Službeni glasnik BiH, broj 82/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 744/11, rješavajući apelaciju Franje Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Franje Pavlovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003330 10 Rev od 23. novembra 2010. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Franji Pavloviću, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Franje Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 003330 10 Rev od 23. novembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Franjo Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupaju Marko i Dario Kraljević, advokati iz Ljubuškog, podnio je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 003330 10 Rev od 23. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te učesnika u postupku Ivana Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Stanka Pavlovića, Radoslava Pavlovića, Danice Pavlović i Joze Pavlovića (u daljnjem tekstu: tuženi) 15. novembra 2013. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud odgovore na apelaciju dostavili su Ustavnom sudu u periodu od 26. do 29. novembra 2013. godine, a tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. marta 2014. godine.

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 30. aprila 2002. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi prestanka prava služnosti prolaska pješice i pronosa bremenica preko apelantovih nekretnina označenih kao k.č. br. 797 i k.č. br. 789 k.o. Veljaci II kao poslužnog dobra za potrebe nekretnina tuženih bliže opisanih u navodima tužbe.

7. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 003330 02 od 28. augusta 2009. godine, donesenom u ponovnom postupku, nakon što su u dva navrata ukinute prethodno donesene presude Općinskog suda (broj P. 125/02 od 7. januara 2003. godine i broj P. 313/03 od 5. septembra 2008. godine), rješenjima Kantonalnog suda od 21. augusta 2003. godine i 2. februara 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da prestaje služnost prolaska pješice i pronosa bremenica preko apelantovih nekretnina označenih kao k.č. br. 797 i k.č. br. 789 k.o. Veljaci II 8 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) kao poslužnog dobra za potrebe nekretnina tuženih bliže opisanih u izreci presude (stav 1. izreke). Istom presudom odbijen je alternativni apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi dužni dopustiti da se pravo služnosti prolaska pješice i pronosa bremenica, koje su tuženi imali preko apelantovih nekretnina, izmjesti sa apelantovih predmetnih nekretnina na način kako je bliže opisano u stavu 2. izreke presude, te da se apelant obavezuje da snosi troškove uređenja alternativne pješačke staze uz naknadu troškova postupka apelantu.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uviđaja na licu mjesta na osnovu kojeg su sačinjeni nalaz i mišljenje vještaka geometra Željka Grbavice od 4. juna 2008. godine, čitanjem materijalnih dokaza i iskaza tuženih) nesporno utvrđeno da je apelant posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina, te da "postojeća pješačka staza" ide preko apelantovih predmetnih nekretnina. Također je nesporno utvrđeno da tuženici imaju pravo stvarne služnosti pješačke staze kako bi došli do svojih nekretnina bliže opisanih u obrazloženju presude. Budući da je apelant svojim "osnovnim" tužbenim zahtjevom predložio ukidanje tuženim prava stvarne služnosti postojeće pješačke staze, Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li se može ukinuti pravo služnosti prolaska tuženika pješačkom stazom, odnosno da li tuženici mogu do svih svojih nekretnina doći preko nekretnine javnog-poljskog puta k.č. broj 3180 ili preko nekih drugih nekretnina tuženih. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da sporna pješačka staza "siječe" dvije apelantove parcele, te da pješačkom stazom tuženi dolaze do "vodonatapnog kanala" iz koga natapaju svoje nekretnine koje obrađuju. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da postojeća pješačka staza nije postala nepotrebna tuženim za korištenje njihovih nekretnina, niti, prema mišljenju Općinskog suda, tuženici mogu doći javnim putem k.č. broj 3180 do svih svojih nekretnina i ekonomski ih iskorištavati, a da ne koriste postojeću pješačku stazu. Naime, Općinski sud smatra da apelantov subjektivni razlog da postojeća pješačka staza presijeca njegove nekretnine na kojim su zasađene različite kulture, a što je sud utvrdio i na licu mjesta, nije dovoljan razlog zbog kojeg bi trebalo ukinuti postojeću pješačku stazu kojom svi tuženici mogu doći do svojih nekretnina koje obrađuju, budući da i sam apelant koristi navedenu pješačku stazu za dolazak do svoje nekretnine k.č. broj 789. Imajući u vidu da je služnost sporne pješačke staze zasnovana na poljskom putu koji je postojao u vrijeme zasnivanja te služnosti, te da nije prestala potreba tuženih za služnost sporne pješačke staze, jer tuženici javnim putem ne mogu doći do svojih nekretnina i obrađivati ih, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev za ukidanje prava služnosti sporne pješačke staze, shodno odredbama člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojim je propisano da vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane razlog zbog koga je bila zasnovana.

9. Općinski sud je, također, ukazao da je apelant u toku postupka predložio, ukoliko sud ne prihvati navedeni tužbeni zahtjev "kao osnovni zahtjev", da usvoji alternativni tužbeni zahtjev, i to uspostavljanje alternativne pješačke staze, koju bi apelant izgradio o svom trošku, a kojom bi tuženici mogli nesmetano pristupiti svojim nekretninama. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra, a što je utvrđeno i na licu mjesta, nesporno proizlazi da je teren na koji je apelant predložio izmještanje pješačke staze zasađen voćkama i da taj teren nije pogodan za izgradnju nove pješačke staze, a koja bi i bila znatno duža u odnosu na postojeću pješačku stazu. Stoga, Općinski sud je odbio i alternativni tužbeni zahtjev (tačka 2. izreke presude), shodno odredbi člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 003330 09 Gž od 12. januara 2010. godine odbijena je apelantova žalba i u cijelosti je potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje prava služnosti spornom pješačkom stazom u smislu odredbe člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da pored nekretnina parničnih stranaka prolazi "vodonatapni kanal" iz kojeg stranke natapaju svoje nekretnine koje obrađuju, te da tuženi mogu doći do svojih nekretnina i navedenog kanala samo spornom pješačkom stazom. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da sporna pješačka staza nije postala nepotrebna za korištenje i obrađivanje nekretnina tuženih, odnosno, prema mišljenju suda, nije prestao razlog u smislu odredbe člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima zbog kojeg je sporna služnost zasnovana. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za ukidanje prava služnosti sporne pješačke staze, te da je za svoj stav dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 63 0 P 003330 10 Rev od 23. novembra 2010. godine kojom se revizija djelimično usvaja i drugostepena presuda ukida u dijelu u kojem je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u odnosu na alternativni istaknuti tužbeni zahtjev koji se odnosi na izmještanje služnosti prolaza pješice i pronosa bremenica i u tom dijelu predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da u konkretnom slučaju nije prestao razlog zbog koga je služnost bila zasnovana i da nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje prava služnosti u smislu odredbe člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelantov "primarni" tužbeni zahtjev kojim je tražio da prestane pravo stvarne služnosti prolaza preko sporne pješačke staze. Međutim, Vrhovni sud je u pogledu alternativnog zahtjeva kojim je apelant tražio izmještanje služnosti zaključio da nižestepeni sudovi nisu imali u vidu načelo restrikcije služnosti koja je propisana članom 55. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, tj. da se služnost mora vršiti na način na koji se najmanje opterećuje poslužno dobro. Vrhovni sud ocjenjuje da utvrđena okolnost da predloženi drugi put nije prikladniji, niti jednako prikladan kao sporni put, sama za sebe ne mora bezuvjetno biti prepreka za izmještanje sporne služnosti puta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant je osporio odluku Vrhovnog suda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za "utvrđenje da prestaje služnost prolaska pješice i prenosa bremenica preko predmetnih nekretnina tužitelja (apelanta)", navodeći da mu je osporenim presudama u tom dijelu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da su sudovi pogrešnom ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava pogrešno i zaključili da "nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje služnosti spornom pješačkom stazom". Naime, apelant je naveo da je svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbi člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te smatra da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je stvarna služnost prolaska pješice spornom pješačkom stazom za tuženike nepotrebna, jer do svojih nekretnina mogu doći "javnim putem". Pri tome apelant smatra da "nije bitno što je prije nastanka sporne pješačke staze postojao poljski put označen kao k.č. broj 3180". Također, apelant smatra da su proizvoljni i zaključci redovnih sudova da je tuženim spornom pješačkom stazom bilo najbliže "da dolaze do vodonatapnog kanala". Apelant je predložio da Ustavni sud "usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu u odbijajućem dijelu i u tom odbijajućem dijelu naloži ponovno suđenje". Apelant je, također, istakao da je u predmetnom postupku tužbu podnio 30. aprila 2002. godine i da postupak do donošenja presude Vrhovnog suda nije okončan u razumnom roku, pa je predložio da Ustavni sud za svaku godinu od podnošenja tužbe na ovamo, zbog odgađanja donošenja odluke u razumnom roku, dosudi naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su istakli da njihovim presudama nisu povrijeđena apelantova prava, te su se pozvali na razloge date u obrazloženjima tih presuda.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 16/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

15. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 63.

Vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane razlog zbog koga je bila zasnovana.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju postupak je u jednom dijelu, koji se odnosi na utvrđenje da prestaje služnost prolaska pješice i prenosa bremenica preko predmetnih apelantovih nekretnina, a apelant je apelacijom osporio odlučenje sudova u tom dijelu, okončan Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 P 003330 10 Rev od 23. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u "razumnom roku", i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na ukidanje prava služnosti prolaza, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

A) Činjenično stanje i primjena prava

23. Ustavni sud primjećuje da je apelant, nakon što mu je presudom Vrhovnog suda od 23. novembra 2010. godine pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio ukidanje prava služnosti prolaska pješice i prenosa bremenica preko predmetnih apelantovih nekretnina, osporio navedenu odluku. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov tužbeni zahtjev u ovom dijelu, jer, prema njegovom mišljenju, iz provedenih dokaza proizlazi da je navedena služnost postala nepotrebna tuženicima, te da su ispunjeni uvjeti za ukidanje služnosti sporne pješačke staze u smislu odredbe člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

24. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u vezi sa apelantovim suštinskim zahtjevom, a to je zahtjev kojim je apelant tražio ukidanje prava služnosti prolaska pješice i prenosa bremenica preko predmetnih apelantovih nekretnina, potvrđujući u tom dijelu presude nižestepenih sudova, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbi člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojom je propisano da vlasnik poslužne nekretnine ima pravo zahtijevati da prestane pravo stvarne služnosti kada ona postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine, kao i kada prestane razlog zbog koga je bila zasnovana. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova zaključio da predmetna služnost nije postala nepotrebna tuženim, jer je nesporno utvrđeno da spornom pješačkom stazom tuženi dolaze do vodonatapnog kanala iz koga natapaju svoje nekretnine koje obrađuju, što je i bio razlog zbog koga je navedena služnost bila zasnovana. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, prihvatajući razloge nižestepenih sudova, zaključio da nije prestao razlog zbog kojeg je služnost sporne pješačke staze bila zasnovana, budući da je nesporno utvrđeno da je predmetna služnost sporne pješačke staze i dalje potrebna tuženim, te da stoga nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima za prestanak prava stvarne služnosti. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantnu odredbu člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude u ovom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 63. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Vrhovnog suda, niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njegovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, izuzev segmenta prava na donošenje odluke u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

30. Iako predmetni postupak nije u potpunosti okončan, jer je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izmještanje služnosti, Ustavni sud će, budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na dužinu postupka do donošenja presude Vrhovnog suda od 23. novembra 2010. godine, razmotriti dužinu predmetnog postupka od podnošenja tužbe 30. aprila 2002. godine do donošenja navedene presude a to je, dakle, period od osam godina i sedam mjeseci.

31. Ustavni sud zapaža da u postupku, iako je s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev bilo potrebno izvršiti uviđaj na licu mjesta i provesti vještačenje, nije bilo naročito složenih činjeničnih i pravnih pitanja o kojima je trebalo raspraviti, te konstatira da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu.

32. Dalje, vezano za doprinos redovnih sudova predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi od 30. aprila 2002. godine, donio Presudu broj P-125/02 od 7. januara 2003. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Navedena presuda je rješenjem Kantonalnog suda od 21. augusta 2003. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu nakon toga trebalo pet godina za donošenje nove presudе od 5. septembra 2008. godine. Međutim, i ova presuda je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 2. februara 2009. godine i predmet je vraćen na ponovno suđenje tom sudu. Općinski sud je nakon toga, u kratkom roku (šest mjeseci), donio presudu od 28. augusta 2009. godine kojom je odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu. Što se tiče ponašanja Kantonalnog i Vrhovnog suda, proizlazi da je na ove dvije sudske instance odlučeno o žalbi i reviziji u roku od jedne godine i tri mjeseca, što posmatrano samo za sebe nije pretjerano dug period. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak u pojedinim fazama okončan relativno brzo (žalbeni i revizioni postupak), to ne utječe na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe za utvrđenje prestanka prava služnosti trajao osam godina i sedam mjeseci. Ustavni sud ukazuje da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni sud kojem je, iako je prvu odluku donio u roku od osam mjeseci, u ponovnom postupku trebalo pet godina da odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu da bi i u nastavku postupka ponovo počinio propuste koji su prouzrokovali ukidanje njegove odluke i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime je u pretežnom dijelu i doprinio dužini predmetnog postupka.

33. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji je trajao osam godina i sedam mjeseci može u najvećem dijelu pripisati prvostepenom sudu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

34. Apelant je tražio naknade na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

35. U vezi sa tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju postupak do donošenja odluke Vrhovnog suda trajao osam godina i sedam mjeseci, apelantu se utvrđuje naknada u iznosu od 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

C) Pravo na imovinu

36. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji nije bio složene prirode trajao osam godina i sedam mjeseci za štа Općinski sud snosi najveći dio odgovornosti, koji, iako se radi o postupku koji nije bio složene prirode, nije iskazao primjerenu ažurnost.

38. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Vrhovni sud, potvrđujući odlučenje nižestepenih sudova, u svojoj odluci, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, dao iscrpne razloge na kojima je svoju odluku zasnovao, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.