Službeni glasnik BiH, broj 62/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U 5/13, rješavajući zahtjev
Općinskog suda u Tešnju (sudijе Općinskog suda u Tešnju Željkа Mandićа), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 5. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se zahtjev
Općinskog suda u Tešnju (sudije Općinskog suda u Tešnju Željka Mandića) za ocjenu kompatibilnosti odredаba čl. 86. st. 1. i 2. i 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 39/03, 22/06 i 43/10) sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02).
Utvrđuje se da su odredbe čl. 86. st. 1. i 2. i 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 39/03, 22/06 i 43/10) kompatibilne sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02).
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općinski sud u Tešnju (sudija Općinskog suda u Tešnju Željko Mandić, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 28. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti odredaba člana 86. st. 1. i 2. i člana 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 39/03, 22/06 i 43/10) sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02, u daljnjem tekstu: Zakon o deminiranju u BiH).
2. Podnosilac zahtjeva je 11. aprila 2013. godine dopunio zahtjev.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština BiH) i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH) zatraženo je 19. marta 2013. godine i 3. juna 2013. godine da dostave odgovore na zahtjev.
4. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je 25. aprila 2013. godine dostavio odgovor na zahtjev. Predstavnički dom Parlamenta FBiH je 10. juna 2013. godine dostavio podnesak u prilogu kojeg dostavlja punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom BiH povodom predmetnog zahtjeva. Predstavnički dom Parlamenta FBiH je 19. juna 2013. godine dostavio odgovor na zahtjev.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i Predstavničkog doma Parlamenta FBiH na zahtjev su dostavljeni podnosiocu zahtjeva 7. i 25. juna 2013. godine.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
6. Podnosilac zahtjeva je naveo da je pred Općinskim sudom u Tešnju u toku postupak po tužbi radi naknade štete protiv tuženih Federacije Bosne i Hercegovine i Zeničko-dobojskog kantona povodom štetnog događaja prouzrokovanog aktiviranjem mine 22. aprila 2006. godine u mjestu Šije, općina Tešanj, čija je posljedica smrt srodnika tužitelja i teže ozljede tužitelja.
7. U kontekstu navedenog istaknuto je da je tumačenje prvostepenog suda da je deminiranje u nadležnosti Bosne i Hercegovine i da je donošenjem Zakona o deminiranju u BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02) prenesena nadležnost u normativnopravnom, organizacijskom, nadzornom i finansijskom pogledu sa entitetskih na državni nivo, u smislu člana III/5. Ustava Bosne i Hercegovine, i da je kriterij za razgraničenje odgovornosti između države i entitetā razlikovanje pojmova "mina" i "neeksplodirana ubojna sredstva" (u daljnjem tekstu: NUS).
8. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, razgraničenje nadležnosti je značajno i za sudsku praksu, jer uvjetuje odgovornost za štetu od opasne stvari imaoca stvari u smislu člana 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ili kao propusta organa ili službe određenog nivoa vlasti u smislu člana 172. stav 1. ZOO. Dalje, podnosilac zahtjeva ukazuje da, ukoliko bi se konstatirala kolizija državnog i entitetskog propisa, izbor mjerodavnog prava u slučaju prouzrokovanja štete ne može se riješiti primjenom člana 1102. ZOO, jer Bosna i Hercegovina nije federalno uređena država.
9. Podnosilac zahtjeva je ukazao da je stajalište drugostepenog suda da je irelevantno razlikovanje uzroka nastanka štetnog događaja bilo usljed aktiviranja i eksplozije mine, bilo usljed aktiviranja ili eksplozije druge vrste NUS-a, te da organiziranje službi za uklanjanje i vađenje mina i drugih NUS-a na području Bosne i Hercegovine ne predstavlja osnov odgovornosti za štetu.
10. Istaknuto je da je Bosna i Hercegovina 3. decembra 1997. godine ratificirala Konvenciju o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje i prometa protivpješadijskih nagaznih mina i o njihovom uništavanju (u daljnjem tekstu: Konvencija). Istaknuto je da Konvencija u članu 2. tač. 1. i 2. sadrži definicije pojmova "protivpješadijska mina" i "mina", te obaveze države potpisnice Konvencije u pogledu zaštite od mina. Implementacija Konvencije je njeno inkorporiranje u pravni sistem Bosne i Hercegovine donošenjem Zakona o deminiranju kao državnog zakona i kao propisa
lex specialis. Podnosilac zahtjeva je, dalje, ukazao i na ljudska prava iz odredaba člana II/3.a), d) i k), te na obavezu svih nadležnih organa vlasti da sarađuju i osiguraju neograničen pristup svim međunarodnim posmatračkim mehanizmima za ljudska prаva. Ukazano je da Bosna i Hercegovina može preuzeti nadležnosti od entitetā u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entitetā "stvarima koje su predviđene u aneksima 5-8. Općeg okvirnog sporazuma". Prema ocjeni podnosioca zahtjeva, donošenjem Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini nesporno je da je Bosna i Hercegovina preuzela nadležnost u oblasti deminiranja kao dodatnu nadležnost.
11. Podnosilac zahtjeva je ukazao da je ključni stav drugostepenog suda da donošenjem Zakona o deminiranju u BiH nije stavljen van snage federalni Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, kao i da Odlukom Vijeća ministara BiH od 29. aprila 2002. godine i 12. maja 2002. godine o osnivanju Centra za deminiranje (u daljnjem tekstu: BH MAC-a) nije prestala važiti Uredba o osnivanju Federalnog centra za uklanjanje mina i NUS-a od 2002. godine, jer je navedeni propis donesen i stupio je na snagu nakon donošenja navedene odluke i uredbe, te bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Dalje, prema mišljenju drugostepenog suda, Zakonom o deminiranju u BiH se uređuje "organizaciona struktura za uklanjanje i vađenje mina i drugih NUS-a na području BiH i utvrđuju tijela nadležna za provođenje deminiranja", a ne odgovornost za štetu nastalu njihovim postavljenjem u toku rata.
12. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, neophodno je da Ustavni sud usvoji stav o tome da li prenos dodatnih nadležnosti sa entitetā na državu u oblasti deminiranja ujedno ima kao posljedicu i odgovornost za štetu od mina i da se pri tome kao ključni kriterij za razgraničenje odgovornosti za štetu uzima da li je šteta nastala od mine ili NUS-a pri čemu se mora uzeti u obzir da je mina pravni pojam definiran Konvencijom.
13. Istaknuto je da Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća razlikuje pojmove NUS-a i "mine" iako ove pojmove ne definira, niti upućuje na definicije iz drugih propisa. Spomenuti zakon određuje nadležnost Centra za uklanjanje mina BiH (BH MAC) za izviđanje i označavanje mina. Istaknuto je da je navedeni zakon objavljen 8. augusta 2003. godine, a stupio je na snagu 16. augusta 2003. godine. Podnosilac zahtjeva ukazuje na odredbe čl. 86. st. 1. i 2. i 88. navedenog zakona. Navodi da su izmjene navedenog zakona stupile na snagu 9. maja 2006. godine, te da je njima izmijenjen član 86. stav 2. tako da glasi:
poslovi koji se odnose na problematiku uklanjanja mina i NUS-a vrše jedinice Civilne zaštite za uklanjanje mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava (timovi za deminiranje) na način reguliran Zakonom o deminiranju u BiH, Standardom za uklanjanje mina i NUS-a u BiH i Standardnim operativnim procedurama uklanjanja i uništavanja NUS-a koji donosi direktor Federalne uprave. Stoga, podnosilac smatra da, imajući u vidu zaštitni objekt i pravni osnov odgovornosti, Ustavni sud treba da ocijeni kompatibilnost spomenutih odredaba Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća sa odredbama Zakona o deminiranju u BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02). Pored odredaba čl. 1. i 2. Zakona o deminiranju u BiH, podnosilac zahtjeva ukazuje da navedeni zakon sadrži posebne odredbe o nastavljanju rada bh. Centra za uklanjanje mina (BH MAC) i entitetskih centara za uklanjanje mina (entitetski MAC-ovi) dok se ne zamijene novim organima (član 42). Dalje je ukazao da su stupanjem na snagu Zakona o deminiranju u BiH prestali da važe Memorandum o razumijevanju Vijeća ministara o Komisiji za deminiranje od 30. oktobra 1997. godine i Deminiranje u BiH nakon 1. januara 1998. godine, te da navedeni propis, niti bilo koji drugi propis ne sadrže odredbe o sukcesiji prava i obaveza i utjecaju navedene promjene na postupke obeštećenja.
14. Podnosilac zahtjeva je ukazao na raznovrsnu i oprečnu praksu redovnih sudova u Bosni i Hercegovini u odlučivanju i naknadi štete koja je proistekla iz zadesnog aktiviranja mina ili NUS-a, i to kako u pogledu različitih tumačenja o tome šta predstavlja osnov odgovornosti, tako i u pogledu nerazlikovanja vrste opasne stvari.
15. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, neujednačena sudska praksa u sporovima radi naknade štete od opasnih stvari dijelom je posljedica nedonošenja zakona o ratnim štetama, ali i neprimjenjivanja procedura o prenosu ili delegiranju nadležnosti sa entitetskog na državni nivo, te izostanka prelaznih odredaba o odgovornosti ranijeg nivoa vlasti o stečenim pravima ili o posljedicama prenosa nadležnosti na postupke koji su u toku (odredbe o sukcesiji), ali je još jasnije da je takvo stanje neodrživo i da sudovi navedene nedostatke ne mogu nadomjestiti. Podnosilac zahtjeva je naglasio da prosljeđivanje predmetnog pitanja ima kao posljedicu prekid parničnog postupka.
16. U dopuni zahtjeva podnosilac zahtjeva ukazuje da je u zahtjevu omaškom umjesto datuma 22. april 2006. godine naveo da se štetni događaj desio 5. maja 2002. godine.
b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev
17. Salko Muslija i dr. (u daljnjem tekstu: tužioci) su podnijeli 21. decembra 2006. godine tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine i Zeničko-dobojskog kantona radi naknade štete prouzrokovane aktiviranjem mine 22. aprila 2006. godine. U tužbi su naveli da je, usljed aktiviranja mine, smrtno stradao Ibrahim Muslija, sin tužitelja Salke Muslije i tužiteljice Mirhade Muslija. Istovremeno su od iste eksplozivne naprave teško ranjeni Amel Muslija i Adis Muslija, braća Ibrahima Muslije. Tužioci su naveli da su tuženi solidarno odgovorni za smrt Ibrahima Muslije i za povređivanje Amela Muslije i Adisa Muslije, te da su zbog toga dužni tužiocima nadoknaditi štetu koju su trpjeli i koju trpe. Također, prema mišljenju tužilaca, odgovornost tuženih za navedenu nezgodu proizlazi iz odredaba čl. 12. i 13. Zakona o deminiranju u BiH, te iz odredaba člana 86. stav 1. i člana 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća.
18. Općinski sud u Tešnju je Presudom broj 39 0 P 001156 06 P 2 od 16. januara 2012. godine odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužilaca. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da tuženi nisu pasivno legitimirani zbog toga što se štetni događaj desio 22. aprila 2006. godine, poslije osnivanja Centra za uklanjanje mina u BiH (BHMAC), te da je, s obzirom na vremensko važenje propisa koji su bili na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, a na koje se pozivaju tužioci, prema mišljenju suda, odgovornost za predmetnu štetu na strani države Bosne i Hercegovine. Navedeno po osnovu odgovornosti države za propust službe u označavanju i uklanjanju mina, a ne Federacije BiH i Zeničko-dobojskog kantona.
19. Protiv prvostepene presude tužioci su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud u Zenici Presudom broj 39 0 P 001156 12 Gž 2 od 7. decembra 2012. godine uvažio i ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su u konkretnom slučaju u vrijeme nastanka štetnog događaja isključivo odredbama čl. 86. i 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća propisane obaveze nadležnih organa i službi Federacije BiH i kantona zbog čega su, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi pasivno legitimirani u predmetnoj pravnoj stvari. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, ukoliko su navedeni organi propustili da preduzmu mjere koje se sastoje u pronalaženju, otkrivanju, označavanju, iskopavanju, prenošenju, utovaru, prevoženju, istovaru, privremenom skladištenju, deaktiviranju i uništavanju NUS-a na području na kome se dogodio štetni događaj (navedene činjenice nisu utvrđene), tada bi postojala i odgovornost tuženih za naknadu štete koja je nastala u predmetnom štetnom događaju.
20. Kantonalni sud se, također, pozvao na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 001080 10 Rev od 2. juna 2011. godine kojom je odbijena revizija tužene Federacije BiH, koja je isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije za štetni događaj koji je nastao na identičan način kao i u predmetnoj pravnoj stvari, stradanjem civila, pješaka od zaostale mine iz posljednjeg rata za koju nije utvrđeno da li su je postavili pripadnici Armije BiH ili HVO-a. Međutim, činjenica je da navedeni prostor nije bio zaštićen, jer je tužena propustila da preduzme radnje koje je bila dužna preduzeti prema odredbama Zakona o odbrani (koji je važio u vrijeme navedenog štetnog događaja), koje su na identičan način određene odredbama čl. 86. stav 1. i čl. 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara i drugih nesreća. U pogledu primjene Zakona o deminiranju u BiH, Vrhovni sud je naveo da se navedenim zakonom regulira organizaciona struktura za uklanjanje i vađenje mina i drugih NUS-a na području BiH i utvrđuju tijela nadležna za provođenje deminiranja, a ne odgovornost za štetu nastalu njihovim postavljanjem u toku rata. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nebitna je činjenica u predmetnoj pravnoj stvari da li je štetni događaj nastao usljed aktiviranja i eksplozije mine ili druge vrste NUS-a, jer je za odgovornost tuženih za naknadu štete tužiocima odlučna činjenica da li su tuženi propustili da preduzmu mjere i radnje koje su propisane zakonom i da li su one u uzročnoj vezi sa nastalim štetnim događajem.
21. Rješenjem Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 001156 13 P 3 od 25. februara 2013. godine određen je prekid postupka u predmetnoj pravnoj stvari zbog prosljeđivanja pitanja kompatibilnosti državnih i entitetskih propisa Ustavnom sudu BiH. Određeno je da će se postupak nastaviti nakon očitovanja Ustavnog suda BiH. U obrazloženju rješenja se navodi da je od Ustavnog suda BiH zatraženo da se izjasni o tome da li je donošenjem Zakona o deminiranju u BiH došlo do faktičkog prenosa poslova deminiranja sa entitetā na državu Bosnu i Hercegovinu, da li postoji kolizija entitetskih i državnih propisa o obilježavanju i uklanjanju mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava, te koji se propis ima primijeniti u slučaju kolizije, imajući u vidu osnove odgovornosti za štetu koju poznaju pravila građanskog prava.
c) Odgovor na zahtjev
22. U svom odgovoru na zahtjev Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH je navela da je na 41. sjednici, održanoj 16. aprila 2013. godine, razmatrala predmetni zahtjev. Istaknuto je da je na navedenoj sjednici konstatirano da navedena Komisija, u skladu sa ustavnim principom podjele vlasti i Poslovnikom Predstavničkog doma, nije ovlaštena da daje mišljenja u vezi sa primjenom pravnih normi u konkretnim, pojedinačnim, pravnim odnosima, odnosno sporovima.
23. U svom podnesku Predstavnički dom Parlamenta FBiH dostavlja punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom BiH na ime Adila Loze, zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, i Adnana Bešlagića, savjetnika predsjedavajućeg Predstavničkog doma za pravna pitanja. Istaknuto je da punomoć vrijedi na svim raspravama do okončanja predmetnog postupka pred Ustavnim sudom BiH. Također je ukazano da se sva službena korespondencija, pozivi i dokumentacija povodom predmetnog zahtjeva upućuju spomenutim opunomoćenicima.
24. U svom odgovoru na zahtjev Predstavnički dom Parlamenta FBiH je naveo da su prihvatljivi navodi podnosioca zahtjeva u tumačenju da je deminiranje u nadležnosti Bosne i Hercegovine, a u skladu sa odredbama Zakona o deminiranju. S tim u vezi je istaknuto da je članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine određeno da svako ima pravo na zdrav život, a država Bosna i Hercegovina je obavezna u okviru svojih ovlaštenja da posveti posebnu pažnju zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša. Navedena obaveza upućuje na to da je država obavezna da vodi brigu o sigurnosti građana općenito, prvenstveno u okviru svoje nadležnosti zajedno sa njenim entitetima ako je došlo do prenošenja nadležnosti, ili do uspostave zajedničke nadležnosti države i entitetā, odnosno eventualno kantona kao jedinice lokalne samouprave u okviru Federacije BiH. Istaknuto je da je država Bosna i Hercegovina obavezna da preduzme konkretne mjere i osigura sredstva za obilježavanje područja na kojima se nalaze neeksplodirana minsko-eksplozivna sredstva, što je utvrđeno Zakonom o deminiranju u BiH prema kojem su poslovi deminiranja od posebnog značaja za sigurnost na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, te zaštitu okoliša i zdravlja ljudi. U tom smislu Bosna i Hercegovina je obavezna da osigura sredstva za potrebe deminiranja pa, ukoliko postoji zajednički plan ili usvojeni plan za deminiranje na teritoriji entitetā, a zatim akti na temelju kojih je entitet obavezan da preduzme konkretne radnje, moglo bi se govoriti o odgovornosti tog entiteta u konkretnom slučaju.
25. U odnosu na činjenicu da su minsko-ekplozivne naprave postavljale vojne formacije u periodu prije zvanične uspostave entitetā, u svjetlu člana I Ustava Bosne i Hercegovine, koji određuje kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine, čije je zvanično ime Bosna i Hercegovina, koja nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim ustavom u okviru međunarodno priznatih granica, može se prihvatiti opravdanost teze o odgovornosti Bosne i Hercegovine, koja je preuzela vojne formacije koje su nastale u periodu od 1992. do 1995. godine, a od kojih je Armija RBiH, koja se i u presudama međunarodnih sudova tretira kao "oružane snage Vlade RBiH", također upućuje na pravno sljedništvo u preuzimanju prava i obaveza. Prema tome, prema mišljenju Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, eventualno prenošenje nadležnosti sa države na entitete ne bi prvenstveno ukazivalo na odgovornost po osnovu "imaoca opasne stvari", već prvenstveno ukazuje na nastojanje države da kroz strukture vlasti ispuni svoje obaveze u cijelosti ako je to moguće, ili ako nije moguće, da država Bosna i Hercegovina preuzme materijalnu odgovornost za nastanak štetnih posljedica. Ukazano je da je Federacija Bosne i Hercegovine entitet u okviru države Bosne i Hercegovine, koji čini jednu cjelinu u okviru pravnog sistema u Bosni i Hercegovini, ali koji nije potpuno samostalan, odvojen, odvojiv, već egzistira u okviru ustavnih rješenja iz Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim prenesenih ovlaštenja i nadležnosti. Stoga je zaključeno da je predmetni zahtjev opravdan i da opravdano ukazuje na isključivu odgovornost države Bosne i Hercegovine.
IV. Relevantni propisi
26.
Zakon o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02), koji je stupio na snagu 20. marta 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
1. Ovim zakonom uređuje se organizaciona struktura za uklanjanje i izviđanje mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava (u daljem tekstu: deminiranje) na području Bosne i Hercegovine, utvrđuju tijela nadležna za provođenje deminiranja, prava i obaveze osoba koje obavljaju poslove deminiranja te nadzor nad provođenjem ovog zakona.
2. Pod deminiranjem, u smislu ovog zakona, ne smatra se:
a) uklanjanje neeksplodiranih improviziranih diverzantsko-terorističkih naprava koje su predmet krivičnog djela ili prekršaja i spadaju u isključivu nadležnost organa unutarnjih poslova;
b) specifične potrebe vojske entiteta u postupku uklanjanja i uništavanja upotrijebljenih, a neeksplodiranih ubojitih sredstava za vrijeme i poslije obuke i vježbi njenih pripadnika, zaliha kojima je istekao rok upotrebe;
c) uklanjanje škarta u procesu proizvodnje naoružanja i vojne opreme, repromaterijala u procesu proizvodnje i proizvoda na zalihi sa istekom roka upotrebe.
Član 2.
1. Poslovi deminiranja, u smislu ovog zakona, značajni su za sigurnost Bosne i Hercegovine i zaštitu životne okoline i zdravlja.
2. Osiguranje uslova za izvršenje dugoročnog zadatka deminiranja u nadležnosti je vlasti Bosne i Hercegovine i vlasti entiteta.
Član 42.
BHMAC i entitetski MAC-ovi, uspostavljeni u skladu sa ranije važećim propisima koji reguliraju oblast deminiranja u Bosni i Hercegovini, nastavit će raditi dok se ne zamijene novim tijelima u skladu s ovim zakonom.
Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 39/03), koji je stupio na snagu 16. augusta 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se sistem zaštite i spašavanja ljudi, biljnog i životinjskog svijeta, materijalnih, kulturnih, historijskih i drugih dobara i okoliša (u daljem tekstu: ljudi i materijalna dobra) od prirodnih nepogoda, tehničko-tehnoloških, ekoloških i drugih nesreća ili ratnih opasnosti (u daljem tekstu: prirodne i druge nesreće), prava i dužnosti građana i organa Federacije, kantona i općina, privrednih društava i drugih pravnih lica, te druga pitanja od značaja za oblast zaštite i spašavanja od prirodnih i drugih nesreća u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 86. st. 1. i 2.
Zaštita od neeksplodiranih ubojnih sredstava (u daljem tekstu: NUS-a) je mjera koja se sastoji u pronalaženju, otkrivanju, obilježavanju, iskopavanju, prenošenju, utovaru, prevoženju, istovaru, privremenom skladištenju, dezaktiviranju i uništavanju NUS-a na svim područjima na kojima se nalaze ta sredstva.
Izuzetno od odredaba stava 1. ovog člana, izviđanje i obilježavanje mina u minskim poljima se posebno organizira i vrši u nadležnosti ureda Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini, suglasno Zakonu o deminiranju u Bosni i Hercegovini.
Član 88.
Poslove iz stava 1. člana 86. ovog zakona organizira Federalna uprava i uprave civilne zaštite kantona, preko posebno organiziranih timova za uništavanje NUS-a, kao i fizička i pravna lica koja dobiju ovlaštenje za obavljanje tih poslova, kao i specijalizirane jedinice civilne zaštite i Vojska Federacije, u skladu sa propisima kojim su uređena ta pitanja.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 22/06), koji je stupio na snagu 9. maja 2006. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
U članu 86. stav 2. mijenja se i glasi:
Poslove koji se odnose na problematiku uklanjanja mina i NUS-a, vrše jedinice civilne zaštite za uklanjanje mina i NUS-a (u daljnjem tekstu: timovi za deminiranje) na način regulisan Zakonom o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 5/02) i Standardom za uklanjanje mina i NUS-a u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Standardi BiH) i Standardnim operativnim procedurama uklanjanja i uništavanja NUS-a, koje donosi direktor Federalne uprave (u daljnjem tekstu: SOP)."
Član 41.
Član 88. mijenja se i glasi:
Poslove iz st. 1. i 2. člana 86. ovog Zakona, organizuje Federalna uprava i uprave civilne zaštite kantona preko timova za deminiranje koji poslove deminiranja izvršavaju na način utvrđen u Zakonu o deminiranju u Bosni i Hercegovini, Standardima BiH i SOP.
Pripadnici timova za deminiranje koji se bave poslovima iz st. 1. i 2. člana 86. ovog Zakona, moraju ispunjavati uslove utvrđene u Zakonu i Standardima iz stava 1. ovog člana i imati ovlaštenje za obavljanje tih poslova koje izdaje Centar za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini.
V. Dopustivost
27. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
28. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u Tešnju (sudija Općinskog suda u Tešnju Željko Mandić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
VI. Meritum
29. Podnosilac zahtjeva, u suštini, traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti odredaba čl. 86. st. 1. i 2. i 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 39/03 i 22/06) sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02).
30. Ustavni sud, kao prvo, podsjeća da je zadatak ovog suda, u smislu odredbe člana VI/3.c), da odgovori na pitanje podnosioca zahtjeva da li je zakon o čijoj valjanosti zavisi njegova odluka kompatibilan sa zakonima Bosne i Hercegovine. U ovoj odluci Ustavni sud neće davati redovnom sudu bilo kakva mišljenja i upute u pogledu rješavanja konkretnog predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev, budući da je pitanje primjene i tumačenja materijalnog prava u nadležnosti redovnih sudova.
31. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su odredbe člana 86. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) kompatibilne sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02). Pri tome Ustavni sud zapaža da je federalni zakon donesen nakon donošenja državnog zakona.
32. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je odredbama čl. 1. i 2. Zakona o deminiranju u BiH propisana organizaciona struktura za uklanjanje i izviđanje mina i NUS-a (deminiranje) na području Bosne i Hercegovine, te se utvrđuju organi nadležni za provođenje deminiranja. Također, navedena odredba propisuje i šta podrazumijeva pojam deminiranja. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 2. Zakona o deminiranju u BiH propisano da su poslovi deminiranja značajni za sigurnost Bosne i Hercegovine i zaštitu životne okoline i zdravlja, te je određeno da je izvršenje zadataka deminiranja u nadležnosti vlasti Bosne i Hercegovine i vlasti entitetā. Iz navedenog proizlazi da su navedenim odredbama propisani opći principi u oblasti deminiranja na nivou Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se ovi opći principi iz državnog zakona razrađuju odredbom člana 86. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) na način da se određuje šta podrazumijeva zaštitu od NUS-a, kao i da se u pogledu izviđanja i obilježavanje mina u minskim poljima zadržava nadležnost Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini u skladu sa Zakonom o deminiranju u BiH. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, odredba člana 86. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) nije u koliziji sa odredbama čl. 1. i 2. Zakona o deminiranju u BiH, budući da odredbe federalnog zakona razrađuju ove opće odredbe državnog zakona uz napomenu da je takva razrada, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo dozvoljena odredbama člana 2. Zakona o deminiranju u BiH, koji u relevantnom dijelu propisuje da je izvršenje zadataka deminiranja u nadležnosti vlasti Bosne i Hercegovine
"...i vlasti entitetā...". Dalje će Ustavni sud ispitati da li je odredba člana 86. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) kompatibilna sa odredbom člana 42. Zakona o deminiranju u BiH, koja propisuje nastavak rada Centra za uklanjanje mina u BiH i entitetskih centara za uklanjanje mina do momenta njihove zamjene novim organima. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedene odredbe nisu u koliziji, jer je i stavom 2. člana 86. federalnog zakona zadržana nadležnost državnog Centra za uklanjanje mina u poslovima izviđanja i obilježavanje mina. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da su odredbe člana 86. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) kompatibilne sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH, jer se međusobno dopunjuju. Naime, bitno je da odredbe člana 42. Zakona o deminiranju u BiH propisuju nastavak rada Centra za uklanjanje mina BiH, kao i entitetskih centara za uklanjanje mina sve do njihove zamjene novim organima.
33. Dalje će Ustavni sud ispitati kompatibilnost odredaba člana 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da odredba člana 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) propisuje nadležne organe Federacije BiH i kantona za organiziranje poslova iz stava 1. člana 86. navedenog zakona. Dakle, navedenom odredbom se razrađuje pitanje nadležnosti organa za obavljanje poslova u pogledu uklanjanja NUS-a, koji su bliže definirani odredbom člana 86. stav 1. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03). Ustavni sud ne može zaključiti da je navedena odredba u koliziji sa odredbom čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH, jer se njome samo razrađuje pitanje nadležnosti federalnih i kantonalnih organa u pogledu uklanjanja NUS-a, a takva pitanja mogu biti razrađena federalnim zakonom s obzirom na to da je odredbama člana 2. Zakona o deminiranju BiH propisano da je izvršenje zadataka deminiranja u nadležnosti vlasti Bosne i Hercegovine i vlasti entitetā.
34. Dalje, Ustavni sud konstatira da je kasnijim izmjenama Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03), koje su stupile na snagu 9. maja 2006, te koje su objavljene u "Službenim novinama FBiH" broj 22/06, izmijenjena odredba čl. 86. st. 2. i 88. navedenog zakona. Stoga će Ustavni sud ispitati kompatibilnost i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 22/06) u dijelu u kojem su izmijenjene odredbe čl. 86. stav 2. i čl. 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 39/03) sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH. Ustavni sud zapaža da izmijenjeni član 86. stav 2. propisuje da poslove koji se odnose na uklanjanje mina i NUS-a vrše jedinice Civilne zaštite u skladu sa Zakonom o deminiranju u BiH i Standardima donesenim u toj oblasti na nivou BiH i FBiH. Prema mišljenju Ustavnog suda, izmijenjeni član 86. stav 2. je kompatibilan sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH, jer upravo još detaljnije propisuje obavezu da poslovi deminiranja budu usklađeni sa općim principima iz Zakona o deminiranju u BiH, kao i sa Standardima donesenim na nivou BiH. Dakle, navedena izmjena odredbe člana 86. stav 2. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" broj 22/06) nije u koliziji sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH. Također, Ustavni sud zapaža da i izmijenjena odredba člana 88. detaljnije propisuje obavezu postupanja "timova za deminiranje" na način propisan u Zakonu o deminiranju u BiH, kao i Standardima na nivou BiH i FBiH. Pored navedenog, propisuje i obavezu da spomenuti timovi moraju ispunjavati uvjete utvrđene Zakonom o deminiranju u BiH i imati ovlaštenja Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da izmijenjena odredba člana 88. nije u koliziji sa odredbom čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u BiH, budući da navedena odredba ekplicitno propisuje obavezu da se poslovi deminiranja izvršavaju u skladu sa Zakonom o deminiranju u BiH, relevantnim odredbama Zakona o deminiranju u BiH (član 2. navedenog zakona) data je nadležnost (i) entitetima u oblasti izvršavanja zadataka deminiranja.
35. Ustavni sud zapaža da izmjenama Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, koje su stupile na snagu 27. jula 2010. godine, a objavljene u "Službenim novinama FBiH" broj 43/10, nije došlo do izmjene odredaba čl. 86. st. 1. i 2. i čl. 88. navedenog zakona, te, stoga, Ustavni sud neće razmatrati navedene izmjene.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su odredbe čl. 86. st. 1. i 2. i čl. 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 39/03, 22/06 i 43/10) kompatibilne sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02), budući da se međusobno dopunjuju na način da federalni zakon razrađuje opće principe u pogledu deminiranja propisane državnim zakonom koji je takvu razradu principa dozvolio svojim odredbama.
VII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da su odredbe čl. 86. st. 1. i 2. i čl. 88. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine FBiH" br. 39/03, 22/06 i 43/10) kompatibilne sa odredbama čl. 1, 2. i 42. Zakona o deminiranju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 5/02).
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.