Službeni glasnik BiH, broj 92/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3197/07, rješavajući apelaciju Sulejmana Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14) i člana IX Odluke o izmjenama i dopunama Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 57/14) u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja na sjednici održanoj 25. septembra 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Sulejmana Avdića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine, Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i P-50/04 od 10. aprila 2006. godine.

1. Sulejman Avdić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine, Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i P-50/04 od 10. aprila 2006. godine.

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. decembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

10. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

25. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je član 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH neustavan i suprotan Evropskoj konvenciji. Navodi da iz formulacije navedenog člana proizlazi da je norma neprecizna i da se može tumačiti i primjenjivati na različite načine, odnosno apelantu nije jasno i nedvosmisleno stavljeno do znanja da su i njegovi poslovi u rangu inspekcijskog nadzora i nadzora nad zakonitošću rada učesnika u carinskom postupku. Navodi da je, ukoliko Ustavni sud bude stanovišta da je član 10. navedenog Zakona bio u skladu s Ustavom BiH, potrebno da Ustavni sud utvrdi da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje očigledno proizvoljno primijenili navedenu odredbu ne dovodeći je u vezu s čl. 46. i 47. istog zakona, kojim je propisano da poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove iz nadležnosti organa uprave koji se odnose na neposredno izvršavanje i osiguranje izvršavanja zakona i drugih propisa vrše službenici s posebnim ovlaštenjima koje postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave i to na period od četiri godine. Apelant ističe da je kao samostalni referent bio skoro na najnižoj ljestvici u unutrašnjoj organizaciji bivše Carinske uprave FBiH, odnosno Carinarnice Sarajevo, i njegove poslove su određivali i svakodnevno kontrolirali ne samo šef Carinske ispostave nego i zaposlenici višeg ranga od njega. Također, prema apelantovom mišljenju, Sud je proizvoljno primijenio zakon i u dijelu u kojem je tuženom dosudio troškove parničnog postupka prema Advokatskoj tarifi FBiH pozivajući se samo na odredbu člana 176. ZPP, iako je odredbom člana 320. stav 2. istog zakona jasno propisano da parnični troškovi obuhvataju i nagrade za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

26. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da sudovi nisu ovlašteni da ocjenjuju ustavnost zakona nego da ih primjenjuju onako kako glase, te da eventualno mišljenje Ministarstva pravde BiH dato apelantu a u vezi s članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, na koje se poziva u apelaciji, nema obavezujući karakter jer se radi o mišljenju tog Ministarstva, a autentično tumačenje daje samo organ propisan zaključkom Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Prema mišljenju Suda BiH, u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

27. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 13/98) relevantne odredbe glase:

Ne može se primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice koje samo ili član njene uže porodice (roditelj, bračni drug ili djeca) u mjestu življenja tog lica obavljaju samostalno profesionalnu djelatnost, odnosno koje obavlja vlastiti obrt ili ima vlastito preduzeće, ako se prima na radno mjesto za obavljanje inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća.

Poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove iz nadležnosti organa uprave i službe za upravu koji se odnose na neposredno izvršavanje i obezbjeđenje izvršavanja zakona i drugih propisa, vrše službenici s posebnim ovlaštenjima.

Službenike s posebnim ovlaštenjima postavlja i smjenjuje, rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu, ako zakonom nije drukčije određeno.

28. Prije svega, imajući u vidu okolnosti u kojima je predmet ponovo na odlučivanju pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 68. stav 2. Pravila Ustavnog suda koja glasi: "Izuzetno, ako Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u postupku pred Ustavnim sudom prekršena ljudska prava u pogledu pristupa sudu i ako je odluka Ustavnog suda bila zasnovana na tom kršenju, Ustavni sud će ponoviti postupak najkasnije u roku od tri mjeseca od konačnosti odluke Evropskog suda za ljudska prava".

34. Apelant smatra da su mu u postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 18. decembra 2007. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

11. Rješenjem Carinske uprave, Carinarnice Sarajevo, broj D-5124/99 od 6. decembra 1999. godine apelantu je prestao radni odnos zaključno sa 6. decembrom 1999. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da je apelant raspoređen na zadatke samostalnog referenta. Aktom Carinske uprave broj D-10445/99 od 23. novembra 1999. godine Carinarnici Sarajevo je naloženo da izda rješenje o prestanku radnog odnosa službenicima Carinarnice, u skladu s članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH ("Službene novine FBiH" broj 13/98). Istaknuto je da su pismenim nalogom Carinske uprave od 1. decembra 1999. godine obrazloženi i dati detaljni podaci o službenicima čiji članovi uže porodice (roditelj, bračni drug ili djeca) u mjestu življenja tog lica obavljaju samostalnu profesionalnu djelatnost, odnosno koji obavljaju vlastiti obrt ili imaju vlastito preduzeće, odnosno čija je djelatnost usko vezana za djelokrug rada Carinarnice Sarajevo, kako stoji u nalogu. Kako je utvrđeno da je apelantov sin vlasnik špediterskog preduzeća "Cemal-šped" d.o.o. sa sjedištem u Sarajevu na Trgu heroja broj 12, doneseno je rješenje kojim apelantu prestaje radni odnos.

O okolnostima iz stava 1. ovog člana, lice koje se prima u radni odnos daje pismenu izjavu prilikom prijema u radni odnos.

Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave i službe za upravu određuju se radna mjesta službenika s posebnim ovlaštenjima i utvrđuju poslovi koje vrše ti službenici.

Službenici s posebnim ovlaštenjima postavljaju se na vrijeme od četiri godine i mogu, po isteku vremena na koje su postavljeni, biti ponovo postavljeni na isto radno mjesto.

29. Imajući u vidu odluku Evropskog suda u predmetu Avdić i drugi, a koja se odnosi i na apelanta, te činjenicu da je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu, i to zbog odluke Ustavnog suda kojom se apelacija smatra odbijenom, Ustavni sud je odlučio da predmet ponovo razmotri, odnosno da odluči o dopustivosti i meritumu predmeta. S tim u vezi, Ustavni sud će ispitati prije svega dopustivost predmeta u vrijeme kada je apelacija podnijeta.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

43. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 2. juna 2010. godine.

12. Apelant je protiv rješenja o prestanku radnog odnosa podnio prigovor koji je Rješenjem Carinske uprave broj D-11018/2/99 od 23. decembra 1999. godine odbijen u cijelosti. U obrazloženju rješenja se navodi da je članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH propisano da se ne može primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice koje samo ili čiji član uže porodice (roditelj, bračni drug ili djeca) u mjestu življenja tog lica obavlja samostalno profesionalnu djelatnost, odnosno koje obavlja vlastiti obrt ili ima vlastito preduzeće, ako se prima na radno mjesto za obavljanje inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća. Kada se steknu okolnosti iz stava 1. navedenog člana u toku službe, službenik je dužan u roku od 15 dana od dana nastanka tih okolnosti izjasniti se hoće li otkloniti razloge zapreke ili napustiti inspekcijsku službu, a u suprotnom mu prestaje radni odnos po sili zakona.

Kad se okolnosti iz stava 1. ovog člana, steknu u toku službe, službenik je dužan u roku od 15 dana od dana nastanka tih okolnosti izjasniti se o tome hoće li otkloniti razloge zapreke ili napustiti inspekcijsku službu.

30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

44. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci.

5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3197/07 od 9. jula 2010. godine, kojom se apelacija smatra odbijenom. U obrazloženju presude Ustavni sud je naveo sve relevantne činjenice i relevantne zakonske odredbe, te je ponudio pravne argumente "za" i "protiv" usvajanja/odbijanja apelacije. U donošenju odluke učestvovalo je osam sudija Ustavnog suda, te je Ustavni sud, primjenom člana 40. st. 3. i 4. ranije važećih Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da najmanje pet sudija nije identično glasalo za prijedlog odluke, donio odluku da se apelacija smatra odbijenom.

III. Činjenično stanje


13. Istaknuto je da su aktom Carinske uprave od 19. maja 1998. godine obaviještene sve carinarnice da preduzmu potrebne mjere, u smislu člana 10. navedenog zakona, tako da su svi službenici bili upoznati s tim da je potrebno otkloniti zapreke navedene u tom članu. U skladu s navedenim, apelant je bio upoznat s tim da treba otkloniti zapreku koju predviđa član 10. navedenog zakona ili napustiti carinsku službu, s obzirom na to da je ocijenjeno da apelant može radeći redovne poslove na svom radnom mjestu utjecati na poslovanje špediterskog preduzeća "Cemal-šped" tj. zloupotrijebiti položaj. Također je ocijenjeno da bi to moglo imati negativne posljedice na rad Carinarnice Sarajevo i rad carinske službe uopće.

31. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

6. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), rješavajući, između ostalih, o apelantovoj aplikaciji, donio je presudu Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 19. novembra 2013. godine (vidi Evropski sud, Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 28357/11, 31549/11 i 39295/11 od 19. novembra 2013. godine), kojom je utvrđeno kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na pristup sudu apelanta i ostalih aplikanata. Evropski sud je obavezao Bosnu i Hercegovinu da apelantu i ostalim aplikantima plati naknadu na ime nematerijalne štete zbog utvrđene povrede (u iznosu od po 3.600 eura). U obrazloženju presude Evropski sud je naveo da su aplikanti (između ostalih i apelant) dovedeni u situaciju da im "odlučivanje" o građanskim stvarima bude samo formalno, jer Ustavni sud nije odlučio o dopustivosti i meritumu predmeta, a zbog činjenice da Ustavni sud nije imao većinu za donošenje odluke kojom se apelacija usvaja ili odbija, čime je pravo pristupa sudu aplikantima postalo "iluzorno".

14. Ukazano je na to da je apelantov sin vlasnik i direktor špediterskog preduzeća "Cemal-šped" d.o.o. sa sjedištem na Trgu heroja broj 12 u Sarajevu. Kako apelant nije u predviđenom roku otklonio zapreku predviđenu članom 10. navedenog zakona, zamjenik direktora Carinske uprave FBiH izdao je nalog upravniku Carinarnice Sarajevo da postupi u skladu sa zakonom, tj. da izda rješenje o prekidu radnog odnosa. Utvrđeno je da je nalog dat u skladu s članom 122. stav 1. tačka 5. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, koji predviđa da službeniku prestaje radni odnos po sili zakona kada se steknu uvjeti koji predstavljaju zapreku za prijem radnika u radni odnos (analogno i kada se steknu uvjeti u toku radnog odnosa) iz člana 10. stav 1. navedenog zakona na dan isteka roka koji mu je ostao na izjašnjenje.

IV. Apelacija


32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine, kojom je okončan predmetni postupak, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 28. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana od donošenja osporavane odluke, pa nije ni bitno kada ju je apelant primio da bi bio ispunjen uvjet od 60 dana od dana dostavljanja odluke koja je predmet osporavanja, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

7. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Ured zastupnika/agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom, dostavilo je 3. decembra 2013. godine Ustavnom sudu prijevod presude Evropskog suda, a 26. februara 2014. godine dostavilo je Ustavnom sudu Informaciju o konačnosti presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Avdić i drugi (u daljnjem tekstu: Informacija). U Informaciji koja je dostavljena Ustavnom sudu navedeno je da je, uzimajući u obzir da je presuda Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine postala konačna, a utvrđene povrede prava odnose se na postupanje Ustavnog suda BiH, Ustavnom sudu upućena molba da pristupi izvršenju individualnih i generalnih mjera na koje je tužena Bosna i Hercegovina obavezana prema presudi. U Informaciji je istaknuto i sljedeće: "U okviru obaveze izvršenja individualnih mjera po presudi Avdić i drugi protiv BiH, Ustavni sud je dužan da aplikantima S. Avdiću, V. Adamoviću i D. Kovačeviću omogući ponavljanje postupka pred Ustavnim sudom BiH." U dostavljenoj Informaciji zastupnik Vijeća ministara pred Evropskim sudom iznio je i sljedeći stav: "U okviru obaveze izvršenja generalnih mjera, Ustavni sud je dužan pristupiti izmjeni člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda BiH, kako bi se osiguralo da Ustavni sud BiH ubuduće donosi odluke kojima se odlučuje o građanskim pravima i obavezama apelanata u skladu sa garancijama prava na pristup sudu iz člana 6. Konvencije."

15. Presudom Prvostepenog parničnog vijeća Suda BiH broj P-50/04 od 10. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH broj Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja Carinske uprave kao prednika Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) br. D-5124/99 od 6. decembra 1999. godine i D-11019/99 od 23. decembra 1999. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos kod tužene zaključno sa 6. decembrom 1999. godine, te da se tuženom naloži da apelanta vrati na rad u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je tražio i da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenih netoplaća i drugih naknada iz radnog odnosa za period od 7. januara 1999. godine do 12. januara 2004. godine isplati iznos od 43.622,70 KM, na ime kamata na neisplaćena potraživanja za period od 7. januara 1999. godine do 31. marta 2006. godine iznos od 30,001,92 KM, odnosno ukupno 73.622,19 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 31. marta 2006. godine pa do konačne isplate, te da mu za period od 7. januara 1999. godine do 12. januara 2004. godine uplati doprinose iz radnog odnosa u korist Fonda PIOFBiH u iznosu od 11.192,54 KM i nadoknadi mu troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

a) Navodi iz apelacije


33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

8. Ustavni sud je donio nova Pravila Ustavnog suda, koja su objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/14 od 24. marta 2014. godine, a stupila su na snagu 1. aprila 2014. godine, te Odluku o izmjenama i dopunama Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koja je objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 57/14 od 22. jula 2014. godine, a stupila na snagu 30. jula 2014. godine.

16. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je u postupku utvrđeno da je apelant osim poslova decidirano opisanih pod tačkom 27. člana 35. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Carinske uprave FBiH, zavisno od potrebe posla, u svakom momentu mogao biti zadužen da obavlja i druge poslove koje mu naredi šef ispostave, te biti upućen-preraspoređen, u smislu člana 40. Pravilnika, i na druge poslove van carinske ispostave. Radi se o poslovima za koje je apelant osposobljen i ispunjava uvjete. Imajući u vidu navedeno, kao i iskaz svjedokinje Safete Šemdin, za koji sud nije imao poseban razlog da ga ne prihvati, a koja naglašava ulogu carinika u postupku carinjenja, što proizlazi i iz zakona i podzakonskih propisa u oblasti carine, Sud je utvrdio da su apelantovi poslovi na koje je raspoređen, kao i oni koji mu mogu biti stavljeni u zadatak, takve prirode da uključuju i poslove nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti koju obavlja preduzeće njegovog sina. Djelatnost preduzeća apelantovog sina je špediterska djelatnost koja, u suštini, predstavlja zastupanje subjekata, fizičkih i pravnih lica, koji vrše uvoz u postupku carinjenja uvezene robe, što obavljaju ovlašteni radnici Carinske uprave, među kojima značajnu ulogu imaju i carinici-samostalni referenti, a tu je dužnost obavljao apelant.

b) Odgovor na apelaciju


35. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.

9. Na sjednici Ustavnog suda održanoj 24. septembra 2014. godine Ustavni sud je na osnovu člana 91. stav 1. alineja c) Pravila Ustavnog suda, na zahtjev sudije Zlatka M. Kneževića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rasprave i odlučivanja u ovom predmetu.

17. Istaknuto je da je carinski postupak propisan zakonom i da ga se moraju pridržavati svi, uključujući i firme koje obavljaju špeditersku djelatnost, a koje u carinskom postupku nastupaju umjesto uvoznika. Carinici su ti koji vrše kontrolu onoga što su špediteri do tada uradili-napisali u deklaraciji, odnosno da li su postupili prema zakonu i podzakonskim aktima. Carinici su ti koji kontroliraju da li je roba pravilno kategorizirana i prijavljena po vrsti, količini i kvaliteti onako kako je zakonom utvrđeno, što je ključno i za konačan rezultat koji interesira uvoznika (visinu obaveze), te da li je prateća dokumentacija koju dostavlja špediter u skladu sa carinskim propisima i sl. Uz to, cariniku-samostalnom referentu su u opisu poslova u Pravilniku o sistematizaciji navedeni i poslovi eventualne kontrole i preduzimanja posebnih mjera, proračun carinskih dadžbina i dr., sve u skladu sa zakonom. Osim toga, kao što je već navedeno, carinik iz jedne organizacione jedinice može biti raspoređen u drugu, kao i na druge poslove u okviru carinske službe, među kojima je većina tipično kontrolne, tj. nadzorne prirode. Dakle, carinici nisu ti koji vrše poslove inspekcijskog nadzora (što tužena nikada nije ni tvrdila), ali su oni ti koji kontroliraju i špeditere, odnosno vrše nadzor nad onim što su špediteri uradili u ime uvoznika u toku carinskog postupka i ocjenjuju da li su postupili prema zakonu i drugim propisima.

V. Relevantni propisi


36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovom zahtjevu za utvrđenje nezakonitosti odluka o prestanku radnog odnosa, te obavezi tuženog da apelanta vrati na posao, kao i da mu naknadi plaće, druge naknade iz radnog odnosa i doprinose za period od 7. januara 1999. godine do 12. januara 2004. godine. Dakle, proizlazi da se odlučivalo o predmetu građanskopravne prirode, te da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

18. Pri tome, prema mišljenju Suda, bez posebnog je značaja činjenica da apelant vjerovatno ne bi bio zadužen da radi bilo šta tamo gdje nastupa preduzeće njegovog sina, ali ocjena rada drugih špeditera i odnos prema njima u toku postupka carinjenja može biti od indirektnog utjecaja i značaja i za poziciju preduzeća apelantovog sina među špediterima i uvoznicima. Stoga, prema ocjeni Suda, za ishod spora bitno je da se ono što apelant radi ili ono što mu se može staviti u zadatak može smatrati poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi preduzeće njegovog sina, kako je to ocijenjeno i u osporenom drugostepenom rješenju od 23. decembra 1999. godine.

Član 10.


37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. Prema mišljenju Suda, apelantove tvrdnje o neustavnosti člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH predstavljaju samo apelantovo mišljenje, dok validnu ocjenu u tome može dati samo Ustavni sud, što do sada nije učinjeno. Prema ocjeni Suda, ne mogu se prihvatiti ni apelantove tvrdnje o direktnoj suprotnosti navedene odredbe sa Evropskom konvencijom jer ni Evropska konvencija ne stavlja lične interese prije javnih interesa društva u cjelini niti sprječava državu da s ciljem ostvarenja javnog interesa zakonom ograniči prava pojedinca. Prema mišljenju Suda, navedenom odredbom nije isključeno apelantovo pravo na rad, ali s ciljem zaštite javnih interesa društva ono jeste ograničeno kada je riječ o poslovima koje apelant može obavljati u ovoj specifičnoj i za državu posebno značajnoj oblasti javnog života. Istaknuto je da su takva ograničenja regulirana zakonima i prisutna ne samo kod carinika nego i kod radnika državnih organa i agencija u cjelini, a i u mnogim drugim sferama (čak i u osiguranju, bankarstvu i dr.) ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u drugim zemljama potpisnicama Evropske konvencije. Stoga je Sud ocijenio neosnovanim apelantov zahtjev za poništenje rješenja Carinske uprave od 6. decembra 1999. godine i 23. decembra 1999. godine. Pri tome je navedeno da apelant tokom postupka nije dokazao postojanje nekog drugog pravnog osnova za vraćanje na posao i isplatu plaća. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi zahtjevi za vraćanje na rad, isplatu plaća i drugih naknada za period od 7. januara 1999. godine do 12. januara 2004. godine, uključujući i doprinose za PIO koje je apelant tražio u predmetnoj pravnoj stvari, a koji se također vežu za postojanje radnog odnosa.

Član 46.


38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer je utvrđeno da se ono što apelant radi ili što mu se može staviti u zadatak može smatrati poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi preduzeće njegovog sina. Stoga su redovni sudovi zaključili da su rješenja tuženog kojima je apelantu prestao radni odnos zakonita kada se zasnivaju na primjeni člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH.

20. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant kao carinik radio u službi koja podrazumijeva poslove inspekcijskog nadzora, odnosno nadzora nad zakonitošću rada, i da to radno mjesto ne dopušta koliziju, odnosno sukob interesa, zatim da zakon navedeni sukob interesa izričito, jasno i precizno propisuje i zabranjuje, te predviđa izricanje sankcije, kako je i procijenila tužena donošenjem osporenih rješenja.

Član 47. st. 1. i 2.


39. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene odredbe člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH na apelantov slučaj. Također, Ustavni sud nalazi da su sudovi dali jasno i precizno obrazloženje i u pogledu dosuđivanja parničnih troškova tuženom primjenjujući relevantne odredbe ZPP. Navedena obrazloženja redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Prema mišljenju Ustavnog suda, ona zadovoljavaju kriterije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji sukob interesa između poslova koje je apelant obavljao u Carinskoj upravi i javnog interesa. Naime, iako carinici-samostalni referenti (koje poslove je obavljao apelant) ne vrše poslove inspekcijskog nadzora, oni ipak kontroliraju i špeditere, odnosno vrše nadzor nad onim što su špediteri uradili u ime uvoznika u toku carinskog postupka i ocjenjuju da li su postupili prema zakonu i drugim propisima. Stoga, proizlazi da je pravilan zaključak redovnih sudova da se ono što apelant radi i ono što mu se može staviti u radni zadatak smatra poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi njegov sin (špediterska djelatnost), te da zato nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Prema tome, u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Revizijsko vijeće Suda BiH odbilo Presudom broj Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine.

VI. Dopustivost


40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. U obrazloženju revizijske presude Sud se pozvao na odredbe člana 10. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH koje su bile osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu.

VII. Meritum


23. Revizijski sud je našao da je Drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da se ono što apelant radi i ono što mu se može staviti u radni zadatak smatra poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi njegov sin (špediterska djelatnost), te da je zato pravilno primijenjena odredba člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Prema mišljenju Revizijskog vijeća, pravilan je stav i nižestepenih vijeća, koji se revizijom osporava, o tome da mišljenje Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu odredbe člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH nema obavezujući karakter jer se radi samo o mišljenju tog Ministarstva, a autentično tumačenje daje Parlament FBiH.

Ostali navodi


24. Revizijsko vijeće nije uvažilo ni apelantove prigovore koji se odnose na parnične troškove o kojim je, prema mišljenju tog Vijeća, pravilno odlučeno na osnovu odredbi člana 323. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pred Sudom BiH. Suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju revizijskog suda, tužena je u troškovniku od 29. marta 2006. godine dostavila popis svih troškova koje je imala i koji ukupno iznose 2.959,25 KM, a čija je visina obračunata u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Advokatske tarife FBiH, tj. u visini iznosa prosječne netoplaće u Federaciji BiH za januar 2006. godine.

VIII. Zaključak



Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.




Izdvojeno mišljenje potpredsjednice Seade Palavrić suprotno odluci



U Odluci broj AP 3197/07 od 25. septembra 2014. godine Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelaciju Sulejmana Avdića podnesenu protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine, Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i P-50/04 od 10. aprila 2006. godine, uz obrazloženje izneseno u odluci.
Uz dužno poštovanje većinskog odlučivanja, ne mogu se saglasiti s obrazloženjem i zaključkom iz odluke Ustavnog suda.
Za razliku od uvaženih kolega koji su glasali za Odluku broj AP 3197/07 kojom se apelacija odbija kao neosnovana, kao i prvi put kada smo pokušali odlučiti o predmetnoj apelaciji, spadam u grupu sudija koji misle drukčije i smatram da je apelaciju trebalo usvojiti, utvrditi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuti presude Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-9/07 od 1. oktobra 2007. godine, Gž-38/06 od 27. februara 2007. godine i P-50/04 od 10. aprila 2006. godine, te predmet vratiti Sudu Bosne i Hercegovine na ponovno odlučivanje, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.


Obrazloženje


1. Prije svega, podsjećam na to da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen jer su redovni sudovi izrazili stav da se ono što apelant radi ili što mu se može staviti u zadatak može smatrati poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi preduzeće njegovog sina. Naime, prvostepeni sud je (a njegov stav je potvrdio i drugostepeni sud), između ostalog, istakao kako je utvrdio da su apelantovi poslovi, na koje je raspoređen kao carinik, kao i oni koji mu prema naređenju šefa ispostave mogu biti stavljeni u zadatak, zavisno od potrebe posla, te biti upućen, tj. preraspoređen, u smislu člana 40. Pravilnika, i na druge poslove van carinske ispostave, takve prirode da uključuju i poslove nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti koju obavlja preduzeće apelantovog sina, iako carinici nisu ti koji vrše poslove inspekcijskog nadzora (što tužena nikada nije ni tvrdila), ali su oni ti koji kontroliraju i špeditere, odnosno vrše nadzor nad onim što su špediteri uradili u ime uvoznika u toku carinskog postupka i daju ocjenu da li su špediteri postupili prema zakonu i drugim propisima. Pri tome je, prema mišljenju redovnih sudova, bez posebnog značaja činjenica da apelant vjerovatno ne bi bio zadužen da radi bilo kakve poslove tamo gdje djeluje preduzeće njegovog sina, ali ocjena rada drugih špeditera i odnos prema njima u toku postupka carinjenja može biti od indirektnog utjecaja i značaja i za poziciju preduzeća apelantovog sina među špediterima i uvoznicima. Stoga je za ishod spora bitno da se ono što apelant radi ili ono što mu se može staviti u zadatak može smatrati poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi preduzeće njegovog sina, kako je ocijenjeno i u osporenom drugostepenom rješenju organa tužene od 23. decembra 1999. godine.
2. Revizijski sud je, odbijajući apelantovu reviziju, još istakao da je Drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da se ono što apelant radi i ono što mu se može staviti u radni zadatak smatra poslovima nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti kojom se bavi apelantov sin (špediterska djelatnost), te da je zato pravilno primijenjena odredba člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Stoga su i rješenja tuženog kojima je apelantu prestao radni odnos zakonita kada se zasnivaju na primjeni člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH.
3. U vezi s navedenim, podsjećam na to da su članom 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH propisana ograničenja u obavljanju poslova inspekcijskog nadzora. Dalje, članovima 46. i 47. navedenog Zakona jasno je propisano da poslove inspekcijskog nadzora vrše službenici s posebnim ovlaštenjima, koje postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave na mandat od četiri godine.
4. Uzimajući u obzir navedene odredbe Zakona, konstatiram da je apelant prije prestanka radnog odnosa bio raspoređen na poslove i radne zadatke samostalnog referenta u carinskoj ispostavi Pošta Sarajevo koja je bila organizaciona jedinica Carinarnice Sarajevo. Dalje, članovima 46. i 47. navedenog Zakona jasno je propisano da poslove inspekcijskog nadzora vrše službenici s posebnim ovlaštenjima, koje postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave na mandat od četiri godine. Bez takve odluke rukovodioca organa uprave o postavljenju na poziciju službenika s posebnim ovlaštenjima na mandat od četiri godine, prema mome mišljenju, apelant nikako nije mogao biti raspoređen na poslove inspekcijskog nadzora koje ima u vidu član 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, i član 40. Pravilnika na koji se pozivaju redovni sudovi u osporenim odlukama, pa mi se čini proizvoljnim stav redovnih sudova da bi apelantu eventualno u budućnosti u okviru poslova i zadataka carinika na koje je bio raspoređen moglo biti naređeno da vrši poslove inspekcijskog nadzora. Dakle, budući da je apelant bio raspoređen na poslove samostalnog referenta, što znači običnog carinika, i da ti poslovi ne ulaze u opseg člana 10. Zakona i da nesporno odlukom rukovodioca organa uprave nije bio postavljen na poslove službenika s posebnim ovlaštenjima koji obavljaju poslove inspekcijskog nadzora, smatram da bez takve odluke apelant nikako nije mogao vršiti poslove inspekcijskog nadzora koje podrazumijeva član 10. Zakona, prema kojemu je apelantu prestao radni odnos.
5. Naime, odredba člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH ne može se tumačiti šire i drugačije od onoga kako je stipulirana u zakonu (zajedno s članom 46. istog Zakona).
6. Nasuprot navedenom, zapažam da su redovni sudovi očigledno odbili apelantov tužbeni zahtjev jer su smatrali da apelantu eventualno u budućnosti mogu biti dati u zadatak i poslovi inspekcijskog nadzora u okviru njegovog radnog mjesta, nalogom da obavlja i druge poslove među kojima i poslove inspekcijskog nadzora ili poslove koji bi mogli utjecati na inspekcijski nadzor, iako apelant nije, u skladu s odredbama čl. 46. i 47. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, bio postavljen na radno mjesto službenika s posebnim ovlaštenjima koji jedini mogu vršiti inspekcijski nadzor koji imaju u vidu odredbe člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, te iako član 10. navedenog Zakona ima u vidu samo poslove inspekcijskog nadzora, a ne i bilo koje poslove koji bi mogli utjecati na poslove inspekcijskog nadzora.
7. Imajući u vidu navedeno, smatram da se osporene odluke zasnivaju na eventualnim mogućnostima i indicijama da apelantu u budućnosti budu povjereni i poslovi inspekcijskog nadzora nad radom špediterskih preduzeća ili poslovi koji bi eventualno mogli utjecati na poslove inspekcijskog nadzora, čak i bez naznake da je apelant u okviru radnog mjesta na koje je bio raspoređen obavljao i poslove inspekcijskog nadzora, odnosno poslove službenika s posebnim ovlaštenjima, iz čega proizlazi da se na apelanta uopće nije mogla primijeniti odredba člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, prema kojoj mu je prestao radni odnos.
8. Stoga, proizlazi da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije jer iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo na apelantovu štetu i to član 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH u vezi s čl. 46. i 47. istog Zakona, pa zaključujem da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, smatram da je povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što se proizvoljnom primjenom materijalnog prava nezakonito umiješalo u apelantovu imovinu.
Slijedi da apsolutno nisam u mogućnosti da se saglasim sa zaključkom koji je usvojila većina Ustavnog suda u vezi s ovim pitanjem. Uz dužno poštovanje, ovom prilikom izražavam svoje neslaganje.


Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!