Službeni glasnik BiH, broj 40/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1138/11, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 902332 09 Rev od 28. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 902332 08 Pž od 3. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 902332 05 Ps od 13. juna 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 10. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 902332 09 Rev od 28. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 902332 08 Pž od 3. aprila 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 902332 05 Ps od 13. juna 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 27. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 7. januara 2014. godine, Kantonalni sud 15. januara 2014. godine, Općinski sud 9. januara 2014. godine, a tužilac 30. decembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Općinski sud je Presudom broj 07 58 Ps 902332 05 Ps od 13. juna 2008. godine obavezao apelanta da tužiocu na ime duga isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. juna 2005. godine.

7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je među strankama bilo nesporno da je apelant tužiocu po osnovu ugovora o kupoprodaji dužan da plati za isporučenu robu označeni novčani iznos utvrđen na temelju računa izdatih u periodu od 13. juna 2002. godine do 17. decembra 2003. godine. Shodno navedenom, Općinski sud je, na osnovu čl. 17. i 454. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 277. ZOO usvojio tužbeni zahtjev i apelanta obavezao da tužiocu isplati dugovani iznos i plati zakonske zatezne kamate. Naime, iz obrazloženja presuda proizlazi da je tužilac u prilog svom tužbenom zahtjevu predočio i materijalne dokaze, tj. finansijsku dokumentaciju na temelju koje je utvrđeno da je po apelantovoj narudžbi isporučio robu, kao i iznos apelantove obaveze. Također, iz obrazloženja presuda proizlazi da apelant nije predložio provođenje niti jednog dokaza.

8. Dalje, iz obrazloženja presuda proizlazi da je apelant tvrdio da predmetni dug potpada pod unutrašnji dug koji je reguliran Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu), koji je donijela Skupština HNK 31. marta 2005. godine ("Službene novine HNK" broj 2/05). S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je članom 2. navedenog zakona, pored ostalog, regulirano da unutrašnji dug podrazumijeva novčane obaveze nastale na teret budžeta HNK u razdoblju od osnivanja do 31. decembra 2002. godine, a da dug koji potražuje tužilac samo djelimično spada u ovu kategoriju. Dalje, ukazano je da je članom 5. istog zakona izvršena kategorizacija unutrašnjeg duga, a da je članom 7. regulirano da će se obaveze izmiriti u roku od četiri godine počev od fiskalne 2005. godine, o čemu će Vlada Kantona donijeti poseban program. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da se Zakonom o unutrašnjem dugu predviđa dobrovoljno izmirenje unutrašnjeg duga u ostavljenom roku, ali da to tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne čini nedopuštenim.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 902332 08 Pz od 3. aprila 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi tvrdio da prvostepeni sud nije obrazložio zbog čega se na konkretni odnos ne treba da primijene odredbe Zakona o unutrašnjem dugu ("Službene novine HNK" broj 2/05 od 5. aprila 2005. godine), da je pogrešan zaključak da se ovim zakonom regulira dobrovoljno izvršenje unutrašnjeg duga u ostavljenom roku, da su donošenjem ovog zakona prestale da važe odredbe Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka ("Službene novine FBiH" br. 9/04 i 30/04), da je članom 7. ovog zakona određeno da će Kanton izmiriti obaveze u roku od četiri godine, počev od fiskalne 2005. godine, te da je donošenje zakona bilo neophodno kako bi se zaštitio opći i javni interes, jer bi u protivnom došlo do kolapsa i blokade rada Kantona, kao i da su slične zakone donijeli i Federacija i drugi kantoni.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da predmetni dug potječe iz 2002. i 2003. godine, a da apelant još nije počeo da izmiruje svoje obaveze "počevši od fiskalne 2005. godine", kako je Zakonom o unutrašnjem dugu određeno, odnosno da bi trebalo da ih ispuni u ovoj godini (2009. godina). Također, ukazano je da, sudeći po apelantovom ponašanju ne samo prema konkretnom tužiocu već i prema drugim dužnicima, tužilac neće moći ostvariti svoje potraživanje ni za niz godina, pa da na taj način apelant krši čl. 12. i 17. ZOO, kao i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, ukazano je da Zakon o unutrašnjem dugu ("Službene novine HNK" broj 8/06) "sam za sebe zaista nije proglašen neustavnim, ali je on donesen u vrijeme kada su istoimeni zakoni na području drugih kantona proglašeni neustavnim, pa nema razloga da se i on tretira drugačije". U vezi sa apelantovim ukazivanjem na Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka, Kantonalni sud je ukazao da je Ustavni sud u Odluci broj AP 969/04 od 23. marta 2005. godine utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukazujući da Evropska konvencija državama članicama ne daje pravo da donose zakone kojim će spriječiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, kao i da donošenje takvih zakona predstavlja odstupanje od obaveza preuzetih ratifikacijom. Najzad, Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da je Zakon o unutrašnjem dugu opravdan, da je donesen radi zaštite općeg interesa i da bi se izbjeglo nastupanje ekonomskog kolapsa i blokade rada HNK u cjelini. S tim u vezi je ukazano da je navedeni zakon donesen kako bi se onemogućilo izvršenje brojnih sudskih odluka, a time, prema zaključku Ustavnog suda iz navedene odluke, "postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje …". Pri tome je ukazano i da je apelant sam doprinio teškoj ekonomskoj situaciji, pored ostalog, i vođenjem nepotrebnih sporova, te nepotrebnim plaćanjem velikih kamata i troškova postupka.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 902332 09 Rev od 28. decembra 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, tj. član 454. stav 1. (ugovor o prodaji) i član 277. ZOO, te apelanta obavezali da plati utvrđeni iznos duga i zakonske kamate.

12. Vrhovni sud je apelantovo pozivanje na Zakon o unutrašnjem dugu ("Službene novine HNK" broj 2/05 od 5. aprila 2005. godine) i njegovu primjenu ocijenio bez utjecaja na zakonitost drugostepene presude. S tim u vezi je ukazano da je članom 7. citiranog zakona propisano da će Kanton izmiriti obaveze navedene u zakonu u periodu od četiri godine, počev od fiskalne 2005. godine, a da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da apelant niti jedan od dospjelih računa za naplatu nije izmirio. Shodno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, opravdano je i ukazivanje nižestepenih sudova na čl. 12. i 17. ZOO. Najzad, ukazano je da, "konstatirajući da se navedenim zakonom direktno krši Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, i to pravo na imovinu i pravo na pristup sudu, sudovi daju jasno i pravno utemeljeno obrazloženje sa pozivom na konkretne odluke Ustavnog suda i zauzeti stav u tom pravcu, pa nema potrebe da ovaj sud isto ponavlja (...)".

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je, zbog velikog unutrašnjeg duga, kojeg nije bilo moguće izmiriti bez ugrožavanja ekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti Kantona, bilo nužno donijeti Zakon o unutrašnjem dugu, te da njime nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje legitimno, radi općeg interesa, te da je proporcionalno, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između zahtjeva općeg interesa i zahtjeva za zaštitu prava pojedinca. Dalje, apelant tvrdi da je neosnovan stav Kantonalnog suda da tužilac neće moći ostvariti svoje potraživanje za duži vremenski period. U vezi s tim je ukazano na Odluku o odobravanju utroška novčanih sredstava planiranih za obaveze iz navedenog zakona ("Službene novine HNK" broj 9/08) po kojoj se postupa, što dokazuje i da će potraživanja povjerioca biti namirena u razumnim rokovima, čime se ne uspostavlja pretjeran teret i što dokazuje da je miješanje države proporcionalno. Činjenica da tužilac niti jedan od računa na osnovu kojih je utvrđeno postojanje duga nije namirio prema ovoj odluci, prema apelantovom mišljenju, bez značaja je, jer je očigledno da se zakon primjenjuje i da se dugovi isplaćuju. Najzad, apelant je istakao da mu je nepoznato da su zakoni drugih kantona o unutrašnjem dugu proglašeni neustavnim, ali i ako jesu, to je bez značaja jer ovi zakoni i nisu istovjetni.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je istakao da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, a zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

15. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz osporene presude i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Općinski sud je istakao da donošenjem osporene presude nije prekršeno niti jedno od apelantovih prava, jer je Zakonom o unutrašnjem dugu bilo propisano da će apelant sve obaveze navedene u zakonu izmiriti u periodu od četiri godine, počev od fiskalne 2005. godine, a apelant nije izmirio niti jedan od računa dospjelih za naplatu. Prema mišljenju Općinskog suda, donošenjem ovakvog zakona, ustvari, krši se pravo tužioca na pristup sudu i pravo na imovinu.

17. Tužilac je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su redovni sudovi nesporno utvrdili da je njegovo potraživanje osnovano i da je apelant dužan da plati dug po osnovu ispostavljenih računa kao kupoprodajnu cijenu, a što, prema njegovom mišljenju, ne može predstavljati kršenje bilo kojih apelantovih prava. Shodno navedenom, tužilac smatra da je protivno načelu zakonitosti i poštenom nastupu na tržištu apelantovo insistiranje da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti samo na osnovu Zakona o unutrašnjem dugu.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine HNK" broj 2/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pod unutrašnjim dugom Hercegovačko-neretvanskog kantona podrazumijevaju se novčane obaveze nastale na teret Budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona u razdoblju od osnivanja Hercegovačko-neretvanskog kantona do 31. decembra 2002. godine, za koje je Vlada utvrdila da su nastale i preuzete na osnovu valjanog pravnog osnova.

Unutrašnji dug Kantona je dug evidentiran godišnjim popisom sredstava, potraživanja i obaveza i jedini je evidentirani dug Kantona nastao od njegovog osnivanja.

Član 7.

Kanton će izmiriti obaveze iz člana 5. ovog Zakona u periodu od 4 godine, počevši od fiskalne 2005. godine, o čemu će Vlada Kantona donijeti poseban Program.

Godišnjim Budžetom Kantona i Zakonom o izvršenju Budžeta će se utvrditi kategorije i iznos gotovinskog plaćanja u tekućoj fiskalnoj godini.

19. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Službene novine HNK" broj 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pod unutrašnjim dugom Kantona u smislu ovog Zakona podrazumijevaju se novčane obaveze nastale na teret sredstava Budžeta Kantona u periodu od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 2004. godine, a koje su utvrđene redovnim godišnjim popisom prava i obaveza Kantona na osnovu vjerodostojne računovodstvene dokumentacije, a umanjene za izmirene obaveze do dana donošenja zakona.

Član 10.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Hercegovačko-neretvanskog kantona ("Sl. novine HNK" broj 2/05).

20. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savjesnosti i poštenja

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Dužnost ispunjenja obaveze

Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Pojam

Član 454.

(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.

(...)

21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 75/06 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
(…)

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 902332 09 Rev od 28. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 10. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na to da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je zaključeno i da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se svode na tvrdnju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je o spornom odnosu trebalo raspraviti shodno Zakonu o unutrašnjem dugu.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

32. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljne i arbitrarne primjene prava. Naime, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je kao nesporno da je između apelanta i tužioca uspostavljen poslovni odnos na temelju ugovora o kupoprodaji, po osnovu kog je tužilac apelantu isporučio određenu robu, a za koju apelant nije platio ugovorenu cijenu. Shodno navedenom, redovni sudovi su zaključili da je apelant kao kupac prekršio obavezu iz člana 454. ZOO, kao i da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO, odnosno dužnosti ispunjenja obaveze iz člana 17. ZOO. Dalje, Ustavni sud primjećuje, a u vezi sa apelantovim ukazivanjem na Zakon o unutrašnjem dugu, da su redovni sudovi zaključili i da apelant obavezu koja je nastala u periodu između 2002. i 2003. godine prema tužiocu nije izmirio u rokovima određenim članom 7. Zakonom o unutrašnjem dugu iz 2005. godine kao zakonom koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, a što apelant ne osporava ni u apelaciji, niti je s tim u vezi u toku postupka tvrdio drugačije. Shodno navedenom, proizlazi da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode vezane za primjenu Zakona o unutrašnjem dugu, na čijoj primjeni apelant insistira i u navodima apelacije, i dali iscrpna objašnjenja zašto ti navodi u datim okolnostima ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi na činjenično stanje koje je bilo nesporno i koje se ne dovodi u pitanje apelacijom proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno ZOO.

34. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na nesporno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti i pogrešne primjene.

37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.