojoj su zarobljenici zatvoreni, dobivao je dnevne izvještaje i sasvim sigurno bio u cijelosti upoznat sa svim što se dešavalo u objektima za koje je on bio zadužen. Ipak, i pored obaveze da preduzme sve mjere kako bi spriječio vršenje krivičnih djela i zaštitio sigurnost građana, apelant nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem sprečavanja mučenja zarobljenika, dakle apelant je propustio da preduzme nužnu radnju, odnosno nije djelovao onda kada je to bila njegova zakonska obaveza. Njegova odluka da ne djeluje, odnosno da ne preduzme mjere i spriječi mučenje zarobljenika govori u prilog tvrdnji Tužilaštva da je apelant postupao svjesno i s namjerom kada se suzdržao od djelovanja onda kada je bio u obavezi da to čini, na koji način se saglasio sa onim što se dešava i pristao na posljedicu koja je rezultat takvog djelovanja. Upravo u tome se ogleda apelantov doprinos izvršenju predmetnog krivičnog djela jer da je apelant djelovao onda kada je morao i kada je postojala takva obaveza, odnosno da je preduzeo neku radnju kojom bi na adekvatan način spriječio da se takva mučenja dešavaju, izvršenje predmetnog krivičnog djela ne bi bilo moguće. Iako lično ne učestvuje u premlaćivanjima i mučenjima, njegovo nedjelovanje zapravo stvara uvjete i omogućava da do mučenja dođe. Apelant je, prema mišljenju Suda BiH, u skladu sa svojim dužnostima i ovlaštenjima, mogao i morao da preduzme neke aktivnosti kako bi spriječio zlostavljanja zarobljenika. Ipak, potpuno svjestan te obaveze, apelant, onda kada postoji obaveza da djeluje, ne preduzima ništa kako bi zaštitio zarobljenike i spriječio mučenja. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju postupao kao saizvršilac, pa iako nije uzeo učešće u samom premlaćivanju, njegovim nedjelovanjem su stvoreni uvjeti i omogućeno da do mučenja dođe.

17. Sud BiH je nadalje, u odnosu na apelanta (i ostale), utvrdio da će se konkretnom slučaju primijeniti KZSFRJ kao blaži zakon, a koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

18. Sud BiH je u odluci naveo i "ispušteni dio činjeničnog opisa". S tim u vezi, Sud BiH u odnosu na tačke izreke presude kojima se optuženi apelant proglašava krivim navodi da je vijeće prilagodilo činjenični opis iz optužnice kako bi on odgovarao utvrđenom činjeničnom stanju, a da se ne narušava subjektivni i objektivni identitet optužbe. Dakle, vijeće je ispustilo iz činjeničnog opisa dio u kojem se navodi da je apelant postupao u drugoj funkciji, osim one načelnika SJB, zatim sve ono što nije dokazano, a u pogledu apelantove nadležnosti za zarobljenike koji su mu se predali, te funkciju apelanta kao komandanta Objedinjene komande grada. Vijeće je iz činjeničnog opisa, također, ispustilo sve ono što je našlo suvišnim, repetativnim i nedokazanim, a kako bi radnje optuženih bile dovoljno jasne, precizne i razumljive. Vijeće je ukazalo i na navode o sjednici Ratnog predsjedništva, udruženom zločinačkom poduhvatu, kao i bilo kakvoj drugoj apelantovoj odgovornosti, ali je našlo da oni nisu dokazani ili da je to ostalo na nivou pretpostavki, o čemu je dalo detaljno obrazloženje.

19. Sud BiH je apelantu utvrdio kaznu uzevši u obzir sve okolnosti pri odmjeravanju kazne. Također, Sud BiH je nadalje u odluci u dijelu "Oslobađajući dio" dao svoje obrazloženje.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


20. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da su dokazi optužbe korišteni i kao dokazi odbrane, što dovoljno govori o dokazima. Apelant se žali na način kako je sud cijenio dokaze, da nije poštovao načelo in dubio pro reo, već je dokaze cijenio na najgori mogući način po apelanta. U tom pravcu navodi svjedočenje svjedoka za prvu tačku optužnice u odnosu na oštećenog Stipicu Zelića. Nadalje, apelant ukazuje da sud nije jasno utvrdio apelantov status u inkriminiranom periodu i da iz materijalnih dokaza proizlaze drugačiji zaključci od onih koje je izveo sud (da je dužnost preuzeo 13. novembra 1993. godine). Apelant, također, ukazuje da nije bio obaviješten o optužbama protiv njega. S tim u vezi apelant ističe da su u ovom predmetu egzistirale četiri optužnice, sve različite, kao i da posljednja sadrži brojne navode za koje apelant nije znao u osam godina dugom postupku. Apelant ukazuje da nije bio obaviješten o optužnici protiv njega u skladu sa standardima Evropske konvencije, a ovo sve dovodi u vezu s činjenicom da je optužnica u nekoliko navrata izmijenjena, da se ne radi o izmjenama, već o proširenju optužnice, te da nju s ovim promjenama sud nije potvrdio. Apelant u apelaciji detaljno navodi način na koji je izvršena izmjena optužnice, te ukazuje da su izmjene izvršene u odnosu na sve tačke u odnosu na apelanta. Nadalje, apelant posebno ističe da do 24. aprila 2013. godine nikada nije bio upoznat s činjenicom da Tužilaštvo kao jedan od osnova vida učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu smatra sjednice Ratnog predsjedništva Općine Bugojno. U sljedećoj izmjeni optužnice (2. oktobra 2013. godine) Tužilaštvo je promijenilo tvrdnju o sukobu, kvalificirajući ga kao međunarodni, što za sobom povlači ozbiljne posljedice po apelanta i krivično djelo za koje se tereti. Apelant u ovom dijelu, također, upućuje na dnevnik Dževada Malće koji je korišten kao dokaz, a koji se "ima smatrati saznanjem za zarobljavanje civila". Apelant u ovom dijelu navodi odredbe ZKP-a, te ukazuje da Sud BiH nije dao jasan i adekvatan odgovor na apelantove žalbene navode u ovom dijelu. Apelant zaključuje da je proširenom optužnicom doveden u teži položaj, te da je njegovo učešće u inkriminiranim događajima za koje se tereti prošireno na apelantovu svijest o njima, te da odbrani nije data prilika da ospori navode iz "izmijenjene" optužnice. Zbog ove činjenice došlo je i do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je nadalje ukazao da je pogrešno utvrđeno, odnosno nije jasno i tačno utvrđeno koje funkcije je apelant obavljao u kojem periodu, te apelant detaljno iznosi da je bio načelnik SJB do početka decembra 1993. godine kada je preuzeo dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost OG Zapad Armije BiH. Osim toga, radi se o komponenti (civilna policija) s najmanje ovlaštenja. Apelant problematizira dio navoda Tužilaštva da je apelant bio komandant Objedinjene komande Bugojno, te dokaz koji je u tom pravcu izveden, nalazeći da su ovaj navod i stav Tužilaštva pogrešni. Nadalje, apelant upućuje na dokaze koji potvrđuju da je vršio preuzimanje dokumentacije u periodu od 2. do 7. decembra 1993. godine organa bezbjednosti OG Zapad, dakle neosnovana je teza da je preuzeo funkciju 13. novembra 1993. godine, te u prilog ovim navodima upućuje i na druge dokaze. Apelant navodi u apelaciji da su zarobljenici u raznim prostorima bili u nadležnosti Armije BiH. Apelant smatra da je pogrešna primjena načela in dubio pro reo, u kombinaciji s neobavještavanjem apelanta o osnovima optužbe protiv njega, dovela do kršenja prava na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju


21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede na koju ukazuje apelant. S tim u vezi Sud BiH ističe da je u pogledu svakog pojedinog dokaza i njegovog značaja za dokazivanje data argumentacija u presudi Suda BiH, te Sud BiH u potpunosti ostaje pri stavovima koje je naveo u presudama i nalazi da su provedeni dokazi van razumne sumnje ukazali na apelanta kao počinioca krivičnog djela, navedenog i opisanog u tačkama pobijane presude. Kada je u pitanju navod koji se konkretno tiče apelantovih ovlaštenja nad zatvorenim licima, te njegovog statusa, Sud BiH, također, ističe da su svi predmetni dokazi koji se tiču ovih elemenata savjesno i brižljivo ocijenjeni, te da je sama ocjena svih dokaza i zaključci koji su na osnovu njih proizašli detaljno elaborirana u pobijanoj presudi i, prema uvjerenju Suda, u potpunosti dokazuju apelantovu krivicu. Sud BiH navodi da je u presudi detaljno navedeno iz kojih dokaza proizlazi apelantova povezanost sa inkriminacijama, te na osnovu kojih dokaza je sud utvrdio njegov status i funkcije koje je u inkriminirano vrijeme obavljao. Sud ne nalazi da je ocjena dokaza bila paušalna, te smatra neosnovanim apelantove prigovore u ovom pravcu. U odnosu na izmjenu optužbe Sud podsjeća da je ovaj prigovor već bio predmet razmatranja u pobijanoj presudi, te naglašava da izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo odbrane, niti je ona proširena na štetu optuženog. Sud BiH podsjeća da u pobijanoj presudi nije našao dokazanim da je apelant postupao kao član udruženog zločinačkog poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji za koje se optuženi proglašava krivim ispustio sve ono što je izmijenjenom optužnicom bilo obuhvaćeno. Stoga, i ovaj prigovor apelantovog zastupnika nije osnovan, te Sud BiH predlaže da on bude odbijen.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.


Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 275.
Izmjena optužbe

Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 280.
Vezanost presude za optužbu

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela.

VI. Dopustivost


23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


27. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno paušalno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, pogotovo dokaza koji apelantu idu u korist, povredom načela in dubio pro reo, te da je povrijeđeno apelantovo pravo da bude obaviješten o optužbama protiv njega uslijed izmjena optužnice.

32. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

34. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

35. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud najprije primjećuje da apelant u apelaciji ukazuje da je zbog povrede načela in dubio pro reo, odnosno načina na koji su sudovi cijenili dokaze (najgori mogući po apelanta) došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki broj dokaza koje su predložili Tužilaštvo i odbrana, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Sud BiH detaljno izjasnio u obrazloženju presude. Sud BiH je dao jasno obrazloženje u vezi sa zaključkom iz tačke 1. izreke presude, navodeći da su svjedoci svjedočili o događaju, opisali ga, te da je to jedini događaj u kojem se apelantovo ime eksplicitno spominje, a odbrana nije pružila dokaze da su svjedoci imali razloga da apelanta inkriminiraju za ove radnje ako se to zaista nije desilo. U odnosu na apelantovu funkciju, Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant proglašen krivim u svojstvu načelnika SJB, a po osnovu koje funkcije je bio i član Ratnog predsjedništva Općine Bugojno. Nadalje, Sud BiH u odluci, u tač. 105-114, veoma jasno i detaljno navodi na osnovu kojih dokaza je došao do zaključaka o apelantovoj funkciji i vremenu stupanja na nju, pozivajući se na dokaze koje je u tom pravcu proveo i poklonio im vjeru, kao i o apelantovim obavezama, ovlaštenjima i nadležnostima u vršenju istih, pri čemu ovakvo obrazloženje redovnog suda ne ostavlja bilo kakav utisak proizvoljnosti. Nadalje, iz osuđujućeg dijela presude izostavljen je dio koji apelant problematizira apelacijom - da mu je Tužilaštvo stavljalo na teret da je komandant Objedinjene komande Bugojno. Apelant je također osporavao činjenicu da su civilna policija i on, kao načelnik, imali nekog učešća u zatvaranju. Apelantova odbrana je insistirala da je Armija BiH imala sve ingerencije nad zarobljenicima. Ustavni sud primjećuje da je apelant i u toku postupka pokušavao dokazati svoje tvrdnje, te je dokazima optužbe mogao suprotstaviti svoje dokaze, ali u tome nije uspio, a Sud BiH je u odnosu na navedeno dao jasna i adekvatna obrazloženja.

36. Ispitujući apelantove navode o paušalno utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza, odnosno zbog povrede načela in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila savjesna, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila "na način koji je najštetniji za apelanta", kako to tvrdi apelant. Naime, apelant i u apelaciji, kao što je radio u krivičnom postupku, pokušava uvjeriti sud u svoju nevinost, odnosno u pogrešan zaključak sudova do kojih su došli ocjenom dokaza. Međutim, Ustavni sud podsjeća da u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka suda o apelantovoj krivici, pogotovo kada apelant ne pruža bilo šta što bi objektivno pokazalo eventualnu "nesavjesnost" ili "proizvoljnost" Suda BiH u ocjeni dokaza, te osim apelantovog nezadovoljstva ocjenom dokaza, odnosno načinom na koji ih je sud cijenio, a koji apelantu ne idu u korist, ništa ne ukazuje da je bilo koji standard pravičnog suđenja doveden u pitanje.

37. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno načelo in dubio pro reo zbog načina ocjene dokaza navodeći da da je poštovano navedeno načelo sud ne bi mogao doći do zaključka o apelantovoj krivici. U vezi sa ovim apelantovim navodima da mu je prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno da nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77. i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. februara 2006. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje presude, a nakon što je sud izvršio analizu svih provedenih dokaza, ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

38. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno odbranu iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, a uslijed izmjena optužnice koje, prema apelantovom mišljenju, predstavljaju proširenje optužnice koja apelanta dovodi u gori položaj, a koju sud nije potvrdio, Ustavni sud primjećuje da je identične navode iznosio i pred Sudom BiH koji se o navedenom očitovao (tač. 31-36. presude), pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a. Sud BiH je naveo da izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo odbrane, niti je optužnica proširena na štetu optuženih, već se radi o izmjenama koje samo preciziraju ono za šta se optuženi već tereti, bez uvođenja novih činjenica, radnji ili načina izvršenja. Apelant u apelaciji navodi da se radi o navođenju generalne floskule. Međutim, osim što detaljno analizira izmjene optužnice, apelant u najvećem dijelu problematizira da mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret postupanje u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, promjena karaktera sukoba, kao i postupanje u krivičnom djelu sa elementima svijesti. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao odgovor i na ove apelantove navode. Također, bez obzira na izmjene optužnice, Sud BiH u presudi navodi da iako nije postojala zakonska prepreka da se optužnica izmijeni na način da je apelant bio član udruženog zločinačkog poduhvata jer mu je i ranijim optužnicama to stavljano na teret, Sud BiH nije našao dokazanim da je apelant postupao kao član udruženog zločinačkog poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji, za koje je apelant proglašen krivim, izostavio sve ono što je izmijenjenom optužnicom (u tom dijelu) bilo obuhvaćeno. Sud BiH je također naveo da je drugom izmijenjenom optužnicom karakter sukoba definiran kao međunarodni, međutim Sud BiH jasno navodi da je upravo odbrana cijelo vrijeme trajanja postupka insistirala upravo na karakteru sukoba kao međunarodnom, pa je u tom pravcu uvela brojne dokaze. Osim toga, apelant i sam jasno ukazuje da je o izmijenjenoj optužnici Sudu BiH dostavio pismeno izjašnjenje. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ispitao ove navode, da je dao razumno i argumentirano obrazloženja da nije došlo do izmjena, kao i da je najveća izmjena (karakter sukoba) ono na čemu je apelantova odbrana insistirala, pa Ustavni sud ne nalazi da je načinom na koji je izmijenjena optužnica povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) i člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom, odnosno u postupku pred Sudom BiH u kojem je donijeta osporena odluka nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke zaključio da utvrđivanje apelantove krivice nije rezultat proizvoljne ocjene dokaza, već je odluka o ocjeni dokaza jasna i argumentirana, kao i rezultat postupka u kojem je ispoštovano načelo in dubio pro reo, te kada izmjenama optužnice nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, za šta je sud dao jasne razloge.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!