Službeni glasnik BiH, broj 89/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4000/11, rješavajući apelaciju "S-Leasing" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija "S-Leasing" d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 136818 11 Pžp od 17. avgusta 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 136818 10 Pr od 28. oktobra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "S-Leasing" d.o.o. Sarajevo (daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 136818 11 Pžp od 17. avgusta 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 136818 10 Pr od 28. oktobra 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. aprila i 20. avgusta 2013. godine

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 6. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Uprava su dostavili odgovor na apelaciju 26. maja, 9. juna i 11. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 136818 10 Pr od 28. oktobra 2010. godine apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 38. stav 2. i 39. stav 5. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) i izrečena mu je uslovna osudu, kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 172.624,00 KM i istovremeno određeno da se utvrđena novčana kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne izvrši novi prekršaj. Apelant je obavezan da plati troškove sudskog postupka u iznosu od 200,00 KM u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti prvostepenog rješenja.

6. U obrazloženju rješenja se navodi da je sud nasuprot tvrdnjama predstavnika ovlaštenog organa i iskazima svjedoka koje je sud prihvatio, cijenio i iskaz odbrane ali je nije prihvatio već ju je ocijenio proizvoljnom i usmjerenom ka izbjegavanju prekršajne odgovornosti. Istaknuto je da odbrana i ne osporava obavezu plaćanja poreza u iznosu od 345.248,00 KM već osporava momenat dospijeća poreza, navodeći da je sporna obaveza plaćanja utvrđenog poreza na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) nastala poslije spornih perioda, avgust i septembar 2008. godine, navodeći kao dokaze određene račune, kako je to bliže navedeno u obrazloženju rješenja. Također je odbrana navela da iz priložene dokumentacije proizlazi da u avgustu i septembru 2008. godine oprema nije bila isporučena. Općinski sud je naveo da je cijenio ove apelantove navode ali ih nije prihvatio kao okolnost koja bi isključila vođenje prekršajnog postupka zbog toga što takva odbrana nije imala uporišta u ostalim izvedenim dokazima tokom usmenog pretresa. Ukazano je da su dokazi ovlaštenog organa bili ubjedljivi, decidni i na uvjerljiv način su demantirali navode odbrane odnosno dokazali da je apelant bio u obavezi izdati izlazne fakture u poreznom periodu avgust i septembar 2008. godine.

7. Istaknuto je da iz dokaza koje je predložio predstavnik ovlaštenog organa, a naročito zapisnika o izvršenoj kontroli, rješenja od 28. septembra 2009. godine kao i rješenja drugostepenog organa od 16. februara 2010. godine, proizlazi da je apelant postupio suprotno članu 38. stav 2. i članu 39. stav 5. Zakona o PDV-u, što je kažnjivo po članu 67. stav 1. tačka 3. navedenog zakona.

8. Istaknuto je da je Općinski sud utvrdio da je do potpisivanja ugovora o finansijskom lizingu, između apelanta kao davaoca lizinga i "MIMS" d.o.o. Sarajevo kao dobavljača i korisnika lizinga, došlo u avgustu i septembru 2009. godine, te da je obaveza ulaznog PDV-a po tom osnovu nastupila u tom periodu. Iz zaključenih ugovora proizlazi da su ugovorene strane usaglasile da se ugovori realizuju po principu "sale and lease back". U konkretnoj pravnoj stvari dobavljač "MIMS" d.o.o. Sarajevo je davaocu lizinga-apelantu ispostavljao fakture za prodaju opreme, i to u poreznom periodu avgust i septembar 2008. godine. Istaknuto je da se izlazni PDV veže za ulazni PDV jer finansijski lizing nastaje u početku lizinga. Dalje je ukazano da je došlo do prenosa imovine, što dokazuje ugovor, kojom prilikom je "MIMS" d.o.o. Sarajevo trebao izdati fakturu a lizing je trebao izdati izlaznu fakturu jer je lizing koristio odbitak ulaznog PDV-a po članu 32. Zakon o PDV-u u navedenom poreznom periodu budući da finasijski lizing za davaoca lizinga nastaje početkom lizinga. Zbog toga je tada, u smislu člana 17. stav 1. tačka 1. Zakona o PDV-u, za davaoca lizinga nastala obaveza obračuna PDV-a.

9. Općinski sud je dalje naveo da je odbrana istakla da je u odnosu na odgovorno lice nastupila zastara, što je sud cijenio ali nije prihvatio zbog toga što se u navedenom prekršajnom postupku radi o utvrđivanju odgovornosti okrivljenog pravnog lica, a ne o odgovornosti odgovornog lica u pravnom licu.

10. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 65 0 Pr 136818 11 Pžp od 17. avgusta 2011. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

11. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da apelant u žalbi samo paušalno navodi bitne povrede odredbi prekršajnog postupka. S tim u vezi je ukazano da su u odredbi člana 62. Zakona o prekršajima taksativno navedene povrede prekršajnog postupka, te da se apelantovi navodi iz žalbe ne mogu podvesti ni pod jednu tačku člana 62. Zakona o prekršajima, te da sud u tom dijelu apelantovu žalbu nije mogao razmatrati.

12. U odnosu na žalbene navode o povredi materijalnog propisa o prekršaju apelant samo paušalno navodi da takva povreda postoji i dalje je ne obrazlaže. Istaknuto je da su odredbom člana 63. Zakona o prekršajima taksativno navedene povrede materijalnog propisa o prekršaju, te da se navodi na koje se apelant poziva u svojoj žalbi ne mogu podvesti ni pod jednu tačku člana 63. Zakona o prekršajima posebno imajući u vidu da je u žalbi bitno navesti sadržaj, suštinu povrede i povredu postupka dok samo navođenje neke od tačaka ovog člana ne predstavlja žalbeni osnov, pa shodno navedenom sud nije razmatrao žalbene navode u ovom dijelu.

13. Kantonalni sud je naveo da apelant pobija prvostepeno rješenje i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, ukazano je da članom 61. Zakona o prekršaju nije propisano da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se zbog toga sud nije upuštao u meritorno rješavanje žalbe u ovom dijelu.

14. Apelant je 3. aprila 2013. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka koji je Općinski sud Rješenjem broj 65 0 Pr 136818 10 Pr od 22. aprila 2013. godine odbacio kao neblagovremen.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je protiv konačnog rješenja Uprave o razrezu dodatne obaveze za apelanta podnio tužbu Sudu Bosne i Hercegovine koji je Presudom broj S1 3 U 002556 10 U od 19. februara 2013. godine apelantovu tužbu uvažio i rješenje Uprave, kao i nižestepena rješenja poreskih organa, poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Smatra da je datum dospijeća obaveze nezakonito utvrđen, zbog čega se vodi upravni spor. Ukazuje da je Uprava protivno zakonu poistovjetila momenat nastanka obaveze plaćanja poreza na dodatnu vrijednost po poslu prodaje s momentom nastanka obaveze plaćanja navedenog poreza po poslu lizinga, za šta nije imala nikakvog zakonskog uporišta. Navodi da apelant u ovom postupku nije imao mogućnost da dokaže kako ne postoji porezna obaveza niti njegova prekršajan odgovornost. Ističe da inspektori Uprave nisu poznavali mehanizam "sale and lease back", te su izveli zaključak da prvi dio posla, odnosno prodaje predmeta lizinga apelantu od MIMS-a d.o.o. Sarajevo, kao budućeg korisnika lizinga, znači da se MIMS d.o.o. Sarajevo već nalazi u posjedu robe.

b) Odgovor na apelaciju

16. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni i Općinski sud smatraju da u postupku nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.

17. U svom odgovoru na apelaciju Uprava je navela da upravni spor, koji je pokrenut po tužbi apelanta pred Sudom Bosne i Hercegovine, nije osnov za pokretanje prekršajnog postupka jer se u prekršajnom postupku ne utvrđuje postojanje poreske obaveze poreskog obveznika već činjenice da li su u apelantovom činjenju ili propuštanju činjenja sadržana sva obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret. Uprava smatra da u ovom postupku nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o porezu na dodatnu vrijednost ("Službeni glasnik BiH" br. 9/05, 35/05 i 100/08) relevantne odredbe glase:

Član 38. stav 2.
Period obračunavanja PDV-a

Obveznik je dužan obračunati PDV za odgovarajući poreski period na osnovu ukupnog prometa dobara ili usluga iskazanih u fakturama u tom poreskom periodu.

Član 39. stav 5.
Podnošenje prijave za plaćanje PDV-a i plaćanje poreza

Lica iz Poglavlja III. ovog zakona, koja podliježu obavezi plaćanja PDV-a, također plaćaju PDV u rokovima iz stava 2. ovog člana.

Član 67. stav 1. tačka 3.
Prekršaji

Svaki poreski obveznik koji činjenjem ili nečinjenjem napravi prekršaj podliježe novčanoj kazni za prekršaj. Poreski obveznik koji:

3. ne obračuna i ne plati ili pogrešno obračuna i plati PDV u skladu sa stavom 2. člana 38. i stavom 5. člana 39. ovog zakona bit će novčano kažnjen u iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaćenog ili pogrešno obračunatog iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM;

19. U Zakonu o prekršajima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 31/06 i 37/10 – ispravka) relevantne odredbe glase:

Član 14.
Uvjetna osuda

(1) Uvjetnom osudom sud okrivljenom utvrđuje novčanu kaznu i/ili zaštitnu mjeru i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako okrivljeni za vrijeme koje odredi sud, a koje ne može biti kraće od šest mjeseci ni duže od jedne godine (vrijeme provjeravanja), ne izvrši novi prekršaj, ili ispuni drugi uvjet koji mu odredi sud.

(2) Pri odlučivanju hoće li izreći uvjetnu osudu sud će, vodeći računa o svrsi uvjetne osude, posebno uzeti u obzir osobu okrivljenog, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije izvršenog prekršaja, stepen prekršajne odgovornosti i druge okolnosti pod kojima je prekršaj izvršen.

(3) Zaštitne mjere izrečene uz uvjetnu osudu izvršavaju se.

Član 61.
Osnovi za žalbu

Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:

1) bitnih povreda prekršajnog postupka,

2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili

3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.

Član 62.
Bitne povrede prekršajnog postupka

Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:

1) rješenje o prekršaju donio je sudija koji se morao izuzeti, ili je bio izuzet od vođenja prekršajnog postupka;

2) okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u članu 7. ovog Zakona;

3) sud nije bio stvarno nadležan rješavati u toj stvari;

4) prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka bili su podneseni od neovlaštenog organa;

5) u cijelosti nije odlučeno o prekršajnom nalogu, ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, ili ako je odlučeno mimo tog zahtjeva;

6) rješenje o prekršaju zasniva se na dokazu koji se nije mogao koristiti, osim ako je očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista odluka ili

7) sud je propustio da primijeni ili je pogrešno primijenio odredbe ovog Zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalioca.

Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju

Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:

1) radnja opisana u prekršajnom nalogu, ili zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka predstavlja prekršaj;

2) postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj;

3) nastupa zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena;

4) došlo je do pogrešne primjene zakona ili propisa koji određuju prekršaj ili

5) odlukom o sankciji, ili drugoj mjeri sud je prekoračio ovlaštenja koja ima prema zakonu.

Član 67.
Potvrđivanje rješenja o prekršaju

Drugostepeni sud odbit će žalbu i potvrditi rješenje o prekršaju ako nađe da ne postoji ijedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni u članu 61. ovog Zakona.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 136818 11 Pžp od 17. avgusta 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

25. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne, i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i posebno svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).

26. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se dovode u kontekst pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud proveo dokazni postupak u kojem je proveo dokaze Uprave i odbrane, saslušao svjedoke i izvršio uvid u materijalne dokaze uložene u spis. Nakon toga je, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dovodeći ih u vezu s navodima odbrane, utvrdio da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti budući da je u apelantovim radnjama našao sva obilježja bića prekršaja iz člana 38. stav 2. i člana 39. stav 5. Zakona o PDV-u. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je apelantova obaveza za plaćanje PDV-a nastala u avgustu i septembru 2009. godine, kao i da je došlo do prenosa imovine o čemu je sud dao jasno i precizno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim niti u jednom segmentu. Rješavajući žalbu protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Pri tome je Kantonalni sud našao da se apelantovi žalbeni navodi u pogledu bitne povrede odredbi prekršajnog postupka ne mogu podvesti ni pod jednu tačku člana 62. Zakona o prekršajnom postupku, kao ni da se apelantovi navodi o povredi materijalnog propisa o prekršaju ne mogu podvesti ni pod jednu tačku člana 63. Zakona o prekršajima. U odnosu na apelantove žalbene navode o pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 61. Zakona o prekršajima kojom su propisani osnovi za žalbu. S tim u vezi, Kantonalni sud je pojasnio da se rješenje o prekršaju ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se sud nije mogao upustiti u rješavanje tog dijela apelantove žalbe. U ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

28. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je prekršajni postupak proveden uz garancije koje pruža pravo na pravično suđenje, te da u okviru postupka nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u prekršajnom postupku, koji je proveden uz poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, utvrdili apelantovu odgovornost za počinjeni prekršaj, shodno relevantnim odredbama Zakona o PDV-u i Zakona o prekršajima, za šta su u obrazloženjima rješenja dali jasna i argumentirana obrazloženja, koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti u jednom segmentu.

31. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.