Službeni glasnik BiH, broj 78/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2063/08, rješavajući apelaciju
Gorana Petića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
Gorana Petića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 240 od 3. aprila 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Goran Petić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokatica iz Banje Luke, podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 240 od 3. aprila 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 27. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. septembra 2008. godine, Okružni sud 2. septembra 2008. godine, a Tužilaštvo 5. septembra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 11. septembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 044 od 19. oktobra 2007. godine apelant zvani "Čembro", Zoran Đukić, Mladen Đukić i Goran Đukić, kao pripadnici paravojne formacije pod nazivom "Suva rebra", a Goran Đukić istovremeno i pripadnik vojske u Vojnoj pošti 7031 Kozarska Dubica, proglašeni su krivim da su, postupajući protivno odredbama člana 3. stav 1. tačka 1. Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, na način opisan u izreci presude, za vrijeme oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, mučili stanovništvo, odnosno da je apelant mučio i zastrašivao stanovništvo, te zajedno sa Zoranom Đukićem, Mladenom Đukićem i Goranom Đukićem (u daljnjem tekstu: suoptuženi) ubio jedno civilno lice. Oni su time kao saizvršioci počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. KZSFRJ, pa su osuđeni na kazne zatvora i to: apelant u trajanju od osam godina, a trojica suoptuženih na kazne zatvora - dvojica u trajanju od po šest godina i jedan u trajanju od sedam godina. Vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 13. juna 2007. godine pa nadalje, uračunava im se u izrečene kazne. Porodica nastradalog Huseina Hotića je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na građansku parnicu.
7. Okružni sud je svoju presudu obrazložio, između ostalog, tako što je naveo da je taj sud proveo dokaze optužbe saslušanjem svjedoka (15), te čitanjem potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta 3. jula 1992. godine i to putničkog vozila "Zastava 101", kao i potvrde o vraćanju tih predmeta vlasniku E. V. od 6. jula 1992. godine, zatim na osnovu pravosnažnog Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj R-185/01 od 19. septembra 2002. godine, prema kojem je nestali Husein Hotić proglašen umrlim, dopisa Ministarstva odbrane BiH sa podacima o apelantovom vojnom angažiranju od 18. maja i 9. juna 2006. godine, uvidom u fotodokumentaciju o prikazanom mjestu gdje je pronađena jakna nastradalog Huseina Hotića, te kuće u Urijama odakle je izveden Husein Hotić, zatim fotodokumentaciju pružnog prijelaza sa kućicom, te skicu lica mjesta koja prikazuje redoslijed i tok događanja, koje je Tužilaštvo pribavilo radi boljeg razjašnjenja i preglednosti, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka; saslušanjem određenog broja svjedoka odbrane i uvidom u fotokopiju vanparničnog predmeta Općinskog suda u Bihaću koji je vođen za proglašenje nestalog Huseina Hotića umrlim, koji je prezentirala odbrana, te uvidom u izvještaj ICRC-a prema kojem se nastradali Husein Hotić i dalje vodi kao nestalo lice od 30. juna 1992. godine, koji je, također, prezentirala odbrana.
8. Okružni sud je obrazložio da je sve provedene dokaze ocijenio pojedinačno, zatim u njihovoj ukupnosti dovodeći ih u međusobnu vezu i komparirajući ih sa drugim dokazima ukoliko su suprotstavljeni. Dakle, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude zbog sljedećih razloga: u konkretnom slučaju apelantu i suoptuženima optužnicom je stavljeno na teret krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ; sud je utvrdio da su apelant i suoptuženi kršili pravila međunarodnog prava u vrijeme oružanog sukoba prema civilima koji su zaštićeni međunarodnim humanitarnim pravom, a u konkretnim okolnostima da su postupali protivno članu 3. stav 1. tačka 1. Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine i protivno Dopunskom protokolu uz istu konvenciju; da se primarni oblik ovog krivičnog djela, kako je inkriminirano u članu 142. KZSFRJ, izvršava izdavanjem naredbe za ubistva, mučenja ili nečovječna postupanja prema civilnom stanovništvu, kojih u konkretnom slučaju, imajući u vidu provedeni krivični postupak i status apelanta i suoptuženih u ovom slučaju, nije bilo. Drugi oblik ili način izvršenja navedenog krivičnog djela ostvaruje se direktnim mučenjima, nečovječnim postupanjima ili ubistvima koja vrše učinioci prema civilnom stanovništvu, što je upravo predmet optužbe u konkretnom slučaju.
9. Okružni sud je istakao da je nužno da se kumulativno ispuni više uvjeta pa da bi postojala sva obilježja navedenog krivičnog djela. U suprotnom, radnje učinilaca moraju se kvalificirati kao klasična krivična djela svakog zakonodavstva. Jedan od nužnih uvjeta za postojanje ovog krivičnog djela jeste da je na području Bosne i Hercegovine u kritično vrijeme bio oružani sukob, što je Tužilaštvo dokazalo. Okružni sud nije prihvatio tezu odbrane da u kritično vrijeme nije postojao oružani sukob jer je u cijeloj BiH oružani sukob trajao, kako navode: "...od 6. marta 1992. godine (od proglašenja nezavisnosti) do potpisivanja mirovnog Dejtonskog sporazuma 21. novembra 1995. godine." Dakle, inkriminirane radnje apelanta i suoptuženih dešavale su se upravo u vrijeme oružanog sukoba kada su civilna lica imala međunarodnu humanitarnu zaštitu, pa su njihove radnje i postupci i ocijenjeni u tom kontekstu (povreda međunarodnog humanitarnog prava).
10. Okružni sud je zaključio da je Tužilaštvo dokazalo da je čak na konkretnom užem području grada Bosanski Novi (sada Novi Grad) bilo ratnih sukoba; da je sigurnosna situacija bila složena; da je u Hrvatskoj bio rat, a to je granično područje; da su ljudi migrirali i odlazili jer je bilo haotično stanje; da je u Novom Gradu bio uveden policijski sat; postojali su punktovi i na tom području djelovale su i dvije paravojne formacije - jedna pod nazivom "Suva rebra" a druga "Bijeli orlovi".
11. Okružni sud je obrazložio da je, analizirajući status nastradalog Huseina Hotića, došao do činjeničnog utvrđenja da je Husein Hotić bio kod svoje kuće, da nije bio naoružan i da je bio civil. Činjenica je da je on prije rata i sukoba bio inspektor u policijskoj stanici, međutim, vidljivo je da on nije bio vojno angažiran. Okružni sud nije prihvatio tezu odbrane da je Husein Hotić bio vojno angažiran, jer je utvrdio da je Husein Hotić bio diplomirani pravnik i da je radio kao inspektor za opći kriminal, a u kritično vrijeme je bio na bolovanju jer je prethodno imao saobraćajnu nezgodu i lom ruke.
12. Zatim je Okružni sud obrazložio da je utvrdio da su apelant i suoptuženi kritične prilike bili u sastavu paravojne formacije pod nazivom "Suva rebra", dakle sva četvorica; da postoji veza između oružanog sukoba i postupanja apelanta i suoptuženih, u konkretnom slučaju, likvidacije jednog civilnog lica jer su apelant i suoptuženi, koristeći upravo oružani sukob, ciljano došli u naselje Urije i ciljano tražili isključivo Huseina Hotića, inspektora iz PS, koristeći sve ove okolnosti da bi likvidirali Huseina Hotića. Time je, prema ocjeni Okružnog suda, Tužilaštvo dokazalo sve uvjete koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radnje apelanta i suoptuženih mogle kvalificirati kao krivično djelo ratnog zločina. Analizirajući sve izvedene dokaze (i optužbe i odbrane), Okružni sud je došao do činjeničnog utvrđenja da su apelant i suoptuženi odveli Huseina Hotića kao civila i likvidirali ga upravo na način kako je pobliže opisano u izreci optužnice, odnosno presude. Naime, kritične noći, 30. juna 1992. godine, apelant i suoptuženi su došli u naselje Urije koje je naseljeno pretežno bošnjačkim stanovništvom. Dolaskom u Urije apelant je, s obzirom na to da je bio policijski sat, vikao i tražio od stanovništva da izađu vani, da je došla vojna policija. Zatim su postrojavali civilno stanovništvo u red, a apelant je tražio i pitao gdje je inspektor policije Husein Hotić. Tražio je da i on izađe, prijeteći da će ih pobiti i popaliti kuće ukoliko on ne izađe. Husein Hotić je izašao iz podruma svoje kuće i također je stao u vrstu. Apelant je prišao Huseinu Hotiću, u jednoj ruci je držao policijsku palicu, a u drugoj baterijsku lampu, osvjetljavao je Hotićevo lice a onda i svoje govoreći: "Inspektore, ponovno se sretosmo, znaš li ko sam?!", a Hotić je odgovorio: "Da, Čembrin". Nakon toga, apelant je palicom udario preko vrata Huseina Hotića i zajedno sa suoptuženima odveo ga u automobil "Zastava 101" kojim su došli u naselje Urije.
13. Okružni sud je obrazložio da su iskazi svjedoka, koje je prihvatio, potpuno saglasni i uvjerljivi i ničim nisu dovedeni u sumnju, a čak je sam apelant na pretresu kada je saslušavan Izet Hotić u primjedbi rekao: "Nisam ga udario palicom po vratu već po leđima". Na osnovu toga je sud zaključio da apelant faktički priznaje da je u kritično vrijeme bio na tom mjestu i upravo postupao kako su prikazali svjedoci, a da li je udarac bio po vratu ili leđima, prema ocjeni tog suda, detalj je koji nije relevantan. Okružni sud je naveo i da su svjedoci odmah prepoznali apelanta zv. "Čembrin". Zatim, navedeno je da niti apelant i suoptuženi a ni odbrana ne spore da su sva četvorica optuženih u kritično vrijeme bili u naselju Urije i da su odveli Huseina Hotića bijelim "Stojadinom", niti to bilo kojim dokazima opovrgavaju. Također, istaknuto je da je iz potvrde o oduzimanju predmeta PS Bosanski Novi od 3. jula 1992. godine vidljivo da je apelant upravo koristio putničko vozilo "Zastava 101" registarske oznake PD 497-25 i saobraćajnu dozvolu koju su oduzeli od E. V., koje je PS vratila imenovanom 6. jula 1992. godine, nakon što se navedeni događaj desio.
14. Okružni sud je obrazložio da je posebno analizirao iskaz svjedokinje S. B. Ona je pred sudom detaljno opisala događaj u svojoj kući, a to je: da je dolaskom iz druge smjene oko 23 sata u svojoj kući zatekla svoga supruga i četvoricu mladića koje je na glavnom pretresu pokazala kao apelanta i suoptužene. Objasnila je da je u kući zatekla i jedno nepoznato lice, a suprug joj je rekao da je to inspektor policije. On je sjedio u sredini a apelant i suoptuženi po dvojica sa strana, tako da je on bio između njih. Opisala je da je on bio lijep, mlad, "svijetao" i da je nosio neku jaknu, ali u to nije potpuno sigurna. Svjedokinja je sudu opisala da su apelant i suoptuženi tog mladića vrijeđali, govorili da će ga ubiti, zaklati, tjerali su ga da pije rakiju, a on je molio njenog muža da mu pomogne. Primijetila je da su mu udarili po koju "ćušku po licu". Zadržali su se oko sat vremena. Njen muž je bio trijezan, smirivao ih je i kada su odlazili svjedokinja ističe da im je njen muž rekao: "Nemojte to uraditi". Nakon njihovog odlaska, svjedokinja i njen muž su zaključali kuću, a poslije 10-15 minuta čula je rafalnu paljbu u pravcu Novog Grada, a njen muž je tada reagirao riječima: "Bože da li će se uspjeti spasiti". Pojasnila je da je njen muž tada mislio na tog inspektora; da je njena kuća od barake na pruzi udaljena oko 150 m i da prije i poslije toga nije čula drugu pucnjavu osim te. Također je pojasnila da joj je muž saopštio da su optuženi došli u kuću govoreći da su ostali bez goriva i tražili su ga od njenog muža, ali im ga on nije dao. Na predočenje Tužilaštva u pogledu iskaza koje je davala u Tužilaštvu, svjedokinja je pojasnila da je tri puta saslušavana u Tužilaštvu. Prvi put je dala iskaz 26. februara 2007. godine i tu je na isti način prikazala događaj u kući, s tim da je istakla da je sve to čula od muža, ali da je ona kasnije stigla i da ih nije zatekla u kući. Pojasnila je sudu da je to tako rekla jer se bojala da govori svoja lična zapažanja. Njen muž je umro 2002. godine i sada sa djecom živi sama. Poslije je davala još dva iskaza kod tužioca i to 19. maja 2007. godine i 2. juna 2007. godine, iz kojih se vidi da je potpuno saglasno izjavljivala kao na pretresu pred sudom. Okružni sud je ovakvo svjedokinjino objašnjenje ocijenio logičnim i prihvatljivim i njen iskaz na pretresu faktički u potpunosti identičnim sa sva tri iskaza data u Tužilaštvu, osim što je u prvom iskazu tvrdila da je sve to čula od muža a onda je pojasnila zašto je tako govorila, i sljedeća dva iskaza na pretresu su potpuno identično potvrdila da je ona faktički bila prisutna u kući kada su apelant i suoptuženi bili sa nastradalim Huseinom Hotićem.
15. Okružni sud je obrazložio da je odbio prigovore odbrane koja je smatrala da iskazi svjedokinje S. B. nisu valjani zato što je prvi iskaz uzet u zgradi Osnovnog suda u Novom Gradu, drugi u prostorijama PS, a treći u svjedokinjinoj kući, smatrajući da nije od utjecaja mjesto gdje su uzete te izjave jer su uzete u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, a tužilac je pojasnio da je posljednju izjavu uzeo u svjedokinjinoj kući u vrijeme vikenda kada je dolazila iz Zagreba gdje sada živi, jer je to i jedina mogućnost s obzirom na to da nije sada na ovim prostorima. Iskaz navedene svjedokinje Okružni sud je ocijenio potpuno uvjerljivim i detaljnim i zaključio da ničim nije doveden u sumnju niti je njegova vrijednost osporena ili umanjena bilo kojim drugim dokazom odbrane. Okružni sud je istakao da u prilog uvjerljivosti navedenog iskaza, kada se poveže čitav ovaj događaj, govori i iskaz svjedokinje D. V. Ona potvrđuje da dobro poznaje muža svjedokinje B. S. Tvrdi da je u sedmom mjesecu 1992. godine stajala u Novom Gradu ispred svoje radnje kada je naišao LJ. B., suprug svjedokinje S. B., kojeg ona poznaje oko 25 godina i koji joj je odmah ulaskom doslovno rekao: "Je..te ubiše čovjeka ni kriva ni dužna nedaleko od moje kuće, a zašto će ispaštati ja i moja djeca". Svjedokinja D. V. je potvrdila da joj LJ. B. nije rekao ko je to učinio niti koga su ubili ali je ona u gradu iz priča čula da su ubili nekog čovjeka što je radio u SUP-u i da su to uradila "Suva rebra", ali ona ne zna ko su oni. I iskaz svjedokinje D. V. Okružni sud je ocijenio kao potpuno prihvatljiv i uvjerljiv jer ničim nije doveden u sumnju, niti je bilo kojim drugim protivdokazom umanjena njegova vrijednost.
16. Okružni sud je, dalje, obrazložio da je kao veoma bitne ocijenio iskaz svjedoka M. K. i njegovog brata N. K., koji potvrđuju da su sutradan ujutro (računajući večernji događaj) pošli pješke u Novi Grad i kada su prolazili pored kuće komšinice N. K. ona im je rekla: "Noćas se tu pucalo i jaukalo". Oni su se vratili 50 m nazad, N. je ostao na cesti a M. je sišao odmah u blizini rijeke, vidio je pogaženu travu i čahure na zemlji i vidio je da na vrbi visi jakna. U jakni je našao zdravstvenu knjižicu i vidio je da tu piše ime Huseina Hotića. Zajedno sa bratom N. je odnio jaknu Ismetu, bratu Huseina Hotića, i predao mu je zato što mu je Husein bio dobar prijatelj. Ovaj svjedok je posebno istakao da poznaje Huseinovu jaknu jer ju je i prije ovog događaja stalno nosio, a bili su prijatelji i stalno su se družili. Navode ovog svjedoka potvrdio je i Ismet, brat Huseina Hotića, pri čemu je istakao i da mu je svjedok M. K. pružio ruku i izjavio saučešće, koju je mogućnost dopustio M. K. Okružni sud je naveo da je odbrana u pogledu pronađene jakne isticala da upravo činjenica da na jakni nema krvi i rupa od metaka govori da je Huseina Hotića te noći preko rijeke Une prevezao LJ. B. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, ostavljena jakna, bačena na grani kod vrbe, upravo govori da se na kritičnom mjestu događala drama. U suprotnom, zašto bi Husein Hotić na vrbi ostavljao jaknu sa dokumentima (lična karta i zdravstvena knjižica) i pristajao da ga neko preveze i da ode sa ovih prostora i to bez dokumenata.
17. Okružni sud je ocijenio da i iskaz svjedoka Z. Đ. potvrđuje prethodna utvrđenja. Naime, svjedok Z. Đ. je potvrdio da se kritične noći u blizini barake na prijelazu željezničke pruge čuo muški glas i jauk: "Nemojte me ljudi". Prije toga nije bilo pucnjave, a prepoznao je Huseinov glas jer su bili prijatelji i družili se oko deset godina. Siguran je 99% da je to njegov glas, jer je, prema njegovoj ocjeni, to bio suptilan glas. Sutradan se nije raspitivao o tome jer se bojao, bio je rat i, prema njegovom iskazu, bolje je bilo "biti miran". Prema iskazu ovog svjedoka, nakon jauka i Huseinove molbe: "Nemojte me ljudi", čuo je jedan kratki, a onda još dva-tri kratka rafala. Takvu pucnjavu čuli su i svjedokinja S. B. i njen muž, pa se time ti iskazi učvršćuju u njihovoj uvjerljivosti i tačnosti, zaključio je Okružni sud. Zatim je Okružni sud naveo da su svjedoci optužbe D. D., N. D. i B. B. potvrdili da su u to vrijeme bili inspektori u policiji, da su braća Hotić prijavila Huseinov nestanak i njegovo odvođenje, te da su s tim bili dovođeni u vezu apelant i suoptuženi, da su dovođeni u PS i saslušavani, te da je u to vrijeme Husein bio na bolovanju jer je u saobraćajnoj nezgodi povrijedio ruku. Svjedok N. D. potvrdio je da su u to vrijeme na tom području bili ratni sukobi.
18. Okružni sud je obrazložio da je, imajući u vidu sve iskaze svjedoka na kojima je sud zasnivao činjenično utvrđenje, posebno ocijenio iskaze svjedoka odbrane, koji su djelimično suprotstavljeni iskazima svjedoka optužbe, a to su iskazi svjedoka N. G., Z. D. i LJ. P. Svjedokinja LJ. P. je istakla da je rođena u Novom Grada, da tu živi i radi u školi kao pedagog. Đukići (suoptuženi) su joj u daljem srodstvu i ne zna da imaju nadimak "Suva rebra". Nije joj poznato za policijski sat, odnosno da li je u to vrijeme bio u gradu, niti da li je bilo paravojnih formacija. Okružni sud je, analizirajući iskaz ove svjedokinje, zaključio da taj iskaz nema posebne vrijednosti niti spoznaja u vezi s predmetnim događajem, a to što ona ne zna za "Suva rebra" u suprotnosti je sa iskazima brojnih svjedoka koji su potvrdili činjenicu da su apelant i ostali optuženi nazivani "Suva rebra", pa se u tom kontekstu iskaz ove svjedokinje ocijenio kao pokušaj pomoći suoptuženima (Đukićima) koji su joj u daljem srodstvu.
19. Okružni sud je naveo da svjedoci odbrane N. G. i Z. D. tvrde da su jedne prilike bili u Novom Gradu u kafani u društvu sa LJ. B., pokojnim suprugom svjedokinje optužbe S. B. Za drugim stolom su drugi vojnici pričali kako je ubijen Husein Hotić, ali se tada LJ. B. okrenuo prema njima i rekao: "Nemojte svašta pričati, ja sam ga prevezao čamcem preko rijeke Une". I ova dva svjedoka potvrđuju postojanje "Suvih rebara" kao mladića koji su kao maloljetnici krali meso po pušnicama. Oba svjedoka potvrđuju da su 1992. godine u sedmom ili osmom mjesecu došli u naselje Urije, tako da nemaju spoznaju o kritičnom događaju koji se desio noću 30. juna 1992. godine. Okružni sud je zaključio da su iskazi ovih svjedoka suprotstavljeni iskazima S. B. i D. V., jer iz iskaza ove dvije svjedokinje ne proizlazi da je LJ. B. prevezao čamcem Huseina Hotića, već da je Husein Hotić likvidiran. Okružni sud je iskaze navedena dva svjedoka odbrane ocijenio kao konstrukciju kojom žele da prikažu da je LJ. B. iz svoje kuće, gdje su bili apelant i suoptuženi sa Huseinom Hotićem, prevezao Huseina Hotića čamcem preko Une. Okružni sud je konstatirao da se vrijednost iskaza navedena dva svjedoka odbrane ne može provjeriti saslušanjem svjedoka LJ. B. koji je preminuo 2002. godine, što je ovim svjedocima dobro poznato.
20. Okružni sud je obrazložio da je u punoj mjeri poklonio vjeru iskazima svjedoka optužbe S. B. i D. V. jer su uvjerljivi, logični i međusobno se dopunjuju, a njihove iskaze potvrđuju i svjedoci optužbe M. K. i N. K. koji su na vrbi našli jaknu Huseina Hotića, a posebno svjedok Z. D. koji je te noći čuo zapomaganje i prepoznao glas Huseina Hotića, a zatim čuo nekoliko kratkih rafala koje je čula i S. B., a njen suprug LJ. reagirao na to rekavši: "Bože da li će se uspjeti spasiti". Stoga je Okružni sud ocijenio činjenično utvrđenim da su apelant i suoptuženi upravo na rijeci u blizini kućice za prijelaz preko pruge likvidirali Huseina Hotića iz vatrenog oružja, a ne da je LJ. B. čamcem preko rijeke prevezao Huseina Hotića, jer brojni već obrazloženi dokazi daju jednu cjelinu i logičan redoslijed događaja kako se sve odvijalo od momenta kada su apelant i suoptuženi iz naselja Urije odveli Huseina Hotića. Stoga je sud i ocijenio iskaze dva svjedoka odbrane N. G. i Z. D. kao apsolutno nepouzdane i neuvjerljive, te zaključio da oni nemaju potporu u bilo kojem drugom dokazu.
21. Okružni sud je zaključio da i analizom iskaza svjedoka optužbe S. S. sud dolazi do činjeničnog utvrđenja da iskaz ovog svjedoka potvrđuje sve iskaze drugih svjedoka koji su potvrdili da su kritične večeri apelant i suoptuženi iz naselja Urije odveli Huseina Hotića. Svjedok S. S. je 5. jula 1992. godine saslušan kod istražnog sudije Osnovnog suda Bosanski Novi, u predmetu broj Ki-33/92, i potvrdio je ove činjenice a tada se vodila istraga protiv apelanta i suoptuženih. Zatim je isti svjedok saslušavan još tri puta u Okružnom tužilaštvu i to 6. novembra 1992. godine, 30. januara 2007. godine i 12. aprila 2007. godine. Međutim, na saslušanju pred pretresnim vijećem ovaj svjedok je izbjegavao detaljniji opis događaja braneći se da je bio u logoru, a priznaje da je 30. juna 1992. godine bio u naselju Urije. Nakon što mu je Tužilaštvo predočilo iskaze, on je doslovno izjavio: "Valjda je to tačno što tu piše". Okružni sud je zaključio da i iskaz ovog svjedoka potvrđuje činjenice da su apelant i suoptuženi bili na Urijama i da su ciljano tražili Huseina Hotića i odveli ga u nepoznatom pravcu. Okružni sud je iskaz ovog svjedoka pred sudom ocijenio kao izbjegavanje detaljnijeg objašnjenja, s obzirom na to da dobro poznaje apelanta i suoptužene, da su komšije i da prolazi pored njihovih kuća. Međutim, njegovo priznanje da su njegovi iskazi tačni, što je rekao pred tužiocem, pojašnjavaju i učvršćuju uvjerenje da su Huseina Hotića odveli upravo apelant i suoptuženi. U pojedinačnom suočavanju ovog svjedoka sa braćom Huseina Hotića Ismetom i Izetom na okolnosti da je poslije rata dolazio kod njih i tražio da posvjedoče na sudu da on nema nikakve veze sa nestankom Huseina Hotića, svjedoci Izet i Ismet Hotić su potvrdili i ostali dosljedni da se tom prilikom S. S. predstavio kao Z. S., ali ga je Izet prepoznao napominjući: "...samo što je u međuvremenu nakon deset godina oćelavio". Ova dva svjedoka su dosljedni u suočenju da im je tom prilikom S. S. ispričao da su apelant i suoptuženi odveli Huseina Hotića sa Urija kući LJ. B. i da su ga na rijeci likvidirali iz automatskog naoružanja. To što S. S. nije potvrdio te činjenice na pretresu, sud je ocijenio kao njegov pokušaj da se ne zamjeri apelantu i suoptuženima, koji su mu komšije, zaključio je Okružni sud.
22. Okružni sud je obrazložio da je dokaz odbrane da se nestali Husein Hotić i dalje vodi kao nestalo lice, što je dokumentirano izvještajem ICRC-a, ocijenio kao evidenciju koja je ustrojena u Međunarodnom crvenom križu i ta činjenica, sama po sebi, nema utjecaja na dokaze koji ukazuju na to kako je odveden i likvidiran Husein Hotić. I u odnosu na izvedeni dokaz odbrane da je u Osnovnom sudu u Bihaću, Rješenjem broj R-185/01 od 19. septembra 2002. godine, utvrđeno da je Husein Hotić nestao i proglašen umrlim, a dan smrti se uzima 23. decembar 1996. godine, Okružni sud je zaključio da se radi o rješenju koje je doneseno po pravilima vanparničnog postupka, koje, također, nema utjecaja na utvrđivanje činjenica kako je Husein Hotić odveden iz kuće i likvidiran. Prema pravilima vanparničnog postupka, kada se isto lice nije javljalo ni postavljenom privremenom staraocu ni rodbini nakon oglasa objavljenog u službenom glasniku, po zakonu se uzima kao dan njegove smrti prvi naredni dan poslije isteka godine dana nakon prestanka neprijateljstava, a to je u konkretnom slučaju 23. decembar 1996. godine, obrazložio je Okružni sud.
23. Okružni sud je, također, obrazložio da je prilikom analize svih dokaza i pri utvrđivanju činjeničnog stanja ocijenio činjenicu da nikada nije pronađeno tijelo nastradalog Huseina Hotića i zaključio da ta činjenica, sama po sebi, ne može utjecati na utvrđenje suda da su apelant i suoptuženi kritične prilike likvidirali Huseina Hotića, na način kako je pobliže opisano u izreci presude. Naime, zaključak da je žrtva činjenično mrtva može se i indirektno � logički izvesti iz ukupnih dokaza koji su izvedeni pred sudom. Takvo stanovište izrazio je Haški tribunal u slučaju "Krnojelac" od 15. marta 2002. godine, na što je s pravom ukazalo i Tužilaštvo. I u konkretnom slučaju, prema mišljenju Pretresnog vijeća Okružnog suda, u ratu i oružanom sukobu, tijela mnogih ljudi koji su ubijeni ili likvidirani nisu pronađena. Ta okolnost i činjenica nije prepreka za dokazivanje toga da li je isto lice ubijeno i na koji način. Slijedom događaja, kako je Tužilaštvo prezentiralo na sudu izvedenim dokazima, koje je sud prihvatio, proizlazi nesumnjivo da su upravo apelant i suoptuženi likvidirali Huseina Hotića i da su prethodno s tim ciljem i došli na Urije kada su ga tražili. Svi izvedeni dokazi zaista čine jednu logički zatvorenu cjelinu i ukazuju na jedini mogući činjenični zaključak da su apelant i suoptuženi zajedno kao saizvršioci lišili života Huseina Hotića, kako je opisano u izreci presude, zaključio je Okružni sud.
24. Okružni sud je obrazložio da u pogledu vinosti apelanta i suoptuženih smatra da su oni konkretne prilike postupali sa direktnim umišljajem jer su svjesno i dogovorno došli u naselje Urije gdje su tražili upravo Huseina Hotića, inspektora, a apelant mu je upravo govorio: "Sretosmo se opet inspektore, znaš li me?", jer je inspektor prema apelantu i suoptuženima preduzimao radnje prije rata kada su bili skloni krađama. Prema pravnoj teoriji i praksi, učinilac krivičnog djela ratnog zločina prema civilnom stanovništvu i ne mora biti svjestan da svojim radnjama krši pravila međunarodnog humanitarnog prava, posebno stoga što povreda međunarodnog prava u okviru ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uvjet kažnjavanja, obrazložio je Okružni sud.
25. Okružni sud je na osnovu obrazloženog činjeničnog utvrđenja zaključio da su u radnjama apelanta i suoptuženih sadržani svi elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, a pri odmjeravanju kazne sud je ocijenio sve okolnosti koje su od utjecaja na visinu krivične sankcije, te je vodio računa o ličnim i individualnim svojstvima svakog optuženog. Apelantu je Okružni sud kao olakšavajuću okolnost uzeo činjenicu da je otac četvoro maloljetne djece, a od otežavajućih okolnosti da je do sada dva puta osuđivan. U pogledu individualizacije kazne, Okružni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora od osam godina (kazna veća u odnosu na suoptužene) imajući u vidu njegova lična svojstva, tj. postupanje u konkretnoj prilici, gdje je faktički vodio ovu grupu, prijetio civilnom stanovništvu da će ih pobiti, naredio postrojavanja i tražio da izađe Husein Hotić kojeg je udario palicom, te, zajedno sa suoptuženima, prisilno odveo Huseina Hotića kao civila, a onda ga i maltretirao u kući LJ. B., tjerajući ga da pije alkohol protiv svoje volje i šamarajući ga, a onda mu i sa suoptuženima prijetio ubistvom, klanjem i sl., smatrajući da će se ovako odmjerenim kaznama postići cilj i svrha kažnjavanja da apelant i suoptuženi ubuduće ne čine ovakva ili slična krivična djela, kao i da će se postići opća prevencija kažnjavanja utjecajem na druge.
26. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 240 od 3. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba branilaca apelanta i suoptuženih i potvrđena Presuda Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 044 od 19. oktobra 2007. godine.
27. U obrazloženju svoje presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantova braniteljica žalbu izjavila zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povreda krivičnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, te je predložio da se osporena presuda preinači i apelant oslobodi od optužbe ili ukine i održi pretres. Ispitujući osporenu presudu u onom dijelu koji se žalbama osporava, u smislu odredbe člana 312. ZKP, Okružni sud je zaključio, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, da je izreka prvostepene presude potpuno razumljiva, neprotivrječna, te u saglasnosti sa datim razlozima, da činjenični opis djela u osporenoj presudi sadrži činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona, što je u skladu sa odredbom člana 291. stav 1. tačka a) ZKP, da je predmetno krivično djelo, prema zakonskoj dispoziciji, moguće počiniti za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, ali da ova zakonska norma, nasuprot žalbenim navodima, ne pridaje značaj činjenicama kada je ta situacija nastala (rat, oružani sukob ili okupacija), ko ju je inicirao i ko su učesnici. Stoga je bilo potrebno, što je izrekom prvostepene presude i učinjeno, utvrditi istovremenost postojanja rata ili oružanog sukoba, s jedne strane, i radnje izvršenja djela, s druge strane, te postojanje međusobne povezanosti oružanog sukoba i krivičnog djela, smatra Vrhovni sud.
28. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud, nasuprot tvrdnjama iz apelantove žalbe, nije morao u izreci osporene presude pobliže određivati karakteristike navedene paravojne formacije "Suva rebra", u smislu opisa unutrašnje organizacije, linije komandiranja, pobližeg opisa uniformi i naoružanja koje su apelant i suoptuženi kritične prilike nosili. Vrhovni sud je istakao da žalba gubi iz vida da predmetno krivično djelo u pogledu izvršilaca nije ograničeno samo na pripadnike oružanih formacija, jer takav uvjet ne sadrži niti odredba člana 142. stav 1. KZSFRJ, niti odredba člana 3. stav 1. tačka 1. Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine. Stoga, i u ovom slučaju se ne radi o zakonskom obilježju krivičnog djela, te nema ni nerazumljivosti osporene presude. Vrhovni sud je, također, istakao da taj sud, nasuprot navodima iz apelantove žalbe, ne smatra nerazumljivim dio izreke presude koji se odnosi na "prethodno postignuti dogovor", te sadržaj i subjekte toga dogovora. Dati opis radnje u izreci osporene presude ne ostavlja bilo kakvu dilemu da su apelant i suoptuženi subjekti tog dogovora, a preduzeta radnja predmet dogovora. U vezi sa istim žalbenim prigovorom, izostanak vinosti kao općeg elementa krivičnog djela ne čini izreku osporene presude nerazumljivom s obzirom na to da je, u skladu sa odredbom člana 291. stav 1. tačka a) ZKP, potrebno navesti okolnosti koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela. U konkretnom slučaju, oblik vinosti ne predstavlja biće predmetnog krivičnog djela, pa stoga nije prihvatljiv žalbeni navod o učinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, koja bi se ogledala u nerazumljivosti izreke osporene presude. Naime, pod bićem krivičnog djela podrazumijeva se skup posebnih elemenata jednog krivičnog djela, a ne svih krivičnih djela. Stoga, umišljaj kao oblik vinosti sa kojim se može izvršiti predmetno krivično djelo, u smislu odredbe člana 13. stav 1. KZRS, ne predstavlja posebno već opće obilježje predmetnog krivičnog djela i kao takav ne mora biti obuhvaćen činjeničnim opisom izreke osporene presude. To ne znači da iz postojećeg činjeničnog opisa, kao što je slučaj u konkretnom primjeru, ne treba da proizlaze svi opći elementi krivičnog djela, pa samim tim i psihički odnos učinioca prema djelu, u ovom primjeru umišljaj, zaključio je Vrhovni sud.
29. Vrhovni sud je zatim obrazložio da je taj sud činjenicu da su apelant i suoptuženi kritične prilike bili naoružani shvatio kao mogućnost svakog od optuženih da u svakom trenutku trajanja radnje ima na raspolaganju oružje koje može da upotrijebi. Zato, prema stanovištu tog suda, nema protivrječnosti između činjeničnog navoda da je apelant bio naoružan tokom izvršenja djela, koje je trajalo nekoliko sati, i činjeničnog utvrđenja da je u datom momentu držao baterijsku lampu u rukama, što bi isključivalo istovremeno držanje oružja. Doslovnim tumačenjem, koje zastupa apelantova žalba, apelant nije mogao istovremeno u rukama imati baterijsku lampu i oružje. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, držeći baterijsku lampu, apelant nije izgubio svojstvo naoružanog lica, tako da nema protivrječnosti izreke presude na koju se žalba poziva.
30. U odnosu na apelantove žalbene navode da je osporena presuda nerazumljiva, nejasna i sama sebi protivrječna, zato što nije naveden razlog ulaska apelanta i suoptuženih u kuću LJ. B., te da su apelant i suoptuženi oštećenog "pucanjem iz vatrenog oružja" lišili života, Vrhovni sud je zaključio da su uopćeni i nije moguće utvrditi u čemu žalba vidi iznesene nedostatke. Vrhovni sud je istakao da je učešće apelanta i suoptuženih u izvršenju djela na nesumnjiv način određeno izrekom presude. Izostanak detalja koji se ogledaju u vrsti naoružanja, te u tome ko je od optuženih (jedan, više njih ili svi) pucao iz vatrenog oružja, što je za posljedicu imalo lišenje života oštećenog Huseina Hotića, kod saizvršilaštva kao oblika saučesništva nije od značaja i ne čini izreku presude nerazumljivom. Vrhovni sud je zaključio da žalba u tom dijelu očigledno miješa pojam umišljaja, kao oblika psihičkog odnosa učinioca prema djelu u vrijeme njegovog izvršenja, te namjeru kao prethodno donesenu odluku o preduzimanju određenih radnji, što prethodi samom izvršenju djela. Kao što je već rečeno, umišljaj nije posebno obilježje ovog krivičnog djela. S druge strane, za postojanje ovog krivičnog djela nije propisano postojanje namjere (prethodno donesena odluka) kao posebnog elementa bića djela, tako da postojanje ovakvog psihičkog odnosa, čak i kada on postoji, nije nužan dio izreke presude.
31. Vrhovni sud je istakao da apelantova žalba pravilno konstatira da je za postojanje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ potrebno postojanje rata ili oružanog sukoba u vrijeme preduzimanja radnje izvršenja. Međutim, žalba zapada u unutrašnju protivrječnost kada, s jedne strane, tvrdi da nema razloga o ovoj odlučnoj činjenici, a, s druge strane, polemizira sa valjanošću datih razloga. Naime, ukazana bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP postoji samo onda kada u osporenoj presudi "nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama", ali ne i u slučaju kada se podnosilac žalbe ne slaže sa datim razlozima. I zaista, razlozima osporene presude dati su razlozi koji su opredijelili prvostepeni sud u pogledu postojanja oružanog sukoba, te postojanje veze između oružanog sukoba i izvršenog djela. Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud svoju ocjenu zasniva ne samo na iskazu svjedoka D. K. već i na iskazima svjedoka S. B. i S. A. u pogledu postojanja paravojne formacije "Suva rebra", kao jednog od pokazatelja o postojanju oružanog sukoba. Dakle, prvostepeni sud je dao razloge o postojanju oružanog sukoba kao o odlučnoj činjenici. Vrhovni sud je, zatim, obrazložio da je, nasuprot navodima žalbe apelanta i dvojice suoptuženih, prvostepeni sud, utvrđujući činjenicu da je oštećeni prije rata i sukoba bio inspektor u policijskoj stanici, ali da nije bio vojno angažiran, te da je u kritično vrijeme bio na bolovanju jer je prethodno imao saobraćajnu nezgodu i lom ruke, utvrdio odlučnu činjenicu koja se odnosi na svojstvo oštećenog u vrijeme izvršenja djela. To činjenično utvrđenje prvostepeni sud je zasnovao na iskazima svjedoka D. D. i N. D.
32. Vrhovni sud je istakao da, prema njegovom shvatanju, za razliku od stanovišta datog u izjavljenim žalbama, pojam civilnog stanovništva kod krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ treba gledati kroz prizmu odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, prema kojoj se kao zaštićena lica pojavljuju lica "...koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka". Prema tome, prilikom određivanja statusa oštećenog, bez značaja je njegova formalna pripadnost MUP-u Republike Srpske, već samo to da li je prilikom izvršenja djela on bio aktivan učesnik jedne od strana u oružanom sukobu, što u ovom predmetu nije sporno, zaključio je Vrhovni sud. Vrhovni sud je podsjetio na to da je prvostepeni sud dao razloge zašto vjeruje da je postojala paravojna formacija "Suva rebra" i da su apelant i suoptuženi u kritično vrijeme bili dio ove formacije. Vrhovni sud, međutim, smatra da se, osim što su dati razlozi, ovdje i ne radi o odlučnoj činjenici. Naime, kao izvršioci krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa citiranom odredbom člana 3. stav 1. tačka 1. Četvrte ženevske konvencije, nije nužno da se pojavljuju samo pripadnici oružanih snaga, bilo regularnih, bilo paravojnih. Navedena odredba Četvrte ženevske konvencije nameće obavezu stranama u sukobu da, između ostalog, prema zaštićenim licima ne vrše ubistva. Dakle, za postojanje predmetnog krivičnog djela dovoljno je da je jedna od radnji nabrojanih citiranom odredbom Četvrte ženevske konvencije izvršena u vezi s oružanim sukobom, bez obzira na svojstvo izvršioca. Stoga, sasvim je moguće da se kao izvršioci pojave i pripadnici kriminalnih grupa, koje nemaju čvrstu organizaciju niti svojstvo paravojne formacije. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je zaključio da nisu od značaja žalbeni prigovori u pogledu utvrđenja da li su "Suva rebra" imala karakter paravojne formacije ili su bili samo jedna kriminalna grupa. Pri tome je bitno da su apelant i suoptuženi kao dio ove grupe postupali kao dio jedne od strana u sukobu, o čemu je prvostepeni sud dao razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Stoga, Vrhovni sud smatra da nisu od značaja pitanja organizacije i vremena osnivanja navedene paravojne formacije "Suva rebra".
33. Imajući u vidu izneseno u prethodnim tačkama ove odluke, Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP, na koje su žalbe ukazivale.
34. Zatim je Vrhovni sud obrazložio da je prvostepeni sud dao razloge o umišljaju kao obliku vinosti apelanta i suoptuženih prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, ističući da nisu prihvatljivi navodi apelantove žalbe o njihovom izostanku. Vrhovni sud je istakao da apelantova žalba, iako ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, raspravljajući o sadržaju umišljaja, ustvari osporava i pravilnost primjene Krivičnog zakona. Međutim, ova žalba zapada u kontradiktornost, navodeći da je prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela potrebno i htijenje i pristajanje izvršilaca. Vrhovni sud je istakao da se radi o dva voljna elementa, pri čemu je htijenje vezano za direktni umišljaj (član 15. stav 2. KZRS), dok je pristajanje vezano za eventualni umišljaj (član 15. stav 3. istog zakona) i ovi elementi ne mogu postojati istovremeno, tako da je i taj žalbeni prigovor neosnovan. Naime, htijenje podrazumijeva svijest o izvjesnosti nastupanja posljedice, dok se kod pristajanja ima u vidu mogućnost ostvarenja posljedice. Stoga, nije moguće pristajanje kao oblik volje u slučaju da je nastupanje posljedice potpuno izvjesno, kao i obrnuto, postoji samo pristajanje ako je nastupanje posljedice samo predvidivo, ali ne i izvjesno.
35. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navod apelantove žalbe da prvostepeni sud nije dao dovoljne razloge koji opravdavaju zaključak da je apelant, osim lišenja života, predmetno krivično djelo počinio i zastrašivanjem civilnog stanovništva. Naime, nije sporno da se apelant kritične prilike prijetećim riječima obratio prisutnim civilima, među kojima su bili i H. V., Is. H., Iz. H. i E. H., govoreći: "Hoću Huseina, ako ne izađe sve ću vas pobiti kao i djecu i kuću ću popaliti" i "gdje je inspektor policije Huse, ako ne izađe idu zolje u kuću". Daljnje apelantovo ponašanje prvostepeni sud sa razlogom kvalificira kao mučenje (udarac pendrekom, odvoženje autom, događaji u kući LJ. B.), obrazložio je Vrhovni sud.
36. Također je Vrhovni sud ocijenio neprihvatljivim žalbene prigovore iznesene u žalbi apelanta i suoptuženog Zorana Đukića u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje bi se ogledalo u izostanku utvrđenja da je u vrijeme kritičnog događaja postojao ratni sukob u Bosni i Hercegovini. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao valjane i cjelovite razloge koji su ga uvjerili da je u vrijeme i na mjestu opisanom optužnicom postojao oružani sukob kao uvjet za predmetnu inkriminaciju.
37. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni prigovori zasnovani na tvrdnji o neadekvatnosti izrečenih kazni zatvora apelantu i suoptuženima za počinjeno krivično djelo jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne. U tom kontekstu, Vrhovni sud je odbio i apelantov prigovor da prvostepeni sud nije ocijenio protek vremena i njegove porodične prilike.
38. U spisu u Ustavnom sudu nalazi se i Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 019 od 13. februara 2008. godine kojim su žalbe apelanta i suoptuženih izjavljene protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine odbijene kao neosnovane. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačen kao nedopušten (prema razlozima rješenja kao neblagovremen) prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, koji su 14. januara 2008. godine podnijeli branioci optuženih Zorana i Mladena Đukića, sa kojim su se saglasili i branioci optuženog Gorana Đukića i apelanta. Vrhovni sud je iz obrazloženja osporenog rješenja zaključio da je prijedlog podnesen 15. januara 2008. godine, u smislu odredbe člana 15. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku (u slučaju apelanta i suoptuženih u fazi žalbenog postupka, povodom žalbi izjavljenih protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 044 od 19. oktobra 2007. godine), te da je pitanje dopuštenosti prijedloga sud ocijenio prema odredbama ZKP, s obzirom na to da navedeni posebni zakon o tome ne sadrži odredbe. Dajući podnesenom prijedlogu karakter dopune žalbe na presudu kojom se predlaže novi dokaz, te utvrđujući da je prijedlog podnesen po isteku roka za žalbu (koji je za sve branioce istekao još u toku novembra 2007. godine), osporenim rješenjem prijedlog je odbačen na osnovu ovlaštenja iz člana 16. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, te uz primjenu odredbe člana 317. ZKP, tj. kao neblagovremena dopuna žalbe. Vrhovni sud je istakao da se niti jednom od žalbi apelanta i suoptuženih ne dovodi u sumnju pravilnost ocjenjivanja karaktera prijedloga za saslušanje zaštićenog svjedoka kao dopune žalbe na presudu kojom se predlaže novi dokaz, ali se žalbama osporava stav suda u vezi sa ocjenom neblagovremenosti prijedloga za, u suštini, uvođenje novog dokaza u toj fazi krivičnog postupka i potencira pravo optuženih da tokom cijelog postupka iznose činjenice i dokaze koji im idu u korist, te da to pravo egzistira i u toku žalbenog postupka, pa i nakon proteka roka za izjavljivanje žalbe na presudu.
39. Vrhovni sud je, međutim, stav istaknut u žalbama ocijenio nepravilnim i istakao da su osnovni principi krivičnog postupka, na koje se ukazuje u žalbama, konkretizirani kroz ostale odredbe ZKP kojima je krivična procedura regulirana po pojedinim fazama postupka. S tim u vezi, u obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno ukazano na odredbe o predlaganju i provođenju dokaza u toku krivičnog postupka, pa u sklopu toga i predlaganju saslušanja svjedoka. Pri tome je osporenim rješenjem pravilno zaključeno da je u toku žalbenog postupka nove dokaze moguće predlagati i u žalbi, uz uvjete propisane u članu 301. stav 4. ZKP, a budući da ova mogućnost predstavlja izuzetak od pravila da se dokazi mogu predlagati do završetka dokaznog postupka (član 283. ZKP), jasno je da ovu mogućnost treba restriktivno tumačiti i zaključiti da je mogućnost predlaganja dokaza u žalbenom postupku ograničena rokom za izjavljivanje žalbe na presudu. Kada se radi o dopuni žalbe, Vrhovni sud smatra da treba istaći da se blagovremeno izjavljena žalba može dopunjavati objašnjenjima i obrazloženjima koja nisu proširenje žalbe, ali je ova mogućnost, također, ograničena rokom za žalbu. Naime, dopuna žalbe se smatra njenim dijelom, a žalba mora biti podnesena u roku strogo propisanom u zakonu. Dopuna žalbe podnesena protekom roka za žalbu ne može se uzeti u razmatranje prilikom odlučivanja o žalbi na presudu, već se sud mora ograničiti na ispitivanje presude samo u okviru razloga sadržanih u blagovremeno izjavljenoj žalbi. Vrhovni sud je zaključio da je iz datih razloga pravilno osporenim rješenjem odlučeno da se prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, koji je tretiran kao dopuna žalbe, odbaci kao neblagovremen, pa je primjenom člana 328. stav 3. ZKP žalbe branilaca apelanta i suoptuženih odbio kao neosnovane.
40. Osim rješenja iz prethodnih tačaka ove odluke, u spisu u Ustavnom sudu nalazi se i Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-V-08-000 003 od 13. marta 2008. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta i suoptuženih za izuzeće sudija Vrhovnog suda mr. Veljka Ikanovića, Vojislava Dimitrijevića i Slobodana Milašinovića u predmetu tog suda broj 118-0-Kž-07-000 240. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je istakao da su tokom žalbenog postupka protiv presude prvostepenog suda, donesene u krivičnom postupku protiv apelanta i suoptuženih, na javnoj sjednici drugostepenog vijeća Vrhovnog suda održanoj 22. januara 2008. godine branioci apelanta i suoptuženih predložili da se ta sjednica vijeća odloži jer su podnijeli zajednički prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, zbog čega je ta sjednica vijeća odložena. Nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 22. januara 2008. godine odbačen kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, i nakon što su žalbe protiv navedenog rješenja 13. februara 2008. godine odbijene kao neosnovane, na javnoj sjednici drugostepenog vijeća od 6. marta 2008. godine apelantova braniteljica je stavila prijedlog da se sudeće vijeće u sastavu mr. Veljko Ikanović, Vojislav Dimitrijević i Slobodan Milašinović izuzme iz odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude, u smislu člana 37. tačka đ) ZKP, zbog toga što su postupali u predmetu broj 118-0-Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine u kojem je rješenjem odbačen kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka.
41. Vrhovni sud je obrazložio da su u postupku povodom ovog zahtjeva, prije održavanja opće sjednice tog suda, u smislu člana 40. stav 2. ZKP, pribavljene izjave sudija čije se izuzeće traži, koji su 6. marta 2008. godine saglasno izjavili da ne postoje razlozi za njihovo izuzeće. Vrhovni sud je zaključio da zahtjev za izuzeće nije osnovan. Vrhovni sud je istakao da, iako izvode zaključak da je narušen princip nepristranog suđenja, čime se želi ishoditi izuzeće sudija, za ovakve tvrdnje branioci apelanta i suoptuženih nisu podnijeli niti jedan dokaz koji bi izazvao razumnu sumnju u nepristranost sudija čije se izuzeće traži. Okolnost da su navedene sudije razmatrale i odbacile kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka koji je u žalbenom postupku od drugog vijeća tog suda odbijen, sama po sebi nije razlog za izuzeće navedenih sudija po osnovu člana 37. tačka đ) ZKP, na koji se pozivaju branioci apelanta i suoptuženih, niti po nekom drugom zakonom propisanom osnovu. Širim tumačenjem ZKP i dovođenjem u vezu svih njegovih odredaba od značaja za pitanje u konkretnom predmetu, može se primijetiti da ovaj razlog prema tom zakonu ne predstavlja okolnost koja može izazvati razumnu sumnju u nepristranost sudija. ZKP ni jednom svojom odredbom ne zabranjuje sudijama da sude u javnoj sjednici drugostepenog vijeća nakon što su prethodno odbacili kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka. Tek poslije održane sjednice vijeća, u smislu odredbe člana 310. ZKP, drugostepeno vijeće ovog suda može donijeti jednu od odluka propisanih članom 326. ZKP. S obzirom na izloženo, primjenom člana 40. stav 3. ZKP, Vrhovni sud je zahtjev za izuzeće navedenih sudija odbio kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
42. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili zakon, povrijedili apelantova osnovna procesna prava, što se, kako navodi: "... ogleda u pravu na pravičan postupak i pravo na pristup sudu". Apelant smatra da je povrede njegovih prava Vrhovni sud učinio jer je odbacio njegov prijedlog i prijedlog suoptuženih za saslušanje zaštićenog svjedoka. Apelant navodi da su, nakon što je izjavio žalbu protiv prvostepene presude, apelant i njegova braniteljica sasvim slučajno saznali za postojanje svjedoka koji je bio spreman dati izjavu kao zaštićeni svjedok, u kojoj je osporavao navode presude kojima se tvrdilo da je oštećeni Husein Hotić mrtav, jer je taj svjedok imao saznanja da je oštećeni živ. Apelant naglašava da su u prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka iznesene sve činjenice koje su bile potrebne za njegovu opravdanost, te da je uz prijedlog dostavljena i pismena izjava svjedoka. Apelant navodi da je Vrhovni sud odbacio kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka zato što je prijedlog podnesen nakon isteka roka za žalbu, iako su branioci naveli kada su saznali za postojanje navedenog svjedoka. Rješenje o odbacivanju prijedloga je donijelo vijeće u sastavu mr. Veljko Ikanović, Vojislav Dimitrijević i Slobodan Milašinović, iako je prijedlog upućen predsjedniku Vrhovnog suda. Apelant, također, navodi da su branioci na zakazanoj sjednici vijeća, nakon donesenog rješenja, tražili izuzeće navedenog vijeća jer je isto vijeće koje je odbacilo prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka odlučivalo o žalbama apelanta i suoptuženih. Izuzeću nije udovoljeno, te je isto vijeće donijelo presudu povodom žalbe protiv prvostepene presude, pa apelant izjavljuje apelaciju protiv te presude Vrhovnog suda.
43. Apelant smatra da je vijeće Vrhovnog suda, koje je donijelo drugostepenu presudu, povrijedilo apelantovo osnovno pravo, a to je pravo na pravično suđenje, na jednak pristup sudu svih strana u postupku, te da je zakon proizvoljno i pogrešno primijenjen. Apelant navodi da je tačno da su on i suoptuženi stavili prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka van roka predviđenog za žalbu, ali da je taj prijedlog stavljen u žalbenom postupku koji traje, jer je Vrhovni sud prijedlog dobio prije donošenja presude i, dakle, bio informiran o novoj činjenici, odnosno novom dokazu, koji su mu predočili apelant i suoptuženi, ali taj dokaz i tu činjenicu nije želio razmatrati zbog proizvoljnog tumačenja odredbe člana 283. stav 2, člana 306. stav 2, člana 298. stav 1. člana 307. stav 2, člana 317, te člana 333. stav 1. tačka v) ZKPRS. Apelant smatra da će se: "...prema stavu Vrhovnog suda, sud oglušiti u žalbenom postupku koji traje o nove dokaze, odbiće žalbu, potvrditi presudu i dati mogućnost optuženom da stavi prijedlog za ponavljanje postupka,
iako su zakonske odredbe u disproporciji sa pravom optuženog na pravično suđenje." Apelant ističe da je na ovaj način povrijeđeno i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer tužilac ima službe i institucije koje obavljaju poslove za njega kako bi u postupku protiv optuženog sudu dostavio dokaze koji opravdavaju podnošenje optužnice i donošenje osuđujuće presude, dok optuženi takve mogućnosti nemaju. Također je naveo: "Kada je bio u prilici i saznao za svjedoka koji pobija navode optužbe da je Husein Hotić mrtav, sud proizvoljno tumači zakon, i donosi presudu i pored saznanja za navedeni prijedlog apelanta. Evropska konvencija u članu 6. stav 1. garantuje osnovno pravo optuženom, a to je pravo na pravično suđenje u odlučivanju o krivičnoj optužbi. Navedena Konvencija obavezuje sud da je primijeni, pa zato apelant smatra da je Vrhovni sud na navedeni način povrijedio njegovo osnovno pravo."
44. Dalje, apelant ističe da iako sudovi imaju "određenu diskrecionu ocjenu" u vezi s tim koje će činjenice i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, oni istovremeno imaju obavezu da svoje odluke obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali. Dakle, ocjena dokaza i činjenica u okviru suda ne smije biti proizvoljna, već mora biti obrazložena i to tako da sud mora navesti i obrazložiti zašto nekom dokazu poklanja vjeru, te dati razloge za tvrdnje zašto neke dokaze prihvata kao vjerodostojne, a druge ne, i koju činjenicu dokazuje na osnovu kojeg dokaza. Apelant smatra da navedena presuda Vrhovnog suda nema jasnog i razumljivog obrazloženja, niti jasnih i razumljivih razloga na kojima je zasnovana, a zatim ponavlja navode koje je iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, tvrdeći da Vrhovni sud nije na njih odgovorio u drugostepenoj presudi.
b) Odgovor na apelaciju
45. Vrhovni sud je istakao da su prigovori koje apelant ponavlja u apelaciji isticani i u žalbi protiv presude Okružnog suda, te da je o njima već iznio stav u osporenoj presudi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
46. Okružni sud je, između ostalog, naveo da u postupku donošenja presude tog suda nije povrijeđeno ni jedno apelantovo pravo, te da su navodi u apelaciji neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
47. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da presudom Vrhovnog suda nisu prekršena apelantova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.
V. Relevantni propisi
48.
Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi:
Izuzeće
Član 37.
Razlozi za izuzeće
Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
Š...Ć
đ) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.
Član 38.
Izuzeće po zahtjevu stranke
(1) Izuzeće predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(3) Zahtjev za izuzeće sudije višeg suda stranke i branilac mogu staviti u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(5) Stranke i branilac su dužni da u zahtjevu navedu okolnosti zbog kojih smatraju da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće. U zahtjevu se ne mogu ponovo navoditi razlozi koji su isticani u ranijem zahtjevu za izuzeće koji je odbijen.
Član 40.
Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće
(1) O zahtjevu za izuzeće iz člana 38. ovog zakona odlučuje opšta sjednica.
(4) Ako je zahtjev za izuzeće iz člana 37. tačka đ) ovog zakona podnesen poslije početka glavnog pretresa ili ako je postupljeno protivno odredbama člana 38. st. 4. i 5. ovog zakona, zahtjev će se odbaciti u cjelini, odnosno djelimično. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona. U donošenju tog rješenja ne može učestvovati sudija čije se izuzeće traži.
Član 283.
Dopuna dokaznog postupka
(1) Nakon izvođenja dokaza sudija, odnosno predsjednik vijeća će upitati stranke i branioca da li imaju drugih dokaznih prijedloga.
(2) Ukoliko stranke i branilac nemaju novih dokaznih prijedloga ili prijedlozi budu odbijeni, sudija, odnosno predsjednik vijeća će objaviti da je dokazni postupak završen.
Član 298.
Pravo na žalbu i rok
(1) Protiv presude donesene u prvom stepenu može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana
dostavljanja prepisa presude.
Član 301.
Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka u žalbi
Š...Ć
(4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze - dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.
Član 302.
ŽŽalbeni osnovi
Presuda se može pobijati ako je žalba izjavljena:
a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,
b) zbog povrede Krivičnog zakona,
v) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
g) zbog odluke o krivičnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informisanja.
Član 306.
Odluke o krivičnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju odluke
(2) Odluka o mjeri bezbjednosti ili o oduzimanju imovinske koristi može se pobijati ako ne postoji povreda zakona iz člana 304. tačka d) ovog zakona, ali je sud nepravilno donio ovu odluku ili nije izrekao mjeru bezbjednosti, odnosno oduzimanje imovinske koristi, iako su za to postojali zakonski uslovi. Iz istih razloga može se pobijati odluka o troškovima krivičnog postupka.
Član 307.
Podnošenje žalbe
(1) Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branioca radi davanja odgovora.
(2) Neblagovremenu (član 317.) i nedozvoljenu (član 318.) žalbu odbaciće rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća.
Član 310.
Sjednica vijeća
(1) O sjednici vijeća obavijestiće se tužilac, optuženi i njegov branilac.
(2) Ako se optuženi nalazi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, obezbijediće se njegovo prisustvo.
(3) Sjednica vijeća počinje izlaganjem podnosioca žalbe, a nakon toga druga stranka izlaže odgovor na žalbu. Vijeće može od stranaka i branioca koji prisustvuju sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Stranke i branilac mogu predložiti da se pročitaju pojedini spisi i mogu, po dozvoli predsjednika vijeća, dati potrebna objašnjenja za svoje stavove iz žalbe, odnosno odgovora na žalbu, ne ponavljajući ono što je sadržano u objašnjenjima.
(7) Rješenja iz čl. 317. i 318. ovog zakona mogu se donijeti i bez obavještavanja stranaka i branioca o sjednici vijeća.
Član 312.
Granice ispitivanja presude
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom.
Član 317.
Odbacivanje žalbe kao neblagovremene
ŽŽalba će se odbaciti rješenjem kao neblagovremena ako se utvrdi da je podnesena poslije zakonskog roka za njeno podnošenje.
VANREDNI PRAVNI LIJEK
Ponavljanje krivičnog postupka
Član 331.
Opšta odredba
Krivični postupak koji je dovršen pravnosnažnom presudom ili pravnosnažnim rješenjem može se na zahtjev ovlašćenog lica ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim u ovom zakonu.
Član 333.
Ponavljanje postupka u korist osuđenog
(1) Krivični postupak završen pravnosnažnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog:
v) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje lica koje je bilo osuđeno ili njegovu osudu po blažem krivičnom zakonu;
Član 336.
Postupanje po zahtjevu
(1) O zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka odlučuje vijeće (član 24. stav 5.) suda koji je u ranijem postupku sudio u prvom stepenu.
(2) U zahtjevu se mora navesti po kom se zakonskom osnovu traži ponavljanje i kojim se dokazima potkrepljuju činjenice na kojima se zahtjev zasniva. Ako zahtjev ne sadrži ove podatke, sud će pozvati podnosioca da u određenom roku zahtjev dopuni.
(3) Prilikom rješavanja o zahtjevu u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku.
49. Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 48/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Utvrđivanje potrebe za saslušanjem
(1) Nakon prijema prijedloga za saslušanje zaštićenog svjedoka, vijeće sastavljeno od trojice sudija će, bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga utvrditi da li je takvo saslušanje opravdano.
(2) Svoju odluku iz stava 1. ovog člana sud zasniva na činjenicama sadržanim u prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka i dokumentaciji o krivičnom predmetu koja je dostavljena vijeću.
50. U Krivičnom zakonu SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90) relevantna odredba glasi:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Član 142.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu čine ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarođivanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacije imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
51. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (Četvrta ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:
Član 3.
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
Š...Ć
52. U Dopunskom protokolu uz Ženevsku konvenciju od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) relevantne odredbe glase:
Član 4. � Osnovne garancije
(1) Sva lica koja ne uzimaju direktno učešće ili koja su prestala da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. Ona će u svim prilikama biti humano tretirana, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih.
(2) Ne dirajući u načelni karakter navedenih odredaba, sljedeća djela protiv lica spomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu:
(a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;
Š...Ć
VI. Dopustivost
53. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
54. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
55. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-07-000 240 od 3. aprila 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2008. godine, a apelacija je podnesena 8. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
56. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
57. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
58. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud svojom presudom povrijedio pravo na jednak pristup sudu svih strana u postupku i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, te da je zakon proizvoljno i pogrešno primijenjen, prvenstveno zbog toga što je taj sud odbacio kao nedopušten apelantov prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, čime smatra da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio odredbe člana 283. stav 2, člana 306. stav 2, člana 298. stav 1. člana 307. stav 2, člana 317, te člana 333. stav 1. tačka v) ZKPRS. Zatim, ističe da je navedeno pravo povrijeđeno i zbog toga što je taj sud odbio apelantov zahtjev za izuzeće vijeća koje je odbacilo njegov prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka iz odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude. Ustavni sud zapaža da apelant eksplicite tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno presudom Vrhovnog suda, koja je, ustvari, donesena u žalbenom postupku u kojem je drugostepeni sud odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo i kojom mu je izrečena krivična sankcija koju je Vrhovni sud samo potvrdio. Apelant smatra i da navedena presuda Vrhovnog suda nema jasno i razumljivo obrazloženje, niti jasne i razumljive razloge na kojima je ona zasnovana, a zatim ponavlja sve žalbene navode koje je iznosio u žalbi protiv prvostepene presude tvrdeći da Vrhovni sud nije na njih odgovorio u drugostepenoj presudi.
59. Ustavni sud, najprije, podsjeća na to da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03; i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
60. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
61. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
62. U odnosu na apelacioni navod da je Vrhovni sud svojom presudom povrijedio apelantovo pravo na jednak pristup sudu svih strana u postupku i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, te da je zakon proizvoljno i pogrešno primijenjen, prvenstveno zbog toga što je taj sud odbacio kao nedopušten apelantov prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, čime apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno protumačio odredbe člana 283. stav 2, člana 306. stav 2, člana 298. stav 1, člana 307. stav 2, člana 317, te člana 333. stav 1. tačka v) ZKPRS, Ustavni sud, najprije, zapaža da apelant nije obrazložio na koji način je Vrhovni sud proizvoljno tumačio navedene odredbe ZKP pa time povrijedio njegovo pravo na jednak pristup sudu svih strana u postupku i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, te da je zakon proizvoljno i pogrešno primijenjen, niti Ustavni sud može analizom navedenih odredaba ZKP i primjenom nekih od njih (budući da sve nisu ni primijenjene jer to postupci koji su predmet ove apelacije nisu ni zahtijevali ni omogućavali) zaključiti da su povrijeđena prava za koja apelant tvrdi da su povrijeđena.
63. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine odbacio kao nedopušten (prema razlozima rješenja kao neblagovremen) prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, koji su apelant i suoptuženi podnijeli sudu 15. januara 2008. godine. U obrazloženju tog rješenja Vrhovni sud je istakao da je u odnosu na navedeni prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, koji je podnesen u toku žalbenog postupka protiv prvostepene presude pred tim sudom i to 15. januara 2008. godine, u smislu odredbe člana 15. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, pitanje njegove dopuštenosti ocijenio prema odredbama ZKP, s obzirom na to da navedeni posebni zakon o tome ne sadrži odredbe. Dajući podnesenom prijedlogu karakter dopune žalbe na presudu kojom se predlaže novi dokaz, te utvrđujući da je prijedlog podnesen po isteku roka za žalbu (koji je za sve branioce istekao još u toku novembra 2007. godine), navedenim rješenjem prijedlog je odbačen na osnovu ovlaštenja iz člana 16. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, te uz primjenu odredbe člana 317. ZKP, tj. kao neblagovremena dopuna žalbe.
64. Odlučujući o žalbama protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud, u vijeću sastavljenom od sudija Gorane Mikeš, Redžiba Begića i Dragomira Miljevića, donio je Rješenje broj 118-0-Kž-08-000 019 od 13. februara 2008. godine, kojim su žalbe apelanta i suoptuženih izjavljene protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine odbijene kao neosnovane. U obrazloženju ovog rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se niti jednom od žalbi apelanta i suoptuženih ne dovodi u sumnju pravilnost ocjenjivanja karaktera prijedloga za saslušanje zaštićenog svjedoka kao dopune žalbe na presudu kojom se predlaže novi dokaz, ali se žalbama osporava stav suda u vezi sa ocjenom neblagovremenosti prijedloga za, u suštini, uvođenje novog dokaza u toj fazi krivičnog postupka i potencira pravo optuženih da tokom cijelog postupka iznose činjenice i dokaze koji im idu u korist, te da to pravo egzistira i u toku žalbenog postupka, pa i nakon proteka roka za izjavljivanje žalbe na presudu. Vrhovni sud je, međutim, stav istaknut u žalbama ocijenio nepravilnim i istakao da su osnovni principi krivičnog postupka, na koje se ukazuje u žalbama, konkretizirani kroz ostale odredbe ZKP kojima je krivična procedura regulirana po pojedinim fazama postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je u obrazloženju osporenog rješenja pravilno ukazano na odredbe o predlaganju i provođenju dokaza u toku krivičnog postupka, pa u sklopu toga i predlaganju saslušanja svjedoka. Pri tome je osporenim rješenjem pravilno zaključeno da je u toku žalbenog postupka nove dokaze moguće predlagati i u žalbi, uz uvjete propisane u članu 301. stav 4. ZKP, a budući da ova mogućnost predstavlja izuzetak od pravila da se dokazi mogu predlagati do završetka dokaznog postupka (član 283. ZKP), jasno je da ovu mogućnost treba restriktivno tumačiti i zaključiti da je mogućnost predlaganja dokaza u žalbenom postupku ograničena rokom za izjavljivanje žalbe na presudu. Kada se radi o dopuni žalbe, Vrhovni sud je obrazložio da treba istaći da se blagovremeno izjavljena žalba može dopunjavati objašnjenjima i obrazloženjima koja nisu proširenje žalbe, ali je ova mogućnost, također, ograničena rokom za žalbu, pogotovo zbog toga što se dopuna žalbe smatra njenim dijelom, a žalba mora biti podnesena u roku strogo propisanom u zakonu. Dopuna žalbe podnesena protekom roka za žalbu ne može se uzeti u razmatranje prilikom odlučivanja o žalbi na presudu, već se sud mora ograničiti na ispitivanje presude samo u okviru razloga sadržanih u blagovremeno izjavljenoj žalbi. Vrhovni sud je zaključio da je iz datih razloga pravilno osporenim rješenjem odlučeno da se prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, koji je tretiran kao dopuna žalbe, odbaci kao neblagovremen, pa je primjenom člana 328. stav 3. ZKP žalbe branilaca apelanta i suoptuženih odbio kao neosnovane.
65. Ustavni sud nalazi da su obrazloženja koja je Vrhovni sud dao u prvostepenom i drugostepenom rješenju o odbacivanju prijedloga za saslušanje zaštićenog svjedoka, koji je postavljen u toku žalbenog postupka, dakle koristeći se redovnim pravnim lijekom, ali nakon isteka roka za žalbu, odnosno odbijanju žalbe protiv navedenog rješenja, u svemu precizna, jasna i sveobuhvatna, te pokazuju da se relevantni zakoni ne mogu nikako drukčije tumačiti nego što je to učinio Vrhovni sud, te da ispunjavaju standarde pravičnog vođenja postupka, pa navedeni apelacioni navod smatra neosnovanim.
66. I kada je riječ o apelacionom prigovoru da je rješenje o odbacivanju prijedloga donijelo vijeće u sastavu mr. Veljko Ikanović, Vojislav Dimitrijević i Slobodan Milašinović, iako je prijedlog upućen predsjedniku Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je, budući da je stavljen u toku žalbenog postupka � nakon isteka roka za žalbu a prije donošenja odluke o žalbi, navedeni prijedlog mogao biti smatran jedino kao dopuna žalbe, a prema članu 307. stav 2. ZKP, neblagovremenu i nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudija, odnosno predsjednik vijeća, očito je da o podnesenom zahtjevu koji se mogao smatrati jedino dopunom žalbe, i to neblagovremeno podnesenom, nije mogao odlučivati predsjednik Vrhovnog suda, pa se i u ovome dijelu apelacija pokazuje neosnovanom.
67. U odnosu na apelacioni navod da Vrhovni sud nije udovoljio zahtjevu za izuzeće vijeća u sastavu mr. Veljko Ikanović, Vojislav Dimitrijević i Slobodan Milašinović iz odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude, zbog toga što je to vijeće donijelo rješenje o odbacivanju zahtjeva za saslušanje zaštićenog svjedoka, pa da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, iako apelacija ne obrazlaže na koji način je ta činjenica mogla utjecati na pravično suđenje, Ustavni sud, najprije, razumijeva da je to prigovor povrede principa nepristranog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema stavu 1. člana 6. Evropske konvencije, odluku koja se odnosi na taj član mora donijeti nezavisan i nepristran tribunal, uspostavljen prema zakonu. Pridjevi "nezavisan" i "nepristran" izrazi su dva različita koncepta. Pojam "nezavisnosti" odnosi se na vezu između sudije i tijela vlasti, dok "nepristranost" mora postojati u odnosu prema stranama u sporu.
68. Ustavni sud podsjeća na to da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja o tome da li je neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama, moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
69. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava u kojoj se ističe da: "Š...Ć sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno jesu obim i priroda tih odluka". Ustavni sud naglašava da se za nepristranost zahtijeva da sud nije opterećen predrasudom u vezi sa odlukom koju donosi; da ne dopusti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo da je to stav javnosti, ili bilo koji drugi pritisak, već svoje mišljenje zasniva na onome što je izneseno na suđenju. Mada sudija, naravno, ima svoje lične emocije, također i tokom postupka, on sebi ne smije dopustiti da ga one vode tokom rasprave o predmetu i u formiranju svog mišljenja (vidi 1727/62, Boeckmans V. Belgium, Godišnjak VI Evropske konvencije o ljudskim pravima Š1963Ć, str. 370 Š416-420Ć).
70. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud (u općoj sjednici) donio Rješenje broj 118-0-V-08-000 003 od 13. marta 2008. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta i suoptuženih za izuzeće sudija Vrhovnog suda mr. Veljka Ikanovića, Vojislava Dimitrijevića i Slobodana Milašinovića u predmetu tog suda broj 118-0-Kž-07-000 240. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je istakao da su tokom žalbenog postupka protiv presude prvostepenog suda, donesene u krivičnom postupku protiv apelanta i suoptuženih, na javnoj sjednici drugostepenog vijeća Vrhovnog suda održanoj 22. januara 2008. godine, branioci apelanta i suoptuženih predložili da se ta sjednica vijeća odloži jer su podnijeli zajednički prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka, zbog čega je ta sjednica vijeća odložena. Nakon što je rješenjem Vrhovnog suda od 22. januara 2008. godine odbačen kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka i nakon što su žalbe protiv navedenog rješenja 13. februara 2008. godine odbijene kao neosnovane, na javnoj sjednici drugostepenog vijeća od 6. marta 2008. godine apelantova braniteljica je stavila prijedlog da se sudeće vijeće u sastavu mr. Veljko Ikanović, Vojislav Dimitrijević i Slobodan Milašinović izuzme iz odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude, u smislu člana 37. tačka đ) ZKP, zato što su postupali u predmetu broj 118-0-Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine u kojem je rješenjem odbačen kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka.
71. Vrhovni sud je obrazložio da su u postupku povodom ovog zahtjeva, prije održavanja opće sjednice tog suda, u smislu člana 40. stav 2. ZKP, pribavljene izjave sudija čije se izuzeće traži, koji su 6. marta 2008. godine saglasno izjavili da podnosioci zahtjeva nisu naveli razloge za njihovo izuzeće niti oni postoje. Zaključujući da zahtjev za izuzeće nije osnovan, Vrhovni sud je istakao da, iako izvode zaključak da je narušen princip nepristranog suđenja, čime se želi ishoditi izuzeće sudija, za ovakve tvrdnje branioci apelanta i suoptuženih nisu podnijeli niti jedan dokaz koji bi izazvao razumnu sumnju u nepristranost sudija čije se izuzeće traži. Okolnost da su navedene sudije razmatrale i odbacile kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka koji je u žalbenom postupku od drugog vijeća tog suda odbijen, sama po sebi nije razlog za izuzeće navedenih sudija po osnovu člana 37. tačka đ) ZKP, na koji se pozivaju branioci apelanta i suoptuženih, niti po nekom drugom zakonom propisanom osnovu. Širim tumačenjem ZKP i dovođenjem u vezu svih njegovih odredaba od značaja za pitanje u konkretnom predmetu, može se primijetiti da ovaj razlog prema tom zakonu ne predstavlja okolnost koja može izazvati razumnu sumnju u nepristranost sudija. ZKP ni jednom svojom odredbom ne zabranjuje sudijama da sude u javnoj sjednici drugostepenog vijeća nakon što su prethodno odbacili kao nedopušten prijedlog za saslušanje zaštićenog svjedoka. Tek poslije održane sjednice vijeća, u smislu odredbe člana 310. ZKP, drugostepeno vijeće ovog suda može donijeti jednu od odluka propisanih članom 326. ZKP. S obzirom na izloženo, primjenom člana 40. stav 3. ZKP, Vrhovni sud je zahtjev za izuzeće navedenih sudija odbio kao neosnovan.
72. Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u odnosu na apelacioni navod o povredi principa nepristranosti suda u cijelosti odražava nearbitrarnu primjenu pozitivnopravnih propisa i da jedini problem postoji zbog činjenice da je apelant nezadovoljan ishodom ovakve primjene prava. Štaviše, prema mišljenju Ustavnog suda, čini se da u konkretnom slučaju apelant i njegova braniteljica pokušavaju na postupak povodom žalbe kao redovnog pravnog lijeka primijeniti odredbe ZKP relevantne za zahtjev za ponavljanje postupka kao vanrednog pravnog lijeka. Naime, prema članu 333. stav 1. tačka v) ZKP, za koji apelant također tvrdi da je proizvoljno tumačen: "Krivični postupak završen pravnosnažnom presudom može se ponoviti u korist osuđenog: v) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje lica koje je bilo osuđeno ili njegovu osudu po blažem krivičnom zakonu". Naime, tek u postupku povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, prema članu 336. stav 3. ZKP: "Prilikom rješavanja o zahtjevu u vijeću neće učestvovati sudija koji je učestvovao u donošenju presude u ranijem postupku". Dakle, iako ni ovo nije identična situacija jer vijeće čije je izuzeće traženo nije donijelo prvostepenu presudu u krivičnom postupku protiv apelanta, čini se da je apelant očekivao ishod iz postupka po vanrednom pravnom lijeku koji nije pokrenuo (kao da je riječ o vijeću koje je donijelo neku od odluka u postupku čije bi se ponavljanje zahtijevalo) u postupku povodom žalbe kao redovnog pravnog lijeka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelacione navode ocjenjuje potpuno neosnovanim.
73. U odnosu na navode apelacije da, iako sudovi imaju "određenu diskrecionu ocjenu" u vezi s tim koje će činjenice i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, sudovi imaju istovremeno obavezu da svoje odluke obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali, te da ocjena dokaza i činjenica u okviru suda ne smije biti proizvoljna, već mora biti obrazložena i to tako da sud mora navesti i obrazložiti zašto nekom dokazu poklanja vjeru, te dati razloge za tvrdnje zašto neke dokaze prihvata kao vjerodostojne, a druge ne, i koju činjenicu dokazuje na osnovu kojeg dokaza, te da navedena presuda Vrhovnog suda nema jasno i razumljivo obrazloženje, niti jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovana, a zatim ponavljanje navoda koji su izneseni u žalbi protiv prvostepene presude i navoda da Vrhovni sud nije na njih odgovorio u drugostepenoj presudi, Ustavni sud se, dovodeći u vezu ove navode apelacije, umjesto ponavljanja obrazloženja koja je iznio prvostepeni a zatim, naročito, i drugostepeni sud, poziva na činjenični dio ove odluke počevši od tačke 6. pa do tačke 37.
74. Analizirajući navode apelacije i obrazloženja redovnih sudova navedena u tačkama 6-37. ove odluke, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud dao detaljna, jasna i precizna obrazloženja za svoje zaključke o apelantovoj krivici. Bez obzira na svoje diskreciono pravo da odluči koje će dokaze izvesti, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud nije odbio izvesti niti jedan dokaz koji je odbrana predložila.
75. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, Ustavni sud zapaža da je činjenica da prvostepeni sud nije prihvatio izvedene dokaze odbrane, koristeći se svojim slobodnim sudijskim uvjerenjem. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuje postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ustavni sud zaključuje da je taj sud savjesno ocijenio sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izveo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio kao i onaj koji nije prihvatio dao obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
76. Također, iz navedenih obrazloženja Ustavni sud zapaža da je u toku postupka Okružni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, izvršio uvid u materijalne dokaze koje su ponudili Tužilaštvo i odbrana, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Dakle, svi dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz braniteljicinu pomoć. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je uskraćen pristup sudu, odnosno da je povrijeđen princip ravnopravnosti strana pred sudom.
77. Ustavni sud zapaža da je sve postupke Okružnog suda u cijelosti potvrdio i Vrhovni sud odbijajući žalbe i potvrđujući prvostepenu presudu. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne samo odgovorio na sve žalbene navode već je, odlučujući o svakom žalbenom navodu i dajući obrazloženje o tome, iznosio dodatne, veoma racionalne i naučno verificirane argumente u prilog odlučenjima prvostepenog suda, iako se mogao samo koristiti obrazloženjima prvostepenog suda. Dakle, Vrhovni sud je obrazložio da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani, kada je riječ o svim žalbenim navodima, počevši od žalbenog navoda o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, povredi Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pa do odluke o kazni, dajući pri tome jasne, logične i uvjerljive razloge, te obrazlažući zašto ti apelantovi žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne krivičnopravne stvari.
78. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da Vrhovni sud nije odgovorio niti na jedan žalbeni navod odbrane.
79. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje odluke (iako je osporena samo presuda Vrhovnog suda) ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge o prihvaćenim i izvedenim dokazima, utvrđenjima suda i primjeni pozitivnopravnih propisa.
80. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
81. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
82. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
83. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.