Službeni glasnik BiH, broj 17/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4534/15, rješavajući apelaciju Sabahudina Muhića i Zemira Muhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sabahudina Muhića i Zemira Muhića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na:

- rješenja Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 K 246101 15 Kž 3 od 1. decembra 2015. godine i 32 0 K 246101 15 Kž od 22. septembra 2015. godine i

- rješenja Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 K 246101 15 Kv 4 od 24. novembra 2015. godine i 32 0 K 246101 15 Kv 2 od 17. septembra 2015. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sabahudin Muhić i Zemir Muhić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Mirna Delalić, advokatica iz Tuzle, podnijeli su 8. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 246101 15 Kž od 22. septembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 246101 15 Kv 2 od 17. septembra 2015. godine. Drugoapelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da odmah bude pušten iz pritvora uz određivanje odgovarajućih mjera zabrane kako bi mogao ostvariti pravo na obrazovanje i kao redovan student pohađati nastavu u akademskoj 2015/2016. godini.

2. Apelanti su 29. decembra 2015. godine podnijeli dopunu apelacije protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 246101 15 Kž 3 od 1. decembra 2015. godine i Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 4 od 24. novembra 2015. godine. Dostavljajući navedena rješenja, apelanti su obavijestili Ustavni sud da je Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 K 11 od 11. decembra 2015. godine apelantima ukinut pritvor jer je 11. decembra 2015. godine izrečena i objavljena presuda, a apelanti odmah pušteni na slobodu. Iz tih razloga, drugoapelant je povukao zahtjev za donošenje privremene mjere, s obzirom na to da je postao bespredmetan, a apelanti su naglasili da i dalje ostaju pri podnesenoj apelaciji kao i njenoj dopuni.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od Tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 16. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. novembra 2015. godine, Općinski sud 24. novembra 2015. godine, a Tužilaštvo 20. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 032 0 K 246101 15 Kpp od 22. augusta 2015. godine, donesenim u krivičnom postupku protiv osumnjičenih apelanata i Ibrahima Hasanovića, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo sprječavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), apelantima je određen pritvor u trajanju od jedan mjesec, i to prvoapelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačke c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a drugoapelantu iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, koji po tom rješenju može trajati najduže do 21. septembra 2015. godine do 14.30 sati za prvoapelanta, a najduže do 22. septembra 2015. godine do 13.45 sati za drugoapelanta.

7. Ocjenjujući sve provedene dokaze, sud nalazi da postoji osnovana sumnja da su apelanti i Ibrahim Hasanović počinili krivično djelo koje im se naredbom za provođenje istrage stavlja na teret. U tom kontekstu utvrđeno je, na osnovu iskaza poimenično navedenih svjedoka, oštećenih policajaca koji su došli na intervenciju povodom prijave građana zbog narušavanja javnog reda i mira koje su činili apelanti, da su svjedoci spriječeni u preduzimanju službene radnje na način da su ih apelanti i trećeosumnjičeni fizički napali, te da su tom prilikom zadobili tjelesne ozljede koje su objektivizirane u medicinskoj dokumentaciji. Kada su u pitanju zakonski uvjeti za određivanje mjere pritvora, sud je mišljenja da ne postoje razlozi iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH za određivanje pritvora, jer su, prema mišljenju suda, materijalni dokazi prikupljeni i ostalo je samo još vještačenje, na što apelanti ne mogu utjecati i na taj način ometati krivični postupak. Što se tiče utjecaja na svjedoke, Tužilaštvo ne navodi da treba saslušati još neke svjedoke osim onih saslušanih u toku dotadašnjeg postupka, a na što je odbrana osumnjičenih razložno ukazala. Što se tiče osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH za određivanje pritvora, sud je mišljenja da kod osumnjičenog drugoapelanta ne postoje naročite okolnosti koje bi sudu ukazivale na bojazan da bi on boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, dok kod osumnjičenog prvoapelanta sud nalazi da ranija osuđivanost čini naročite okolnosti koje izazivaju bojazan da bi on boravkom na slobodi mogao počiniti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine i teža. Kada je u pitanju osnov za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, sud nalazi da su ispunjeni i opći i posebni uvjeti propisani zakonom, jer se za djelo koje se osumnjičenim apelantima stavlja na teret može izreći kazna zatvora u trajanju deset godina, a djelo je izvršeno u vanrednim okolnostima, pred većim brojem građana na javnom mjestu, a apelanti su i prije toga izazvali uznemirenje građana bacanjem staklenih boca po kolovozu tokom vožnje.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv od 26. augusta 2015. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branioca apelanata izjavljene protiv rješenja sudije za prethodni postupak kojim je apelantima određena mjera pritvora u trajanju od jedan mjesec.

9. Kako navodi Općinski sud, na osnovu stanja iz spisa i prikupljenih dokaza postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, što proizlazi iz iskaza svjedoka S. N. i Š. N., a na to upućuju i materijalni dokazi u spisu, čime je ispunjen osnovni uvjet za određivanje mjere pritvora. Kada su u pitanju posebni razlozi za određivanje pritvora, nesporno je da je prvoapelant prethodno osuđivan Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 044181 07 K od 27. aprila 2012. godine zbog dva krivična djela – nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, što je svakako naročita okolnost koja opravdava bojazan da bi prvoapelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo, a s obzirom na zaprijećenu kaznu za krivično djelo koje mu je u konkretnom slučaju stavljeno na teret, ispunjen je i poseban uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u odnosu na prvoapelanta.

10. Također, kako navodi Općinski sud, nesporno je da se za krivično djelo sprječavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. KZFBiH može izreći kazna zatvora do deset godina, što je objektivni uvjet za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Dalje, Općinski sud je mišljenja da postoji osnovana sumnja da su apelanti to krivično djelo počinili u vanrednim okolnostima koje se ogledaju u tome da su službene osobe sprječavane u vršenju službene radnje na javnom mjestu, što je mogao uočiti veći broj građana, da su pri tome službene osobe tjelesno ozlijeđene, što svakako krivičnom djelu daje posebnu težinu i s obzirom na način izvršenja i na posljedice, pa bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, na koji je način u cijelosti ispunjen poseban uvjet za određivanje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na prvoapelanta. Kako navodi Općinski sud, kada je u pitanju tvrdnja odbrane drugoapelanta navedena u žalbi da on, u vrijeme kada je već bio pritvoren, mora na hiruršku intervenciju odstranjivanja kile u lijevoj preponi, činjenica je da o takvoj mogućnosti govori nalaz UKC Tuzla koji je dat 16. aprila 2015. godine, tako da, s obzirom na vrijeme počinjenja krivičnog djela, dakle više od četiri mjeseca od takvog nalaza, ne postoje indicije za hitnost takvog zahvata.

Osporena rješenja

11. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 2 od 17. septembra 2015. godine apelantima je produžen pritvor za dva mjeseca i prema tom rješenju može trajati najduže do 17. novembra 2015. godine do 14.30 sati za prvoapelanta, a do 13.45 sati za drugoapelanta.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da, nakon što je razmotren prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, kojem se odbrana protivila, vijeće nalazi da je prijedlog Tužilaštvu opravdan i zasnovan na zakonu. Na osnovu činjenice da je optužnica protiv apelanata potvrđena, kao i ocjenjujući priloge uz optužnicu, nije sporno da su apelanti osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Nakon analize iskaza svjedoka Š. N. i S. N. i medicinske dokumentacije na njihovo ime u kojoj su utvrđene povrede, Općinski sud je zaključio da su apelanti nesporno osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, čime je ispunjen osnovni uvjet za produženje mjere pritvora.

13. Općinski sud je utvrdio da, kada su u pitanju posebni uvjeti za produženje mjere pritvora, nije sporno da je prvoapelant već osuđivan za dva krivična djela – nasilničko ponašanje iz člana 362. KZFBiH, dakle zbog krivičnih djela iz iste grupe krivičnih djela kao i djelo koje se optuženom u konkretnom slučaju stavlja na teret, dakle zbog krivičnih djela protiv javnog reda. Navedene pravne okolnosti, kako smatra Općinski sud, svakako predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi prvoapelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo, s obzirom na zaprijećenu kaznu za krivična djela za koja je pravosnažno osuđen i na zaprijećenu kaznu za krivično djelo koje mu je u konkretnom slučaju stavljeno na teret, pa je u cijelosti ispunjen poseban razlog za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u odnosu na prvoapelanta.

14. Odlučujući o posebnom razlogu za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH koji se stavlja kao razlog za produženje pritvora apelantima, nesporno je da se za krivično djelo sprječavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. KZFBiH može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina, na koji način je ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Također, Općinski sud je mišljenja da je konkretno krivično djelo počinjeno u vanrednim okolnostima koje se ogledaju u tome da postoji osnovana sumnja da su apelanti sprječavali službene osobe u vršenju službenih radnji na javnom mjestu, što je mogao uočiti veći broj građana iz obližnjih stambenih objekata. U pogledu razloga za produženje pritvora za drugoapelanta, ne postoje indicije za hitnost hirurškog zahvata, a u svakom slučaju postoje zdravstvene službe u KPZ Tuzla gdje se drugoapelant može obratiti za takvu vrstu pomoći.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 246101 15 Kž od 22. septembra 2015. godine žalbe branioca apelanata odbijene su kao neosnovane i Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 2 od 17. septembra 2015. godine potvrđeno.

16. Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom prvoapelantovog branioca osporava postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje, odnosno produženje pritvora. Naime, Tužilaštvo je podiglo optužnicu broj T03 0 KT 0051905 15 od 15. septembra 2015. godine protiv apelanata zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo sprječavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZFBiH, koja je potvrđena 16. septembra 2015. godine, čime je potvrđena i osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo za koje su i optuženi. Isto tako, neosnovano se žalbama branioca apelanata osporava postojane posebnih uvjeta za produženje mjere pritvora, i to žalbom prvoapelantovog branioca vezano za tačke c) i d) člana 146. ZKPFBiH, a žalbom drugoapelantovog branioca u odnosu na tačku d) člana 146. ZKPFBiH.

17. Utvrdivši da su ti žalbeni prigovori apelanata neosnovani, Kantonalni sud navodi da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisano da se određenoj osobi, ako postoji osnovana sumnja da je učinila krivično djelo, pritvor može odrediti, odnosno produžiti, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Budući da nije sporno da je prvoapelant prethodno osuđivan za dva krivična djela – nasilničko ponašanje iz člana 362. KZFBiH, to, prema ocjeni Kantonalnog suda, predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju na opravdanu bojazan da će prvoapelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje je optužen i za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju tri godine i teža kazna. Kantonalni sud se pozvao na član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH kojim je propisano da se pritvor može odrediti, odnosno produžiti, određenoj osobi ako postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Kada je u pitanju konkretan slučaj, Kantonalni sud zapaža da je prvostepeni sud u prilog vlastitoj ocjeni o egzistiranju tog posebnog pritvorskog osnova u odnosu na apelante naveo da je krivično djelo počinjeno u vanrednim okolnostima koje se ogledaju u tome da postoji osnovana sumnja da su apelanti sprječavali službene osobe u vršenju službenih radnji na javnom mjestu, što je mogao uočiti veći broj građana iz obližnjih stambenih objekata, s obzirom na vrijeme dešavanja jer se radilo o ranim večernjim satima. Dakle, vrijeme i mjesto počinjenja krivičnog djela i povređivanje policajaca ukazuje na činjenicu da bi puštanje na slobodu apelanata rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, pa je, na osnovu ranije navedenih činjenica, sud izveo zaključak o vanrednim okolnostima počinjenja djela, njegovoj posebnoj težini, te stvarnoj prijetnji za narušavanje javnog reda u slučaju da pritvor bude ukinut, a apelanti pušteni na slobodu. Kantonalni sud zaključuje da se iz osporenog rješenja doista vidi koje to činjenice i okolnosti ukazuju na postojanje svakog od pojedinačnih uvjeta za zakonit pritvor u skladu s odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

18. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 3 od 13. novembra 2015. godine apelantima je produžen pritvor za dva mjeseca, koji može trajati najduže do 13. januara 2016. godine do 14.30 sati za prvoapelanta, a do 13.45 sati za drugoapelanta, zbog istih pritvorskih razloga. Međutim, rješenje je nakon žalbe branioca apelanata ukinuto Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 246101 15 Kž 2 od 19. novembra 2015. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje uz obrazloženje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH.

19. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 4 od 24. novembra 2015. godine apelantima je produžen pritvor za dva mjeseca zbog posebnih razloga predviđenih u članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, koji može trajati najduže do 13. januara 2016. godine do 14.30 sati za prvoapelanta, a do 13.45 sati za drugoapelanta.

20. U obrazloženju je prvenstveno navedeno da je optužnica protiv apelanata potvrđena 16. septembra 2015. godine, te da je na ročištu održanom u smislu kontrole opravdanosti pritvora nakon isteka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja tužilac predložio produženje pritvora, a odbrana je negirala kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnih pritvorskih razloga. Općinski sud je, s obzirom na to da je optužnica potvrđena, kao nesporno utvrdio da su apelanti osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, na koji način je ispunjen osnovni uvjet za produženje mjere pritvora, a sud je takvo uvjerenje stekao nakon ocjene iskaza svjedoka Š. N. i S. N. i medicinske dokumentacije na njihovo ime, u kojoj su utvrđene povrede. Navedeno je da se iskazi svjedoka dati na glavnom pretresu nisu bitno promijenili u odnosu na iskaze date u istrazi, tako da osnovana sumnja u odnosu na optužene apelante nije došla u pitanje.

21. U odnosu na poseban uvjet za produženje mjere pritvora prvoapelantu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Općinski sud je, uvidom u izvod iz kaznene evidencije na prvoapelantovo ime koji je izdala Policijska stanica Bratunac broj 12-5/01-234-1-139/15, utvrdio da prvoapelant nije osuđivan. Općinski sud je utvrdio da je ranija presuda Općinskog suda broj 32 0 K 044181 07 K zbog dva krivična djela – nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, kojom je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i koja je navedena u generalijama za prvoapelanta u predmetnoj optužnici, odnosno osuda izrečena tom presudom brisana, tako da se ima smatrati da je prvoapelant neosuđivana osoba. U tom kontekstu nema ni naročitih okolnosti koje bi opravdavale bojazan da bi mogao ponoviti krivično djelo, kako to tvrdi Tužilaštvo, odnosno nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora prvoapelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Međutim, u odnosu na član 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Općinski sud je utvrdio da je, osim općeg, ispunjen i poseban uvjet za produženje pritvora u odnosu na oba apelanta, jer je, kako je naveo Općinski sud, nesporno da se za krivično djelo sprječavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZ može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina. Također, vijeće je utvrdilo da je djelo počinjeno u vanrednim okolnostima jer postoji osnovana sumnja da su apelanti spriječili službene osobe u vršenju službene dužnosti na javnom mjestu, što je mogao uočiti veći broj građana iz obližnjih stambenih objekata, s obzirom na vrijeme dešavanja jer se radilo o ranim večernjim satima, a nema sumnje da su građani registrirali taj događaj jer je do osnovane sumnje da su optuženi počinili predmetno krivično djelo došlo upravo nakon prijave NN građana. Općinski sud je istakao da je sve vidio veći broj građana koji su objektivno mogli biti uznemireni jer se pred njihovim očima napadaju službene osobe. Stoga je Općinski sud istakao da su za određivanje pritvora po tom osnovu ispunjena sva četiri kumulativna uvjeta, tj. zaprijećena kazna, vanredne okolnosti počinjenja djela i posebna težina, s obzirom na posljedice, kao i to da bi puštanje optuženih na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S obzirom na navedeno, istaknuto je da se primjenom mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, kako je to predložila odbrana, ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje produženjem pritvora.

22. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 246101 15 Kž 3 od 1. decembra 2015. godine žalba branioca apelanata protiv Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 4 od 24. novembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana.

23. Kako navodi Kantonalni sud, žalbom se neosnovano ukazuje na to da je prvostepeni sud propustio dati argumente za navode branioca apelanata kojima je osporavano postojanje osnovane sumnje jer iz zapisnika s ročišta koje je održano pred prvostepenim sudom 13. novembra 2015. godine proizlazi da se braniteljica apelanata protivila produženju mjere pritvora, paušalno navodeći da u toku dokaznog postupka nisu dokazani elementi krivičnog djela koje se optuženima stavlja na teret, pa kako je prvostepeni sud u razlozima osporenog rješenja naveo upravo činjenicu da je odbrana negirala postojanje osnovane sumnje, to je i žalba u tom dijelu neosnovana. Dalje, Kantonalni sud nalazi da su neosnovani žalbeni prigovori branioca apelanata kojima se ukazuje na to da osporeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i kada su u pitanju posebni uvjeti za pritvor optuženim propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u vezi s članom 46. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku FBiH, i to posebno u odnosu na postojanje vanrednih okolnosti i postojanje opasnosti od narušavanja javnog reda, kao i da su neosnovani žalbeni prigovori da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Kako je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge za svoje zaključke o kumulativnom ispunjenju svih posebnih uvjeta za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, koje kao osnovane prihvata i Kantonalni sud, onda žalbeni prigovori kojima branilac apelanata ukazuje na to da osporeno rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama ili da su oni paušalno navedeni, odnosno da su u tom smislu pogrešni činjenični zaključci prvostepenog suda, nisu mogli biti prihvaćeni kao osnovani. Kantonalni sud je zaključio da je apelantima pritvor produžen u skladu s odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, što je u saglasnosti s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, kako je prvostepeno rješenje doneseno pravilno i zakonito, dakle u skladu s odredbama procesnog zakona i odredbama Evropske konvencije na koje se branilac apelanata neosnovano poziva, onda se i nije moglo prihvatiti da se u konkretnom slučaju radi o povredi prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost zbog već navedenih razloga. Osim toga, istaknuto je da se ne mogu prihvatiti prijedlozi branioca apelanata o zamjeni pritvora mjerama zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, te je istaknuto da je Općinski sud razmotrio izricanje tih mjera i u osporenom rješenju (str. 4) dao jasne razloge zašto ih nije prihvatio, te je istaknuto da i Kantonalni sud smatra da se, s obzirom na okolnost izvršenja krivičnog djela za koje su optuženi osnovano sumnjivi da su ga učinili i težinu tog djela, uz ostale navedene okolnosti, svrha pritvora optuženima ne bi mogla ostvariti izricanjem blažih mjera zabrane.

24. I konačno, Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 K od 11. decembra 2015. godine ukinut je pritvor apelantima i utvrđeno da se oni odmah puste na slobodu. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantima 11. decembra 2015. godine izrečena i objavljena presuda kojom su osuđeni na kaznu zatvora od po jednu godinu, pa sud smatra da ne postoje više razlozi za zadržavanje u pritvoru, odnosno optužba u svom prijedlogu za produženje pritvora nije obrazložila na koji način bi eventualno apelanti utjecali na vođenje krivičnog postupka, a okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela i ličnost počinilaca ne ukazuju na to da postoje bilo kakvi razlozi da bi apelanti boravkom na slobodi utjecali na krivični postupak, zbog čega je u smislu odredbe člana 152. ZKPFBiH sud odlučio kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka 1.c) Evropske konvencije, te član 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

26. Apelanti smatraju da se u analizi osporenih rješenja u dispozitivu rješenja ne navodi zakonski osnov za produženje pritvora. U uvodu se navodi koji je sud donio rješenje, u kojem je sastavu i ko je sve učestvovao u donošenju rješenja, navodi se i krivično djelo koje im se stavlja na teret, kao i optužnica i prijedlog po kojem se postupa, te imena apelanata kao osoba koje se lišavaju slobode, ali se u dispozitivu rješenja ne navode zakonski osnovi za produženje pritvora. Usljed svega navedenog, jasno je da je u postupku produženja pritvora apelantima pred Općinskim i Kantonalnim sudom došlo do povrede njihovog prava na ličnu slobodu i sigurnost u smislu člana 5. Evropske konvencije jer njihovo lišenje slobode nije bilo u skladu s postupkom propisanim zakonom, posebno zato što sudovi nisu naveli zakonski osnov lišenja slobode apelanata, iako su to bili dužni učiniti u skladu s odredbama člana 148. stav 2. ZKPFBiH.

27. Dalje, apelanti navode da su u konkretnom predmetu Općinski i Kantonalni sud proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise prilikom produženja pritvora i (ne)odlučivanja o primjeni blažih mjera prinude, s obzirom na to da nisu ni uzeli u razmatranje primjenu ni jedne blaže mjere koja im je bila na raspolaganju, iako je to obaveza propisana članom 145. stav 1. ZKPFBiH, pa je stoga u konkretnom postupku određivanja pritvora apelantima došlo do kršenja njihovih prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je obrazloženje kakvo su ponudili Općinski i Kantonalni sud u cijelosti nedostatno i neadekvatno, jer se kao razlog produženja pritvora navodi samo prvoapelantova prethodna osuđivanost, bez bilo kakve konkretizacije naročitih okolnosti koje bi opravdavale bojazan da će prvoapelant ponoviti krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Zapravo, redovni sudovi samo parafraziraju zakonske odredbe da bi svoju odluku zasnovali isključivo na prvoapelantovoj prethodnoj osuđivanosti, i to samo uz navođenje da se radi o krivičnim djelima nasilničko ponašanje. Apelanti navode da, izuzev obilježja krivičnog djela koje im se stavlja na teret, redovni sud nije konkretizirao ni obrazložio vanredne okolnosti u predmetu, te zašto smatra da je konkretno djelo navodno posebno teško, niti su obrazložili zašto bi i da li bi uopće puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Osim toga, kako navode apelanti, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) naznačio je da bi se takav pritvorski osnov mogao upotrijebiti samo dok postoji kontinuirana prijetnja za javni red i da bi to bilo primjenjivo samo tamo gdje bi se moglo pokazati da bi oslobađanje određene osobe zapravo narušilo javni red u tom konkretnom vremenu. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, očigledno je da ne postoje pritvorski osnovi iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPBiH u odnosu na apelante, jer nisu ispunjeni osnovni zahtjevi propisani odredbama ZKPFBiH, kako je to sve prethodno i obrazloženo. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, jasno je da je apelantima u postupku određivanja, odnosno produženja pritvora, narušeno njihovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, što je dovelo do kršenja prava iz člana 5. Evropske konvencije, jer ni Općinski ni Kantonalni sud nisu adekvatno obrazložili svoje odluke o produženju pritvora apelantima.

28. Imajući u vidu sve navedeno, apelanti predlažu da Ustavni sud donese odluku o usvajanju apelacije, utvrdi povredu ustavnih prava apelanata, ukine osporena rješenja i apelantima dodijeli odštetu u pravičnom iznosu i troškove nastale zbog povrede njihovih ustavnih prava. Drugoapelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da odmah bude pušten iz pritvora uz određivanje odgovarajućih mjera zabrane kako bi mogao ostvariti pravo na obrazovanje i kao redovan student pohađati nastavu u akademskoj 2015/2016. godini.

29. U dopuni apelacije navodi se da je Općinski sud samo formalno naveo da je razmatrao primjenu blažih mjera, i to dajući isto obrazloženje za obojicu apelanata, bez ocjene posebnih okolnosti za svakog pojedinačno. Štaviše, Općinski sud je zapravo samo parafrazirao zakonske odredbe koje se odnose na posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Apelanti navode da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise prilikom produženja pritvora i odlučivanja o primjeni blažih mjera prinude, s obzirom na to da nisu na adekvatan način uzeli u razmatranje primjenu ni jedne blaže mjere zabrane, niti su to adekvatno obrazložili, sve u smislu člana 145. stav 1. u vezi s članom 148. ZKPFBiH, na koji način je došlo do kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, očigledno je da pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, na osnovu kojeg je apelantima produžen pritvor, ne postoji i da nisu ispunjeni osnovni zahtjevi propisani tim članom ZKPFBiH, kako je to prethodno i obrazloženo. Stoga je produženjem pritvora apelantima iz tih pritvorskih razloga počinjena gruba povreda njihovih prava na ličnu slobodu i sigurnost iz Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, apelanti naglašavaju da ostaju pri prijedlogu iznesenom u prvobitnoj apelaciji, te podnose dodatni prijedlog da Ustavni sud donese odluku o usvajanju dopune apelacije, utvrdi povredu člana 5. Evropske konvencije, ukine osporena rješenja i apelantima dodijeli odštetu u pravičnom iznosu, kao i troškove nastale zbog utvrđivanja povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost.

b) Odgovori na apelaciju

30. Općinski sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani, te da je u spornom rješenju tog suda jasno naveden zakonski osnov za produženje pritvora, odnosno opći i posebni razlozi, te da su detaljno obrazloženi razlozi za odlučenje. U navedenom predmetu iz predočene ranije potvrđene optužnice, te iz iskaza svjedoka jasno je da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, a što je osnovni uvjet za produženje mjere pritvora. Dalje, prvoapelant je do počinjenja predmetnog krivičnog djela bio osuđivan za dva krivična djela – nasilničko ponašanje iz člana 362. KZFBiH, odnosno iz iste grupe krivičnih djela protiv javnog reda i mira. Kada je u pitanju drugoapelant, Općinski sud smatra da su u potpunosti ispunjeni posebni uvjeti za produženje mjere pritvora, jer se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora deset godina, a i apelanti su sprječavali službene osobe u obavljanju službenih radnji na javnom mjestu, što je mogao uočiti veći broj građana iz stambenih objekata.

31. Kantonalni sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani, jer je postupajući povodom žalbi branioca apelanata na Rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 2 od 17. septembra 2015. godine žalbe odbio kao neosnovane, a za što je u osporenom rješenju broj 32 0 K 246101 15 Kž od 22. septembra 2015. godine dao valjane razloge, te obrazložio zašto nalazi da su u osporenom rješenju Općinskog suda ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantima iz zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH u odnosu na prvoapelanta, a u odnosu na drugoapelanta zbog razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, te su navedeni zakonski razlozi i obrazloženje konkretnih pritvorskih osnova.

32. Tužilaštvo smatra neosnovanim navode apelanata s obzirom na to da su u rješenjima suda navedeni zakonski osnovi za produženje mjere pritvora. Navedeno je da su redovni sudovi u svojim rješenjima iscrpno obrazložili posebne razloge za produženje mjere pritvora apelantima, a iz tih obrazloženja jasno proizlazi da su ostvareni svi razlozi propisani zakonom za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora apelantima. Osim toga, Tužilaštvo navodi da su apelanti nakon podnošenja prijedloga za određivanje mjere pritvora imali braniteljicu po službenoj dužnosti, te da je nakon toga izabranoj braniteljici na njen zahtjev Tužilaštvo odmah omogućilo uvid u spis i kopiranje relevantne dokumentacije, što je ona i učinila 2. oktobra 2015. godine. U vezi s navedenim, Tužilaštvo navodi da u konkretnom krivičnom postupku nisu povrijeđena prava apelanata kako je to navedeno u podnesenoj apelaciji, zbog čega Tužilaštvo smatra neosnovanim prijedloge iz apelacije, kao i zahtjev za donošenje privremene mjere.

V. Relevantni propisi

33. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 358. st. 1, 2. i 3.
Sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje

(1) Ko silom ili prijetnjom da će izravno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je poduzela u okviru svojih ovlasti ili je na isti način prisili na obavljanje službene radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana službena osoba uvrijeđena, zlostavljana ili je lako tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prijetnjom upotrebe oružja, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini prema službenoj osobi pri obavljanju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili funkcija i čuvanja javnog reda, uhićenja učinitelja krivičnog djela ili čuvanja osobe kojoj je oduzeta sloboda, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. [...].

34. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14, interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke) relevantne odredbe glase:

Član 137.
Vrste mjera

(1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka su poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom. […]

Član 140.
Mjere zabrane

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni, odnosno optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud mu može obrazloženim rješenjem zabraniti da bez odobrenja napusti mjesto boravišta.

(2) Uz mjeru iz stava 1. ovog člana osumnjičenom, odnosno optuženom može biti zabranjeno posjećivanje određenih mjesta ili sastajanje s određenim osobama ili naređeno da se povremeno javlja određenom državnom organu ili privremeno oduzeti putna isprava ili vozačka dozvola, kao i zabranjeno preduzimanje određenih poslovnih aktivnosti.

(3) Mjerama iz st. 1. i 2. ovog člana ne može se ograničiti pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da komunicira sa svojim braniteljem.

(4) Osumnjičeni, odnosno optuženi će se u rješenju o izricanju mjere iz st. 1. i 2. ovog člana upozoriti da se protiv njega može odrediti pritvor ako prekrši izrečene zabrane. […]

Član 145. st. 1. i 2.
Opće odredbe

Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužitelja a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 146. stav (1) tačka a) ovog zakona.

Član 146. stav 1. tačke a) i d)

Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[…]

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

VI. Dopustivost

35. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom i dopunom apelacije su rješenja Kantonalnog suda br. 32 0 K 246101 15 Kž od 22. septembra 2015. godine i br. 32 0 K 246101 15 Kž 3 od 1. decembra 2012. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelanti su primili 23. septembra, odnosno 2. decembra 2015. godine, a apelacija i dopuna apelacije podnesene su 8. oktobra, odnosno 29. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i njena dopuna ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija, odnosno njena dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

VII. Meritum

39. Apelanti navode da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka 1.c) Evropske konvencije.

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...]

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

[...]

42. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje osnovane sumnje na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje osnovane sumnje pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati "osnovanim", zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje radi zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32˗34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća na to da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji osnovana sumnja da je osoba počinila krivično djelo, te ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle osnovane sumnje da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tačke a), b), c) i d) ZKPFBiH.

44. Također, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudija za prethodni postupak, a zatim sudska vijeća Kantonalnog suda utvrdili da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora proizlazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, o čemu su, prema ocjeni Ustavnog suda, dati detaljni, jasni i dovoljni razlozi. Stoga, ništa ne ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje proizvoljno odlučeno.

46. Ustavni sud smatra da zaključak sudskog vijeća Kantonalnog suda o postojanju osnovane sumnje apelanti nisu doveli u sumnju ni svojim navodima i da su data obrazloženja u tom segmentu takvog karaktera da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da su apelanti počinili predmetno krivično djelo u smislu standarda člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za konkretnu fazu postupka redovnim sudovima ukazali na postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, koja je u konkretnom slučaju opravdala pritvor. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u tom dijelu neosnovani i da je sud pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

Posebni pritvorski razlozi

47. Apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz tačaka c) i d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH, jer, prema njihovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje. Dakle, smatraju da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će prvoapelant ponoviti krivično djelo. Također, apelanti smatraju da sudovi nisu obrazložili zašto bi i da li bi uopće njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, odnosno, kako apelanti tvrde, redovni sudovi nisu učinili vjerovatnim postojanje vanrednih okolnosti za narušavanje javnog reda koje bi opravdale pritvor. Prema ocjeni apelanata, data obrazloženja redovnih sudova proizvoljna su, zasnovana na pretpostavkama, a ne na relevantnim dokazima.

Opasnost od ponavljanja krivičnog djela

48. U vezi s ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga, Ustavni sud podsjeća na to da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

49. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će se krivično djelo ponoviti, a iz kojih razloga je u smislu relevantnih odredbi ZKPFBiH rješenjima osporenim prvobitno podnesenom apelacijom produžen pritvor prvoapelantu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera osobe u pitanju (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).

50. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donošenja rješenja o određivanju pritvora zaključio da ne postoji osnov da se prvoapelantu produži pritvor po pritvorskom osnovu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Naime, Općinski sud je, uvidom u izvod iz kaznene evidencije na prvoapelantovo ime koji je izdala PS Bratunac, utvrdio da prvoapelant nije osuđivan jer je brisana njegova osuda izrečena presudom Općinskog suda zbog dva krivična djela – nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, kojom je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i koja je navedena u generalijama za prvoapelanta u predmetnoj optužnici, tako da se ima smatrati da je prvoapelant neosuđivana osoba. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je sam Općinski sud zaključio da nema naročitih okolnosti koje bi opravdavale bojazan da bi prvoapelant mogao ponoviti krivično djelo, odnosno nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora prvoapelantu po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je i prvobitno osporeno rješenje Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 2 od 17. septembra 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda 22. septembra 2015. godine, o produženju pritvora prvoapelantu obrazloženo isključivo tim razlogom (postojanjem ranije presude za istovrsna krivična djela). S obzirom na to da, dakle, osim te činjenice redovni sudovi nisu, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, ponudili konkretne razloge iz kojih bi proizlazilo da je uvjerljivo utvrđeno da postoji opasnost da će prvoapelant ponoviti krivično djelo, to Ustavni sud smatra da je Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 246101 15 Kž od 22. septembra 2015. godine i Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 Kv 2 od 17. septembra 2015. godine prvoapelantu proizvoljno produžen pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

Zaštita javnog reda

51. U vezi s prigovorima apelanata vezanim kako za prvobitno rješenje tako i za dopunom apelacije osporena rješenja o produženju pritvora iz zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora propisanog članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

52. Apelanti smatraju da prilikom određivanja i produženja pritvora nije postojao taj poseban pritvorski razlog, da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje i da nisu učinili vjerovatnim postojanje vanrednih okolnosti i narušavanje javnog reda koje bi opravdalo pritvor. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje na to da je rizik od narušavanja javnog reda jedan od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se taj osnov može uzeti u obzir samo izuzetno u posebnim okolnostima i kada činjenice ukazuju na to da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud podsjeća i na to da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov može se smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao pretpostavka ili budući stav u prilog zatvorskoj kazni (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51; i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

53. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu iz Odluke broj AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72. i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su redovni sudovi pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda, postupali s apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

54. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud napominje da se navedeni osnov za određivanje mjere pritvora može uzeti u obzir samo izuzetno, i to u vanrednim okolnostima, pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud prilikom određivanja pritvora svoj stav o postojanju vanrednih okolnosti zasnovao, između ostalog, na sljedećim razlozima: da se događaj desio naočigled velikog broja građana, te da su građani bili vidno šokirani i uznemireni povodom inkriminiranog događaja koji se desio u Tuzli i da je najšira javnost uznemirena u tolikoj mjeri da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju reda. Dakle, osim visine propisane kazne, načina počinjenja i posljedica koje nastupaju usljed njegovog počinjenja, redovni sudovi su ocijenili vanredne okolnosti koje ukazuju na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda, koje su također neophodne za primjenu navedene zakonske odredbe. U tom smislu, Ustavni sud smatra da je bilo neophodno jasno utvrditi vanredne okolnosti i konkretizirati stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda u slučaju puštanja apelanata na slobodu, i to posebno u fazi produženja pritvora, jer takvi (konkretni) razlozi moraju opravdati mjeru pritvora u daljnjem trajanju od dva mjeseca. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi primjenu tog zakonskog osnova prilikom produženja pritvora apelantima u suštini vezali za težinu krivičnog djela i način izvršenja djela, ne navodeći pri tome niti jedan konkretan dokaz i suštinski razlog u pogledu postojanja vanrednih okolnosti zasnovanih na stvarnoj i razumnoj opasnosti od narušavanja javnog reda koje bi nastalo puštanjem apelanata iz pritvora. Ustavni sud podsjeća na to da, ma koliko neko krivično djelo bilo teško, ono per se ne može opravdati pritvor iz osnova koji propisuje tačka d) člana 146. stav 1. ZKPFBiH. U tom smislu, Ustavni sud ponovo ukazuje na stav Evropskog suda da težina kazne nije dokaz niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti za javni red (vidi Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51). Ustavni sud u obrazloženjima osporenih rješenja nije uočio takve dokaze. Kako su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i jasni razlozi da će zaista i doći do narušavanja javnog reda ukoliko apelanti budu pušteni iz pritvora, pri čemu su redovni sudovi strah od narušavanja javnog reda zasnovali na razlozima koji su nedostatni za primjenu tog pritvorskog osnova, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

55. Konačno, u pogledu navoda apelanata da sud nije primijenio neku od blažih mjera prinude koja im je bila na raspolaganju, iako su apelanti na to ukazivali, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, a što proizlazi i iz relevantnih odredaba ZKPFBiH, redovni sudovi trebaju najprije da razmotre izricanje blažih mjera prilikom odlučivanja o određivanju i produženju pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenom rješenju broj 32 0 K 246101 15 Kž 3 od 1. decembra 2015. godine naveo da je Općinski sud razmotrio izricanje tih mjera, te da je i Kantonalni sud smatrao da se, s obzirom na okolnost izvršenja krivičnog djela za koje su optuženi osnovano sumnjivi da su ga učinili i težina tog djela, uz ostale navedene okolnosti, svrha pritvora optuženim ne bi mogla ostvariti izricanjem blažih mjera zabrane. Međutim, Ustavni sud u vezi s tim ističe da osim tih paušalnih navoda redovni sudovi nisu, u smislu standarda Evropskog suda, ponudili konkretne razloge koji bi opravdali njihov zaključak da se mjerama zabrane ne bi mogla postići svrha zbog koje je apelantima produžen pritvor.

56. Na kraju, Ustavni sud ističe da su osporena rješenja vremenskog karaktera i da su "istekla" 17. novembra 2015. godine, odnosno 11. decembra 2015. godine kada je apelantima Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 246101 15 K od 11. decembra 2015. godine, nakon izricanja osuđujuće presude, ukinut pritvor određen rješenjem od 24. novembra 2015. godine. Stoga, imajući u vidu da je pritvor koji je apelantima određen osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, Ustavni sud ističe da, podržavajući praksu u predmetima koji su s konkretnog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 26), iako je utvrdio povredu prava apelanata garantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, nije bilo osnova za ukidanje osporenih rješenja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dovoljno to što je ukazao na propuste redovnih sudova pri utvrđivanju mjere pritvora apelantima, naglašavajući da redovni sud pri određivanju i produženju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 5. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije jer su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi i razlozi o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH, koji bi bili relevantni i dovoljni da opravdaju držanje apelanata u pritvoru.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.