Službeni glasnik BiH, broj 79/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1498/09, rješavajući apelaciju S. B.-H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica MatoTadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija S. B.-H. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-35/08 od 17. marta 2009. godine i Gž-42/07 od 1. septembra 2008. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. S. B.-H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hamdo Kulenović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-35/08 od 17. marta 2009. godine i Gž-42/07 od 1. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine, zatraženo je 14. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 21. augusta 2009. godine, a Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine 19. augusta 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelanticinom opunomoćeniku 27. augusta 2009. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je pred Sudom BiH pokrenula parnični postupak protiv Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, radi isplate novčanog potraživanja. Sud BiH je Presudom broj P-26/04 od 15. marta 2007. godine obavezao tuženu da apelantici isplati iznos od 7.145,88 KM uz troškove parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 26.434,68 KM je odbijen.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantica 13. februara 2003. godine protiv tužene Bosne i Hercegovine i Državne komisije za prikupljanje podataka o ratnim zločinima podnijela tužbu iz radnog spora Općinskom sudu I Sarajevo, koji je Presudom zbog izostanka broj Pr-328/03 od 3. oktobra 2003. godine u cijelosti usvojio apelanticin zahtjev u odnosu na obje tužene. Presuda broj Pr-328/03 je 29. oktobra 2003. godine postala pravosnažna u odnosu na Državnu komisiju za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima (u daljnjem tekstu: Državna komisija) a u odnosu na tuženu državu Bosnu i Hercegovinu ta presuda stavljena je van snage. Rješenjem broj Pr-336/04-A od 28. oktobra 2004. godine Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) proglasio se nenadležnim za postupanje i predmet ustupio Sudu BiH. Sud BiH je Rješenjem broj P-26/04 od 15. decembra 2005. godine odbacio tužbu u odnosu na tuženu Bosnu i Hercegovinu, ali je drugostepenim Rješenjem broj Gž-04/06 od 16. augusta 2006. godine navedeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje. U postupku pred Sudom BiH održano je pripremno ročište 20. februara 2006. godine na kojem je apelantica kao tuženu označila Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: tužena) a tužbeni zahtjev je opredijelila na isplatu iznosa od 26.414,50 KM, koji se odnosi na neisplaćene plaće i naknade za korištenje godišnjeg odmora. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare prava na potraživanje a, osim toga, osporila je osnov i visinu tužbenog zahtjeva, smatrajući da je Federacija Bosne i Hercegovine obavezna platiti utuženi iznos apelantici.

8. Nakon ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je, obrazlažući neosnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije, istakao da je Odlukom broj 02-100/03 od 8. decembra 2003. godine sporazumno raskinut radni odnos apelantice u Državnoj komisiji čija je zaposlenica bila. Državna komisija je formirana 28. aprila 2002. godine na osnovu Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine („Službeni list RBiH“ broj 9/92) kojom je, u članu 2, određeno da će se sredstva za rad Komisije osigurati u budžetu Republike Bosne i Hercegovine. Shodno odredbama čl. 2. i 4. Aneksa II Dejtonskog sporazuma, kako je dalje obrazloženo, Državna komisija je nastavila funkcionirati u skladu sa propisom na osnovu kojeg je osnovana i nakon toga nije donesen nikakav zakon ili drugi akt na osnovu kojih bi bila riješena sudbina te komisije. Sud BiH je, zatim, na osnovu materijalnih dokaza, čije je izvođenje predložila apelantica, utvrdio da je Presudom Općinskog suda I Sarajevo broj Pr-14/01 od 15. februara 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-222/02 od 25. aprila 2002. godine, obavezana tužena i Državna komisija da apelantici isplate naknade plaća za period od 1. augusta 1998. do 1. juna 1999. godine. Zatim je Općinski sud I u Sarajevu donio Presudu zbog izostanka broj Pr-328/03 od 3. oktobra 2003. godine, koja je u odnosu na Državnu komisiju pravosnažna 29. oktobra 2003. godine, prema kojoj je Državna komisija obavezana da apelantici isplati naknade plaća za period od 1. jula 1999. godine do 1. marta 2003. godine. U konkretnom predmetu, kako je dalje obrazloženo, apelantica potražuje naknadu plaće od tužene za period od 1. jula 1999. godine do 14. decembra 2003. godine i naknadu za korišćenje godišnjeg odmora za 2000, 2001, 2002. i 2003. godinu. Budući da je apelantici već pravosnažno dosuđena naknada na ime plaća za period od jula 1999. godine do 1. marta 2003. godine na teret Državne komisije kao njenog poslodavca, ne pripada joj pravo da istu naknadu ponovo potražuje od tužene. Činjenica što pravosnažna presuda Općinskog suda I u Sarajevu nije izvršena ne može, prema ocjeni Suda BiH, biti opravdan razlog da apelantica ponovo od tužene traži novčanu naknadu za isti period i u istom iznosu. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je Sud BiH navedenom presudom usvojio, a tiče se plaća za period od 1. marta do 14. decembra 2003. godine, kada je apelantici prestao radni odnos, navedeno je da je Sud BiH obavezao tuženu da apelantici za ovaj period isplati plaće u iznosu od 5.841,88 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od 16. decembra 2003. godine i naknade za korištenje godišnjeg odmora. Visina zahtjeva je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 26.434,68 KM Sud BiH je odbio kao neosnovan, jer je apelantici dosuđena naknada na ime plaća za period od 1. jula 1999. godine do 1. marta 2003. godine pravosnažnom Presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj Pr-14/01 na teret njenog tadašnjeg poslodavca.

9. Odlučujući o žalbama apelantice i tužene, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-42/07 od 1. septembra 2008. godine kojom je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana a žalba tužene uvažena, pobijana Presuda broj P-26/04 od 15. marta 2003. godine preinačena i apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.859,97 KM. Drugostepeno vijeće Suda BiH smatra da nije pravilan zaključak prvostepenog vijeća u pogledu postojanja pasivne legitimacije tužene i da je takav zaključak zasnovan na nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, drugostepeno građansko vijeće Suda BiH je pošlo od činjenice da je predmet ove parnične stvari radni spor, da je Državna komisija poslodavac apelantici i da se nigdje kao njen poslodavac ne pojavljuje tužena koja je sve vrijeme trajanja postupka isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Pasivna legitimacija parničnih stranaka u radnom sporu, kako je dalje navedeno, može biti izvedena samo iz utvrđenih materijalnopravnih odnosa među strankama, u ovom slučaju radnopravnog odnosa. Pitanje finansiranja neke institucije, odnosno pravnog lica koje zapošljava radnike, nezavisno je od pitanja radnopravnih odnosa. Zaposlenici kod svih poslodavaca u slučajevima povreda prava iz radnog odnosa kao pasivno legitimiranu stranu u sporu tuže same poslodavce, što je u radnopravnoj praksi uvijek bilo pravilo. Državna komisija nije obavljala nikakve upravne ili druge poslove iz okvira nadležnosti tužene, i to nije utvrđeno ni u toku prvostepenog postupka, niti u pobijanoj prvostepenoj presudi, jer ovi poslovi nisu ni Ustavom BiH, a ni zakonima BiH utvrđeni da spadaju u nadležnost tužene BiH, već isključivo u nadležnost entiteta, u konkretnom slučaju FBiH. To konkretno znači da tužena nije ni u kakvom odnosu sa Državnom komisijom, pa nije mogla biti ni obavezana da apelantici isplati novčano potraživanje na ime plaća i godišnjeg odmora.

10. Revizijsko vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Rev-35/08 od 17. marta 2009. godine kojom je apelanticina revizija odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je drugostepena presuda preispitana u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Prema ocjeni revizijskog vijeća Suda BiH, drugostepeno vijeće je postupalo u svemu u skladu sa materijalnim i procesnim zakonima, jer je drugostepeno vijeće pravilno utvrdilo da je Državna komisija imala priznat pravni subjektivitet, te da nije donesen zakon ili drugi pravni akt na osnovu kojeg bi bio riješen pravni status navedene komisije. Međutim, to ne znači, kako je dalje navedeno, da je u konkretnom pravnom sporu pasivno legitimirana tužena, nego se pasivna legitimacija može izvesti samo iz radnog odnosa. U konkretnoj situaciji apelantica je bila u radnom odnosu u Državnoj komisiji, koja nije organ tužene, zbog čega je ocijenjeno da je drugostepena odluka pravilna i zakonita.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


11. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je garantirano odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i činjenici da je Sud BiH u osporenim odlukama pogrešno zaključio da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan zbog čega joj je, kako tvrdi, u okviru prava na pravično suđenje povrijeđeno pravo na pristup sudu. Osim toga, apelantica je istakla da je predmetni postupak pokrenula radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, da su članovi revizijskog vijeća, koji su donijeli pobijanu presudu, u ranijem postupku učestvovali kao članovi drugostepenog vijeća povodom njene žalbe. U tom postupku je, naime, njena tužba prvobitno bila odbačena, a dva člana revizijskog vijeća, koja su tada bila u sastavu drugostepenog vijeća, njenu žalbu su uvažili i predmet vratili prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. S tim u vezi, apelantica je istakla da su se članovi vijeća koji su donijeli konačnu presudu već u toj fazi postupka mogli detaljno upoznati s njenom tužbom i usvojiti stav da tužena u konkretnom postupku nema pasivnu legitimaciju. Predložila je da se njena apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju


12. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da su presude koje je apelantica apelacijom osporila zasnovane na pravilno utvrđenom relevantnom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu, da su dovoljno obrazložene i da Sud BiH nije učinio povrede odredaba parničnog postupka koje bi imale utjecaja na zakonitost i pravilnost donesenih presuda. Stoga, kako je dalje navedeno, nisu povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija odbije.

13. Tužena je u odgovoru na tužbu navela da je drugostepeno vijeće Suda BiH u konkretnoj pravnoj stvari donijelo zakonitu i pravilnu odluku, zasnivajući je na zaključku da Državna komisija nije obavljala nikakve upravne ili stručne poslove iz okvira nadležnosti tužene, te da je, stoga, prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan.

V. Relevantni propisi


14. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07) relevantne odredbe glase:

Član 191. tačka 5.

Drugostepeno vijeće može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

5) preinačiti prvostepenu presudu;

Član 196. tačka 4.

Drugostepeno vijeće će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali je prvostepeno vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo.

Član 208.

Revizijsko vijeće ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koji se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 215.

Revizijsko vijeće će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI. Dopustivost


15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Rev-35/08 od 17. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


19. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, u suštini, odnose se na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pristup sudu zbog pogrešnog zaključka o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije. Osim toga, apelantica se žali na sastav revizijskog vijeća, a time i na kršenje principa nepristrasnosti suda.

23. U vezi s apelanticinim prigovorom kojim ukazuje na sastav revizijskog vijeća i kršenje principa nepristranosti suda, koje se, prema apelanticinom mišljenju, odnosi na učešće sudija pri donošenju konačne odluke, Ustavni sud naglašava da se nepristranost odnosi, prije svega, na odnos prema strankama u sporu. Taj princip se, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost, Evropski sud zahtijeva dokaze o konkretnoj pristrasnosti. Subjektivna ili lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja, odnosno lična nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). S obzirom na to da apelantica nije dovela u sumnju ličnu nepristrasnost sudija revizijskog vijeća Branka Moraita i Nedžada Popovca, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti.

24. S druge strane, objektivni test se odnosi na utvrđivanje činjenica da li je sudija osigurao dovoljno garancija da bi se isključile bilo kakve opravdane sumnje u vezi sa postojanjem njegove nepristrasnosti. To znači da sudija ne smije biti opterećen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi. Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu izazvati sumnju u njegovu nepristrasnost. Apelantica je, kako proizlazi iz apelacije, osporila nepristrasnost članova revizijskog vijeća prema objektivnom principu, navodeći da su dva člana revizijskog vijeća Branko Morait i Nedžad Popovac prije donošenja konačne presude učestvovali u postupku povodom njene žalbe protiv Rješenja Suda BiH broj P-26/04 od 15. decembra 2005. godine. Dalje, u pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. S tim u vezi, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudije Branko Morait i Nedžad Popovac učestvovali u donošenju rješenja u postupku povodom apelanticine žalbe protiv rješenja Suda BiH kojim je njena tužba protiv tužene bila odbačena. Navedenim Rješenjem broj Gž-04/06 od 16. augusta 2006. godine rješenje o odbacivanju tužbe je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom vijeću Suda BiH na ponovno odlučivanje. Međutim, ta činjenica sama po sebi ne predstavlja dovoljan argument na kojem bi se mogao temeljiti zaključak da su postupajuće sudije s predubjeđenjem ukinule rješenje o odbacivanju tužbe. Naime, u obrazloženju Rješenja broj Gž-04/06 od 16. augusta 2006. godine je navedeno da je prvostepeno vijeće povrijedilo odredbe Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, jer je apelanticin tužbeni zahtjev odbačen na pripremnom ročištu, bez održavanja glavne rasprave, a da za takvu procesnu radnju nije bilo zakonskih ovlaštenja. Dakle, u pitanju je sudska odluka u kojoj sudsko vijeće nije odlučivalo o meritumu zahtjeva iz tužbe, već je rješenje ukinuto zbog procesnih nedostataka na način što je vraćeno prvostepenom vijeću na ponovno odlučivanje. Tek nakon toga je započelo raspravljanje o apelanticinom tužbenom zahtjevu i donesene su tri meritorne sudske presude pri čemu su dva navedena člana vijeća učestvovala u donošenju revizione presude. Zbog toga, Ustavni sud smatra da činjenica da su dva člana revizionog vijeća prije donošenja konačne odluke o apelanticinom zahtjevu učestvovala u donošenju rješenja kojim nije odlučivano o meritumu zahtjeva, već je apelanticina žalba uvažena zbog bitne povrede postupka koju je prethodno učinilo prvostepeno vijeće Suda BiH, ne može dovesti u pitanje njihovu nepristrasnost, odnosno ne može dovesti u pitanje princip nepristrasnosti suda.

26. Osim toga, Ustavni sud u vezi sa ovim apelanticinim navodima ukazuje na vlastitu praksu u pitanjima o kojima je već odlučivao, a koja su pokrenuta predmetnom apelacijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 99/11) u kojima je, za razliku od konkretnog slučaja, utvrđeno kršenje principa nepristrasnosti suda. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku. Dakle, za razliku od konkretnog apelanticinog predmeta, u predmetu broj AP 504/08 ista sutkinja je u dvije faze postupka meritorno odlučivala o pitanjima koja su relevantna za odlučenje, što je podstaklo legitimne sumnje u nepristrasnost te sutkinje. Za razliku od ovakve situacije, u konkretnoj apelaciji, kako je konstatirano, činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo odluke procesne prirode propisane zakonom sama po sebi ne krši princip nepristrasnosti suda, te je, stoga, apelacija u ovom dijelu neosnovana.

27. Kad je riječ o navodima apelacije o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 54/04). U konkretnom slučaju, apelantica je, nakon što je pokrenula sudski postupak u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim pravima pred sudom pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH proveo parnični postupak i primijenio važeće materijalnopravne propise iz kojih proizlazi zaključak prema kojem je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, te u konačnom ishodu donio presudu kojom je apelanticin zahtjev odbijen. Naime, Sud BiH je utvrdio da označena tužena u ovom sporu nije pasivno legitimirana i ne može se obavezati da apelantici isplati novčana potraživanja koja su predmet njenog tužbenog zahtjeva, budući da je Državna komisija, čiji je zaposlenik bila apelantica, imala priznat pravni subjektivitet. Apelantica je, dakle, bila obavezna da dokaže pasivnu legitimaciju, odnosno svojstvo određenog lica da bude učesnik građanskopravnog odnosa iz kojeg ga veže određena obaveza. Ustavni sud napominje da je pasivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava. S tim u vezi, u obrazloženjima osporenih presuda dati su detaljni razlozi koji ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelantica imala pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da joj pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

28. Imajući u vidu navedeno i postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristranim sudom, jer činjenica da su dva člana revizionog sudskog vijeća ranije učestvovala u donošenju procesnog rješenja kojim je apelanticina žalba protiv rješenja o nenadležnosti suda za odlučivanje uvažena i predmet vraćen prvostepenom vijeću na ponovni postupak sama po sebi ne predstavlja kršenje principa nepristrasnosti suda. Također, nema kršenja prava na pristup sudu, jer je apelantica imala pristup sudu pune jurisdikcije u postupku u kojem su donesene tri meritorne odluke.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!