Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 9. marta 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 1455/08, rješavajući apelaciju
Kristine Čuljak i Vinka Nakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Kristine Čuljak.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-U-08-000 006 od 11. aprila 2008. godine.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nala�e se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke Kristini Čuljak isplati iznos od 1.575,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nala�e se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Kristine Čuljak i Vinka Nakića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-U-08-000 006 od 11. aprila 2008. godine u odnosu na pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i u �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. Kristina Čuljak (u daljnjem tekstu: apelantica) i Vinko Nakić (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Jozo Leko, advokat iz Širokog Brijega, podnijeli su 19. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-U-08-000 006 od 11. aprila 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prosvjete), te Gimnazije �Fra Didak Buntić� (u daljnjem tekstu: Gimnazija) zatra�eno je 1. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. septembra 2008. godine. Ministarstvo prosvjete je odgovor dostavilo 2. oktobra 2008. godine. Gimnazija, kojoj je apelacija dostavljena 4. septembra 2008. godine, nije dostavila odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda i Ministarstva prosvjete dostavljeni su apelantima 30. decembra 2008. godine.
5. Ustavni sud je 26. maja 2010. godine od Kantonalnog suda zatra�io da mu dostavi na uvid kopiju kompletnog spisa u kojem je postupak po apelanticinoj tu�bi u upravnom sporu okončan Rješenjem ovog suda broj 008-0-U-08-000 006 od 11. aprila 2008. godine, a što je i učinjeno 5. jula 2010. godine.
6. Ustavni sud je, na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatra�io 21. septembra 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
7. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 15. oktobra 2010. godine.
8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Općinskog suda dostavljen je apelantima 26. oktobra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
10. Apelantica je u periodu od 20. do 22. augusta 1997. godine polagala popravni ispit iz predmeta Matematika i Njemački jezik, te nije polo�ila ispit iz Matematike. Na konačnu ocjenu apelantica je ulo�ila �albu Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo prosvjete) 25. augusta 1997. godine. Apelantica je tra�ila da joj se omogući da ponovo pola�e popravni ispit iz Matematike, ali pred novom ispitnom komisijom u čijem sastavu neće biti profesor matematike N.Š.
11. Ministarstvo prosvjete je Rješenjem broj 07-430/97 od 2. septembra 1997. godine utvrdilo da je popravni ispit odr�an regularno, a što znači da je ocjena Komisije konačna i da �alba nema osnova. Navedeno je utvrđeno na temelju zapisnika prosvjetnog inspektora od 27. augusta 1997. godine, koji je sačinjen prilikom uviđaja u dokumentaciju s popravnih ispita. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv ovog rješenja mo�e pokrenuti upravni spor pred nadle�nim sudom u roku od 30 dana od njegovog prijema.
12. Apelantica, koju je zastupao apelant - njen otac, kao zakonski zastupnik, 15. septembra 1997. godine podnošenjem tu�be Općinskom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), registrirane pod brojem U-3/97, pokrenula je upravni spor protiv rješenja Ministarstva prosvjete od 2. septembra 1997. godine, kao prvotu�enog, i Gimnazije, kao drugotu�ene.
13. Općinski sud je 16. septembra 1997. godine zatra�io od prvotu�enog i drugotu�ene da u roku od 8 dana dostave apelanticin predmet sa prilozima, a što je i učinjeno. Nakon toga, Općinski sud je sljedeću radnju preduzeo 27. juna 2007. godine, tj. nakon nepunih 10 godina, donoseći Rješenje broj U-3/97 od 27. juna 2007. godine kojim se proglasio stvarno nenadle�nim, te spis dostavio na odlučivanje Kantonalnom sudu 15. januara 2008. godine.
14. Kantonalni sud je apelantu, kao apelanticinom zakonskom zastupniku, uputio poziv koji mu je uručen 18. januara 2008. godine da se izjasni da li ima pravnog interesa za dalje vođenje upravnog spora pokrenutog po tu�bi od 15. septembra 1997. godine. Poziv sa istim sadr�ajem ponovljen je 29. februara 2008. godine i 20. marta 2008. godine.
15. Apelant se odazvao pozivu od 20. marta 2008. godine. Pred Kantonalnim sudom je sačinjen zapisnik u kom je konstatirano da je apelant, kao apelanticin zakonski zastupnik, izjavio da nema pravni interes za daljnje vođenje upravnog spora s obzirom na to da apelantica sada ima 26 godina, da je završila školu i zasnovala porodicu, te da zbog toga povlači tu�bu. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je Rješenjem broj 008-0-U-08-000 006 od 11. aprila 2008. godine obustavio postupak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da su im povrijeđena �temeljna ustavna prava, i to: pravo na školovanje i pravo na sudsku zaštitu�. Povreda navedenih prava, prema navodima iz apelacije, zasniva se na činjenici da u periodu od 10 godina nadle�ni sud ništa nije preduzeo po tu�bi koja je pravovremeno podnesena, a čime im je uskratio pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao i pravo na sudsku zaštitu njihovih prava, a zbog čega im nije preostalo ništa drugo nego da tu�bu povuku. Zbog nea�urnosti pravosudnog sistema, apelantica ističe da je morala izmijeniti u cjelini planirano obrazovanje, polagala je i završila drugu školu uz dodatne napore i troškove, a zbog čega smatra da joj je uskraćena garancija da pod jednakim uvjetima utvrđenim zakonom stiče zvanje u svim stepenima i u svim vrstama škola. Najzad, apelantica i apelant su zatra�ili da se Federacija Bosne i Hercegovine i Zapadnohercegovački kanton obave�u da im, na ime naknade nematerijalne štete, isplate iznos od 6.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantov predmet, odmah nakon što je dostavljen spis od Općinskog suda, uzet u rad, a zbog čega smatra da su neosnovani navodi iz apelacije da je ovaj sud, svojom nedjelotvornošću i neaktivnošću, apelantima uskratio pravo na sudsku zaštitu.
18. Ministarstvo prosvjete je u odgovoru na apelaciju istaklo da je po apelanticinoj �albi obavljen inspekcijski nadzor o čemu je sastavljen zapisnik broj 07-429/97 od 27. augusta 1997. godine, a iz kog se vidi da je popravni ispit proveden u skladu sa zakonom i Statutom škole, odnosno da je ispit regularan i da �alba nema osnova. Najzad, istaknuto je da, shodno navedenom, apelantici nije bilo uskraćeno pravo na jednak pristup školovanju.
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se u apelaciji ne navodi broj predmeta pod kojim je tu�ba bila registrirana pred ovim sudom, pa da zbog toga nisu mogli ostvariti uvid u spis i pripremiti relevantan odgovor.
V. Relevantni propisi
20.
Zakon o upravnim sporovima (�Slu�bene novine Federacije BiH� broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Tu�ilac mo�e odustati od tu�be sve do donošenja sudske odluke o čemu sudu podnosi pisani podnesak ili daje izjavu na zapisnik kod suda u kom slučaju nadle�ni sud rješenjem obustavlja postupak..
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadr�i odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku.
21. Zakon o parničnom postupku (�Slu�bene novine Federacije BiH� br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je du�an da nastoji da se postupak sprovede bez odlaganja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u toku postupka.
22. Zakon o srednjem školstvu (�Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke� br. 6/04, 8/04 i 8/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 51.
Redovni učenik koji je na kraju nastave ocijenjen iz dva predmeta ocjenom nedovoljan pola�e popravni ispit.
Član 52.
Redovni učenik stiče pravo upisa u sljedeći razred ako je do roka upisa ocijenjen iz svih predmeta prolaznom ocjenom.
Redovni učenik programa za sticanje srednje školske spreme mo�e tokom savladavanja programa dva puta ponavljati razred.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 008-0-U-08-000 006 od 11. aprila 2008. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 16. aprila 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. maja 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
27. Apelanti osporavaju rješenje Kantonalnog suda ne navodeći izričito koja prava propisana odredbama Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) su im povrijeđena. Međutim, imajući u vidu suštinu navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelacijom pokreću pitanja u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku kao segmentom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa će apelaciju ispitati u vezi sa garancijama ustanovljenim navedenim pravima.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li je primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Oršuš i drugi protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, Oršuš i drugi protiv Hrvatske, aplikacija broj 15766/03, presuda od 16. marta 2010. godine, st. 104. i 105) istakao da je u svojoj presudi Emine Ara� protiv Turske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 9907/02, presuda od 23. septembra 2008. godine) prvi put utvrdio da je pravo na više obrazovanje pravo građanske prirode, te tako napustio praksu Komisije (Andr� Simpson protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 14688/89, Odluka Komisije od 4. decembra 1989. godine, Odluke i izvještaji (DR)64, p. 188) prema kojoj je član 6. bio neprimjenjiv na postupke koji su se ticali zakona o obrazovanju (na osnovu stava da pravo da se ne bude uskraćen za više obrazovanje potpada pod domen javnog prava). Sud je zaključio da su isti razlozi primjenjivi a fortiori i u pogledu osnovnog obrazovanja (argumentum a maiore ad minus). Osim toga, ukazano je da je Evropski sud u predmetu K�k protiv Turske (vidi, Evropski sud, presuda broj 1855/02 od 19. oktobra 2006. godine, stav 36) zaključio da, kada dr�ava priznaje pravo koje mo�e biti izvršeno putem pravnog lijeka, to znači, u principu, da to pravo predstavlja građansko pravo u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Tinnelly i Sons Ltd. i drugi i McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacije broj 62/1997/846/1052-1053, presuda od 10. jula 1998. godine, stav 61).
30. U konkretnom slučaju �spor� je nastao kada je Ministarstvo prosvjete negativno odlučilo o apelanticinoj �albi i utvrdilo da je popravni ispit regularno odr�an, da je ocjena Komisije konačna i da je njena �alba neosnovana. Protiv ovog rješenja apelantica je, u skladu sa uputom o pravnom lijeku, kao i na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, pravovremeno pokrenula upravni spor podnošenjem tu�be pred, u to vrijeme, nadle�nim sudom, tra�eći da se poništi rješenje Ministarstva prosvjete, te da se navedenom ministarstvu nalo�i da u roku od 8 dana obrazuje Komisiju pred kojom će joj se omogućiti ponovno polaganje popravnog ispita iz Matematike. S obzirom na to da je u apelanticinom slučaju odluka bila od značaja za dobijanje još jedne prilike (ponovno polaganje ispita iz matematike) da ispuni uvjet za prelazak u naredni razred u Gimnaziji, te da je, u skladu sa zakonom, odluku Ministarstva prosvjete mogla osporavati putem pravnog lijeka pred sudom, Ustavni sud zaključuje da se predmetni postupak ticao odlučivanja o građanskim pravima, te da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
31. U vezi sa navodima iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju upravni spor pokrenut podnošenjem tu�be u kojoj je kao tu�ilac, odnosno stranka u postupku, označena apelantica, koju je zastupao apelant kao otac, zakonski zastupnik. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se uloga zakonskog zastupnika sastoji u preduzimanju umjesto i u ime stranke radnji u postupku, te u primanju na znanje radnji preduzetih od suda i suprotne stranke. Sve radnje koje zakonski zastupnik preduzima djeluju kao da ih je preduzela stranka neposredno, a radnje drugih procesnih subjekata djeluju kao da su preduzete neposredno prema stranci. Zbog toga i odluka koja se donese u postupku u kom je stranka imala zakonskog zastupnika glasi samo na stranku. U apelaciji se izričito ne navodi, a to se ne mo�e zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, da apelant u konkretnom postupku nije postupao isključivo u svojstvu apelanticinog zakonskog zastupnika koji je spor vodio umjesto nje i u njeno ime, a zbog čega su i radnje, odnosno propuštanja nadle�nog suda, mogle imati djelovanje samo u odnosu na apelanticu, kao zastupanu stranku, a ne i na njega kao njenog zakonskog zastupnika. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode iz apelacije o du�ini postupka u odnosu na apelanta, pa će ove navode ispitati samo u odnosu na apelanticu.
Relevantni principi
32. U pogledu navoda koji se odnose na donošenje odluke u razumnom roku, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost du�ine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o slo�enosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadle�nog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Najzad
, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadle�nih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito va�an u dr�avama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
33. U konkretnom slučaju apelantica je, posredstvom apelanta kao zakonskog zastupnika, podnijela tu�bu nadle�nom sudu 15. septembra 1997. godine. Kantonalni sud je rješenjem od 11. aprila 2008. godine, dakle, nakon 10 godina i 6 mjeseci, obustavio postupak, a nakon što je apelant, kao apelanticin zakonski zastupnik, izjavio da odustaje od tu�be, jer više nema pravni interes za postupanje po njoj.
Analiza du�ine trajanja postupka
34. Dalje, Ustavni sud na osnovu uvida u spis i predočenih dokumenata nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji pokreće slo�ena činjenična ili pravna pitanja, a koja bi opravdala trajanje postupka od 10 godina i 6 mjeseci.
35. U konkretnom slučaju radilo se o postupku koji je bio od posebnog značaja za apelanticu i u kom je odluka mogla biti svrsishodna samo ako je donesena u relativno kratkom roku. Naime, ako bi tu�ba bila usvojena i osporeno rješenje Ministarstva prosvjete ukinuto, apelantica bi dobila još jednu priliku da pola�e popravni ispit i eventualno ispuni uvjete za prelazak u naredni razred u Gimnaziji.
36. Dalje, apelantica se Ustavnom sudu obratila nakon donošenja rješenja kojim je nakon 10 godina postupak po njenoj tu�bi obustavljen s obzirom na izjavu da ne postoji pravni interes za dalje vođenje postupka. Dalje, u dokumentima predočenim Ustavnom sudu ne postoji ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantica svojom radnjom ili propuštanjem na bilo koji način utjecala ili doprinijela du�ini postupka.
37. Na drugoj strani, Općinski sud, kao nadle�ni sud u vrijeme podnošenja tu�be, nakon 15. septembra 1997. godine, kao datuma prijema tu�be, te u kratkom roku zatra�io je da se dostavi apelanticin predmet i odgovor na tu�bu od Ministarstva prosvjete i Gimnazije, sve do 27. juna 2007. godine, kada se proglasio nenadle�nim, nije preduzeo niti jednu radnju po podnesenoj tu�bi. Najzad, Kantonalni sud je, nakon dostavljanja spisa na postupanje, u kratkom roku, donošenjem rješenja postupak okončao.
38. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je du�nost dr�ave da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o sporu koji je zakonom određen kao hitan, kao i da Zakon o upravnim sporovima ne sadr�i odredbe koje sudu nameću obavezu da u određenom roku mora preduzeti neku radnju ili donijeti odluku. Međutim, navedeno ne mo�e opravdati apsolutnu pasivnost Općinskog suda u periodu od 10 godina za što nije ponuđen niti jedan razlog ili razumno opravdanje. Ovo se posebno ističe imajući u vidu da ne postoji efektivno pravno sredstvo koje strankama stoji na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima, a kojim bi se mogle otkloniti posljedice nerazumno dugog trajanja postupka s ciljem da se dođe do odluke kojom bi konačno bilo odlučeno o tu�benom zahtjevu, kao i zakonsku obavezu suda da rukovodi postupkom tako da ga okonča sa što manje troškova i spriječi svaku zloupotrebu prava, te, najzad, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja u kojim je odluka suda mogla biti svrsishodna i od značaja za apelanticu samo da je donesena u relativno kratkom roku nakon podnošenja tu�be. Stoga je Općinski sud svojom neaktivnošću apelanticino pravo da ostvari zaštitu svojih prava pred sudom koja joj je garantirana zakonom i da dođe do konačne odluke o svom tu�benom zahtjevu u razumnom roku učinio iluzornim.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nadle�ni sud u periodu od 10 godina nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem da postupak okonča na način određen zakonom, a pri tome nije ponudio bilo kakvo obrazlo�enje ili razlog za ovakvo postupanje.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Apelantica i apelant su zatra�ili da im se, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, dodijeli i pravična naknada u iznosu od 6.000,00 KM.
41. S obzirom na razloge navedene u tački 31. ove odluke, a zbog kojih je Ustavni sud zaključio da nije potrebno razmatrati navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u odnosu na apelanta, te imajući u vidu da je u tački 39. ove odluke utvrđeno da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, Ustavni sud će pitanje naknade nematerijalne štete razmotriti samo u odnosu na apelanticu.
42. Prema članu76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava, te da se ovako određena naknada obračunava prema kriterijima koje je uspostavio Evropski sud, a prilagođeno ekonomskoj situaciji u BiH.
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud upućuje na utvrđeni princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj
AP 938/04, objavljenu u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine� broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od pribli�no 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM.
44. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju ukupan postupak trajao 10 godina i 6 mjeseci, da predmetni postupak nije zakonom određen kao hitan, apelantici se određuje naknada u visini od po 1.575,00 KM. Ovaj iznos du�na joj je, s obzirom na sjedište nadle�nog suda, isplatiti Vlada Zapadnohercegovačkog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Pravo na obrazovanje
45. Iz navoda iz apelacije proizlazi da apelantica i apelant smatraju da su im uskraćene i garancije ustanovljene pravom na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
46. Član II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
l) pravo na obrazovanje;
47. Član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Niko ne mo�e biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave dr�ava poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
48. Pravo na obrazovanje, utvrđeno u prvoj rečenici člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, garantira svakom pod jurisdikcijom dr�ave članice �pravo na pristup obrazovnim institucijama koje u određenom vremenu postoje� s tim da ovaj pristup čini samo dio prava na obrazovanje. Da bi ovo pravo �bilo efektivno�, dalje je, inter alia, potrebno da lice koje se obrazuje ima mogućnost izvući korist od dobijenog obrazovanja, što znači pravo da stekne, u skladu sa pravilima koja su na snazi u svakoj dr�avi, u jednom ili drugom obliku, zvanično priznanje za obrazovanje koje je završilo (vidi, Evropski sud, Belgijski lingvistički slučaj, 23. jul 1968, pp. 30-32, st. 3-5, serija A broj 6; Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, 7. decembar 1976. godine, stav 52, serija A broj 23; i Leyla Sahin protiv Turske ŠGCĆ, aplikacija broj 44774/98, stav 152, ECHR 2005-XI). Pravo ustanovljeno u drugoj rečenici člana 2. Protokola broj 1 je dodatak fundamentalnom pravu na obrazovanje. U vršenju du�nosti prema djeci roditelji su prvenstveno odgovorni za njihovo obrazovanje i podučavanje, zbog čega oni mogu zahtijevati od dr�ave da poštuje njihova religiozna i filozofska ubjeđenja. Zbog toga njihova prava korespondiraju obavezi usko vezanoj sa u�ivanjem i izvršavanjem prava na obrazovanje. Svrha prava ustanovljenog drugom rečenicom je da osigura mogućnost pluralizma u obrazovanju, a koja je od suštinskog značaja za očuvanje �demokratskog društva� onako kako je ono koncipirano Evropskom konvencijom (vidi navedenu presudu Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, stav 50).
49. Međutim, uprkos značaju koji ima, pravo na obrazovanje nije apsolutno i mo�e da bude predmet ograničenja, što je dozvoljeno s obzirom na to da pravo pristupa obrazovnim institucijama �u samoj svojoj suštini zahtijeva propise koje je ustanovila dr�ava� (vidi navedeni Belgijski lingvistički slučaj, p. 32. stav 5; Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. septembra 1994. godine, serija A broj 294-B, pp. 49-50, stav 65). Pri tome, ograničenja uspostavljena u domaćem zakonodavstvu ne mogu umanjivati pravo na obrazovanje u takvoj mjeri koja bi narušila njegovu suštinu i lišila ga efektivnosti. Stoga, Evropski sud ocjenjuje da li su ustanovljena ograničenja takva da su predvidiva za onog kog se tiču i da li te�e ostvarivanju legitimnog cilja. Dalje, ograničenja će biti u skladu sa članom 2. Protokola broj 1 ukoliko postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se �eli postići. Pri tome, za razliku od čl. 8. do 11. Evropske konvencije, ne postoji iscrpna lista �legitimnih ciljeva� (vidi, Evropski sud, Leyla Sahin protiv Turske, aplikacija broj 44774/98, presuda od 10. novembra 2005. godine, stav 154).
50. Dovodeći u vezu navedene principe sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da rješenjem Kantonalnog suda, odnosno nedonošenjem odluke u razumnom roku o tu�bi u upravnom sporu, nije dovedeno u pitanje apelanticino pravo na pristup obrazovnim institucijama koje su u datom trenutku postojale. U okolnostima konkretnog slučaja odlučivanje o apelanticinom tu�benom zahtjevu moglo je imati utjecaja, u slučaju pozitivnog ishoda, samo na osiguranje još jedne prilike (ponovno polaganje popravnog ispita) da pokuša ispuniti uvjete propisane zakonom (pozitivna ocjena iz svih nastavnih predmeta) za sticanje prava za prelazak u naredni razred, ali nikako nije utjecalo na nastavak njenog obrazovanja u Gimnaziji koju je pohađala s obzirom na to da je isti razred mogla još jednom pohađati. Dakle, odluka o predmetnom upravnom sporu mogla je samo utjecati da apelantica, u određenoj školskoj godini, polo�i sve predmete iz te godine, ali nije mogla dovesti u pitanje apelanticino školovanje u predmetnoj obrazovnoj instituciji. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelantici nije bilo uskraćeno pravo pristupa obrazovnoj instituciji za koju se opredijelila, kao i pravo da stekne, u skladu sa pravilima koja su na snazi, zvanično priznanje za obrazovanje koje je završila.
51. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na obrazovanje, a koji u samoj apelaciji ničim nisu obrazlo�eni i potkrijepljeni, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nema ništa što bi upućivalo na zaključak da su garancije ustanovljene pravom na obrazovanje, a posebno drugom rečenicom navedenog člana, na bilo koji način dovedene u pitanje u odnosu na apelanta.
52. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini i apelantovi navodi o povredi prava na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada se trajanje postupka od 10 godina i 6 mjeseci mo�e pripisati nadle�nom redovnom sudu, koji za potpunu neaktivnost u navedenom periodu nije ponudio niti jedno razumno opravdanje.
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantici nije bilo uskraćeno pravo pristupa obrazovnoj instituciji za koju se opredijelila, kao i pravo da stekne, u skladu sa pravilima koja su na snazi, zvanično priznanje za obrazovanje koje je završila i pored negativne ocjene na popravnom ispitu, te ishoda sudskog postupka u kom je pokušala da je ospori, te kada ni na koji način nisu dovedene u pitanje garancije ustanovljene pravom na obrazovanje u odnosu na apelanta kao roditelja.
55. Na osnovu člana 61. st. 1, 2, i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.