Službeni glasnik BiH, broj 10/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2545/09 rješavajući apelaciju Z.H. i E.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Z.H. i E.H., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000225 od 21. maja 2009. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Z.H. i E.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijeli su 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000225 od 21. maja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, te tužiteljice Marije Šantić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kao učesnika u postupku, zatraženo je 12. januara 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 21. januara 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 26. marta 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-000347 od 14. marta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001192 od 10. novembra 2008. godine, u tački jedan izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Marije Šantić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupovini stana pobliže označenog u izreci Presude broj Os-5516/00, koji su 18. decembra 2000. godine zaključili apelanti kao kupci, a prvotuženi Rudnik mrkog uglja "Zenica", d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavac, da se apelanti brišu kao suvlasnici tog stana u zemljišnim knjigama i predaju ga u posjed tužiteljici. U tački dva izreke odbijen je i tužbeni zahtjev da se kao suvlasnik spornog stana u zemljišnim knjigama upiše tužiteljica na osnovu Ugovora broj Os-2408/99 od 26. novembra 1999. godine i prvostepene presude suda uz priloženu potvrdu o izvršenoj uplati utvrđenog iznosa cijene stana. U tački tri izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se prvotuženi obaveže da tužiteljici nadoknadi neimovinsku štetu u iznosu od 20.000,00 KM, a apelant Zaim Hrvat u iznosu od 10.000,00 KM, dok je u tački četiri izreke odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka. Tužiteljica je obavezana da apelantima naknadi troškove spora u iznosu od 2.828,70 KM.

7. Iz obrazloženja presuda Općinskog suda i Kantonalnog suda proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je tužiteljica sestra umrle Ružice Šantić koja je bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je prednica tužiteljice u februaru 1999. godine podnijela zahtjev za otkup stana iz društvene svojine, potpisala ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, da je 26. novembra 1999. godine nadležno Međuopćinsko pravobranilaštvo dalo saglasnost na potpisani ugovor, da je 27. novembra 1999. godine prednica tužiteljice umrla, a da nije ovjerila ugovor o kupoprodaji stana kod nadležnog suda, nije platila kupoprodajnu cijenu čime nije ni stekla uvjete da uknjiži pravo vlasništva na spornom stanu. Na osnovu navedenog, Općinski sud je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev, a Kantonalni sud je ovakvu odluku smatrao pravilnom, smatrajući da tužiteljica nije aktivno legitimisana da traži da se utvrdi da je ništav ugovor apelanata o kupovini spornog stana, da se izvrši promjena upisa vlasništva u zemljišnim knjigama Općinskog suda u korist tužiteljice na predmetnom stanu i preda stan tužiteljici, a prvotuženi obaveže da naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu tužiteljici. Dakle, tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje da je ništav ugovor apelanata i da traži brisanje apelanata iz zemljišne knjige i upis tužiteljice na predmetnom stanu nije osnovan, jer ni tužiteljica, kao ni njena prednica, nema zakonsku osnovu za upis prava vlasništva na navedenim nekretninama, a niti je dokazala da su ispunjeni uvjeti iz člana 9. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02, 54/04 i 36/06, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), a zatim za predaju stana u posjed nisu ispunjeni uvjeti iz člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03).

8. Općinski sud nije dozvolio da se preinači tužba na glavnoj raspravi, a Kantonalni sud je odbio kao neosnovane tužiteljicine žalbene navode da je na taj način Općinski sud povrijedio odredbe parničnog postupka. Kantonalni sud je istakao da odredbe člana 57. stav 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisuju da će sud dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaci ako su ispunjeni svi ostali uvjeti, i to da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije i da je tuženi u mogućnosti da raspravlja o preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. Međutim, u konkretnoj situaciji iz stanja spisa je vidljivo da tužiteljica ničim nije bila onemogućena da izvrši preinaku tužbe ranije, a iz sadržaja zapisnika s glavne rasprave održane 15. februara 2007. godine se vidi da su se tuženi protivili preinačenju tužbe obrazlažući to činjenicom da je tužiteljica izmijenila tužbeni zahtjev. Na osnovu navedenog, Općinski sud nije dozvolio da se tužba preinači. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud pravilno postupio s obzirom da je tužiteljica svojom krivicom propustila faze postupka u kojim je mogla preinačiti tužbu, a izbor ranijeg punomoćnika tužiteljice je odluka stranke čime sud nije povrijedio odredbe čl. 300. i 301. ZPP.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000225 od 21. maja 2009. godine uvažena je tužiteljicina revizija, obje nižestepene presude su preinačene tako da se utvrđuje da je ništav Ugovor o kupovini predmetnog stana broj Os-5516/00 od 18 decembra 2000. godine koji je zaključen između apelanata kao kupaca i prvotuženog kao prodavca. Prvotuženi je obavezan da ovjeri potpis svog zakonskog zastupnika na ugovoru o kupoprodaji navedenog stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji je 26. novembra 1999. godine pod brojem Os-2408/99 zaključila pravna prednica tužitljice kao kupac s prvotuženim kao prodavcem, te da trpi da to učini i tužiteljica kao isključivi nasljednik umrle Ružice Šantić. Apelanti su obavezani da trpe da se na spornom stanu briše uknjižba njihovog prava suvlasništva sa po ½ upisanog Rješenjem Općinskog suda broj DN II-290/01 i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje. Također je ukinuta odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u pobijanoj odluci po kojoj je tužiteljica dužna apelantima naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.828,70 KM.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je Kantonalni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi s čl. 56. i 57. ZPP-a kad je prihvatio stav Općinskog suda da nije bilo uvjeta da tužiteljica na ročištu za glavnu raspravu od 15. februara 2007. godine konačno opredijeli svoj tužbeni zahtjev na način kako je to učinila, jer da bi time preinačila tužbu (član 56. stav 1. ZPP-a), a da je to mogla učiniti samo do zaključenja pripremnog ročišta, a na glavnoj raspravi samo ako su tuženi na to pristali (član 57. stav 1. ZPP-a). Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, precizirani tužbeni zahtjev kako ga je tužiteljica postavila na ročištu za glavnu raspravu 15. februara 2007. godine ne znači preinačenje tužbe po odredbama člana 56. stav 1. ZPP-a. Naime, tužiteljica je u ranije preciziranom tužbenom zahtjevu od 23. oktobra 2006. godine tražila da se utvrdi da je ugovor o kupovini stana zaključen između prvotuženog kao prodavca te apelanata kao kupaca od 18. decembra 2000. godine ništav, da se apelanti u zemljišnoj knjizi brišu kao suvlasnici tog stana, da trpe da se tužiteljica upiše kao njegov vlasnik, da joj ga predaju u posjed, te da se obavežu na naknadu nematerijalne štete i to prvotuženi u iznosu od 20.000,00 KM, a apelant Zaim Hrvat u iznosu od 10.000,00 KM. Dalje, u preciziranom tužbenom zahtjevu s ročišta za glavnu raspravu od 15. februara 2007. godine tužiteljica je tražila da se ugovor od 18. decembra 2000. godine proglasi ništavim, da se u zemljišnoj knjizi briše uknjižba prava suvlasništva apelanata na spornom stanu i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, da se naloži prvotuženom da na ugovoru, koji je s njim zaključila njena pravna prednica Ružica Šantić 26. novembra 1999. godine, ovjeri potpis svog zastupnika te trpi da to učini i tužiteljica kao isključivi nasljednik Ružice Šantić. Dakle, u preciziranom tužbenom zahtjevu od 15. februara 2007. godine tužiteljica više ne traži ni predaju u posjed stana niti da tuženi trpe da se ona upiše kao vlasnik spornog stana. Vrhovni sud je istakao da ovako precizirani tužbeni zahtjev ne predstavlja ni promjenu istovjetnosti ranijeg zahtjeva, ni povećanje postojećeg a ni isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (član 56. stav 1. ZPP-a), već samo dopunu i ispravku pojedinih navoda čime tužba nije preinačena (član 56. stav 2. ZPP-a). Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, za ovako konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije ni trebao pristanak tuženih, kako je prvostepeni sud pogrešno zaključio, a drugostepeni sud u pobijanoj odluci potvrdio i tako počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a koja je bila od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

11. Vrhovni sud je također istakao da su Općinski sud i Kantonalni sud pogrešno primijenili i materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužiteljice odbili pozivom na odredbe člana 9. st. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova, jer tužiteljica u preciziranom tužbenom zahtjevu od 15. februara 2007. godine nije tražila da ona, kao član porodičnog domaćinstva umrle Ružice, otkupi sporni stan po odredbama člana 9. Zakona o prodaji stanova. Ona u konkretnoj parnici dokazuje da je njena pravna prednica ugovor o kupovini stana već zaključila s prvotuženim i tako stekla pravnu osnovu za sticanje prava vlasništva na njemu (član 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima), te da je stoga ništav ugovor koji su kasnije s prvotuženim zaključili apelanti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja u postupku pred nižestepenim sudovima slijedi da je tužiteljica u ostavinskom postupku, Rješenjem Općinskog suda broj O-175/04 od 23. februara 2004. godine o naknadno pronađenoj imovini iza umrle Ružice Šantić, proglašena za nasljednicu Ružice Šantić, svoje sestre, sa 1/1 i to "na pravima i obavezama" iz ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključenim između Ružice Šantić i prvotuženog, potvrđenog od Međuopćinskog javnog pravobranilaštva Zenica pod brojem Os-2408/99 od 26. novembra 1999. godine, a ta prava i obaveze čine ostavinsku masu izа umrle Ružice Šantić. Dakle, predmet zaostavštine umrle Ružice Šantić bio je upravo sporni stan, jer ga je Ružica od prvotuženog kupila ugovorom od 26. novembra 1999. godine, koji su potpisale ugovorne strane i potvrdio međuopćinski javni pravobranilac istog dana (član 29. Zakona o prodaji stanova). Potpise ugovornih strana nije mogao ovjeriti (član 30. spomenutog zakona) nadležni organ jer je Ružica Šantić umrla 27. novembra 1999. godine ne stigavši izvršiti svoju obavezu iz ugovora, tj. isplatiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Međutim, prema sudskoj praksi (Bilten Vrhovnog suda, broj 2/01-43) ugovor o prodaji stana na kojem je postojalo stanarsko pravo nastao je u času potpisivanja, a obaveza ovjere potpisa ugovornih strana proističe iz tog ugovora i predstavlja način ispunjenja ugovora. Stoga su nasljednici kupca, umrlog nakon zaključivanja ugovora, ovlašteni da u parnici zahtijevaju od prodavca da ovjeri potpis na ugovoru i trpi da to učine i nasljednici kupca kako bi se omogućila uknjižba prava vlasništva na stanu. Ovakav ugovor se razlikuje od klasičnih ugovora o prometu nepokretnosti. Naime, čim su takav ugovor potpisale ugovorne strane kupcu prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava po članu 33. Zakona o prodaji stanova. Dakle, već u tom času ugovor proizvodi pravno dejstvo, što ne bi bio slučaj da ugovor već tog časa nije punovažno nastao. Stoga, ovjera potpisa ugovornih strana nije uvjet punovažnosti ugovora.

12. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovana tvrdnja revizije da prvotuženi sporni stan, koji je već 26. novembra 1999. godine prodao pravnoj prednici tužiteljice, nije mogao ponovo prodati apelantima 18. decembra 2000. godine, jer više nije bio njegov vlasnik. Zato je zaključivanje ovog novog ugovora o otuđenju spornog stana suprotno odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima (čl. 2, 7. i 23) kao prinudnom propisu, pa je ugovor ništav po odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga apelanti na osnovu takvog ugovora nisu mogli steći pravnu osnovu za sticanje prava vlasništva, niti se na osnovu njega upisati kao suvlasnici u zemljišnoj knjizi, odnosno knjizi položenih ugovora kod Općinskog suda. Ugovor zaključen između umrle Ružice Šantić i prvotuženog od 26. novembra 1999. godine nije nastao s obzirom na lične osobine umrle Ružice (359. ZOO), već na osnovu njenog prava da predmetni stan otkupi po zakonu. Stoga, njenom smrću nije prestala obaveza prvotuženog da na kupoprodajnom ugovoru od 26. decembra 1999. godine ovjeri svoj potpis kao prodavca, te dozvoli tužiteljici, kao pravnom slijedniku kupca, da i ona ovjeri svoj potpis na ugovoru, a kako to propisuje odredba člana 30. stav 1. Zakona o prodaji stanova. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je uvažio tužiteljicinu reviziju i odlučio kao u dispozitivu presude.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


13. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističu da je zaključak Vrhovnog suda da tužbeni zahtjev tužiteljice, kako ga je postavila na ročištu od 15. februara 2007. godine, ne znači preinačenje tužbe po odredbama člana 56. stav 1. ZPP-a, proizvoljan i suprotan odredbama ZPP-a kojim se reguliše pitanje preinačenja i dozvole preinačenja tužbe. Smatraju da se, iako Vrhovni sud prihvata da se radi o "preciziranom tužbenom zahtjevu", suštinski vidi da je tužiteljica na glavnoj raspravi pored ranije postavljenog tužbenog zahtjeva postavila novi tužbeni zahtjev. Apelanti također smatraju da im je Vrhovni sud usvajanjem ovako postavljenog tužbenog zahtjeva onemogućio da uopće raspravljaju o njemu, čime im je povrijeđeno pravo na pristup sudu, a što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

b) Odgovor na apelaciju


14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi


15. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.


(1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

(2) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 57.


(1) Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano.

(2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenej postupka i ako tuženi pristaje na preinaku.

16. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 77/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 36/06, 51/07 i 72/08) relevantne odredbe glase:

Član 1.


Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

[…]

Član 27.


Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.

[…]

Član 29.


Prodavatelj je dužan ugovor o prodaji stana dostaviti na potvrdu nadležnom pravobranitelju u roku od 30 dana od sklapanja ugovora.

Ako pravobranitelj utvrdi da ugovorena cijena stana nije utvrđena prema odredbama ovog zakona, pozvat će stranke da u roku od 30 dana od prijema ugovora, dopunom usklade cijenu stana sa odredbama ovog zakona.

U protivnom pravobranitelj će zatražiti tužbom poništenje ugovora u roku od 60 dana od dana dostave ugovora.

Član 30.


Ugovorne stranke su dužne ovjeriti svoje potpise.

Organ nadležan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu nadležnom pravobranitelju, što se potvrđuje na poleđini ugovora.

Član 33.


Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelja stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi.

17. U Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list RBiH" broj 18/94) relevantne odredbe glase:

Član 9.


Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na pokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i"Službene novine FBiH", br. 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 359.


Smrću dužnika ili povjerioca prestaje obaveza samo ako je nastala s obzirom na lične osobine koje od ugovornih strana ili lične sposobnosti dužnika.

VI. Dopustivost


19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000225 od 21. maja 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 19. juna 2009. godine a apelacija je podnesena 7. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


23. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupovini stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Navodi apelacije u vezi s pravom na pravično suđenje odnose se na povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U okviru povreda koje se odnose na pravilnost primjene odredaba parničnog postupka apelanti su naveli da im je u konkretnom postupku narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. U skladu s navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak zadovoljio standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud ukazuje na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Haes i Gijsels protiv Belgije, presuda od 24. februara 1997. godine, Izvještaji 1997-I), tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274).

29. Apelanti smatraju da im je Vrhovni sud povrijedio pravo na pristup sudu, odnosno pravo na ravnopravnost strana u postupku, jer je odlučivao o tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica istakla na ročištu za glavnu raspravu od 15. februara 2007. godine, a što Općinski sud nije dozvolio smatrajući da se radi o preinačenju tužbe na glavnoj raspravi. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi izvršio analizu ranije preciziranog tužbenog zahtjeva i tužbenog zahtjeva preciziranog na ročištu za glavnu raspravu, te istakao da tužbeni zahtjev, onako kako ga je tužiteljica precizirala na ročištu za glavnu raspravu od 15. februara 2007. godine, ne predstavlja ni promjenu istovjetnosti ranijeg zahtjeva, ni povećanje postojećeg a ni isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (član 56. stav 1. ZPP-a), već samo dopunu i ispravku pojedinih navoda čime tužba nije preinačena (član 56. stav 2. ZPP-a), te zaključio da je Kantonalni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa čl. 56. i 57. ZPP-a kad je prihvatio stav Općinskog suda da nije bilo uvjeta da tužiteljica na ročištu za glavnu raspravu od 15. februara 2007. godine konačno opredijeli svoj tužbeni zahtjev na način kako je to učinila. Ovakav zaključak Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu da je Vrhovni sud odlučivao o preciziranom, a ne preinačenom tužbenom zahtjevu, kako to apelanti tvrde, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu apelanti imali priliku suprotstaviti se sa svojim navodima i argumentima drugoj strani s obzirom da su imali priliku da se izjasne o svim navodima tužbe u ranijim fazama parničnog postupka.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u predmetnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti pred Vrhovnim sudom u odnosu na apelante.

31. U pogledu navoda apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. Razmatrajući navode apelanata u ovom dijelu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na jasan i precizan način obrazložio da je na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor koji su s prvotuženim zaključili apelanti, jer je tužiteljicina pravna prednica ugovor o kupovini stana već zaključila sa prvotuženim i stekla pravnu osnovu za sticanje prava vlasništva na njemu (član 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Vrhovni sud je istakao da je, prema sudskoj praksi (Bilten Vrhovnog suda broj 2/01-43), ugovor o prodaji stana na kojem je postojalo stanarsko pravo nastao u času potpisivanja, a obaveza ovjere potpisa ugovornih strana proističe iz tog ugovora i predstavlja način ispunjenja ugovora. Stoga su nasljednici kupca, umrlog nakon zaključivanja ugovora, ovlašteni da u parnici zahtijevaju od prodavca da ovjeri potpis na ugovoru i trpi da to učine i nasljednici kupca kako bi se omogućila uknjižba prava vlasništva na stanu.

33. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud pozvao na svoju sudsku praksu (Presudu broj Gvl-8/01 od 14. januara 2002. godine, koja je citirana u "Biltenu Vrhovnog suda" broj 2/01-43) u kojoj je Vrhovni sud smatrao da nije osnovan stav Kantonalnog suda da sporni ugovor o kupoprodaji stana nije pravno valjan jer mu nedostaje ovjera potpisa ugovarača u nadležnom sudu, tj. da nije u skladu s odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Naime, Vrhovni sud je analizirajući Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao lex specialis za razrješenje konkretne pravne situacije, zaključio da iz odredaba čl 29, 30. i 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jasno slijedi da se ugovori o prodaji zaključeni na temelju odredaba ovog zakona, u pogledu forme kao uvjeta punovažnosti, jasno razlikuju od klasičnih ugovora o prometu nepokretnosti. Čim je, naime, ovaj ugovor sklopljen, dakle samo potpisan od strane ugovornih strana, kupcu prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava (član 33.), dakle već u tom času ugovor proizvodi pravne efekte, što ne bi mogao biti slučaj da nije već toga časa punovažno nastao. Potpisani ugovor se dostavlja nadležnom pravobraniocu na potvrdu i ako pravobranilac nađe da cijena stana nije utvrđena saglasno zakonu, a stranke ne prihvate da ugovor dopune, pravobranilac je ovlašten da tužbom koju mora podnijeti u određenom roku zatraži poništenje ugovora (član 29.), a ovakvo postupanje pravobranioca ne bi bilo potrebno da ugovor već nije punovažan (ne bi se moglo zahtijevati poništenje nepostojećeg-ništavog ugovora). Konačno, iz odredaba člana 30. navedenog zakona slijedi da su ugovorne strane dužne ovjeriti potpise, dakle, ovjera potpisa nije uvjet punovažnosti ugovora i samog njegovog nastanka, već predstavlja samo način ispunjenja obaveza iz ugovora, da bi se, saglasno pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava, mogla izvršiti uknjižba prava vlasništva kupca, odnosno njegovih nasljednika.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i logično obrazloženje i primijenio relevantne odredbe materijalnog prava (Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) koji je u postupcima koji se tiču otkupa stana lex specialis u odnosu na sve druge propise kojima je reguliran promet nepokretnosti. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava se ne može smatrati proizvoljnom.

35. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


36. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu, jer su navodi iz apelacije o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje.

VIII. Zaključak


37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer način na koji je Vrhovni sud protumačio, te primijenio pozitivnopravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi, a primjena relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ne izgleda proizvoljna. Također, apelanti nisu dokazali da nisu ravnopravno učestvovali u postupku.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!