Službeni glasnik BiH, broj 83/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1392/12, rješavajući apelaciju "KTK Visoko" d.d. Visoko i Dragomira Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "KTK Visoko" d.d. Visoko i Dragomira Jankovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 000694 11 Pž od 14. februara 2012. godine.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "KTK Visoko" d.d. Visoko i Dragomir Janković (daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 16. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 000694 11 Pž od 14. februara 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 27. novembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i "KTK Alhos" a.d. u stečaju Sokolac (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Viši privredni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju 19. i 24. februara 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 000694 10 Ps od 20. maja 2011. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata, ovjeren u Osnovnom sudu u Visokom pod brojem OV-2272/04 od 22. jula 2004. godine, te da se shodno tome drugoapelant obaveže da tužiocu preda poslovni prostor koji se nalazi u Rogatici, veličine 79 m², u prizemlju poslovne zgrade u ulici Srpske sloge b.b., na k.č. 1141/1, u p.l. KO Rogatica, sa pravom korištenja zemljišta u površini od 45 m², označenog kao k.č. 1141/1, u p.l. KO 448/2 Rogatica, slobodan od ljudi i stvari, te da se apelanti obavežu da solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. Tužilac je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.205,55 KM.

6. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da je među parničnim strankama nesporno da je pravni prednik prvoapelanta "KTK Visoko" stekao pravo vlasništva odnosno raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru u Rogatici na osnovu kupoprodajnog ugovora od 15. januara 1982. godine i da je prvoapelant njegov pravni sljednik, a da je drugoapelant stekao pravo vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog s prvoapelantom 22. jula 2004. godine, te da se predmetni poslovni prostor nalazi u drugoapelantovom posjedu. Istaknuto je da tužilac u tužbi traži da se nakon utvrđenja da je kupoprodajni ugovor ništav drugoapelant obaveže da preda tužiocu poslovni prostor s pravom korištenja zemljišta, što sud smatra zahtjevom za utvrđenje da je tužilac kao pravni sljednik imovine preduzeća KTK iz Visokog na teritoriji Republike Srpske postao vlasnik nekretnine – poslovnog prostora u Rogatici.

7. Prvostepeni sud je naveo da sjedište prvoapelanta, koji je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu bio nosilac prava raspolaganja predmetnim nekretninama, nije bilo na području Republike Srpske već na području FBiH, zbog čega se navedeni zakon nije mogao primjenjivati na sporne nekretnine. U vrijeme donošenja Odluke Vlade Republike Srpske od 28. juna 1994. godine "KTK Visoko" sa sjedištem u Visokom organizirano je kao preduzeće od posebnog interesa za Republiku Srpsku sa sjedištem u Sokocu, a odluka po svom sadržaju ima značaj osnivačkog akta preduzeća KTK sa sjedištem u Sokocu. Prema mišljenju prvostepenog suda, navedeni poslovni prostor nije bio u režimu nekretnina kojima je Vlada Republike Srpske mogla raspolagati u smislu člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu. Navedeno preduzeće spojeno je s drugim preduzećem na osnovu odluke Vlade Republike Srpske od 28. februara 1997. godine kada je organizirano novo preduzeće, u ovom predmetu tužilac. Članom 1. te odluke propisano je da je preduzeće KTK sa sjedištem u Sokocu pravni sljednik preduzeća "KTK Visoko" sa sjedištem u Visokom, što upućuje na zaključak da je nosilac prava raspolaganja nad predmetnim poslovnim prostorom u vrijeme donošenja te odluke bio prvoapelant. Prema članu 2. spomenute odluke, KTK sa sjedištem u Sokocu obuhvata sva preduzeća, predstavništva i poslovne jedinice "KTK Visoko" iz Visokog na teritoriji Republike Srpske, SR Jugoslavije i inostranstva i pravni sljednik je cjelokupne imovine svih svojih članica.

8. Prvostepeni sud je ukazao na to da je članom 187a. Zakona o preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme organiziranja tužiočevog pravnog sljednika, propisano da odluku o statusnoj promjeni preduzeća, podjeli, spajanju ili pripajanju donosi organ upravljanja. Prema stavu 3. navedenog člana, međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju se ugovorom.

9. Istaknuto je da je nesporno da je tužilac organiziran na osnovu navedenih odluka Vlade Republike Srpske, na osnovu prvoapelantove imovine, ali da je također nesporno da prvoapelant i tužilac nisu zaključili ugovor u pogledu statusnih promjena. Tužilac je zbog toga organiziran isključivo na osnovima prvoapelantove imovine koja se nalazila u posjedu i na raspolaganju njenog organizacionog dijela tužiočevog pravnog prednika sa sjedištem u Sokocu.

10. Prema mišljenju prvostepenog suda, sporne nekretnine ne predstavljaju tužiočevu imovinu zato što iz stanja spisa proizlazi da o statusnoj promjeni nije odlučivalo matično preduzeće i da između tužioca i ostalih dijelova preduzeća "KTK Visoko" iz Visokog nije zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa, što znači da statusna promjena nije izvršena u skladu s članom 187a. Zakona o preduzećima, a navedenom odlukom Vlade Republike Srpske o osnivanju tužiočevog prednika, rješenjem o registraciji nije se moglo regulirati pravno sljedništvo tužioca na spornom poslovnom prostoru u Rogatici, a time ni pravo raspolaganja na spornoj nekretnini.

11. Ukazano je na to da odlukom o osnivanju KTK sa sjedištem u Sokocu od 28. juna 1994. godine nije moglo biti preneseno pravo vlasništva na spornim nekretninama sa prethodnika-prvotuženog na novoformirano preduzeće-tužioca. Prema mišljenju prvostepenog suda, akt o osnivanju preduzeća ne predstavlja pravni osnov za prijenos prava vlasništva na nekretninama sa jednog pravnog subjekta na drugi. Tužilac tokom postupka nije dokazao postojanje bilo kakvog valjanog pismenog akta, ugovora i slično na osnovu kojeg bi, na pravno valjan način, pravo vlasništva na spornim nekretninama bilo preneseno sa prvoapelanta na njega. Zbog toga ni odluka Vlade Republike Srpske o spajanju državnih preduzeća u oblasti kožarsko-tekstilne industrije ODP "KTK Alhos" Sarajevo sa sjedištem u Sokocu od 28. februara 1997. godine ne može biti osnov za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama.

12. Stoga je, prema mišljenju prvostepenog suda, neosnovan tužiočev zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor ništav, zbog toga što ne postoje nedostaci koji bi ga činili ništavim, a pogotovo što je predmetni ugovor predstavljao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige.

13. Također, prema mišljenju prvostepenog suda, neosnovan je zahtjev za predaju tužiocu poslovnog prostora koji se nalazi u Rogatici, na osnovu odredaba Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon o privatizaciji), zbog toga što tim zakonom nije priznato stjecanje prava vlasništva na imovini preduzeća koja se nalaze na teritoriji entiteta, koja je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, već je priznato pravo entitetu da privatizira preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, odnosno da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća. Istaknuto je da pravo vlasništva stječe ono pravno odnosno fizičko lice koje nakon provedenog postupka privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji državnih preduzeća u Republici Srpskoj kupi državni kapital tog preduzeća. Naglašeno je da tužilac tokom dokaznog postupka nije pružio dokaze da je na način propisan navedenim zakonom stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama.

14. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tužilac. Viši privredni sud je Presudom broj 61 0 Ps 000694 11 Pž od 14. februara 2012. godine tužiočevu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata, ovjeren u Osnovnom sudu u Visokom pod brojem OV-2272/04 od 22. jula 2004. godine, pa je, shodno tome, drugoapelant Dragomir Janković dužan tužiocu predati poslovni prostor koji se nalazi u Rogatici, veličine 79 m², u prizemlju poslovne zgrade u ulici Srpske sloge b.b., na k.č. 1141/1 u p.l. broj 448/2, KO Rogatica-grad, s pravom korištenja zemljišta u površini od 45 m², označenog kao k.č. 1141/1 u p.l. 448/2, KO Rogatica, slobodan od ljudi i stvari, te su apelanti obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.380,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dostavljanja prijepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

15. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da je nesporna činjenica da je tužilac odlukama Vlade Republike Srpske osnovan na dijelu prvoapelantove imovine, koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i da je proglašen preduzećem od posebnog republičkog interesa, te da je registriran u Osnovnom sudu u Istočnom Sarajevu. Istaknuto je da je u vrijeme osnivanja tužiočevog prednika bio na snazi Zakon o preduzećima ("Službeni list SFRJ" br. od 77/88 do 61/90), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/92), kojim je u članu 187a. propisano da odluku o statusnoj promjeni (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja (stav 1), a međusobne odnose preduzeća koja su nastala statusnim promjenama uređuju ugovorom (stav 3).

16. Istaknuto je da o navedenom osnivanju i statusnoj promjeni prvoapelant, matično preduzeće u čijem je sastavu uz ostalu imovinu bio i sporni poslovni prostor, nije donio odluku, a između prednika tužioca i prvoapelanta nije zaključen ugovor o reguliranju međusobnih odnosa u pogledu predmetnog poslovnog prostora, što znači da statusna promjena kod tužiočevog prednika nije izvršena u skladu s članom 187a. Zakona o preduzećima. Zbog toga se odluke o osnivanju tužiočevog prednika na prvoapelantovoj imovini, kao i rješenja o registraciji u nadležnom sudu ne mogu zasnivati na pravnom sljedništvu (sukcesiji) tužioca i na spornoj imovini-poslovnom prostoru u Rogatici, a time ni pravo vlasništva na istom poslovnom prostoru po tom pravnom osnovu.

17. Navedeno je da je prvoapelantov prednik stekao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru prema kupoprodajnom ugovoru od 15. januara 1982. godine, koji je zaključen sa M. M. iz Rogatice, na osnovu čega su te nekretnine iz privatnog vlasništva navedenog fizičkog lica prešle u društveno vlasništvo, pa je prvoapelantov prednik na taj način stekao pravo raspolaganja, a ne privatno vlasništvo. U periodu od zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora (15. januar 1982. godine) do izbijanja ratnih sukoba na području bivše SRBiH tokom 1992. godine, a prema odredbama člana 6. Zakona o udruženom radu ("Službeni list SFRJ" br. od 63/76 do 11/88) i drugim tada važećim zakonima, prvoapelantov prednik je bilo preduzeće u društvenom vlasništvu, zbog čega je i sporni poslovni prostor bio u društvenom vlasništvu.

18. Dalje je navedeno da je prije izbijanja ratnih sukoba na području bivše SFRJ i njenog raspada početkom 1992. godine donesen Zakon o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 i 46/90), prema kojem je omogućena transformacija preduzeća u društvenom vlasništvu u preduzeća mješovitog vlasništva (dioničko društvo ili društvo sa ograničenom odgovornošću) koja su dodatni kapital pribavljala izdavanjem internih dionica svojim radnicama, koje nisu mogle biti na tržištu vrijednosnih papira (član 1. i 1.a. tog zakona). Također, i prvoapelantov prednik je bilo preduzeće u mješovitom vlasništvu (društvenom i izdavanjem internih dionica svojim radnicima), pa njegova imovina u kojoj se nalazio i sporni poslovni prostor po tada važećim propisima nije postala niti je mogla postati privatna imovina preduzeća, a ni vlasništvo radnika tog preduzeća koji su iz svojih ličnih dohodaka vršili uplate na ime otkupa internih dionica.

19. Istaknuto je da je u međuvremenu u Republici Srpskoj donesen Zakon o prenošenju sredstava društvene u državnu svojinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 4/93, 29/94, 8/96 i 20/98), kojim je propisano da sredstva u društvenom vlasništvu svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državno vlasništvo (član 3).

20. Dakle, prema mišljenju suda, pitanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru ne može se rješavati odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, kasnije mješovitom i državnom vlasništvu, odnosno od procesa njihove privatizacije. To pitanje u Bosni i Hercegovini regulirano je Okvirnim zakonom o privatizaciji ("Službeni glasnik BiH" broj 14/98), koji u članu 1. stav 1. utvrđuje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

21. Istaknuto je da je Okvirni zakon o privatizaciji poseban zakon u odnosu na sve zakone donesene u okviru oba entiteta u Bosni i Hercegovini kojima se regulira materija vezana za privatizaciju preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini jer su, prema članu 6. tog zakona, entiteti bili u obavezi da u roku od 60 dana od njegovog stupanja na snagu usklade svoje zakone s tim zakonom, među kojima je i Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka u FBiH ("Službene novine FBiH" broj 12/98).

22. Okvirnim zakonom o privatizaciji u odnosu na sporni poslovni prostor koji se nalazi u Rogatici, dakle na području entiteta Republika Srpska, a koji je kao dio osnivačkog uloga unio tužiočev prednik, tom preduzeću, kao ni prvoapelantu, nije priznato pravo vlasništva na spornoj imovini, nego je tim zakonom priznato pravo entitetima da privatiziraju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu, odnosno da po entitetskom Zakonu o privatizaciji izvrše vlasničku transformaciju u preduzećima koja su na teritoriji tog entiteta i da poslije toga raspolažu novčanim sredstvima ostvarenim privatizacijom.

23. Navedeno je da u konkretnom slučaju, nakon što je stupio na snagu Okvirni zakon o privatizaciji kao poseban zakon, prvoapelant, čije je sjedište na području entiteta Federacija BiH, više nije bio ovlašten da po osnovu spornog kupoprodajnog ugovora od 27. februara 2004. godine prenese pravo vlasništva na drugoapelanta jer je tim zakonom dato isključivo pravo entitetu da privatizira imovinu koja se nalazi na području tog entiteta, a nesporno je da se sporni poslovni prostor ne nalazi na području entiteta FBiH nego u Rogatici koja je na području entiteta Republika Srpska.

24. Istaknuto je da se prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu, pozvao na konstitutivni karakter uknjižbe koja nesporno ima apsolutno djelovanje i fikciju apsolutne tačnosti zemljišnoknjižnog upisa, koja nije ograničena niti eliminirana Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima, uz zaključak da je prvoapelant bio upisan u zemljišnoj knjizi i da je imao ovlaštenje da raspolaže predmetnim poslovnim prostorom, kao i da je drugoapelant postao vlasnik poslovnog prostora na osnovu samog kupoprodajnog ugovora, odnosno da tužilac nije postao vlasnik predmetnih nekretnina.

25. Međutim, istaknuto je da žalba osnovano ukazuje na odlučnu činjenicu da prvoapelant ne samo da nije bio upisan u zemljišnoj knjizi već i da za područje Rogatice nisu ni formirane zemljišne knjige, a u spisu se nalazi posjedovni list broj 448 KO Rogatica, prema kojem je prvoapelantov prednik upisan kao posjednik u prizemlju objekta. Ukazano je na to da je u navedenom posjedovnom listu iskazano pravo posjeda, a ne i vlasništva, te da prvoapelant nije priložio ni rješenje nadležnog suda o polaganju isprava radi stjecanja prava vlasništva ukoliko su zemljišne knjige uništene ili oštećene.

26. Prema mišljenju drugostepenog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da odluke Vlade Republike Srpske i upravni akti nisu osnov za stjecanje prava vlasništva u tužiočevu korist, ali su istovremeno zbog već iznesenih razloga neprihvatljivi zaključci prvostepenog suda u pogledu postojanja i stvarnopravnih posljedica nepostojećeg zemljišnoknjižnog upisa.

27. Dakle, prema mišljenju drugostepenog suda, zasnivajući svoju odluku na netačno utvrđenim činjenicama u pogledu postojanja uknjižbe predmetnog poslovnog prostora, budući da to ne proizlazi iz izvedenih dokaza, prvostepeni sud je izveo nepravilne zaključke i pogrešno primijenio materijalno pravo. Takvo obrazloženje prvostepenog suda bilo bi prihvatljivo pod uvjetom da je prvoapelant bio uknjižen kao vlasnik i da se drugoapelant uknjižio na osnovu spornog kupoprodajnog ugovora.

28. Prema mišljenju drugostepenog suda, obrazloženje prvostepenog suda ne može se primijeniti na činjenično stanje koje proizlazi iz izvedenih dokaza, a tužilac u svojoj žalbi osnovano ukazuje na to da prvoapelant nije mogao na zakonit način izvršiti prodaju i tako na drugog prenijeti viša prava nego što ih on sam ima. Takvo raspolaganje protivno je relevantnim zakonskim odredbama, pa je predmetni kupoprodajni ugovor ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

29. Protiv drugostepene presude apelanti su podnijeli reviziju, koju je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 61 0 Ps 000694 12 Rev od 14. oktobra 2013. godine odbacio kao nedopuštenu.

30. U obrazloženju rješenja navedeno je da je bez pravnog djelovanja sama činjenica da je na ročištu za glavnu raspravu održanom 11. aprila 2011. godine tužilac izjavio da određuje visinu spora na iznos od 21.000,00 KM, tim prije što je i prvostepeni sud prihvatio označenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 15.000,00 KM. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da vrijednost predmeta spora, a slijedom toga ni vrijednost osporavane presude, ne prelazi iznos od 20.000,00 KM, što je uvjet za izjavljivanje revizije, shodno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljno tumačenje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navode da je drugostepeni sud drugačije ocjenjivao dokaze provedene pred prvostepenim sudom, te da za to nije imao ovlaštenja bez otvaranja rasprave i nije mogao donijeti drugačiju odluku, posebno što je drugostepeni sud posljednja instanca u suđenju. Navode da se drugostepeni sud u razlozima presude poziva na odredbe Okvirnog zakona o privatizaciji, a da nije utvrdio ključnu činjenicu o tome da li su predmetne nekretnine ušle u imovinu novog subjekta-tužioca za čiju zaštitu imovine je postavljen tužbeni zahtjev. Ističu da su navedene nekretnine bile u početnom bilansu – podbilansu prvoapelanta koji je dioničko društvo, dakle nije u cijelosti društveno odnosno kasnije državno preduzeće, što je i nesporno. Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka u FBiH propisano je da se imovina preduzeća u drugom entitetu knjiži u pasivnom podbilansu, te se na osnovu člana 19. tog zakona ta imovina može i prodati, posebno zbog toga što je prvoapelant bio u posjedu te imovine prije prodaje, a da nikada od tužioca nije deposediran.

32. Apelanti naglašavaju da tužilac nije u postupku dostavio nikakve dokaze o vlasništvu nad predmetnim poslovnim prostorom, pa isključivo materijalni propisi, Okvirni zakon o privatizaciji i Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske, bez relevantnih činjeničnih osnova ne mogu biti osnov za stjecanje vlasništva na nekretninama. Apelanti se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 2394/06, u kojoj je Ustavni sud zaključio da se aktom osnivanja bilo kojeg subjekta nije mogao steći status pravnog sljednika, uključujući u to i prava i obaveze. U dopuni apelacije apelanti su naveli da je Vrhovni sud rješenjem od 14. oktobra 2013. godine odbacio njihovu reviziju, dok je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Vrhovni sud donio Presudu broj 80 0 P 002302 12 Rev od 19. septembra 2013. godine kojom je odbio reviziju, što upućuje na arbitrarnost i na nezakonito postupanje Vrhovnog suda. S tim u vezi, apelanti ukazuju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine, a vezano za praksu sudova i slučajeve kada nedosljedna primjena materijalnog prava vodi kršenju principa pravne sigurnosti.

b) Odgovor na apelaciju

33. U svom odgovoru na apelaciju Viši privredni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata, da su razlozi za donošenje osporene presude dati u obrazloženju presude, te da navedeni sud u cijelosti ostaje pri navedenim razlozima.

34. Tužilac je u odgovoru na apelaciju naveo da prvoapelant kao prodavac poslovnog prostora nikada nije bio upisan u javne registre kao vlasnik, a ni kao nosilac prava raspolaganja, budući da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora bio u režimu državnog vlasništva, pa je eventualno mogao imati pravo raspolaganja. Ističe da je na navedenom poslovnom prostoru vlasnik bio M. N. koji je sa "KTK Visoko" 1982. godine zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, ali navedeni ugovor nikada nije bio uknjižen u zemljišne knjige, pa, prema tome, prvoapelant nikada nije stekao pravo vlasništva. Napominje da u Rogatici nisu postojale zemljišne knjige već je upis stvarnih prava vršen u katastarskim evidencijama, i to u listu nekretnina. Prijenos u zemljišne knjige izvršen je nakon stupanja na snagu Zakona o katastru Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 60/11). Dakle, prema tužiočevom mišljenju, pozivanje apelanata na posjedovno stanje je bez pravnog značaja jer se u posjedovni list upisuju korisnici, a u list nekretnina vlasnici. Stoga, prvoapelant nikada nije bio upisan u javne evidencije kao vlasnik poslovnog prostora. Tužilac ukazuje na odluke Ustavnog suda br. AP 3594/08 i AP 1164/10.

35. Tužilac je istakao i da pravni značaj i domete Odluke Vlade Republike Srpske od 28. juna 1994. godine treba posmatrati kroz primjenu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, u kojem je odredbom člana 3. navedenog zakona propisano da sredstva u društvenom vlasništvu svih pravnih lica čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske postaju državno vlasništvo, a odredbom člana 9. navedenog zakona utvrđena je zakonska obaveza svih tih subjekata da u nadležnom sudu izvrše upis nastale statusne promjene zbog promjene u režimu vlasništva. Prema tužiočevom mišljenju, akti Direkcije za privatizaciju i rješenje suda o odobrenom upisu u sudski registar vlasničke privatizacije imaju svojstvo javnih isprava prema odredbama člana 152. Zakona o općem upravnom postupku Republike Srpske i člana 132. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.

V. Relevantni propisi

36. U Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 12/99, 14/00, 16/02 i 88/05) relevantne odredbe glase:

Član 2.
Oblast djelovanja zakona

1. U skladu GFAP, ovaj zakon izričito priznaje pravo entiteta da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu.

Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entiteta. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu, ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991.

2. Ostvarivanje prava entiteta da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9 GFAP bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji u cilju usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP, konkretno Aneksom 9.

3. Nijedan proces restitucije, privatizacije preduzeća i banaka neće prejudicirati rješavanje po zahtjevima za restituciju koji se mogu podnijeti u skladu s važećim zakonima o restituciji; s tim, međutim, da svaki entitetski zakon o restituciji isključi preduzeća i banke koji su predmet privatizacije, kao i njihovu zemlju, imovinu i zgrade, iz naturalne restitucije, te predvidi da nadležni organi vlasti osiguraju pravičnu nadoknadu svim zakonskim podnosiocima zahtjeva.

Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti

1. Skupštine entiteta će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP.

2. Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine koja se nalazi na teritoriji tog entiteta.

3. Zakonima entiteta utvrđuje se na nediskriminatorskim osnovama koje BiH ili strane fizičke i pravne osobe imaju pravo otkupa dionica i imovine u procesu privatizacije u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.

4. Kriteriji po kojima fizičke osobe BiH imaju pravo na potraživanja državljana bit će zasnovani na zakonima koje usvajaju entiteti.

Tim zakonima će se obuhvatiti fizičke osobe BiH koje su bile državljani bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i 31. marta 1991. imale stalni boravak na teritoriji koji sada pripada entitetu koji vrši privatizaciju. Ovo uključuje izbjeglice i raseljena lica u skladu sa Aneksom 7 GFAP kao i ovlaštene pravne nasljednike umrlih i nestalih lica.

Član 4.
Usmjeravanje sredstava i potraživanja

1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravne osobe ovlaštene da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.

2. Potraživanja prema preduzećima i bankama koji se privatiziraju smatrat će se odgovornošću entiteta koji vrši privatizaciju.

37. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske) relevantne odredbe glase:

Član 20.

Pravo vlasništva stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

38. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI. Dopustivost

39. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda Banja Luka broj 61 0 Ps 000694 11 Pž od 14. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 27. i 28. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

43. Apelanti opovrgavaju osporenu presudu tvrdeći da su im njome povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

44. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

46. Ustavni sud primjećuje da se postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o prodaji i predaji spornih nekretnina u posjed, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelanti uživaju garancije ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zapaža da se ti navodi isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Međutim, kako je u svojoj praksi Ustavni sud dosljedno ukazivao, zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

48. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

49. Ustavni sud kao prvo podsjeća na svoju praksu u predmetima koji su se ticali privatizacije pravnih subjekata na osnovu Okvirnog zakona o privatizaciji. Naime, u tim predmetima radilo se o utvrđivanju prava vlasništva na poslovnim prostorima (nekretninama), kao i o utvrđivanju pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora koji su za predmet imali poslovne prostore koji su potpadali pod proces privatizacije. Dakle, radi se o identičnim pravnim situacijama kao što je i konkretan slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2157/08 od 30. maja 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 82/09 i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude i proglašen ništavim kupoprodajni ugovor čiji je predmet bio poslovni prostor na teritoriji Republike Srpske, dakle nekretnina, utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci, u tački 49, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke, kako je navedeno, arbitrarno protumačio relevantne zakonske odredbe i da je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Članom 20. tog zakona reguliran je pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, a kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla, kao što je to slučaj sa apelantima, onda je vlasništvo stečeno upisom u zemljišne knjige, kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Naime, drugoapelant je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelantima bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog poslovnog prostora, što znači da je u tom njegovom pravu bila koncentrirana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja mu je dala ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Također, u navedenoj odluci, u tački 52, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud pri donošenju svoje odluke arbitrarno primijenio materijalno pravo i zanemario činjenicu da su apelanti (Slavko Milojica i Dijana Milojica), u smislu člana 20. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stekli pravo vlasništva upisom u zemljišne knjige na osnovu pravnog posla (zaključenog kupoprodajnog ugovora sa apelantom – DOO Trgovina "Borac" Travnik), kako je to i propisano članom 33. navedenog zakona. Ustavni sud je obrazložio da upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu i pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima). Ustavni sud, također, ukazuje na to da uknjižba prava vlasništva u korist apelanata, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes), koji bi postojao samo između ugovornih strana. Ustavni sud je zaključio da su zanemarivanjem Vrhovnog suda jasnih i izričitih odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o zemljišnim knjigama apelanti Slavko i Dijana Milojica, koji su upisom u zemljišne knjige postali vlasnici sporne nekretnine i titulari jednog apsolutnog prava u kojem je koncentrirana najviša pravna vlast, podvrgnuti arbitrarnom tretmanu. Zbog toga, miješanje u njihovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Gotovo identičan stav Ustavni sud je usvojio i u Odluci broj AP 351/10 od 28. maja 2010. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 103/10 i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

50. Dakle, u ovom predmetu prevagnuo je upis prava vlasništva u zemljišne knjige, čime je naglašeno da uknjiženo pravo vlasništva ima značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes). Također je ukazano na to da upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nekretninama i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o vlasništvu, te da pravni značaj gruntovnog upisa nije ograničen ni eliminiran ni Okvirnim zakonom o privatizaciji, kao ni entitetskim zakonima o privatizaciji (Zakonom o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka FBiH i Zakonom o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske). Time se htjelo zaštititi i povjerenje koje ima upis prava vlasništva u zemljišne knjige sa stanovišta pravne sigurnosti u pravnom prometu.

51. U svojoj Odluci broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08, budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u toj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju sporna nekretnina je bila registrirana u nadležnom sudu na apelantovo ime, što u ovom slučaju nije. Osim toga, Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao i u predmetu broj AP 1506/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. marta 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da, s obzirom na to da apelant u konkretnom slučaju također nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta, Ustavni sud smatra da se isti pravni stav koji je izražen u Odluci Ustavnog suda broj AP 1164/10 odnosi i na konkretni slučaj.

52. Dakle, proizlazi da je Ustavni sud usvojio stanovište da u predmetima u kojima ne postoji dokaz o upisu prava vlasništva na spornim poslovnim prostorima apelacije nisu osnovane jer nema arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante koji zbog činjenice da njihovo pravo vlasništva nije konstituirano na spornim poslovnim prostorima i ne mogu polagati pravo na te prostore, što je suštinska razlika u odnosu na činjeničnu i pravnu situaciju s predmetima iz grupe kojima je vodeća odluka Odluka broj AP 2157/08 u kojoj je Ustavni sud utvrdio postojanje arbitrarnosti u primjeni prava u odnosu na apelante.

53. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka utvrđeno da za područje Rogatice nisu bile formirane zemljišne knjige. Stoga je prvoapelant bio upisan kao posjednik u prizemlju predmetnog objekta u posjedovnom listu broj 448 KO Rogatica. Dakle, proizlazi da prvoapelant zbog nepostojanja zemljišnoknjižne evidencije nije ni mogao biti uknjižen kao vlasnik spornog prostora, već mu je jedino bila dostupna katastarska evidencija nekretnina u koju je apelant upisan kao posjednik. Navedeno bi, prema mišljenju Ustavnog suda, moralo imati značaj prilikom rješavanja predmetne pravne stvari na način da se nepostojanje zemljišnoknjižne evidencije ne bi moglo staviti na teret prvoapelantu. Naprotiv, navedene okolnosti bi se morale razmotriti u njegovu korist, budući da organi javne vlasti prvoapelantu nikada nisu ni formalno omogućili da na svoje ime uknjiži pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u zemljišnoknjižnoj evidenciji.

54. Slijedom navedenog proizlazi da se konkretan slučaj ne može dovesti u vezu s predmetom AP 1164/10 u kojem apelant nije imao uknjiženo pravo vlasništva u zemljišnim knjigama, koje su bile formirane, dakle postojale su. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, konkretan predmet, imajući u vidu njegove posebne okolnosti (nepostojanje zemljišnoknjižne evidencije za područje Rogatice), neophodno dovesti u vezu s predmetom AP 2157/08 na način da se smatra da je zbog tih okolnosti prvoapelant na predmetnom poslovnom prostoru imao uknjiženo pravo vlasništva. Kako je Viši privredni sud u osporenoj presudi okolnost nepostojanja zemljišnoknjižne evidencije uzeo na prvoapelantovu štetu, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da osporena odluka ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, zbog čega obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

56. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci sudije Miodraga Simovića.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.